Marin Jurjević o svemu

< rujan, 2019 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

17.09.2019., utorak

KOLUMBIJSKA KRVAVA PRIČA SE NASTAVLJA


Sve je, samo naizgled, počelo u četvrtak 29. kolovoza ove godine kada se na društvenim mrežama pojavio video jednog od najpoznatijih pripadnika raspuštenog najstarijeg gerilskog latinskoameričkog pokreta, kolumbijskog FARC-EP ( Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo, Kolumbijske Revolucionarne Oružane Snage - Narodna Vojska ) Luciana Marina poznatijeg po njeovom gerilskom imenu Iván Márquez. On je jedan od najpoznatijih FARC-ovaca uopće. Bio je glavni pregovarač FARC-a za vrijeme pregovoro s kolumbijskom vladom koji su vođeni na Kubi u Havani i koji su okrunjeni prekidom polustoljetnog oružanog sukoba u Kolumbiji potpisivanjem tzv “Sporazuma o Miru” krajem 2016. godine. To je s oduševljenjem pozdravljeno u cijelom demokratskom svijetu, nakon čega tadašnji kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobiva Nobelovu nagradu za mir. Mnogi su bili ogorčeni zbog nepravde što istu nagradu nije dobio i vrhovni zapovjednik FARC-a Rodrigo Londońo Echeverri ( gerilsko ime Timoleón Jiménez ) koji je najpoznatiji po svom ratnom nadimku Timochenko.
Na videu snimku govori Márquez okružen s dvedesetijednim uniformiranim, naoružanim bivšim gerilcem FARC-a. Među njima su i neka od najpoznatijih imena FARC-ove “stare garde”. Márquez je u videu koji traje 32 minute objavio da se on i njegova grupa pobunjenih ex-gerilaca FARC-a vraćaju oružanoj borbi jer su na to primorani pošto je “Sporazum o Miru” de facto izigran od strane sadašnje desničarske kolumbijske vlasti na čelu s predsjednikom Ivánom Duqueom Márquezom. Tako su se sada ova dva Ivána Márqueza, u najbukvalnijem smislu, našla na suprotnim stranama nišana. U ime pobunjenika Márquez je govorio o “korumpiranoj oligarhiji” i izdaji kolumbijske vlade koja nije ispunila uvjete Sporazuma o miru iz 2016. godine.
Činjenica je kako se situacija u Kolumbiji i u čitavom tom području Latinske Amerike, a posebo u Venezueli, jako iskomplicirala i pogoršala nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama i Ivána Duquea u Kolumbiji. I jedan i drugi su od početka smatrali kako je Sporazum kojeg je bivši predsjednik Kolumbije Santos postigao s FARC-om loš i predsjednik Duque, uz Trumpovu podršku, traži njegove naknadne izmjene. Iván Duque u stvari je, u čemu se slaže većina anlitičara, samo produžena ruka moćnog ultradesnog bivšeg predsjednika Kolumbije Álvara Uribea koji je predvodio snažan pokret protiv potpisivanja Sporazuma o Miru s FARC-om. Upravo zato Duque ne poduzima ništa da se spriječi val terora koji se javlja nakon potpisivanja Sporazuma i koji primarno pogađa socijalne lidere i bivše, sada razoružane, demobilizirane ex-gerilce FARC-a. A Kolumbijom sve više nekontrolirano drmaju razne paramilitarne desničarske oružane skupine nerijetko povezane s narkokartelima. S druge strane se upravo neki od povijesnih lidera FARC-a optužuju za “narcotrafic” pa Trumpova administracija zahtijeva od Kolumbije njihovo izručenje Americi. Predsjednik Duque je “zatvorio špinu” daljeg dotoka obečanih sredstava koja su nužna za provođenje dubokih reformi koje su zagarantirane potpisanim Sporazumom. Amerčki interesi u Kolumbiji vezani su i za destabilizciju Madurove vlasti u susjednoj Venezueli koju je Trump proglasio terorističkom tako da mogućnost vojne intervencije nikada nije do kraja isključena a u sve se uvlačila i kolumbijska vojska. U ovom trenutku Amerika ima 7 vojnih baza na području Kolumbije u kojima su stacionirane zračne i specijalne američke vojne snage. Trumpu je još manje od predsjednika Duquea stalo od ispunjenja “Sporazuma o Miru” s FARC-om koji je u Madurovoj Venezuali uvijek imao snažnu podršku i svoj “rezervni teritorij”. Zato je jedna od prvih Trumpovih odluka bila da iz Kolumbije povuće istaknutog američkog diplomata Bernarda Aronsona jer je upravo Aronson snažno podržavao nužnost potpisivanja Sporazuma i direktno je pomagao u pregovorima između Santosove vlade i FARC-a a poslije njegovog potpisivanja i implementaciji tog Sporazuma.
