Marin Jurjević o svemu

< studeni, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

17.09.2019., utorak

KOLUMBIJSKA KRVAVA PRIČA SE NASTAVLJA


Sve je, samo naizgled, počelo u četvrtak 29. kolovoza ove godine kada se na društvenim mrežama pojavio video jednog od najpoznatijih pripadnika raspuštenog najstarijeg gerilskog latinskoameričkog pokreta, kolumbijskog FARC-EP ( Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo, Kolumbijske Revolucionarne Oružane Snage - Narodna Vojska ) Luciana Marina poznatijeg po njeovom gerilskom imenu Iván Márquez. On je jedan od najpoznatijih FARC-ovaca uopće. Bio je glavni pregovarač FARC-a za vrijeme pregovoro s kolumbijskom vladom koji su vođeni na Kubi u Havani i koji su okrunjeni prekidom polustoljetnog oružanog sukoba u Kolumbiji potpisivanjem tzv “Sporazuma o Miru” krajem 2016. godine. To je s oduševljenjem pozdravljeno u cijelom demokratskom svijetu, nakon čega tadašnji kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobiva Nobelovu nagradu za mir. Mnogi su bili ogorčeni zbog nepravde što istu nagradu nije dobio i vrhovni zapovjednik FARC-a Rodrigo Londońo Echeverri ( gerilsko ime Timoleón Jiménez ) koji je najpoznatiji po svom ratnom nadimku Timochenko.
Na videu snimku govori Márquez okružen s dvedesetijednim uniformiranim, naoružanim bivšim gerilcem FARC-a. Među njima su i neka od najpoznatijih imena FARC-ove “stare garde”. Márquez je u videu koji traje 32 minute objavio da se on i njegova grupa pobunjenih ex-gerilaca FARC-a vraćaju oružanoj borbi jer su na to primorani pošto je “Sporazum o Miru” de facto izigran od strane sadašnje desničarske kolumbijske vlasti na čelu s predsjednikom Ivánom Duqueom Márquezom. Tako su se sada ova dva Ivána Márqueza, u najbukvalnijem smislu, našla na suprotnim stranama nišana. U ime pobunjenika Márquez je govorio o “korumpiranoj oligarhiji” i izdaji kolumbijske vlade koja nije ispunila uvjete Sporazuma o miru iz 2016. godine.
Činjenica je kako se situacija u Kolumbiji i u čitavom tom području Latinske Amerike, a posebo u Venezueli, jako iskomplicirala i pogoršala nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama i Ivána Duquea u Kolumbiji. I jedan i drugi su od početka smatrali kako je Sporazum kojeg je bivši predsjednik Kolumbije Santos postigao s FARC-om loš i predsjednik Duque, uz Trumpovu podršku, traži njegove naknadne izmjene. Iván Duque u stvari je, u čemu se slaže većina anlitičara, samo produžena ruka moćnog ultradesnog bivšeg predsjednika Kolumbije Álvara Uribea koji je predvodio snažan pokret protiv potpisivanja Sporazuma o Miru s FARC-om. Upravo zato Duque ne poduzima ništa da se spriječi val terora koji se javlja nakon potpisivanja Sporazuma i koji primarno pogađa socijalne lidere i bivše, sada razoružane, demobilizirane ex-gerilce FARC-a. A Kolumbijom sve više nekontrolirano drmaju razne paramilitarne desničarske oružane skupine nerijetko povezane s narkokartelima. S druge strane se upravo neki od povijesnih lidera FARC-a optužuju za “narcotrafic” pa Trumpova administracija zahtijeva od Kolumbije njihovo izručenje Americi. Predsjednik Duque je “zatvorio špinu” daljeg dotoka obečanih sredstava koja su nužna za provođenje dubokih reformi koje su zagarantirane potpisanim Sporazumom. Amerčki interesi u Kolumbiji vezani su i za destabilizciju Madurove vlasti u susjednoj Venezueli koju je Trump proglasio terorističkom tako da mogućnost vojne intervencije nikada nije do kraja isključena a u sve se uvlačila i kolumbijska vojska. U ovom trenutku Amerika ima 7 vojnih baza na području Kolumbije u kojima su stacionirane zračne i specijalne američke vojne snage. Trumpu je još manje od predsjednika Duquea stalo od ispunjenja “Sporazuma o Miru” s FARC-om koji je u Madurovoj Venezuali uvijek imao snažnu podršku i svoj “rezervni teritorij”. Zato je jedna od prvih Trumpovih odluka bila da iz Kolumbije povuće istaknutog američkog diplomata Bernarda Aronsona jer je upravo Aronson snažno podržavao nužnost potpisivanja Sporazuma i direktno je pomagao u pregovorima između Santosove vlade i FARC-a a poslije njegovog potpisivanja i implementaciji tog Sporazuma.
Vrhovni zapovjednik FARC-a, nesumnjivo najveći autoritet te najsnažnije gerilske skupine koja nakon potpisivanja Sporazuma djeluje kao parlamentarna stranka, Timochenko - ostaje na čvrstim pozicijama nužnosti mirne integracije bivših gerilaca u kolumbijesko društvo inzistirajuči na daljnjem političkom a ne oružanom djelovanju FARC-a. Prihvaćanje demokratskih okvira parlamentarne demokracije kao prostor za daljnje djelovanje sada političke stranke FARC ( Fuerza Alternativa Revolucionaria del Común - Revolucionarna Alternativna Snaga Zajednice ) i ostvarivanje njegovih povijesnih ciljeva za njega je i dalje neupitno.
Nakon ovog Márquezovog čina dio analitičara smatra kako budućnost Kolumbije nije niti malo svijetla a da samom FARC-u prijeti daljnje cijepanje. Márquezova “oružana frakcija” najavila je u videu objedinjavanje svih disidentskih grupa FARC-a koje su iznikle nakon potpisivanja Sporazuma. Naime, iako je matica FARC-a ( kojoj je tada pripadao i Iván Márquez i čak postao glavni pregovarač ) i ogromna većina “običnih boraca” FARC-a podržala Timochenka i one koji su bili za potpisivanje “Sporazuma o Miru”, podržavajući ukljućivanje u kolumbijesko društvo, odbacivanje daljnje oružane borbe i formiranje političke stranke koja bi dalje nastavila djelovati u okviru pravila parlamentarne demokracije - dio gerilaca nije to prihvatio i nastavio je oružano djelovati razbijen u niz malih disidentsih grupa i frakcija na čelu kojih je svaka imala svog “malog vođu”. Márquez je osim toga najavio sklapanje saveza s ELN ( “Ejercito de Liberación Nacional” - Vojska Nacionalnog Oslobođenja ), marksističkim gerilskim pokretom koji je osnažio nakon FARC-ovog potpisivanja Sporazuma s kolumbijskom vladom i demobiliziranjem njegovih gerilskih jedinica. ELN je naročito prisutan u graničnim područjima s Venezuelom što mu posebno pogoduje.
Naime, još za vrijeme Obame a zatim puno intezivnije nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa započela je do kraja bezumna politika Amerike čiji je cilj bio rušenje “bolivarijanske vlasti” u Venezueli. To je politika ekonomske i svake druge blokade, a stalno na granici prijetnje vojnom intervencijom, po modelu koji se već desetljećima primjenjuje prema Kubi. Cilj je totalna destabilizacija, ekonomski kolaps, pauperizacija i bezizlazna socijalna i svaka druga situacija u Venezueli koja bi, posljedićno, trebala izazvati unutarnju pobunu naroda koji bi, zatim, srušio postojeću vlast koja ne odgovara američkim imperijalnim interesima još davno definiranim Monroovom doktrinom. Posljedice takve vrste destabilizacije čitavog jednog društva su nesagledive. Jedna od njih je rađanje, jačanje i stimuliranje svih vrsta radikalnih pokreta. To se također pokušava primijeniti i na druga područja svijeta poput Irana itd. U ovom slučaju, na jedan čudan način “profit” od takve sulude američke politike izvlači ELN koji neprestano osnažuje svoje redove izbezumljenim venezuelancima koji najčešće iz očaja bježe od teške situacije, ekonomske krize i političkog kaosa u Venezueli koji su direktna posljedica Trumpove neodgovorne politike koju, nažalost, u ovom slučaju podržavaju i naše vladajuće strukture, što iz udvorničko sluganskih, a što iz ideoloških razloga. Takvoj imperijelnoj politici interesi naroda “zadnja su rupa na svirali” iako se stalno na njih pozivaju. Čitavo je to područje, radi njihovih sebičnih parcijalnih interesa, namjerno destabilizirano a granice između zemalja tog područja su postale jako porozne što pogoduje kako narkotrafiku tako i svakoj drugoj vrsti ilegalne trgovine i šverca. Venezuela, Kolumbija, Brazil su tu nezaobilazni….počev od trgovine ljudima, gorivom, oružjem pa sve do trgovine “plavim zlatom”, koltanom ( skračenica za smjesu minerala kolumbita-tantalita iz koje se dobiva niobij i tantalio ) - mineralom bez kojeg je postala nezamisliva prozvodnja najsofisticiranijih uređaja i gotovo svih proizvoda vrhunske elektro i digitalne tehnologije, pa sve do najnovijih širenja neviđenih, strašnih požara koji ( iz upitnih razloga i interesa vlasti poput one ultradesnog Bolsonara u Brazilu ) uništavaju područje Amazone ali ne samo nje. Ukoliko svemu tome dodamo ostale faktore poput američkog izolacionizma ( koji svog “političkog brata” u Europi nalazi u Borisu Jonhsonu ) i nedostatka artikulirane , ozbiljne i odgovorne politike Washingtona prema Latinskoj Americi onda se ne treba čuditi što su otvorene sve moguće opcije pa i one najgore.
Povratak oružju jednog krila FARC-a na čelu s Ivánom Márquesom dešava se upravo sada kada se javlja i pojavljuje i niz velikih političkih, ekonomskih i ambijentalnih izazova koji se lako prelijevaju preko granica, iz jedne u drugu, ovih jako destabiliziranih država. S druge strane, kolumbijska je geografija uvijek bila prednost gerilskih pokreta koji sada ponovo niću i rastu, razvijaju se iz sjemena propalih i posrnulih snaga koje su se u Kolumbiji zalagale za ostvarenje, primjenu “Sporazuma o Miru”. Povijest Kolumbije puna je neostavrenih idealističkih “sporazuma” od kojih niti jedan prije ovog zadnjeg nije izdržao snagu postojećeg nasilja. Sada se dio bivših gerilaca FARC-a poziva na neispunjavanje obveza koje je vlada prihvatila potpisujući Sporazum, počev od garancije amnestije za gerilce ( koji se po njima ne ispunjava) pa do ambicioznih planova razvoja ruralnih zona koje se ne ostvaruju zbog slabašne infrastrukture kolumbijeske države izvan velikih urbanih cjelina.
Ipak, bilo bi pogrešno već sada govoriti o definitivnoj propasti Sporazuma iako ima bezbroj problema pa tako Internacionalni Komitet Crvenog Križa ( CICR ) početkom ove godine upozorava kako je nakon njegovog potpisivanja preseljavanje ljudi iz jednog dijela Kolumbije u drugi poraslo za 90%, s 14 594 na 27 780. Broj poginulih od zaostalih mina porastao je s 57 na 221. Tijekom cjelog sukoba prije potpisivanja Sporazuma “nestalo” je nevjerojatnih više od 80 000 ljudi. Razne paramilitarne grupe su nakon potpisivanja Sporazuma ubile više od 600 socijalnih lidera i više od 140 razoružanih, demobiliziranih gerlaca. Vlada i dalje bmbardira šumovite djelove zemlje a posebno u području Caguána. Opravdanje je uvijek isto: “rat s pobunjenicima” - ali su ta bombardiranja neselektivna i u njima gine puno nedužnih civila. Avioni uzlijeću iz američkih i kolumbijskih baza. Zbog svega toga, prema izvještaju “Forensis de Medicina Legal” broj ubojstava je u Kolumbiji narastao po prvi put nakon 8 godina neprestanog pada tog broja. Tako je najmanji broj ubijenih bio upravo prve godine nakon potpisivanja Sporazuma 2017.g. kada je ubijeno 11 737 ljudi a već 2018.g. broj ubijenih raste na 12 130, što je porast od 6% u samo godinu dana. Naravno da je za očekivati kako će nove i stare oružane grupe, poput novih disidenata FARC-a, sada dinamizirati oružane sukobe i povečati broj žrtava u Kolumbiji. Antropolog, professor na University of California u San Diegu, Alexandar L. Fattal prošle je godine objavio knjigu “Guerrilla Marketing: Counterinsurgency and Capitalism in Colombia”. Po njemu je upravo “Sporazum o Miru” koji je potpisan između FARC-a i kolumbijske vlade 30.11.2016. ulio nadu i velika očekivanja da se komplicirani politički konflikti mogu efikasno riješti pregovorima ali je baš nesmotrena Trumpova politika dovela do “brodoloma ove ideje”.
Iván Márquez je potpuno nestao iz javnosti još godinu dana prije svoje nedavne video-objave o “povratku oružanoj borbi”. Inače, on je bio izabran za člana kolumbijskog parlament kao predstavnik nove političke stranke FARC. Postao je kongresnik ali nije jedini FARC-ov kongresnik koji se vratio gerilskom ratovanju ( tu je još i gotovo mitski Seuxis Pausías Hernández alias “Jesús Santrich”, osoba iz “filmske priče” ). Ovu godinu dana svog “nestanka” iskoristio je za pripremu onoga što će se kasnije desiti i sve je jasnije kako se sve počelo dešavati daleko prije ovog 29. kolovoza. Očito je još puno ranije Márquez počeo tražiti platformu za povratak gerili. Puno ranije se počeo pripremati na ovaj potez radeći prije svega na političkoj pripremi terena, izmirenju s već postoječim disidentima FARC-a koji nikad nisu prihvatili Sporazum i na prikupljanju oružja za nastavak gerilske borbe. Jedan od onih iz redova FARC-a koji nikada nije odložio oružje bio je i Rodrigo Cadete, član “privremene direkcije”, istaknuti gerilac koji je u stvari trebao biti vođa nove gerile. On je smatrao kako Márquez, kao glavni pregovarač, snosi veliku krivnju zbog potpisivanja Sporazuma ( jer pravi gerilci “nikada ne izlaze iz tajnosti” ) i zbog njegove potpune podređenosti autoritetu vrhovnog zapovjednika bivšeg FARC-a, Timochenka. Bio je spreman ponovo prihvatiti Márqueza kao “jednog od šefova” pod uvjetom da se prije potvrdi u praksi i dokaže svoju sposobnost. Pored Márqueza tu su još i drugi njemu bliski ljudi poput Hernána Daría Velásqueza Saldarriaga “El Paise” ( “Oscar Montero”) ex-šefa jedne od najnaslnijih jedinica FARC-a, “Columna Móvil Teófilio Forero”. Ali, kada početkom veljače 2019.g. prilikom akcije vladinih specijalnih vojnih snaga ( “Zeus”) u ruralnoj zoni San Vicente de Caguán, gine “Rodrigo Cadete” ( Édgar Mesías Salgado Aragón ) za Márqueza se riješio i ovaj problem. Márquez se sada oslanja na najsnažniju strukturu ugašene gerile - na tzv “Bloque Oriental” (“Zapadni Blok”) za kojeg se još uvijek veže oko 3 000 gerlskih disidenata koji nastavljaju djelovati u većinom šumskim djelovima zemlje. Glavni među nima su Gentil Duarte ( jedan od pet najtraženijih osoba u Kolumbiji, ucjenjen na 3 miljarde kolumbijskih pesosa…a danas se ista suma nudi za Márqueza i Santricha ), zatim Iván Mordisco, ex vođa povijesnog “Frente Primero” koji regrutira uglavnom mlade gerilce, pa Francisco Gamba vođa bivših gerilaca iz Charrasa i Gusviare i još neki. Ta nikad ugašena gerila nastavila je sukobe s desničarskim paramilitarnim narco grupama poput “Clan de Golfo”, “Los Puntillerso”, “Bloque Meta”, “Libertadores de Vichada”, “Nuevo renacer” itd - jer im se interesi, koji nisu uvijek primarno političke narava, nerijetko međusobno sudaraju.
Naravno da je glavni šef FARC-a Timochenko odmah odgovorio na Márquezov proglas o povratku oružanoj borbi. Kako su to istakli kolumbjski mediji, Timochenko je odmah “uhvatio bika za rogove” ocjenjujući Márquezov potez izdajom interesa FARC-a i onoga što je prihatila ogromna većina njegovih članova. Njegovo je pismo nazvao “rušiteljskim” naglasivši kako njemu nije namjera “sjediti i kukati za starim ratnim vremenima”. Jasno je stavio do znanja da je jedini put FARC-a demokratski put djelovamja unutar pravila igre parlamentarne demokracije, ovaj put kao političke stranke a ne kao oružanog pokreta. Optužio je Márqueza za nanošenja ogromne štete stranci FARC ( “Fuerza Alternativa Revolucionaria Común” ) čiji su izabrani predstavnici u kolumbijskom Parlamentu bili on i Santrich. Timochenko kaže : “Nažalost, Iván nije shvatio važnost i dimenziju uloge koju naša borba ima. Otišao je bez ikakvog objašnjenja. Odbio je zauzeti svoje mjesto u Senatu neodgovorno ostavljajući našu parlamentarnu grupu u trenutku kada je njegovo prisustvo bilo najpotrebnije”. Timochenko je svjestan svih teškoća s kojima se FARC danas sudara prilagođavajući se demokratskim pravilima političke borbe pa naglašava “kako bi vjerojatno pozicija stranke bila manje teška nego što je bila u ovom period da nije postojala Ivanova čudnovata i opasna veza s njegovim nečakom Marlonom Marínom koja je završila upetljavanjem i Santricha u sve to i ocrnjivanjem rada FARC-a”. Timochenko aludira na veze Márquezovog nećaka Marína s narkotrafikom zbog kojeg je na kraju optužen i sam Santrich ( čiju ekstradikciju “zbog narkotrafika” sada traži američko pravosuđe ). Santricha je štitio parlamentarni imunitet. Bio je hapšen pa oslobađan i u ovom trenutku kolumbijska desnica traži ostavku trojice sudaca koji su ga pustili na slobodu nakon čega je on nestao da bi se 29. kolovoza pojavio na videu zajedno s Márquezom. Timochenko smatra da ne treba “s nostalgijom žaliti za položenim oružjem i ratnim danima”. Upravo suprotno. “Radi se o tome da čitav naš pokret pokaže kolumbijkama i kolumbijcima značaj i uspjehe potpisanog Sporazuma o Miru”. FARC danas ima druge zadatke jer je “naša stranka osnovana s ciljem uspostavljanja veze i izgradnje mostova sa svim sektorima nacionalnog života s glavnim ciljem da osvojimo simpatije, solidarnost i jedinstvo kao bi smo kreirali jednu novu, drugačiju zemlju. Planovi i ideje brbe i oružanih sukoba zauvijek su ostali iza nas.” Na kraju se poziva na “snagu i moć riječi a ne oružja” dodavajući kako Márquez ovakvim potezima ruši “snagu i autortet stranke” podsječajući kako “smo za vrijeme oružanih sukoba vodili dvije bitke: jednu s naoružanim neprijateljem a drugu za srce naroda” i dodaje kako “moramo priznati kako smo ovu drugu bitku, tijekom godina, u dobroj mjeri gubili”. Spomije greške koje su rađene i koje su bile korištene za medijsku diskreditaciju FARC-a. I Timochenko i FARC-ov parlamentarac Benedicto Gonzalez upozoravaju niz katastrofalnih stvari koje radi Duqueova vlada koja ne poštiva dogovorene klauzle Sporazuma. Tu su još i ubojstva ljevičarskih aktivista, bivših gerilaca, progoni Santricha, uojstvo Wilsona Saavedre, prvog zapovjednika FARC-a, činjenica da je još uvijek oko 300 “naših drugova” u zatvoreno u tzv “Centrima za normalizaciju” u kojima se pripremaju za uključivanje u civilno društvo, uvjeti života su tamo katastrofalni i vlada ogromna nesigurnost. Tmochenko je svjestan problema kojeg je izazvao Marquezov potez jer mu se priključilo desetak bivših zapovjednika FARC-a ali, po njemu, povratka na staro više nema. U tomu je u srijedu, 4.09. dobio i punu podršku Visoke povjerenice OUN za ljudska prava Michelle Bachelet (bivša čileanska lijevičarska predsjednica Čilea u periodu 2006-10. i 2014-18. ) koja ujedno optužuje Duqueovu vladu za pretjeranu politiku “čvrste ruke” i nepoštivanja svih odredbi Sporazuma o Miru.
Svi ozbijni analitičari, počev od onih iz France 24, ABC, El Pais, Semana, El Espectador, The Washington Post, Politico, The Guardian, The New York Times - smatraju Márquezov potez neodgovornim avanturizmom, anahronim i očajničkim potezom “gerilskog nostalgičara”, bez obzira ne sve teškoće i opstrukcije primjene Sporazuma. Uostalom pokušaji objedinjavaja gerile u Kolumbiji nisu neka nova stvar. Uviejk do sada su slični pokušaji propadali. Tako je između 1987-1990 postojala “La Coordinadora Guerrillera Simón Bolívar” koja je trebala objediniti gerilske pokerete : FARC, ELN, M-19, EPL i Quintín Lame. Dvije najjače gerilske grupe su brzo napustile Koordinaciju i sve je propalo. U ovom trenutku od 13 202 bivših pripadnika FARC-a njih 13 023 su obuhvaćeni procesom ponovnog uključivanja u kolumbijsko društvo, znači njih 98%.
Samo dan nakon Márquezove objave o ponovnog uzimanja oružje u ruke vladine snage izvele su zračni napad na područje San Vicente del Caguán. U napadu je poginulo 8 gerilaca ovog neo-FARC-a. Među njima i komandant “Giraldo Cucho”. Tako je poginuo i prvi zapovjednik disdinetskog FARC-a. To se desilo u petak u zoru, 30.08. Prve žrtve su pale. Kolumbijska krvava priča se nastavlja. Dokle ?!




Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 09:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.08.2019., utorak

SPLITE MOJ ISPOD DIVNEGA MARJANA


Ima jedan grad u kojem je uoči početka drugog svjetskog rata živjelo 40 000 ljudi. Taj je grad veoma specifičan radi puno toga pa između ostaloga i po tome da se čak 12 000 njegovih građana diglo na oružje protiv fašističkih sila i otišlo u partizansku narodnooslobodilaču vojsku. U toj borbi njih 1 500 je poginulo. Od 800 radnika tadašnjeg splitskog škvera čak njih 500 otišlo je u partizane od kojih 285 gine. Dakle, više od polovine. Pored toga, narodnooslobodilački pokret ( NOP ) u Splitu ima 15 000 ilegalnih aktivista. Oba gradska splitska kluba odlaze u partizane. Radnički nogometni klub “Split” odmah 1941.g. pa njegova gotovo kompletna prva momčad gine u sastavu Prvog splitskog partizanskog odreda koji je bio prvi ilegalni partizanski odred u okupiranoj Europi - a “Hajduk” postaje partizanski klub 1944. godine. Prve antifašističke novine na području cijele okupirane Europe ( “Izvještaj”, ilegalno glasilo KPH za Dalmaciju ) tiskaju se baš u Splitu i to već u lipnju 1941.g. ( kasnije, 1943.g one će prerasti u “Slobdnu Dalmacju” ). Nakon pada Italije 1943.g. Split je postao najveći oslobođeni teritorij u okupiranoj Europi ( sve do dolaska Nijemaca ). Čak 10 000 spličana prošlo je kroz fašističke zatvore a njih oko 5 000 kroz logore. Tako je Split postao ( procentualno ) najantifašističkiji grad na svijetu čije je gotovo kompletno stanovništvo ustalo u obranu svoje rodne grude i svog grada protiv fašističkih okupatora i protiv izdajnika iz redova vlastitog, hrvatskog naroda : protiv ustaša, koji su se odrekli i Splita i Dalmacije. Naime, baš su ustaški desperadosi, koji su talijani dopremili na svojim kamionaima u Hrvatsku, darovali Split i gotovo kompletnu Dalmaciju Kraljevini Italiji kao cijenu koju su morali platiti za obnašanje svoje sluganske, podaničke vlaste u ostatku ostataka Hrvatske. Zato londonski TIME 1943. g. piše kako su baš splitski antifašisti potvrdili “opće vjerovanje da Pavelićeva vlada nikada nije imala stvarnu podršku hrvatskog naroda.” Naravno, imao je Split i svoje izdajnike…ali to je bila zaista minorna šačica “rjetkih ptica” da ju je baš zbog toga potrebno spomeuti. Split je, naime, u drugm svjetskom ratu, sve u svemu, dao 50 (pedeset ) ustaša i 45 ( četrdesetipet ) četnika. I to je to. Od 40 000 spličana samo njih 95 su izdali svoj grad, Dalmaciju i Hrvatsku.
Na čelu ustaša nalazio se Ante Pavelić koji je za potrebe svog pokreta izmislio ustaški pozdrav “Za dom spremni” hvaleći se pri tom ( u intervjuu Vinku Nkoliću ) kako je taj pozdrav isključivo “njegov izum”- koji će od tada karakterizirati ustaški pokret, tvrdeći sam kako ga povijest ranije nije poznavala. Pod ustaškim barjakom i tim pozdravom, uz svu odgovarajuću pompu, Pavelićeva novouspostavljena marionetska NDH ( Nezavisna Država Hrvatska ) svečano se odrekla Splita i Dalmacije u korist Kraljevine Italije. To se desilo 18. svibnja 1941.g. točno u 12:30 sati kada Pavelić potpisuje tzv “Rimske sporazume” zahvaljujući kojima pod taijanskom upravom završava 400 000 “hrvatica i hrvata”. To je bio prvi Rimski ugovor. Ali nije tu kraj ove tužne izdajničke priče. Drugim Rimskim ugovorom uspostavlja se tzv “demilitirizirana zona” u kojoj tzv NDH nije smjela imati niti jedan jedini vojni objekt a nad kojom zonom vlast također preuzimaju Talijani koji za te potrebe u nju šalju 200 000 talijanskih vojnika, policajaca i civilnih dužnosnika. Trošak te talijanske vojske, policije i uprave plačala je, da veselje bude potpuno, upravo Pavelićeva NDH koja je ( naravno, samo na papiru ) bila “nezavisna” u toj “svojoj” preostaloj trečoj zoni, daleko od Jadranskog mora. A njom su, de facto, “drmali” Nijemci. Što je inače o Pavelićevoj “nezavisnoj državi” mislio Adolf Hitler najbolje svjedoče njegove riječi ( prema navodima iz knjige “Hitlers table talks” u kojoj su objavljeni razgovori Hitlera sa svojim najbližim suradnicima a koje su bilježili Heinrich Heim, Martin Bormann i Henry Picker) kada govori kako Pavelićeva NDH po njemu spada ( pored Mađarske i sličnih država ) u tzv “dreckstaaten” ( “govnarsku državicu” ).
Ali da se vratimo Splitu, gradu koji se jedini u Europi kompletan digao protiv fašista, ustaša i talijanskih okupatora, gradu kojeg su se ondašnji “zadomspremaši” bez problema odrekli i poklonili ga Italiji. E baš u njemu, na inicijativu (da ludilo bude potpuno) splitskog gradonačelnika Opare ( kojeg od tog dana mnogi spličani posprdno nazivaju Oparetti ) za “Dan pobjede” organizira se Thompsonov koncert na kojem se taj notorni desničarski bard nasred splitske rive dere : “Za dom !” a ne znam odakle sve skupljena masa egzaltirano mu uzvračala urlikom : “Spremni !”. I tako je na kraju ispalo kako je Split ove godine za “Dan pobjede” obilježio, slavio i obnovio duhove onih radi kojih se splitska Pjaca, sve do partizanskog oslobođenja, zvala “Piazza Vittorio Emanuele” a Marmontova ulica, po Pevelićevom političkom fratelu : “Ulica Benita Mussolinija”. Te večeri su tako , na svoj način, talijanaši svih boja, nakon 76 godina, ponovo došli na svoje ! Na kultnom splitskom mjestu, na splitskoj rivi uzvikivao se i slavio pozdrav onih koji su im jednom darovali Split i Dalmaciju Italiji - a da apsurd bude veći, sve tobože u ime “pravog hrvatstva”.
Oni koji su za vrijeme drugog svjetskog rata uzvikivali “Za dom spremni” osigurali su da njihova “Nezavisna Hrvatska” ima i svog kralja. Zvao se Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino de Savoia. Čovjek, doduše nije bio Hrvat ali je zato bio pravi princ od kraljevske dinastije Savoj. Istine radi, sam je Ante Pavelić osobno izmolio talijanaskoga kralja Vittoria Emanuelea III ( kojemu je već prije toga poklonio Split i Dalmaciju ) da mu talijani “iznajme” još jednog talijana za kralja. Ovog puta za potrebe ostatka Hrvatske kojeg ustaše optimistički nazivaju “nezavisnom državom”. Kralj , da ipak nešto i domači narod razumje, dobiva zaista pompoznu titulu : “Kralj Hrvatske, Princ Bosne i Hercegovine, Vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, Vojboda od Spoleta i Aoste”. On kao Kralj Hrvatske dobiva Zvonimirovu krunu i nosi ime Tomislav II. Ovaj je Talijan službeno postao hrvatskim Kraljem na ceremoniji održanoj u Kvirinalakoj palači u Rimu. A naš suvremeni zadomspremaški poeta Thompson možda i ne zna kako su za vrijeme NDH i njegove rodne Čavoglave bile pod talijanskom upravom u tzv drugoj (“demilitiziranij”) zoni i da je za razliku od “našeg, splitskog talijanskog Kralja” Vittorea Emanuela III njegov “talijanski kralj ostatka Hrvatske” ( pa tako i Čavoglava ) bio Vojvoda od Spoleta iliti “po naški”, kralj Tomislav II. Samo da zna kako smo i mi spličani i njegovi sumještani imali ( doduše različite ) talijanske kraljeve iako smo mi spličani formalno, zahvaljujući ustašama, bili u Italiji za razliku od njegovih Čavoglava koje su bile u tobože “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Eto to je nama Hrvatima dao onaj pozdrav : “Za dom spremni” kojeg Thompson tako udarnički urla nasred splitske rive !
I onda se na sve to natakare naša ljupka, raspjevana predsjednica države, premijer, ministar pravosuđa i raznorazni policijski službenici svih mogućih rangova objašnjavajući kako, u biti, na kraju svih krajeva - ipak tu nema ničeg tako lošeg ili, ne daj bože, kažnjivog. Na stranu to što se preambula Ustava Republike Hrvatske uredno poziva baš na antifašizam i ZAVNOH kao temelje kontinuiteta hrvatske državnosti a ne na ustaštvo ili na marionetsku profašističku tvorevinu zvanu NDH. A da i ne spominjemo tragičnu činjenicu da se ama baš svi naši najviši državni dužnosnici, čim pređu hrvatsku državnu granicu, počinju kleti, busati u junačka prsa i zdušno pozivati na “slavnu antifašističku prošlost” hrvatskog naroda, zaboravljajući da je ikada u Hrvatskoj postojao ma iti jedan jedini ustaša ili tamo nekakva NDH ili, bože sačuvaj, da danas u Hrvatskoj postoje nekakvi Thompsoni ili Skeje čije uzvikiivanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni !” ista ta država, skupa s njima, itekako u praksi tolerira. Na stranu i to što predsjednica Kolinda u Izralu krši ruke i pušta svoju poznatu suzu, ovaj put nad žrtvama fašizma a čim se vrati u Hrvatsku ponovo relativizira sve živo vezano za ustaše i NDH hitajući da što prije da intervju najradikalnijem desnom glasilu u Hrvata, “Hrvatskom tjedniku”. Naravno, tamo po mijunti put ponovo relativizira ustaštvo ali, ovaj put, valjda radi izbora i ulizivanja najdesnijim biračima - sve to na potenciju. Pavelić je doduše, kaže ona, napravio neke “fatalne greške” ali..ali, uvijek nas to njeno “znakovito ali” dovodi do pitanja : Pa tko se u stvari to krije iza voštane maske njenog nasmješenog lica koje se pojavljuje baš svugdje, od nogometaških svlačionica, zidića Bijele Kuće pa do kazališnh bina, pjevačkih zborova i zagorskih kumica? Bez problema predsjednica Hrvatske daje intervju mediju koji tvrdi kako je Jasenovac u stvari bio “radni logor”, mediju koji propagira knjige o najgorim ustaškim zločincima, idealizira vrijednosti koje su nespojive s onim što ona prigodičarski govori po svijetu itd. Kako normalan čovjek može razumijeti da sve te strahote naša “Kolinda linda” prosipa u listu koji čak i nju otvoreno vrijeđa i naziva je običnom “bestidnicom” a Papu Franju ništa manje nego samim Antikristom ! A ona je navodno, pored svega još i uvjerena katolička vjernica. Možda isto tako kao što je i uvjerena antifašistkinja ?! Ali nema straha, drugi put će ako treba, čim recimo dođe u Istru, ponovo tu biti njeni kućni antifašisti, njeni “nono i nonica” itd - da bi učas, čim je kakav desničarski novinar priupita za “najvećeg krvnika i zločinca” Tita u sav glas kliktala samohvaleći se svojim predsjedničkim junaštvom kada je Titovu bistu izbacila s Pantovčaka isti onaj tren čim je tamo uselila ( time se, prije svega, narugavši Franji Tuđmanu koji je sam osobno tu Titovu bisu donio i stavio u svoju službenu kancelariju ). Ma na stranu i to što je u svojoj kampanji bezočno lagala narodu kako na Pantovčak neće “ni mrtva” nikada nogom ugaziti. Reklo bi se u Splitu : “Ni iz kupusa je čovik ne bi istira !”. Ali, pravo pitanje je, pa zašto sve ovo, ako mi već moramo, trpe njeni prijatelji izraelci iako sve o njoj i njenoj prijetvornosti predobro znaju ?
Premijer Plenković na pitanja o uzviku “Za dom spremni !” prklja nešto nerazumljivo, ministar Bošnjaković kaže kako se može vikati “Za dom spremni !” ispred spomenika hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata ali inače se to nikako ne bi smjelo. Tako je po njemu , abrakadabra metodom, kompletna splitska riva postala za vrijeme Thompsonovog koncerta spomenik braniteljima Domovinskog rata . Uf, koja gnjavaža odgovarati na takva blesava pitanja o Thompsonu i slavnom početku njegove pjesme “Čavoglave”. Koja gnjavaža govoriti o NDH, o ustašama, njihovom službenom pozdravu ili o suvremenoj, na antifašiizmu utemeljenoj Hrvatskoj. Ajme, koja gnjavaža odgovarati na pitanja o notornom Skeji ( koji uzvik “Za dom spremni !” izjednačava s pozdravom “Hvaljen Isus i Marija !” ) i o njegovoj folklornoj političkoj grupi koja svake godine na čelu s njim - na Dan Pobjede po Kninu uzvikuju Pavelićev pozdrav? Zar ne ?! To što se nitko neće usuditi u Austriji vikati “Za dom spremni !” samo je rezultat jednostavne činjenice da je to tamo kažnjivo i da taj proustaški egzibicionizam u Austriji košta nešto eura, pa ko voli nek izvoli ! Ali izgleda da naši zadomspremaši ipak nisu spremni izdvojiti jednako tako drage im eure radi zadovoljstva izvikivanja njihovog inače najomiljenijeg pozdrava. Na kraju svih krajeva, ipak je lova lova ! Kada nekidan Ivan Zvonimir Čičak u splitskoj “Slobodnoj Dalmaciji” izgovori ono što “svaka baba na pazaru” zna - da je uzvik “Za dom spremni !” isto što i uzvik “Sieg Heil !” onda se čak i na njega diže desničarska kuka i motika i prijeti mu se sudovima i raznim drugim čudima. O tempora o mores !
A nama, na kraju, izgleda ne preostaje ništa drugo nego da zapivamo onu našu staru : “Splite moj ispod divnega Marjana, Splite moj di se o ljubavi sanja !”- jer uvjeren sam kako baš takva vrsta pjesme najviše “dere uši i mozak” i užasno smeta psihološkom profilu i mentalnom sklopu našeg prosjećnog grlatog zadomspremaša jer ne vjerujem da će se političko niti bilo koje drugo njihovo uho ikada priviknuti na pravu, nježnu dalmatinsku pjesmu, “a capella”, a još manje na njenu poruku o ljubavi a ne mržnji.
Samo da Kolinda ne dođe i ubaci se u pismu !

Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 14:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.08.2019., ponedjeljak

APOROFOBIJA-BOLEST NOVOG DOBA ?