Vrhovni zapovjednik FARC-a, nesumnjivo najveći autoritet te najsnažnije gerilske skupine koja nakon potpisivanja Sporazuma djeluje kao parlamentarna stranka, Timochenko - ostaje na čvrstim pozicijama nužnosti mirne integracije bivših gerilaca u kolumbijesko društvo inzistirajuči na daljnjem političkom a ne oružanom djelovanju FARC-a. Prihvaćanje demokratskih okvira parlamentarne demokracije kao prostor za daljnje djelovanje sada političke stranke FARC ( Fuerza Alternativa Revolucionaria del Común - Revolucionarna Alternativna Snaga Zajednice ) i ostvarivanje njegovih povijesnih ciljeva za njega je i dalje neupitno.
Nakon ovog Márquezovog čina dio analitičara smatra kako budućnost Kolumbije nije niti malo svijetla a da samom FARC-u prijeti daljnje cijepanje. Márquezova “oružana frakcija” najavila je u videu objedinjavanje svih disidentskih grupa FARC-a koje su iznikle nakon potpisivanja Sporazuma. Naime, iako je matica FARC-a ( kojoj je tada pripadao i Iván Márquez i čak postao glavni pregovarač ) i ogromna većina “običnih boraca” FARC-a podržala Timochenka i one koji su bili za potpisivanje “Sporazuma o Miru”, podržavajući ukljućivanje u kolumbijesko društvo, odbacivanje daljnje oružane borbe i formiranje političke stranke koja bi dalje nastavila djelovati u okviru pravila parlamentarne demokracije - dio gerilaca nije to prihvatio i nastavio je oružano djelovati razbijen u niz malih disidentsih grupa i frakcija na čelu kojih je svaka imala svog “malog vođu”. Márquez je osim toga najavio sklapanje saveza s ELN ( “Ejercito de Liberación Nacional” - Vojska Nacionalnog Oslobođenja ), marksističkim gerilskim pokretom koji je osnažio nakon FARC-ovog potpisivanja Sporazuma s kolumbijskom vladom i demobiliziranjem njegovih gerilskih jedinica. ELN je naročito prisutan u graničnim područjima s Venezuelom što mu posebno pogoduje.
Naime, još za vrijeme Obame a zatim puno intezivnije nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa započela je do kraja bezumna politika Amerike čiji je cilj bio rušenje “bolivarijanske vlasti” u Venezueli. To je politika ekonomske i svake druge blokade, a stalno na granici prijetnje vojnom intervencijom, po modelu koji se već desetljećima primjenjuje prema Kubi. Cilj je totalna destabilizacija, ekonomski kolaps, pauperizacija i bezizlazna socijalna i svaka druga situacija u Venezueli koja bi, posljedićno, trebala izazvati unutarnju pobunu naroda koji bi, zatim, srušio postojeću vlast koja ne odgovara američkim imperijalnim interesima još davno definiranim Monroovom doktrinom. Posljedice takve vrste destabilizacije čitavog jednog društva su nesagledive. Jedna od njih je rađanje, jačanje i stimuliranje svih vrsta radikalnih pokreta. To se također pokušava primijeniti i na druga područja svijeta poput Irana itd. U ovom slučaju, na jedan čudan način “profit” od takve sulude američke politike izvlači ELN koji neprestano osnažuje svoje redove izbezumljenim venezuelancima koji najčešće iz očaja bježe od teške situacije, ekonomske krize i političkog kaosa u Venezueli koji su direktna posljedica Trumpove neodgovorne politike koju, nažalost, u ovom slučaju podržavaju i naše vladajuće strukture, što iz udvorničko sluganskih, a što iz ideoloških razloga. Takvoj imperijelnoj politici interesi naroda “zadnja su rupa na svirali” iako se stalno na njih pozivaju. Čitavo je to područje, radi njihovih sebičnih parcijalnih interesa, namjerno destabilizirano a granice između zemalja tog područja su postale jako porozne što pogoduje kako narkotrafiku tako i svakoj drugoj vrsti ilegalne trgovine i šverca. Venezuela, Kolumbija, Brazil su tu nezaobilazni….počev od trgovine