Suvremena španjolska filozofkinja Adela Cortina izazvala je značajnu pažnju znanstvene ali i opće javosti objašnjavajući jedan novi fenomen i jednu novu vrstu fobije koja je postala karakteristična socio-kulturološka, psihološka i općepolitička pojava našeg vremena. Živeći u vremenu velikih migracija, problema izbjeglica, naraslih ksenofobija i obnove najradikalnijih nacioalističkih koncepata, bujanja radikalmo desnih populističkih pokreta, najkonzervativnijih teorija i raznih vrsta “proroka” i Caudilla na političkom nebu Europe i Svijeta u kojima sve više jačaju koncepti “isključivanja” i “odbacivanja” a ne “uključivanja” i “integracije” što direktno vodi ka slomu prakse toolerancije, multikulturalnosti i međusobnog uvažavanja, poštivanja i normalnog suživota - Adela Cortina jezgrovito zaključuje kako je u biti svih tih pojava jednostavna činjenica da se “ne odbacuje stranac nego siromah” jer se u osnovi svega nalazi APOROFOBIJA ili strah od siromaha.
ADELA CORTINA I KONCEPT APOROFOBIJE
Adela Cortina je prof. emeritus “Etike i političke filozofije” na Sveučilištu u Valenciji. Novi pojam : “aporofobija” označava i definira odbacivanje siromašnog. Ona postavlja pitanje : Da li nam zaista smetaju stranci ili je ono što nam zaista smeta - “siromašan čovjek” , pa bio on stranac ili “domači” ( ili kako ona kaže “siromah iz naše vlastite kuće” ) ? Njezin odgovor će biti kako je bit odbacivanja tih ljudi averzija prema njihovom siromaštvu što implicira da ni najzatvorenijim ksenofobnim sredinama ne smetaju “bogataši” pa ma odakle dolazili.
Ona je prava majka ovog neologizma, ovog novonastalog pojma do kojeg ona dolazi 2017. godine kada riječ “aporofobija” ulazi u DICIONARIO DE LA REAL ACADEMIA ESPANOLA. Nakon ulaska riječi aporofobija u Riječnik Španjolske Kraljevske Akademije on se univerzalizira i polako ulazi u sve svjetske jezike i danas je općeprihvaćena. Riječ je o fobiji koja ima karakteristike svih ostalih fobija. Naravno da je izvor jedne druge fobije : ksenofobije, koja je usko vezana za aporofobiju, u stavu da želimo biti samo s onima “koji su poput nas”. Neki objašnjavaju kako se tu radi o svojevrsnom kolektivnom psihološkom atavizmu jer je čovjek kroz povijest uvijek bio dio neke zatvorene grupe koja je stajala nasuprot drugoj neprijateljskoj, konkurentskoj zatvorenoj grupi ( plemenu ili sl. ).
Ali, da bi objasnila svoju teoriju Adela Cortina uvodi jednu novu sintagmu. Naime, po njoj su ljudi “uzajamne životinje” ( “animals reciprocadores” ). Odnosno, ljudi su specifična bića koja funkcioniraju na temelju odnosa “davanja i primanja”. Takav odnos iziskuje postojanje određenog sporazuma. Pisanog ili nepisanog. Duga je tradicija te teorije i početke možemo naći još kod grčkih sofista ali se ona posebno definira u XVII I XVII stoljeću u u djelima Th. Hobbesa, J.Lockea i J.J.Rousseaua. Zato i Cortina smatra kako je “ugovornost” (“contractualismo”) izvor našeg društva. Pojedinac je, prema njoj, spreman ispuniti svoje dužnosti ukoliko država ispunjava svoje obveze prema njemu, odnosno štiti njegoova prava. To je taj odnos “dajem - primam” i to je bit tog društva razmjene, dogovora, ugovora. Iz svega ovoga ona izvlači logično pitanje : A šta s onima koji nemaju ništa interesantnog da nam daju za razmjenu ? Tko su ti koji nam ne mogu dati ništa na razmjenu ? Kako se oni zovu ? Zovu se SIROMAŠNI, odgovara Adela Cortina. Prema njima zato postoji odbojan odnos ili fobija, strah, odbacivanje, neprihvaćanje koje se u suvremenim društvima manifestira i kao nasilje nad njima.
Pojam APOROFOBIJA kombinacija je dvije grčke riječi: áporos, koja znači siromašan i riječi phobos koja znači strah, paniku i sl. Taj “strah od siromašnih”, smatra autorica ovog pojma, ima “cerebralnu bazu” i zato je on univerzalan. Naime, strašimo se onih koji nam ne mogu dati ništa zauzvrat i zato ih, u najboljem slučaju, pokušavamo izbječi i držati postrani. Naravno, ljudski mozak se da “obraditi” i modelirati ( što je u osnovi svake propaganda, ideologije, proizvodnje stereotipa, obrazaca ponašanja, socijalizacije itd ). Pošto Adela Cortina smatra da se aporofobija nalazi s onu stranu ili nasuprot ljudskog dostojanstva ona smatra kako je obrazovanje najefikasniji način za postizanje cilja mijenjanja ponašanja ljudi na bolje. Kao što se vrlo fleksibini ljudski mozak može modelirati i “programirati” u negativnom pravcu isto tako se obrazovanjem on može mijenjati u pozitivnom smjeru. Zato je obrazovanje najefkasniji način mijenjanja ponašanja koje je ispod ljudskog dostojanstva a koje može biti, između ostalog, i posljedica aporofobije.
ISKLJUČIVOST KAO TEMELJ APOROFOBIJE
Suvremeno društvo, nažalost, sve je više karakteriziranom isključivišću koja je sve bjelodanija kod problema tretiranja izbjeglica. Svakodnevno se suočavamo s tom tragičnom istinom. Upravo ovih dana i neki od nauglednjih svjetskih informativnih kuća ( BBC ) problematiziraju nehumano ponašanje hrvatske policije prema izbjglicama na svojim istočnim granicama. Isto tako se o američkom Trumpu već govori kao o čovjeku koji otvara “koncentracijske logore za djecu” koja se odvajaju od svojih roditelja ( latinskoameričkih izbjeglica ) i izloiraju ih u posebnim kampovima u kojima vladaju nehumani uvjeti. Mađarski predsjednik Orban postaje zvijezda ksenofobne europske desnice, u Italiji to ide prema još većem ekstremu itd itd. Naravno da bilo koja iskljućivost stoji nasuprot demokraciji pošto demokracija, eo ipso, mora biti uključiva. Jedna od temeljnih karakteristika demokracje je nužno - uključivost. Adela Cortina zato i naglašava kako je bit aporofobije upravo jako naglašena isključivost. Ali i mi smo svjedoci kako i u našem društvenom ambijentu svaka različitost postaje problematična : bilo spolna, nacionalna, vjerska, rodna, idejna itd a o siromaštvu kao diskriminatornom faktoru uopće i ne razmišljamo. A jake društvene institucije sve agresivnije promoviraju takav način ponašanja, svjetonazora i ideala iako bi njihova misija trebala biti sasvim drugačija, obratna.
Naravno da je logično kako ne može postojati društvo koje je istovremeno aporofobno i demokratsko. Profesorica Cortina nažalost zaključuje kako su “sva društva koje poznajem aporofobna”. Važnost filozofskog obrazovanja, obrazovanja o osnovnim ljudskim vriednostima izuzetno je važno a njega je sve manje a kod nas posebno. U vremenu velikih priča o “kurikularnoj reformi” zaista se moramo zapitati koju vrstu obrazovanja smo namjenili našim mladim generacijama - jer odgovor na to pitanje uvelike će odrediti smjer naše zajedničke budućnost iako mnogi toga nisu svjesni. Turizam smo proglasili gotovo našim spasom iako ovisiti jedino o turizmu znači odmah potpisati kako smo zemlja koju čeka izvjesna ekonomska nestabilnost i nesigurnost. Dragi su nam bogati stranci a prema strancima koje je tragedija rata, nevolja i bijeda natjerala na izbjegličku sudbinu gotovo i ne razmišljamo kao o ljudskim bićima iako je njihova tragična sudbina velikim dijelom samo posljedica neodgovornih imperijalnih europskih politika i posebno od 20-tog stoljeća sjevernoameričkih imperijalnig politika.
ŠTO SU SIROTINJA I SIROMAŠTVO ?
Ako nekoga označimo predznakom “sirotinja” on se u našoj ideologiziranoj svijesti identificira sa svojevrsnim “parazitom” jer od nas , od našeg društva, naše države - dobiva određene beneficije a zauzvrat nam “ne daje ama baš ništa” osim što nam pred kućni prag donosi problem. Zašto je taj čovjek ( muškarac, žena, dijete ) sveden na stutus i tragediju izbjeglice koji je prisiljen da se bori za goli život I koji je iščašen iz svoje zajednice, svog društva - to nas nije briga. Oni su jednostavno izvan našeg koncepta, izvan prihvaćene prakse “igre uzajamnosti” koja je u našim glavama temelj naše zajednice. Gledajući njihovu bijedu i mi se u odnosu na njih “osjećamo bogatima” ( iako smo unutar konkretne društvene strukture možda veoma nisko pozicionirani ) pa samim tim i bolj a aporofobija od koje možda ne znajući bolujemo nagoni nas na zaključak kako neimaština izbjegličke sirotinje ugrožava naše bogatstvo ( pa ma kako ono u stvarnosti bilo relativno ). Rezultat takvog našeg doživljaja dobodi nas do kategorije “isključenih” u koju trpamo izbjeglice kao amorfnu, obezljuđenu, prijeteću nadiruću masu.
Što je uopće siromaštvo ? Ono nije samo ekonomsko pitanje. Indijski dobitnik Nobelove ngrade za ekonomiju Amartya Sen definira siromaštvo kao lišavanje od temeljnih od stjecanja temeljnih sposobnosti a ne samo kao nedostatak određenig prihoda. Lišavanje od stjecanja sposobnosti ( od svega što bi netko mogao biti ) puno je širi pojam koji uključuje i lišavanje adektavnog od mogućnosti obrazovanja i mogućnosti stjecanja određenih znanja i vještina. Naravno, tu spade i isključivanja velikog broja ljudi od zdravstvene zaštite pa tako i od očekivane duljine života a da se ne spominje lišavanja elementarnih preduvjeta života poput hrane, pitke vode, nastambe…..pored kojih se sudjelovanje u političkim procesima, odlučivanjima itd zaista doživjava kao čista apstrakcija ili znanstvena fantastika. Bez obzira što je čovjeku kao ljudskom biću u zakonima, kao apstraktnom pojmu, zagarantirano sve to – u praksi, u konkretnom životu gdje netko postoji kao konkretna jedinka pobekad mu nije priznato baš ništa ništa. Mladi Marx bi tu dihotomiju između čovjeka kao apstraktnog i konkretnog bića nazvao “homo duplexom”. Amartya Sen smatra kako je razvoj preduvjet slobode pošto siromaštvo i nedostatak ekonomskih mogućnosti uvjetuju nedostatak ostvarenja fundamentalnih ljudskih sloboda. Zato je put u neslobodu popločan lišavanjem velikog dijela čovjećanstva od preduvjeta dostojanstvenog života. Koliko je tome doprinio i koliko takvom stanju i dalje doprinosi onaj razvijeni, bogati dio svijeta važno je ptanje koje ne možemo zanemariti ukoliko želimo shvatiti aktualna globalna zbivanja.
Generalni sekretar OUN nedavno je izjavio kako “iskorjenjivanje siromaštva nije pitanje milosrđa nego pravde”. A jedan veliki dio svijeta lišen je pravde. Opća deklaracija o ljudskim pravima prihvaćena na zasjedanju Opće Skupštine OUN 10. prosinca 1948.g. u prvoj rečenice svoje Preambule izričito kaže kako je “priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu”. Zapitajmo se u kolikoj mjeri su ova ( “zagarantirana”) apstraktna ljudska prava priznata i u konkretnom životu svakog ljudskog bića, u konkertnoj ljudskoj zajednici (“obitelji”) ? Možda dođemo do poraznog odgovora. Nedavno su objavljeni službeni podaci Internacionalne Organizacije Rada ( OIT ) za 2019. godnu prema kojima u ovom trenutku 700 milijuna ljudi živi s 3.20 američka dolara dnevno ( oko 2.80 eura ). Posebno je važno što su upravo mladi pri tome najugroženija skupina. U New Yorku je upravo završeno zasjednaje Političkog Foruma na Visokom Nivou na kojem je iznesen podatak da mladi ( 16-24 g. ) imaju tri puta više izgleda od starijih da ne nađu posao. Tako je stopa nezaposlenosti mladih 2018.g. bila 12% u odnosu na stopu nezaposlenosti odraslih od 4%. Žene su najugroženije u toj skupini nezaposlenih jer ih je 5,4% nezaposleno u odnosu na stopu nezaposlenosti muškaraca od 4.7%. Prošle, 2018.g. čak 30% mladih nije bilo obuhvaćeno procesom obrazobanja ili rada dok je obuhvat starijih bio 13%. Što se tiče plaća, muškarci imaju u prosjeku 12% veću plaču od žena ( na istom poslu ) a kada je riječ o rukovodećim poslovima tu su žene u velikoj manjini i potplaćene su čak za 20% u odnosu na muškarce.
NOVE TEHNOLOGIJE I SIROMAŠTVO
Distribucija nezadvoljstva zato nije ravnomjerna. Ono se koncentrira u nerazvijenijim djelovima koji imaju najsporiji razvoj ali i u određenim dobnim, spolnim, etničkim itd skupinama. Novi je fenomen što i najrazvijenije sredine dolaze na doći na udar i to, da apsurd bude potpun, zbog brzog tehološkog napretka, odnosno galopirajućih novih tehnloških inovacija. Tako profesorica s Cambridgea, Xialun Fu, direktorica i utemeljiteljica Technology and Management Centre for Development (TMCD) nedano u New Yorku kaže kako su “nove tehnlogije oružje s dvostrukom oštricom” naglašavajući kako će “skoro 50% zanimanja u razvijenim zemljama i 2/3 zanimaja i poslova u državama koje se nalaze na putu razvoja doživjeti svojevrstan udar zbog tehnološkog razvoja” pa zaključuje kako će “samo osobe velikih sposobnosti i države sa snažnom infrastrukturom imati koristi od tehnoloških inovacija.” Stalno, kontinuirano obrazovanje postaje nužnost kako bi se izbjegle loše posljedice brzog tehnološkog razvoja koji u skoroj budućnosti može prouzročiti siromaštvo nekih slojeva društva koji trenutno nisu ugroženi. Bez stalnog obrazovanja nema ekonomskog rasta, nema produktivnosti a za neosposobljene biti će sve manje pristojnih poslova a tako i preduvjeta za ptistojan život.
Filozof John Etchemendy, donedavni rektor Sveučilišta Stanford zato je nedavno upozorio kako “tehnologija raspolaže s ogromnim potencijalom nanošenja štete”. Darja Isaksson, direktorica “Švedske Organizacije za Inovacije” VINNOVA tvrdi kako razvoj tehnologije vodi ka nestanku nekih zanimanja ali i stvaranju novih. Po njoj “većina zanimanja postojati će još niz godina ali će promijeniti svoje zadatke” što podrazumijeva kontinuirano “formiranje” novih znanja, “stalni trening” jer ono “što znamo danas….nije dovoljno zauvijek” a budućnost Svijeta i Zemlje sve su ugroženiji i ekonomski rast postaje upitan a Planetu “moramo sačuvati za buduće generacije” što podrazumijeva i nove ekološke politike ( o čemu najbogatiji “vladari svijeta” ne vode računa ) ali i jednu “cirkularnu ekonomiju”, “kružno gospodarstvo” koje se neće bazirati na isključivosti nego uključivosti. Ali, problem je u tome, kao što to kaže holandski esejist Rob Riemen, što “elite nisu zainteresirane da mijenjaju društvo”. Te svjetske kvazielite koncentriraju bogatstvo na nekoliko punktova i u malo ruku pa su nezadovoljstva i upitna bdućnost čovjećanstva sve izvjesniji i nesigurniji.
Kada govorimo o siromašnima ili ekstremno siromašnima u inače bogatom svijetu nužno otvaramo temu pravde. Kada je ruski intelektualac, istraživač, geology i geograf, plemić Petar Aleksejevič Kropotkin, jedan od otaca “anarhističkog komunizma”, počeo objavljivati seriju članaka u pariškim anarhističkim novinama Le Révolté ( 1892. g. objedinjenih u knjizi “La Conquete du Pan”, “Osvajanje Kruha” ) u kojima razvija tezu da i kapitalizam, poput feudalizma…ali na drugi način, proizvodi ne samo bogatstvo ( za jedne ) nego i bijedu i neimaštinu ( za mnoge ) onda otvara temu prvilegiranih slojeva društva i u zajednici ljudi koja se nakon Francuske rvolucije deklarirala kao zajednica ljudi koji su slobodni i “jednaki po rođenju”. Uskoro će pravne norme deklarativno sve ljude proglasiti jednakima ukidajući dotadašnje rođenjem garantirane privilegije ali će konkretan život stalno, neumorno reproducirati nejednakost i nepravdu koji će se manifestirati u obliku nepodnošljive zbilje za mnoge pred kojima će i dalje stajati cilj “osvajanja kruha” ili golog preživljavanja. Nejednakost se neće proizvoditi samo u procesu rada, u procesu proizvodnje nego i u procesu distribucije bogatstva zajednice. Kropotkin zato govori o “pravu na blagostanja za sve” a ne samo odabrane i privilegirane jer, po njemu “sve stvari pripadaju svima”. Ako ogolimo ove teze od njihove utopijske dimenzije ponovo dolazimo do suvremenog, aktaulnog pitanja siromaštva u suvremenom društvu, prava svih na dostojanstven život ali i do pitanja aporofobije, straha od siromašnih kada se pojave u našoj blizini u vidu konkretnih ljudi, nerijetko izbjeglica. Zato Kropotkin ponovo postaje itekako aktuala i zanimljiv.
Strah od siromaštva “proizvodi se” i kod onih koji strepe da ne upadnu u tu kategoriju. Ako gledamo novije razdoblje onda je “doktrina šoka” Miltona Friedmana ( jednog od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 1976.g. i to nakon što je postao “otac” ekonomskog modela pučističkog profašističkog generala Pinocheta u Čileu ) najčešće je kod građana proizvodila pravi šok. Nagrađivana novinarka New York Timesa, sindikalna aktivistkinjai autorica nekoliko značajnih knjiga Naomi Klein smatra da je cilj te doktrine “ukrotiti i destabilizirati vlade” kako bi one zatim uvele Miltonovu “doktrinu prilagođavanja” što je samo eufizam za proizvodnju siromaštva. Ona se primjenjuje u različitim formama u različitim zemljama, zavisno o uvjetima. Njeno djelovanje izaziva kod ljudi prijetnju, “strah od katastrofe”. Siromaštvo se zna pojaviti kao nuspojava iluzije kako se bježi od njega. Posebno je zanimljiva pojava tzv “kvazisrednje klase”. Ona se sudara s psihologijom “konzumističkog siromaštva”. Strah od gubljenja pozicije na socijalnoj ljestvici u neoliberalnom konceptu društva je ogroman. Strategije dominacije ljudima se mijenjaju i kada se počinje živiti od obećanja i nadanja to je dobar put ka paklu nesigurnosti i dominaciji straha u svakodnevnom životu. Miltonov koncept je na primjeru Čilea potvrdio tezu kako je neolibaralni ekonomski model (“magična, nevidljiva ruka tržišta” koja najbolje regulira sve ) itekako spojiv s najbrutalnijim političkim diktaturama neofašističkog tipa. Pinochet-Friedmanov Čile nakon vojnog puča 11. Rujna 1973.g. je na brutalan način potvrdio kako su filozofija slobodnog tržišta, političko nasilje i diktatura itekako spojivi s neoliberalnim ekonomskim modelom društva. To otkriće je zaista zaslužilo Nobelovu nagradu !
KULTURA SIRMAŠTVA
Rođeno je nešto što uvjetno možemo nazvati “sociologijom siromaštva”. Šesdesetih godna se počelo pisati o “kulturi siromaštva”i o “subkulturi siromaštva”. Već ranih šesdesetih godina su sociolozi analizirali elemnte te “kulture siromaštva” u Meksiku, Limi i New Yorku. Taj pojam uveo je antropolog Oscar Lewis proučavajući urbanu sirotinju ( iz “prigradska baraka” latinoameričkih gradova i velikih američkih urbanih centara ). Po njemu ta sirotinja mrzi vlast i njen represivni aparat, ona s cinizmom gleda na Crkvu kao “licemjernu” instituciju koja ih je napustila, orijentirana je samo na sadašnji trenutak i ne planira nikakvu budućnost, bori se za život iz dana u dan itd. Naravno da ta sirotnja predstavlja eksplozivan “socijalni materija“. Pripadnici “kulture siromaštva” imaju po Lewisu “jedinstven sustav vrijednosti” i ne radi se samo o nedostatku sredstava. Pripadnici te “kulture” imaju posebnu “viziju svijeta”, poseban karakter, specifična su očekivanja njihove djece i mladih koji rastu unutar te kulture koja im kaže da su oni isključeni iz svijeta blagostanja, dostojanstvenog života,jednakih šansi itd. U međuvremenu stanje u svijetu se drastično pogršalo zbog novih ratova, destabilizacije ogromnih dijelova svijeta, imperijalnih interesa moćnih vladara koji zbog neodgovornog odnosa prema prirodi ugrožavaju, zbog drastičnih klimatskih promjena, i sam život na zemlji. Stvara se “novo strukturalno siromaštvo”, pojavjuju se “intraklase”, siromaštvo se u uvelikom dijelu svijeta “feminizira”, klasični lumpenproletarijat se javlja u novim formama “podklasa”, urušavaju se klasične podjele. Već i sama Europa govori o svojoj “novoj sirotinji” a u nju spadaju svi oni koji svoju poziciju u društvu doživljavaju kao položaj “ispod favoriziranih” djelova društva. “Siromaštvo razvijenih” se manifestira na jedan poseban način koji je drugačiji od siromaštva nerazvijenih pošto se tu radi o “konzumerističkom nezadovoljstvu” a ne o egzistencijalnoj ugroženosti. Pripdnici tog psihološkog profila mogu biti posebno rabijatni prema pripadnicima “siromaštva nerazvijenih” koje se pojavilo u vidu izbjegličkog vala koji je zapljusnuo Europu iz najsiromašnijih i najnestabilnijih dijelova svijeta.
POLITIČKI INTERESI I SIROMAŠTVO
Osim toga bijeda se proizvodi i iz političkih interesa i razloga, kako bi se nepoćudne vlade destabilizirale ekonomskim blokadama koje za rezultat imaju rast siromaštva, nefunkcioniranje socijalnih komponenti nekog društva, urušavanje gospodarstva, zdravstva, dostojanstva ljudi itd. Najnoviji primjer je ekonomska blokada Venezuele kao sredstvo bacanja na koljena kompletnog naroda koji bi zbog svog užasnog stanja trebao silom srušiti vladajući režim i tako ostvariti cilj onih koju tu izolaciju provode. A sve tobože u ime demokracije i interesa baš onih koji su najviše pogođeni njom i njenim posljedicama. Žrtve očito nisu bitne. Bitan je jdino cilj. Kuba je zemlja koja je najdulje pod takvom blokadom a sada se ona pokušava provesti nad Venezuelom, Nikaragvom, Iranom itd. Bijeda, žrtve, užasni preduvjeti života ljudi namjerno se proizvode. Oni postaju poželjno stanje jer se računa kako će njihov očaj u koji se namjerno bacaju od strane “humanog, demokratskog ostatka svijeta” srušiti nepoćudne ( u pravilu lijeve ) političke režime. Naravno da su osnovi svega ekonomski interesi, nafta, plin, druge vrijedne sirovine itd. Proizvodnja kaosa na Bliskom Istoku, Iraku, Libiji, pokušaji u Iranu, rat u Siriji, raznorazna “arapska proljeća”, miješanja u latinskoameričku političku zbilju, sve je to rezultiralo nikada do sada viđenim migracijskim valom u pravcu Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Te se migracije sve više pretvaraju u prave socijalne pokrete i najvećim dijelom su posljedica neodgovornih politika i imperijalnih interesa bogatih, moćnih Vladara Života. UNESCO je tako objavio kako je migracija “djece bez pratnje” u samo 6 godina ( 2010-2016.) narasla s 66 000 na čak 300 000 . Pretpostavlja se da danas u Americi ima oko 19.9 miljuna migranata od čega je čak 52% malodobno. Posebno je značajan podatak “Liječnika bez granica” da su oko 70% migranata iz Centralne Amerike koji bježe preko Meksika u USA - direktne žrtve nasilja. Ali, kompletna Latinska Amerika se bukvalno stotinama godina destabilizira, rušile su se demokratski izabrane vlade, podržavale diktature, vojni profašistički pučevi, do krajnjih se granica raubovala radna snaga, prekomjernom eksploatacjom i zbog interesa velikih kompanija bezobzirno se uništavao okoliš itd itd - pa se i Amerika sada suočava s posljedicama vlastite imperijalne politike prema tom području ( a samo od Meksika otela je ratom 55% njihovog državnog teritorija ) pa je i ona danas postala logičan “usisivač” latinoameričkog izbezumljenog, pauperiziranog i maltretiranog stanovništva. Direktna posledica toga je činjenica da je traženje azila u Americi poraslo za 150% u zadnjih nekoliko godina. Nikakvi zidovi to neće uspjeti, na dugu stazu, zaustaviti. Naravno da se na to nadovezuje neviđeni terorizam ( najsvježiji slučaj je nekidašnji masakr u EL Pasu inspiriran mržnjom prema “hispanosima” kojeg je Meksiko doživio kao “terorizam protiv meksikanaca” direktno podgrijan Trumpovom politikom ), sve izraženiji kulturološki međusobni sraz, propast koncepta multikultiralnosti, narasle sve vrste mržnje….posebno vjerske i etničke, teško objašnjivo bezumlje, odbacivanje svih racionalnih principa i totalna nestabilnost ionako ekološki teško ranjene Planete koja polako izdiše zbog suludog, iracionalno neodgovornog uništenja biosfere čitavog čovjećanstva u ime novog Boga vladajućih - u ime Boga Profita i političke dominacije.
“KAPITALISTIČKO ČUDO” I SOCIJALDEMOKRACIJA
Generalni sekretar Rimskog Kluba Graeme Maxton govori o tome kako je danas (ipak ) “najmanje sirotinje” do sada jer je oko miljardu ljudi izašlo iz siromaštva ( posebno zahvaljujući Kini koja tvrdi da je u njoj iz područja siromaštva “pobjeglo” 700 milijuna ljudi ). U 90-tim godinama, po kriterijima Svjetske Banke, smatralo se da je netko siromašan ukoliko pojedinac za život ( hrana, stanovanje, zdravlje, obrazovanje, obuća, kulturne potrebe itd ) dnevno raspolaže s manje od jednog američkog dolara. Poslije, 2005. godine Svjetska Banka smatra da je netko siromašan ukoliko ima manje od 1.20 dolara dnevno ( oko 8 kuna ) ….a Maxton zaključuje : “Kada bi uključli inflaciju, po meni, danas bi to bilo oko 2.90 dnevno” a da se čovjek ne smatra siromašnim. Dakle, riječ je o iznosu od oko 19 kuna dnevno. Dakle, po ovim “najizdašnijim kriterijima” i “granicama siromaštva” ukoliko netko raspolaže s 19 kuna dnevno on više ne spada u “siromašne” !? To je čak i za nas smiješna cifra. Naravno da i sam Maxton zbog toga, ipak objektivno zaključuje kako su ti super-niski kriteriji samo definitivna potvrda da smo “ostali bez kapitalističkog čuda” koje smo očekivali. Uzimajući u obzir ekonomsku situaciju ali i bezobzirno uništenje planete Zemlje, odnosno biospfere cijelog čovjećanstva, Maxton tvrdi da Afrika danas živi “lošije nego prije 3o godina”. Tako je španjolski “El Pais” je objavio podatke da je 1980. godine odnos bruto društvenog proizvoda (BDP) između Europe i Subsaharske Afrike bio 7:1 u korist Erope a danas je taj odnos porastao na 11:1 u korist Europe. Istovremeno, 1980. godine Europa je imala više stanovnika od Subsaharske Afrike a danas Subsaharska Afrika ima 2.5 puta više stanovnika od Europe. Naravno da taj europski “ispražnjeni demografski prostor” i njena ekonomska moć usisavaju afrički ekonomski uništen a demografski eksplozvan afrički korpus. Stimulirani ratovi sve su to samo još više pogoršali. Po Maxtonu , rast postoji ali se ne radi o “bezgraničnom rastu” i pravo pitanje postaje pitanje pravedne raspodjele društvenog bogatstva. On smatra da je socijaldemokracija, primjenjujući svoj koncept, stvorila od Europe “društvo blagostanja”. Zato se on zalaže za nužnost povratka Europe na “socijaldemokratski model” koji je podrazumijevao pravedniju raspodjelu a ne samo vođenje brige o rastu pod svaku cijenu. Osim toga, socijaldemokracija je više vodila brigu o problem kontaminirinasti i o ekološkom momentu nego što se to danas radi ( a posebno od dolaska Trumpa na čelo USA ). Ta socijaldemokratska politička filozofija dominirala je Europom 70-tih godina prošlog stoljeća i Maxton se zalaže za povratak na nju jer je upravo tada, po njemu, Europa “postala najbolji kontinent za život”. “Sjećam se dugog perioda enormnog ekonomskog rasta ali također i društvene bjede.” Naime, industrijska revolucija je razorila okoliš i osiromašila većinu “sve dok nije bila korigirana socijalnim politikama demokratske ljevice”, zaključuje on. Generalni sekretar Rimskog kluba smatra kako sada “trpimo drugu tehnološku revoluciju, koja poput one prethodne donosi više nejednakosti i nezaposlenosti”…tim više što se najrazvijenija tehnologija sve manje upotrebljava za razvoj a sve više za dominaciju a trenutno “digitalna revolucija ne donosi više blagostanja nego samo još više otuđenja, siromaštva i rasta dominacije novih plutokracija” pesimistički zaključuje Graeme Maxton. Činjenica da su tvitovi postali način globalne, pa tako i one političke, komunikacije samo potvrđuje ovaj fenomen. Uništava se klasično novinarstvo, nema više kritičkih analiza i informacija…bilioni tvitova su ko plima preplavili sve pa su se u njima utopile i nekadašnje velike reportaže. A sve to je pod kontrolom vlasnika Twittera, Googlea i Facebooka u dogovoru sa sigurnosnim i obavještajnim agencijama svjetskih supersila. Društvo je duhovno osiromašeno, digitalna revolucija “pojela je” niz malih firmi, radnih mjesta i zaposlenika a svime time su se okoristili digitalni plutarsi. U takvim uvjetima sve više jača desnica koja se hrani strahom od globalizacije i imigracija pa tim više uloga ljevice mora biti važnija ali se u praksi, nažalost, ona najčešće i sama utapa u bezbojnosti i podilaženju prosjećnosti i tzv “middle of the road” politici. Svjetska Banka u svom Izvještaju iz 2019. godine potvrđuje da još uvijek miljardu i 200 milijuna ljudi živi s prihodina ispod jednog dolara dnevno (6.5 kn ) a to znaći da četvrtina stanovništva Zemlje još uvijek živi u najekstremnijem siromaštvu. Zatim, 2 miljarde i 800 milijuna ljudi živi s manje od dva dolara dnevno ( 13 kn ) a 48% svjetskog stanovništva je pothranjeno, nema adekvatnu nastambu, odjeću i obuću, zdravstvenu uslugu, obrazovanje, informacije, a kulture potrebe da i ne spominjemo itd.
HRVATSKA I APOROFOBIJA
U takvim okolnostima govorimo o planetarnoj pojavi opasne nove fobije, “aporofobije” ili straha od siromašnih. Ako to smjestimo u naš, domaći, ambijent dobijemo upravo ono čemu svjedičimo ovih dana. To je ono što smo dobili u Kninu i Splitu za vrijeme obilježavanja Dana državnosti - kada smo se umjesto sa sanjanom skandinivizacijom Hrvatske sudarili s njenom “skejizacijom” ( prema notornom Marku Skeji koji ustaški pozdrav “Za dom spremni” izjednačava s pozdravom “Hvaljen Isus i Marija” ) toleriranjem ustašoidnih ispada. Nezainteresiranim promatranjem djelovanja jednog opskurnijeg dijela Hrvatske društvene scene vodi nas direktno u anticivilizacijsku barbarizaciju, udaljavaje od vrijednosti demokratskog svijeta i najgoru, opasnu primitivizaciju života a sve radi “par političkih punata” vladajućih. Najgore je što iza podgrijavanja svega toga stoji neodgovorna politika tzv “urbane struje” HDZ-a koja se uoči predsjedničkih izbora prestrašila nedovoljna podrška najprimitivnijeg dijela svog desnog biračkog tijela. Takva igra s vatrom uvijek ima svoju cijenu koju na kraju plačamo svi mi a radi interesa uske grupe privilegiranih koji nikome ne polaže račune za ono što radi. Naravno, da crna boja postaje najpopularnija modna boja i najpoželjniji dekor takvih političkih derneka pa se tako, na jedan perverzan način, polako ali sigurno pretvara u našu dominantnu “nacionalnu boju”. Pa zato i nije nikakvo čudo što istu večer nakon Thompsonovog koncerta na splitskoj rivi rulja crmomajicaša trči gradom i gađa flašama turiste “krive boje kože” i to, da apsurd bude još veći, one boje koja je inače njima najdraža - crne boje. Krajnji je čas da razumijemo opasnost ovih procesa i da im se suprostavimo dok još uopće ima vremena za to .












Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 10:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.07.2019., četvrtak

MEKSIKANAC U SPLITU


U Split je napokon doputovao moj stari meksički prijatelj Héctor. Godinu dana bili smo cimeri u Ciudad de Méxicu u stanu gospođe Viktorije u samom središtu tog megalopolisa u predivnom kvartu Colonia Santa Maria la Ribera. Sada sjedimo uz more na terasi Procaffea u splitskom Špinutu opušteno ćakulajući uz pićence.
Héctor je očaran svime što vidi, nasmijan, znatiželjan i pričljiv ko da je pravi Dalmatinac. Što se toga tiče možda su nam oni najsličniji. Sinoć kasno navečer malo smo gledali televiziju pa je shvatio da je glavna politička tema u Hrvatskoj smjena, mješanje i pretumbavanje ministara u vladi. On je politiziran čovjek i sve ga to zanima pa stalno nešto zapitkuje.
“A tko je na vlasti u Hrvatskoj ? Ljevica kao u Meksiku ?”, pita me Héctor.
“A ne, nije…U Hrvatskoj ti je na vlasti jedna mješavina svega i svačega. Glavna je jedna stranka desnog centra koji mnogi smatraju pravom majkom svih desnica u Hrvatskoj. Oni sebe nazivaju demokršćanima iako je to upitno. Oni najduže vladaju Hrvatskom ali ne bi mogli vladati bez izdajnika s ljevice koji glasaju za njih i izdajničkih stranaka iz bivše lijeve koalicije koju su predvodili socijaldemokrati. Onda su tu još i nacionalne manjine, pa odmetnuti pojedinci sa svih strana i svašta drugo…Ma tko bi ti to sve objasnio , komplicirano je ?!”
“Ha, ha , ha…Luđi ste on nas”, zaceni se moj meksički amigo. “A kako se zove ta vaša glavna desna stranka ?”
“Ma nije ti to lako ni prevesta da shvatiš. Oni su više kao neki pokret koji se nazvao strankom ali nekako najbliže značenje njihovog imena bi bilo : Unión Democrática Croata.”
“Ay caramba !”, uzvikne Héctor a ljudi s drugih stolova počmu se polako okretati i sve više buljiti začuđeno u nas jer je moj bučni korpulentni amigo očito počeo privlačiti opću pažnju gotovo cijele terase.
“Ne viči Héctor, molim te”, potiho ću mu ja a on opet prasne u svoj nezaustavljivi smijeh.
“Unionisti su nekakvi zajedničari, komunitarci, komunisti…Ha ha ha…Pa kakva je to ta vaša desnica za majku Božju…za koju bi, sudeći po njenom imenu, u mom Meksiku svi mislili da se radi o nekakvoj komunističkoj stranci !?”
“Ajme, pusti me sad s tim svojim glupostima Héctor…Ovo je Hrvatska a ne Meksiko. Ko će tebi sad sve to objasniti ? To su naše specifičnosti ! Kompliciramo je to. Istina je da tamo ima puno bivših članova Komunističke Partije, oni su je i osnovali..Čak je istina i to da ih je osnovao i da im je prvi predsjednik bio jedan bivši komunistički general. Najmlađi Titov general. A oni su, kao, žestoki antikomunisti. Preskočimo sad to inače tek onda nečeš ništa moći shvatiti. Uglavnom trenutno je velika kriza njihove vlade i premijer upravo mijenja 5-6 ministara, ne znam ni ja koliko ! Eto, to ti je onako najkraće.”
“Ha ha ha ! A šta su uradili ?”
“Svašta, uglavnom je pitanje sumnji u korumpiranost, neobjašnjivi problemi zgrtanja imovine, zemalja, parcela, kuća, roštilj-stanova , vikendica, čari-bari pretvorbe negrađevnih u građevne zone, pa onda abrakadabra kupovine za jeftine pare pa prodaje tih parcela za skupe pare, čudnovatih poslova sa sumnjivim privatnicima, firmama od jednog zaposlenog, off shore kompanije i sto drugih čuda…Svašta, ima tu svašta. Ma hrvatska posla !”
“E, pa onda ste kao i Meksiko, a tako ste mali. Krade se ! Je li ? Krade se !”
“Ma ništa to nije dokazano Héctor…Sve su to samo sumnje…Kod nas ti istrage traju trista godina. Sve pada u zastaru. A imovina ostaje onome tko ju je čapio. Njihovoj djeci, unucima…Na kraju nitko od njih ne strada jedino, u najgorem slučaju, odu u hladovinu Parlamenta ili negdje gdje isto nije loše Znaš ti kako to već ide. Ni vi niste loši u tome”
“Znam, znam…Kako ne bih znao…Ali, por favor, daj mi neki vaš primjer. Svoje znam.”
“Pa evo..ovako. Recimo jedna ministrica je tri godine vozila auto a nije smjela. Istekla joj je dozvola. Jednostavno nije smjela bit u prometu niti na cesti a bila je. I ne samo da je bila na cesti i vozila bez važečeg dokumenta nego je došlo do saobračajke u kojoj je stradala jedna djevojčica. Eto…Ona je poslije suzila i bilo joj je puno puno žao te curice i tako to..Čak joj je i krunicu krunicu u bolnicu da joj bude lakše. Toliko je dobra ! Ona je jedna puno fino i emotivno čeljade, zamalo je postala i europarlamentarka.”
“Aha, znači nju je predsjednik vlade mora odmah zamijenit jer je ona završila u zatvoru !”
“Ma nije…Ništa ti ne razumiješ amigo ! Nju premijer nije tada smijenio niti je ona završila u zatvoru. On je nju tada branio. I to kako ! Žestoko ! Evo baš su jučer mediji objavili da je ona nevina, da ništa nije kriva i da je sve OK !”
“Mooolim !”…Raskolači oči Hector. “Dakle vozila je bez vozačke dozvole !”
“Ma je, rekao sam ti već. Tri godine je tako vozila. Nije joj dozvola više bila važeća. Istekla joj je a ona nije izvadila novu. Bidna, nije vidila da joj je dozvola istekla.”
“I bila je na cesti, u autu. Vozila je a nije smjela voziti i zgazila je curicu ?! Dakle, da je ministrica poštovala zakon ona ne bi ni bila na cesti i onda curicu ne bi ni mogla udariti autom !?”
“Šta je tu nejasno Héctor ? Sto puta sam ti već rekao. Da, tako je, baš tako !”
“I sud je nije osudio ?”
“Nijeeee !”….ali si gluh ?
“Ha ha ha…..Joj, kad ovo čuju naši poltičari…Svi će navalit u Hrvatsku. Pa vi ste pravi raj za vladajuće. Čak bi i kod nas istu sekundu ta gospođa ministrica dala ostavku i pobjegla od očiju javnosti. Što dalje.”
“Jesmo, Héctor, jesmo…Raj smo za vladajuće. Ali šta je sa ostalima ?”
“A ostali nek se učlane u tu genijalnu stranku, Marin”, zajebantski će Héctor i opet padne u svoj iskreni gromoglasni smijeh.
“A neću ti niti spominjat da je u svom kućnom dvorištu našla Mercedes za kojeg se poslije utvrđivalo čiji je a čiji nije i odakle je i tko im ga je prodao ili nije prodao nego iznajmio i pod kojim uvjetima i je li taj prodavač mercedesa dobio od ministrice neke poslove i svašta još, šta ja znam, ko bi sve to zapamtio !”
“Ahahaha ahahaha…ha”, počme se hvatati za trbuh i previjati od smijeha na svojoj stolici moj bivši meksički cimer.
Ja brzo zovnem konobara da platim piče i da što prije šmugnemoodavde jer mi je postalo totalno neugodno jer smo zaista postali predmet opće pažnje cijelog publikuma Procaffea. Ali Héctor na moje zaprepaštenje i za pegulu zapita : “Ima li ovdje možda sladoleda ?”
“Ima, ima”, odgovorim ja nemoćno.
Jede Héctor svoga slaju i vidim da zbilja gušta. Općenito, sve mu je ovdje drago. Oduševljen je Splitom. Znam da ćemo poslije ponovo morati u staru grasku jezgru među zidine Dioklecijanove palače koja ga je toliko impresionirala. S razlogom, naravno. A inače, u meksičkim gimnazijskim udžbenicima iz povijesti za drugu godinu, nalazi se slika poznate replike Dioklecjanove palače tako da je Héctor odavno već čuo za nju kao i svaki drugi meksički završeni gimnazijalac. Na to sam, naravno, bio ponosan dok sam boravio u Meksiku a on je sada bio presretan što može šetati zbijenim kamenim kaletama unutar njenih zidina.
Héctor bi htio da mu sada pričam o svakom ministru pojedinačno ali ja mu objašnjavam da bi onda u Splitu morao ostati barem mjesec dana jer je ta priča predugačka i vjerojatno nema kraja.
“The NeverEnding Story”, zeza me Héctor…počinjući ispod glasa pjevušiti ovu poznatu pjesmu. “Bolje i to nego da sad počme pjevati La Bambu”, mislim se ja. Ali vrag mi nije dao mira, jednostavno nisam mogao izdržati a da mu ipak ne citiram jedan desni hrvatski portal koji je sinoć objavio da je ista ta ministrica navodno nakon što je dobila “šup kartu” od strane premijera izjavila da se osjeća kao da je “silovana i ostavljena u blatu”. Kad sam mu to rekao opet sam očekivao eruptivnu reakciju njegovog latino karaktera, provalu nekontroliranog smijeha…. ali on samo zaprepašteno, gotovo žalosno raskolači oči i ostane nijem. “Uf”, pomislio sam, “Ovo nije dobro. Preugo Héctora poznajem, još od 1984. godine - i ovo je prvi put u životu da sam video da je Héctor zanijemio, iskreno preneražen i gotovo skamenjen”.
“Hector ! Hector !”, viknem pomalo panično i pun straha. “Héctor, Héctor…Zaboga što ti je Héctor !?”
A on se samo isto tako iznenada “odkameni”, trgne i reče mi vrlo čudnovatim glasom prepunim tjeskobe : “Marin, Marin….pa vama Meksiko nije ni do koljena !”
“Nitko Hrvatskoj nije ni do koljena što se tiče korupcije, lopovluka, olinjalog pravosuđa, varanja naroda, manipuliranja ljudima i legalizirane pljačke dragi moj amigo. Nitko, nažalost !”…odgovorim mu ja još sjetnijim glasom.



Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 09:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.07.2019., utorak

JE LI EUROPSKA MISIJA STEVE BANNONA DOŽIVJELA KRAH ?