ljudima, gorivom, oružjem pa sve do trgovine “plavim zlatom”, koltanom ( skračenica za smjesu minerala kolumbita-tantalita iz koje se dobiva niobij i tantalio ) - mineralom bez kojeg je postala nezamisliva prozvodnja najsofisticiranijih uređaja i gotovo svih proizvoda vrhunske elektro i digitalne tehnologije, pa sve do najnovijih širenja neviđenih, strašnih požara koji ( iz upitnih razloga i interesa vlasti poput one ultradesnog Bolsonara u Brazilu ) uništavaju područje Amazone ali ne samo nje. Ukoliko svemu tome dodamo ostale faktore poput američkog izolacionizma ( koji svog “političkog brata” u Europi nalazi u Borisu Jonhsonu ) i nedostatka artikulirane , ozbiljne i odgovorne politike Washingtona prema Latinskoj Americi onda se ne treba čuditi što su otvorene sve moguće opcije pa i one najgore.
Povratak oružju jednog krila FARC-a na čelu s Ivánom Márquesom dešava se upravo sada kada se javlja i pojavljuje i niz velikih političkih, ekonomskih i ambijentalnih izazova koji se lako prelijevaju preko granica, iz jedne u drugu, ovih jako destabiliziranih država. S druge strane, kolumbijska je geografija uvijek bila prednost gerilskih pokreta koji sada ponovo niću i rastu, razvijaju se iz sjemena propalih i posrnulih snaga koje su se u Kolumbiji zalagale za ostvarenje, primjenu “Sporazuma o Miru”. Povijest Kolumbije puna je neostavrenih idealističkih “sporazuma” od kojih niti jedan prije ovog zadnjeg nije izdržao snagu postojećeg nasilja. Sada se dio bivših gerilaca FARC-a poziva na neispunjavanje obveza koje je vlada prihvatila potpisujući Sporazum, počev od garancije amnestije za gerilce ( koji se po njima ne ispunjava) pa do ambicioznih planova razvoja ruralnih zona koje se ne ostvaruju zbog slabašne infrastrukture kolumbijeske države izvan velikih urbanih cjelina.
Ipak, bilo bi pogrešno već sada govoriti o definitivnoj propasti Sporazuma iako ima bezbroj problema pa tako Internacionalni Komitet Crvenog Križa ( CICR ) početkom ove godine upozorava kako je nakon njegovog potpisivanja preseljavanje ljudi iz jednog dijela Kolumbije u drugi poraslo za 90%, s 14 594 na 27 780. Broj poginulih od zaostalih mina porastao je s 57 na 221. Tijekom cjelog sukoba prije potpisivanja Sporazuma “nestalo” je nevjerojatnih više od 80 000 ljudi. Razne paramilitarne grupe su nakon potpisivanja Sporazuma ubile više od 600 socijalnih lidera i više od 140 razoružanih, demobiliziranih gerlaca. Vlada i dalje bmbardira šumovite djelove zemlje a posebno u području Caguána. Opravdanje je uvijek isto: “rat s pobunjenicima” - ali su ta bombardiranja neselektivna i u njima gine puno nedužnih civila. Avioni uzlijeću iz američkih i kolumbijskih baza. Zbog svega toga, prema izvještaju “Forensis de Medicina Legal” broj ubojstava je u Kolumbiji narastao po prvi put nakon 8 godina neprestanog pada tog broja. Tako je najmanji broj ubijenih bio upravo prve godine nakon potpisivanja Sporazuma 2017.g. kada je ubijeno 11 737 ljudi a već 2018.g. broj ubijenih raste na 12 130, što je porast od 6% u samo godinu dana. Naravno da je za očekivati kako će nove i stare oružane grupe, poput novih disidenata FARC-a, sada dinamizirati oružane sukobe i povečati broj žrtava u Kolumbiji. Antropolog, professor na University of California u San Diegu, Alexandar L. Fattal prošle je godine objavio knjigu “Guerrilla Marketing: Counterinsurgency and Capitalism in Colombia”. Po njemu je upravo “Sporazum o Miru” koji je potpisan između FARC-a i kolumbijske vlade 30.11.2016. ulio nadu i velika očekivanja da se komplicirani politički konflikti mogu efikasno riješti pregovorima ali je baš nesmotrena Trumpova politika dovela do “brodoloma ove ideje”.
Iván Márquez je potpuno nestao iz javnosti još godinu dana prije svoje nedavne video-objave o “povratku oružanoj borbi”. Inače, on je bio izabran za člana kolumbijskog parlament kao predstavnik nove političke stranke FARC. Postao je kongresnik ali nije jedini FARC-ov kongresnik koji se vratio gerilskom ratovanju ( tu je još i gotovo mitski Seuxis Pausías Hernández alias “Jesús Santrich”, osoba iz “filmske priče” ). Ovu godinu dana svog “nestanka” iskoristio je za pripremu onoga što će se kasnije desiti i sve je jasnije kako se sve počelo dešavati daleko prije ovog 29. kolovoza. Očito je još puno ranije Márquez počeo tražiti platformu za povratak gerili. Puno ranije se počeo pripremati na ovaj potez radeći prije svega na političkoj pripremi terena, izmirenju s već postoječim disidentima FARC-a koji nikad nisu prihvatili Sporazum i na prikupljanju oružja za nastavak gerilske borbe. Jedan od onih iz redova FARC-a koji nikada nije odložio oružje bio je i Rodrigo Cadete, član “privremene direkcije”, istaknuti gerilac koji je u stvari trebao biti vođa nove gerile. On je smatrao kako Márquez, kao glavni pregovarač, snosi veliku krivnju zbog potpisivanja Sporazuma ( jer pravi gerilci “nikada ne izlaze iz tajnosti” ) i zbog njegove potpune podređenosti autoritetu vrhovnog zapovjednika bivšeg FARC-a, Timochenka. Bio je spreman ponovo prihvatiti Márqueza kao “jednog od šefova” pod uvjetom da se prije potvrdi u praksi i dokaže svoju sposobnost. Pored Márqueza tu su još i drugi njemu bliski ljudi poput Hernána Daría Velásqueza Saldarriaga “El Paise” ( “Oscar Montero”) ex-šefa jedne od najnaslnijih jedinica FARC-a, “Columna Móvil Teófilio Forero”. Ali, kada početkom veljače 2019.g. prilikom akcije vladinih specijalnih vojnih snaga ( “Zeus”) u ruralnoj zoni San Vicente de Caguán, gine “Rodrigo Cadete” ( Édgar Mesías Salgado Aragón ) za Márqueza se riješio i ovaj problem. Márquez se sada oslanja na najsnažniju strukturu ugašene gerile - na tzv “Bloque Oriental” (“Zapadni Blok”) za kojeg se još uvijek veže oko 3 000 gerlskih disidenata koji nastavljaju djelovati u većinom šumskim djelovima zemlje. Glavni među nima su Gentil Duarte ( jedan od pet najtraženijih osoba u Kolumbiji, ucjenjen na 3 miljarde kolumbijskih pesosa…a danas se ista suma nudi za Márqueza i Santricha ), zatim Iván Mordisco, ex vođa povijesnog “Frente Primero” koji regrutira uglavnom mlade gerilce, pa Francisco Gamba vođa bivših gerilaca iz Charrasa i Gusviare i još neki. Ta nikad ugašena gerila nastavila je sukobe s desničarskim paramilitarnim narco grupama poput “Clan de Golfo”, “Los Puntillerso”, “Bloque Meta”, “Libertadores de Vichada”, “Nuevo renacer” itd - jer im se interesi, koji nisu uvijek primarno političke narava, nerijetko međusobno sudaraju.