Puno se toga izmijenio u svijetu politike zadnjih desetljeća. Politički pokreti, koncepti, idejni kompleksi, klasične političke stranke i podjele, “politička logika”, politički lideri, izborno tijelo…sve živo što je dugo trajalo kao “nepromjenjivo”, stvarajući privid zacementirane političke stabilnosti - mijenjaju se vrtoglavom brzinom. Nestabilnost postaje suvremena konstanta pa čak i nekakav čudnovati preduvjet političkog djelovanja novih tipova politika, pokreta, stranaka i lidera….pa, stoga, i ne iznenađuje što “proizvodnja nestabilnosti” sve više postaje zaštitni znak suvremeneog načina reprodukcije života kompletne ljudske zajednice u njenom totalitetu.
Na razini “gole politike” pojava radikalnih desnih političkih pokreta i opcija zasitiila je u do sada neviđenoj mjeri europsku političku scenu i praksu života. Naravno. suština tih procesa je globalna pa stoga i ne čudi što je jedan od glavnih magova radikalne desnice, Steve Bannon, doletivši “preko bare” iz Sjedinjenih Američkih Država - sebi stavio u zadatak da kompletnu radikalnu desnu političku scenu uobliči i objedini u jedan snažan, jedinstven Pokret ( “The Moviment” ) koji će bit koordiniran iz jednog mjesta. Na neki perverzan način, tako je, u Bannonovoj režiji, naopako okrenuta, “inverzna” Cheova “teorija foca”, jezgre, žarišta ( iz koje je po Cheu trebao “prema vani”snažno zračiti lijevi revolucionarni plamen ) sada pretvorena u ideju stvaranja jednog čvrstog “žarišta” iz kojeg bi prema ostatku Europe, pa i dalje, trebao žariti koordinirani radikalno desni koncept ( Pokret ) koji je sebi stavio u zadatak zahtijevan cilj dosizanja političke dominacije kapilarno povezane desnice i to od Istoka do Zapada i od Sjevera do Juga - precizno premreženog Starog Kontnenta.
Steve Bennon je bivši bankar koji u politku ulazi tek 2012.g. kada počinje širiti svoj utjecaj kao direktor digitalnog medija “Breitbart”. Vezan je za američke repunlikance i promiče radikalno desnu politiku koju karakterizira snažni populističko-antiestablišment pečat. Zagovara žestoki nacionalističko antiimigrantski koncept s posebnim naglaskom ukazivanja na naraslu kinesku opasnost koja po njemu sve više ugrožava američku hegemonističku poziciju u svijetu. Veoma brzo on dolazi do zaključka da je upravo Trump idealno “sredstvo”, instrument za provođenje u praksu njegovih političkih ideja. Ubrzo postaje šef njegove predsjedničke kampanje pa ne čudi da temelj Trumpove politike postaju američki nacionalizam (“America First” ), izražena antiimigransta politika i ksenofobija.
Ipak, nakon Trumpovog trijumfa, brzo dolazi do razlaza među njima. Naime, Bannonov koncept antiestablišment-politike nije više korenspondirao novonostaloj političkoj situaciji i odnosima u glavnim centrima političke moći. Trump je, ipak, prije svega - čovjek Republikanske stranke čiji politički establishment čine njeni kongresnici i senatori. Njihov glavni zagovornik na “Trumpovom Dvoru” je Trumpov zet Jared Kushner koji je dobio zadatak da onemogući Banonnovu ambiciju da se po svom utjecaju na predsjednika izdigne iznad kongresnika i senator. Taj sukob oko utjecaja rezultirao je Bannonovim odlaskom s funkcije Trumpovog glavnog ideologa i savjetnika.
Nakon toga Steve Bennon se okreće Europi.
Kao što to kaže Elías López, urednik “Global Opinions” u “The Washington Postu”, Steve Bannon “vidi samog sebe kao velikog vizionara globalnog desnog pokreta”. U Europu dolazi uz veliku pompu , vrlo samouvjeren, prepun samohvale s ciljem da uobliči jedan do sada neviđen , veliki pokret kontinentalne ekstremne desnice. Njegov politički san je stvaranje internacionalne organizacije ekstremne desnice ( svojevrsne desne Internacionale ). On smatra kako je nužno objediniti različite, fragmentirane nacionalne ultradesne političke pokrete. Smatrao je kako su europski izbori idealan moment za ostvarivanje tog cilja - a to je stvaranje jakog ultradesnog fronta koji bi se pretvorio u snažnu europarlamentarnu grupu. Esteban Ibarra, predsjednik “Movimiento contra la intlerancia” ( “Pokret protiv netolerancije” ) smatra kako je Bannon, kao osvjedočeni antisemit i islamofob, došao u Europu s ciljem da objedini “tri desnice”. Po njemu riječ je o objedinjavanju : “derecha extrema” ( desnice ekstrema ), “extrema derecha” ( ekstremne desnice ) i “ultraderecha” ( ultradesnice ). Naravno, u pitanju je igra riječi ali Ibarra želi na ovaj ciničan način upozoriti kako je Bannonov cilj objedinjavanje svih mogučih europskih radikalnih desnica u jedan jedinstveni Pokret. Krajnji mu je cilj razaranje Europske Unije koristeči se pri tom, na perverzan način, teškim položajem i nestabilnom situacijom najugroženijih slojeva europskog društva, a posebno - radnika. To je uostalom, oduvijek bio stari “politički trik” svih fašizama !
Nakon izbora za europski parlament postalo je bjelodano da Bannonov koncept nije uspio. Politička mapa Europe nije doživjela radikalno desnu promjenu koja se očekivala. Radikalna desnica uspjela je povečati broj svojih europskih zastupika sa 20 na 22%, što je daleko ispod njihovih očekivanja bez obzira što po prvi put proueropski demokršćani i socijaldemokrati nemaju zajedno natpolovičnu većinu u europskom paramentu. Ali zato jačaju proeuropski “zeleni” i liberali koji, također, predstavljaju političke protivnike radikalne desnice. Iako je Bannon u studenom prošle godine najavljivao svoju suradnju s kontroverznim Orbanom u njegovoj kampanji - do toga, ipak, nije došlo. Isto je tako bombastično najavljivao potpisivanje sporazuma s Matteom Salvinijem o pristupanju njegovom Pokretu kao i formiranje nekakvog udruženja u Bruxellesu koje bi imalo oblik ultradesnog kluba - ali do toga ne dolazi a Salvini javno sve to opovrgava. Na kraju krajeva Bannon je uspio dobiti jedino belgijsku vanparlamentarnu Narodnu stranku ( 1,1% ) a do najavljene predstave u Bruxellesu nikada nije došlo. Na kraju krajeva Orban ipak ostaje s pučanima ( usprkos tome što su ga pučani privremeno suspendirali ), Salvini glumi da Bannona jedva poznaje ( “S njim sam pričao samo par puta” - izjavljuje za HBO ) a u europskom parlamentu radikalna desnica ostaje i dalje fragmentirana i nepovezana.
Bannonove su ambicije bile silno velike. Njegov projekt je bio čvrsto povezivanje europske ultradesnice u rasponu od Poljske pa do francuske desnije koja nadmašuje Macrona….od Sebastiana Kurza u Austriji pa do Salvinija u Italiji, od nordijskih ultrasa pa do Njemačke i radikalno desnog AfD - pa sve do profašističkog Voxa u Španjolskoj. Osim toga, u Španjolskoj se želi, ali ne uspjeva u tome, susresti s Casadom ( PP - pučani ) i s Riverom ( Ciudadanos - Građani, politički centar ) - koji su ionako bliži desnom političkom centru nego nekakvoj radikalnoj desnici. Najplodnije tlo za svoje djelovanje našao je, ipak, na kraju u Italiji….pa mu je zato posebno teško pao zadnji teški udarac koji je stigao upravo iz Italije.
Naime, Bannon je za ( da vrlo uvjetno kažemo ) nekakav svoj suvremeni Wewelsburg odabrao jedan stari talijanski samostan, sedamdesetak kilometaara udaljen od Rima, koji je inače u državnom vlasništvu, a u kojem bi se obrazovala europska desničarska elita, odnosno u kojem bi se “proizvodili” budući europski ultradesni lideri, vladari nekakve buduće Nove Europe. Riječ je o 800 godina starom samostanu Certosa di Trisulti ( Collepardo ). Benjamin Harnwell postavljen je direktor samostanskog katoličkog Instituto Dignitatis Humanae koji djeluje u tom samostanu. Sam Harnwell je u rujnu prošle godine izjavio kako će Steve Bannon elaborirati plan studija “za dirigirano rukovođenje” namjenjeno “katoličkim desničarskim političarima”. Bannon je sa, svoje strane, preuzeo osiguravanje financijskh sredstava potrebnih za funkcioniranje tog projekta. Ali, talijansko Mnistarstvo kulture odlučilo je nedavno da uskrati koncesiju ovom Institutu za daljnje korištenje samostana za svoje potrebe. Glasnogovornik Ministarstva kulture ( kojeg vodi Pokret 5 Zvijezda - M5S s kojim Bannon nema baš dobre odnose ) Gianiuca Vacca izjavio je kako je inspekcija minitarstva otkrila niz neregularnosti u korštenju koncesije. “Dužnost nam je poništiti koncesiju”, zaključio je Vacca. U Italiji je inače demokratska a posebno lijeva politička javnost napala Vladu zbog sumnjivih uvjeta pod kojim je ta konesija uopće dana. Tako je ta specifična europska “tvornica” za proizvodnju obučenih ultradesnih lidera izgleda propala. Talijanski mediji su razvili tezu kako se putem ovog projekta, u koprodukciji Steve Bannona, političke desnice i najkonzervativnijeg dijela Vatikana, pokušao destabilizrati i sam “lijevi papa” Franjo. Na čelu Savjeta konzultanata tog Instituta nalazi se, inače, poznati vatikanski konzervativac kardinal Raymond Burke. Bogatstvo Steve Bannona procjenjuje se na 44 miljuna eura. Dio tog novca odlučio je uložiti u svoj projekt stvaranja Pokreta. Ali pokazalo se kako financijsko ulaganje u radikalno desne političke opcije nailazi na veće ili manje zakonske probleme u čak 9 od 13 ciljanih zemalja, zbog toga jer je riječ o inozemnim sredstvima i fondovima pomoću kojih se očito pokušava utjecati na političku situaciju u određenom broju suverenih europskih država pa tako i na političku mape kompletne Europe. Najliberalniji uvjeti vezani za tu vrstu financijskih transkacija su upravo u Italiji koja mu je zbog desničarske vlasti i inače najviše odgovarala kao jezgra, žarište ( foco ) njegovog djelovanja. Tako da je ovaj zadnji udarac bio poprilično bolan za Steve Bannona. Vjeruje se da je u svoj projekt on do sada uložio oko 900 000 eura. Neki analitičari smatraju kako je Bannon zanemario povijesne razlike nastanka raznoraznih desnih pokreta u europskim državama i postjeće razlike među njima. Le Penova tako u njemu ne vidi dobrodošlog suistomišljenika nego više u njemu vidi “američkog uljeza”, španjolski profašisti također imaju određen zazor prema njemu itd.
Holandski professor Rob Rimen ( direktor Instituta Nexus ) smatra da se određena vrsta neofašizma vraća na scenu zajedno s renesansom “kulture kiča”, pa tako i “političkog kiča”. Demokracija, smatra on, dolazi uz neke uvjete kao što su: ljudsko dostojanstvo, njegovanje kulturnih i moralnih vrjednosti, postojanje suosjećanja za druge, “razmijevanje značaja ljepote” itd. Nažalost, izvitoperena “demokracija masa” najčešće prezire te vrijednosti i djeluje, po njemu, na bazi golih instikata tražeći Vođu. U uvjetima rastučih socijalnih fobija i ksenofobija nastaje plodan humus za razvoj i rast radikalno desnih političkih pokreta u Europi danas. On u svom intervjuu “El Paisu” ( u suplementu “Ideas” , 18.06.2019.) iznosi tezu kako upravo Trump pokušava sebe promovirati kao svojevrsnog novog mesiju koji će riješiti sva socijalna zla. A ako se ne uspije - krivci su, naravno, uvijek “drugi”, oni “drugačiji”. Fašisti trebaju strah, mržnju, krivca…On radikalno tvrdi kako “Trump ima jedan potpuno fašistički um” jer fašizam mrzi demokraciju i slobodnu političku raspravu. Pravi fašist je ujedno “pravi lažov”, smatra on. Ne zanimaju ga ni obrazovanje, kultura, “filozofija” i slične stvari. Zato je možda paradigmatično i vrlo simbolično da su nekidan na konstituirajućoj sjednici Europskog Parlamenta engleski Farageovi desničari iz stranke BREXIT okrenuli leđa Bethovenu i njegovoj “Odi radosti”, izražavajući na taj način na najslikovitij i najbolji način pravu suštinu i bit svih suvremenih radikalnih desnica.





Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 14:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.11.2018., petak

U IME KRIŽA I EVANĐELJA ( "El Conquistador" s Fakulteta političkih znanosti )


Kada je 6. travnja 2017. g. José Antonio Sánchez , direktor španjolske javne radio-televizije RTVE, u Casa de América u Madridu izjavio kako “Španjolska nikada nije bila kolonizator” nego je samo “evangelizirala i civilizirala” onda je došlo do međunarodnog skandala i žestoke reakcije kompletne latinoameričke a posebno intelektualne javnosti. Njegova tvrdnja kako je “Žaliti zbog nestanka asteškog imperija manje više isto kao žaliti zbog propasti nacista u Drugom svjetskom ratu” posebno je zgrozila sve one koji dolazak španjolskih konkvistadora na tlo Latinske Amerike smatraju njenim najnesretnijim danom i početkom izvršenja najvećeg genocida u ljudskoj povijesti uopće. José Sánchez je uvjeravao u “prednostima konkviste” tvrdeći kako je španjolsko osvajanje Latinske Amerike bilo vrlo korisno za pokorene narode Latinske Amerike jer su španjolski okupatori na tim područjima, koje oni sada nazivaju “Nueva Espańa, izgradili novu infrastrukturu : “crkve, škole, bolnice”. Posebno bi im latinskoamerički autohtoni pokoreni narodi morali biti zahvalni zato jer su im konkvistadori donijeli spasonosni “katekizam i gramatiku” pa su tako, po Sánchezu, “barbarski narodi prešli s obala ropstva u rijeku slobode”. Osvajanje Latinske Amerike, kojeg europska tradicija eufemistički licemjerno, uobičajeno naziva “otkrićem Amerike” - Sanchez smatra “najvećim događajem nakon rođenja Krista”. On uvjerava kako je konkvista tih područja okončala barbarizam latinskoameričkih naroda privodeći ih kršćanstvu. “Asteška kultura je bila krvavi totalitarizam koji se temeljio na ljudskim žrtvama”, zaključio je Sánchez. Suština tih osvajanja bila je u čijenici da su ona izvršena “En el nombre de Dios” ( “U ime Boga” ). Naravno, u ime kršćanskog, “našeg” Boga !
Kolumbo “otkriva” Ameriku 1492.g. Odmah nakon toga počinje krvava konkvista Amerike , koja će završiti najvećim genocidom u ljudskoj povijesti, pa je baš zato u prošlu subotu, 10.11.2018. u Los Angelesu uklonjen Kolumbov spomenik . U to vrijeme velike imperijalne europske sile, Španjolska i Portugal smatraju Papu legitimnim Kristovim predstavnikom na zemlji pa im je sasvim logično da upravo on razrješi pitanje podjele njihovog plijena na tim novoosvojenim ( “novootkrivenim” ) prostorima. Tako Crkva, odnosno Papa Aleksandar VI, već godine 1493.dijeli “Novi Svijet” ( tuđe zemlje i tuđe narode ) između španjolske i portugalske krune. Papin uvjet osvajačima bio je da se izvrši kristijanizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda. Zbog tog će zadatka u svim budućim osvajačkim ekspedicijama obvezno sudjelovati i “misionari” koji će, u kombinaciji s oružanom silom, obavljati važan “duhovni posao” kristijanizacije. Zato konkvistu i nije moguće razumijeti bez razumijevanja sudbonosne uloge koju je Crkva odigrala u njoj.
Osvajaći su, naime, htjeli “ozakoniti” svoje akte osvajanja tuđe zemlje ( zato pored duhovnika u osvajačke pohode odlaze i revni “katastarski službenici”, notari koji osvojenu zemlju prenose, prepisuju u privatno vlasništvo osvajača ) ali isto tako žele ozakoniti i svoje nasilje kojim su pri tom “svetom zadatku” obilno služili. Na kraju, oni su zaista od samog Pape i dobili tu “dozvolu” ( nešto poput Bondovske masovne “licence to kill” ). Ona je potvrđivala da konkvistadorima Papa daje tu okupiranu zemlju i to “u ime Boga”. U izvršenju svojih ne-dijela oni ne samo da su bili slobodni, nego su bili i dužni, porobiti paganske indiose a posebno ukoliko su oni odbijali prihvatiti kršćanstvo. U tom slučaju su konkvistadori i s njima i s njihovim dobrima mogli raditi što ih je god bila volja.
Naš vrijedni profesor s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, docent Boris Havel danas, početkom XXI stoljeća , usred zemlje Hrvatske, razmišlja logikom ondašnjeg konkvistadorskog mozga. Profesor je postao široj publici poznat ne toliko po svojim predavanjima ili knjigama nego svojim predanim “radom” na društvenim mrežama - neumorno tvitajući. Nešto baš poput njegovog političkog idola Donalda Trumpa ! Tako je ovaj “twitter-ritter”, 9. listopada objavio internetskom pučanstvu kako su : “Usprkos svim lošim stranama osvajanja španjolci i portugalci (..) Južnu Ameriku civilizirali. Umjesto žrtvovanja muškaraca, žena i djece, donijeli su im evanđelje o Žrtvi na križu. Tisućama su spasili živote. Za to je vrijedilo zatrti civilizaciju kulta žrtvovanja ljudi”. Profesor je znan i po svom ksenofobičnom stavu prema izbjeglicama pa 3. studenog ove godine alarmantno “tvita” kako je Hrvatsku “zaposjela klika nesmjenjivih bruxelleskih poslušnika” čiji je “glavni projekt”, ništa manje nego “ masovno naseljavanje bliskoistočnih muslimana po Hrvatskoj”. On s neskrivenom profesorskom ljubavlju pati za Trumpovim načinom “rješavanja” problema izbjeglica. Vjerojutno mu je simpatična ideja o gradnji Trumpovog zida na granici prema Meksiku. Možda bi I Hrvatska trebala razmisliti o sličnom rješenju.
Profesor Havel je ovog ljeta tražio organiziranje javne podrške zadarskom iznajmljivaću koji je odbio izdati svoj apartman brazilskom guy paru. Pa jasno je ko dan : samo “briselski perverznjaci podržavaju guy brakove”. Kako li je tek teško moralo pasti našem profesoru to što je evo samo prije koji dan u Americi izabran prvi guverner homoseksualac, Jared Polis u Coloradu ! Zar i tamo su prste izgleda umiješali “bruxelleski poslušnici” ?! Ali zaista je beskrajna ljubav profesora Borisa prema Trumpovom načinu vođenja politike. Tako je 5. studenog ove godine docent Havel u HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” onako junački ali doduše jako usamljeno branio Trumpovo nametanje teških sankcija Iranu tvrdeći kako će to blagotvorno djelovati ( gle čuda ! ) na razvoj demokracije u toj značajnoj, velikoj zemlji čija je civilizacija postojala tisuće godine prije nego što je današnja Amerika nastala naseljavanjem europskih useljenika ( izbjeglica ). Kakav vizionar ! A svi ostali su neznalice i glupani, pa tako i kompletna Europska Unija - koji za razliku o rođenog demokrate docenta Havela, smatraju to neodgovornim i neprihvatljivim, opasnim, gotovo suludim potezom predsjednika Trumpa koji će samo ojačati konzervativne, ekstremne, nedemokratske snage u toj zemlji.
Ali kao što smo već vidjeli : mač, vatra, bodljikava žica, oružje i Križ nekako su najmiliji intelektualni alati kojih se docent Havel laća za potkrepljivanje svojih teza i tvrdnji. A kako su to konkvistadori paganskim indiosima donijeli evađelje i “kulturu Žrtve na Križu”, odnosno kršćanstvo, koje je po našem profesoru “spasilo tisuće života” ? Vrlo jednostavno : Papa je konkvistadore opskrbio specifičnim dokumentom, tzv. “Ultimatumom u ime Boga”, poznatim pod imenom “Zahtjev” ( “Requerimiento” ) čiji su sadržaji konkvistadori morali pročitati prije svakog oružanog napada na indiose. Papa je u svojim uputama izričito naglasio kako se Requierimiento ( “Zahtjev” ) mora pročitati “snažnim glasom”. Tim Zahtjevom se indiosima širokogrudno nudila vjerska konverzija, prelazak na kršćanstvo i prihvaćanje “jedinog pravog Boga” (naravno, onog kršćanskog ).
Domorocima bi se tom prilikom na lijepom španjolskom ili latinskom jeziku, od kojih oni nisu razumijeli niti jedne jedine riječi, pročitalo između ostalog slijedeće : “I ako ovo ne prihvatite….uz Božju volju moćno ćemo navaliti na vas i ratovati ćemo svugdje sa svim sredstvima kojima raspolažemo da vas stavimo pod jaram i poslušnost Crkvi i njihovim Veličanstvima ( misli se na Los Reyes Catolicos - Katoličke kraljeve, Izabelu I Kastiljsku i na Ferdinanda II Aragonskog - M.J. ), oteti ćemo.. vaše žene i djecu koji će postati naše roblje…oduzeti ćemo vam vaša dobra, izvršiti ćemo sva zla i štete koje budemo mogli…Smrt i štete koje će uslijediti biti će vaša krivnja a ne krivnja njihovih Visočanstava, niti naša krivnja.” Ovaj se Zahtjev ponekad čitao s paluba konkvistadorskih brodova ili pred praznim naseljima iz kojih su indiosi panično bježali pred najezdom i neviđenoj okrutnosti svojih europskih civiliziranih kršćanskih dobrotvora. Obvezno čitanje ovog Zahtjeva prije bitaka španjolska kruna službeno povlači tek 1573.g. Bartolomé de las Casas, španjolski dominikanac, povijesničar i društveni reformator iz 16. stoljeća a kasnije prvi rezidencijalni biskup u Chiapasu i prvi službeno imenovani “zaštitnik indiosa”, piše kako je “skandalozan, iracionalan i apsurdan bio taj Zahtjev”. Po ovom slavnom dominikancu, tu se redilo o strašnom “beščašću za vjeru i za kršćansku religiju”.
Naš moderni “Twitter Ritter” dr. Havel, naoružan svojim laptopom, ponovo kreće u konkvistu…ovaj put iz svoje profesorske kancelarije Fakulteta političkih znanosti u Lepušićevoj ulici br.6 u Zagrebu. On ubojito baca svoje tvitove na pokojne stare Asteke, Maje, Zapoteke i druge, na njihovu “barbarsku civilizaciju” koja je putem konkviste satrta ljekovitim kršćanstvom kojeg su im donijeli europski osvajaći. Oni su tako spasili “na tisuće života”, tvrdi naš tviteraški vitez - zaboravljajući pri tom jednu sitnu zaista činjenicu koja kaže da je prilikom te sveobuhvatne vojno-vjerske akcije spašavanja asteških žitelja s lica zemlje zbrisano 95% autohtone indioske populacije i da je tako izvršen do sada neviđen i nenadmašen genocide u čitavoj ljudskoj povijesti. U samo jednom stoljeću indiosi su s oko 20% svjetske populacije spali na samo 3%. Nacisti su bili “mila majka” u usporedbi s ovim konkvistadorskim dobročiniteljima. Što mač, što lomača, što importirane europske bolesti, rezultat je bio stravičan. Nacisti su spaljivali nepoćudne knjige ali su one nisu istrebljene dok su kokvistadori zauvijek, nepovratno spalili gotovo kompletnu pisanu kulturu starih latinskoameričkih civilizacija. Stare asteške i majanske knjige nazivaju se “codices” ( od latinske riječi “codex” koja označava “knjigu pisanu rukom” a ovdje se odnosi na piktografske dokumente nastale u Mezoameričkoj kulturi ). Kodeksi su svjedočili bit “nahuatl civilizacije”, asteške civilizacije koja se služila nahuatl jezikom, ali i majanske civilizacije. Asteci kodekse nazivaju “Amoxtli”, Maje “Pik Hu Un”, Mixteci “Tacu” itd. Za španjolce to su “Pinturas de indios” ( “Indioski crteži”). Stare meksičke civilizacije imale su biblioteke, arhive ( “Amoxcalli” ). To je bio prostor u kojem su indioski “mudraci” (“tlamatinis”) i pisci (“tlacuilos”) pisali, bilježili i arhivirali povijest i znanja svojih velikih civilizacija. Tu su oni “pisali crtajući” ili “crtali pišući”.
Te kodekse španjolci smatraju “đavoljim djelom” (“obras de demonio”) jer sadržavaju “ laž o Bogu”. Zato im je sveti zadatak uništiti kompletno kulturno naslijeđe starih indioskih latiskoameričkih civilizacija. U toj “svetoj borbi” protiv “demona” svećenici imaju najvažniju ulogu. Zato su u svetom inkvizitorskom plamenu nestajale “kuće knjige” ( “casas de libros” ), biblioteke, arhivi i indioski kodeksi. “Akt vjere” ( “Auto da Fe”) obično je bila svetkovina spaljivanja heretika, živih ljudi. To je ujedno bio “akt milosrđa” jer se hereticima u vatri “spašavala duša”. Sada su na red došle i knjige. Najveličanstveni “Auto da Fe” spaljivanja Asteške pisane kulturne baštine, s kompletnim ritualom kao da se spaljuju pravi heretici, priređeni su u Ciudad de Méxicu i Tlatelolcu. Meksički biskup Juan de Zumarraga tako je spalio gotovo sve manuskripte starih Asteka. Radi se o stotinama tisuća kodeksa nahuatl civilizacije. Sačuvalo ih se doslovno samo 14 komada. Dakle “spasitelji” nisu ubijali samo ljude nego su “ubijali” i njihove knjige. Franjevac Diego de Landa na Yucatanu 1562.g. na “svetim lomačama” spaljuje preko 100 000 Majanskih kodeksa. Lomače na kojima gore knjige gore diljem Anahuacana, u Texcocu, Tlaxcali, Chalcou, Choluli, Acolhuacanu itd.
Ne znam bi li naš neokonkvistador, zagrebački docent Havel danas spalio i onih preostalih 14 asteških kodeksa na nekoj novoj duhovnoj lomači ali njegova računica o spašavanju ”na tisuće života” kao dragocjene konzekvence kokviste i uništenja barbarske civilizacije Asteka treba staviti u relaciju s 70-90 miljuna ubijenih, umrlih indiosa kao direktne konzekvence te iste “spasiteljske” konkviste uljuđenih europljana. Možda će ga razlika koju će dobiti odbijajući par tisuća od 70-90 milijuna ljudi iznenaditi. Kada je Papa Franjo 2015. godine posjetio Meksiko otišao je u Chiapas, gdje živi najviše meksičkih indiosa i rekao : “Ponizno molim za oprost, ne samo za prekršaje Crkve nego i za zločine izvršene nad sjedilačkim narodima koji su izvršeni za vrijeme takozvane konkviste Amerike”. Naglasio je kako Boga “preklinje za oprost za prošle i sadašnje grijehe njegove djece”. Hoće li i mođda i docent Boris Havel jednog dana također zatražiti oprost za sve ono što je svojim riječima učinio ?!

Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 08:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.