Naravno da je glavni šef FARC-a Timochenko odmah odgovorio na Márquezov proglas o povratku oružanoj borbi. Kako su to istakli kolumbjski mediji, Timochenko je odmah “uhvatio bika za rogove” ocjenjujući Márquezov potez izdajom interesa FARC-a i onoga što je prihatila ogromna većina njegovih članova. Njegovo je pismo nazvao “rušiteljskim” naglasivši kako njemu nije namjera “sjediti i kukati za starim ratnim vremenima”. Jasno je stavio do znanja da je jedini put FARC-a demokratski put djelovamja unutar pravila igre parlamentarne demokracije, ovaj put kao političke stranke a ne kao oružanog pokreta. Optužio je Márqueza za nanošenja ogromne štete stranci FARC ( “Fuerza Alternativa Revolucionaria Común” ) čiji su izabrani predstavnici u kolumbijskom Parlamentu bili on i Santrich. Timochenko kaže : “Nažalost, Iván nije shvatio važnost i dimenziju uloge koju naša borba ima. Otišao je bez ikakvog objašnjenja. Odbio je zauzeti svoje mjesto u Senatu neodgovorno ostavljajući našu parlamentarnu grupu u trenutku kada je njegovo prisustvo bilo najpotrebnije”. Timochenko je svjestan svih teškoća s kojima se FARC danas sudara prilagođavajući se demokratskim pravilima političke borbe pa naglašava “kako bi vjerojatno pozicija stranke bila manje teška nego što je bila u ovom period da nije postojala Ivanova čudnovata i opasna veza s njegovim nečakom Marlonom Marínom koja je završila upetljavanjem i Santricha u sve to i ocrnjivanjem rada FARC-a”. Timochenko aludira na veze Márquezovog nećaka Marína s narkotrafikom zbog kojeg je na kraju optužen i sam Santrich ( čiju ekstradikciju “zbog narkotrafika” sada traži američko pravosuđe ). Santricha je štitio parlamentarni imunitet. Bio je hapšen pa oslobađan i u ovom trenutku kolumbijska desnica traži ostavku trojice sudaca koji su ga pustili na slobodu nakon čega je on nestao da bi se 29. kolovoza pojavio na videu zajedno s Márquezom. Timochenko smatra da ne treba “s nostalgijom žaliti za položenim oružjem i ratnim danima”. Upravo suprotno. “Radi se o tome da čitav naš pokret pokaže kolumbijkama i kolumbijcima značaj i uspjehe potpisanog Sporazuma o Miru”. FARC danas ima druge zadatke jer je “naša stranka osnovana s ciljem uspostavljanja veze i izgradnje mostova sa svim sektorima nacionalnog života s glavnim ciljem da osvojimo simpatije, solidarnost i jedinstvo kao bi smo kreirali jednu novu, drugačiju zemlju. Planovi i ideje brbe i oružanih sukoba zauvijek su ostali iza nas.” Na kraju se poziva na “snagu i moć riječi a ne oružja” dodavajući kako Márquez ovakvim potezima ruši “snagu i autortet stranke” podsječajući kako “smo za vrijeme oružanih sukoba vodili dvije bitke: jednu s naoružanim neprijateljem a drugu za srce naroda” i dodaje kako “moramo priznati kako smo ovu drugu bitku, tijekom godina, u dobroj mjeri gubili”. Spomije greške koje su rađene i koje su bile korištene za medijsku diskreditaciju FARC-a. I Timochenko i FARC-ov parlamentarac Benedicto Gonzalez upozoravaju niz katastrofalnih stvari koje radi Duqueova vlada koja ne poštiva dogovorene klauzle Sporazuma. Tu su još i ubojstva ljevičarskih aktivista, bivših gerilaca, progoni Santricha, uojstvo Wilsona Saavedre, prvog zapovjednika FARC-a, činjenica da je još uvijek oko 300 “naših drugova” u zatvoreno u tzv “Centrima za normalizaciju” u kojima se pripremaju za uključivanje u civilno društvo, uvjeti života su tamo katastrofalni i vlada ogromna nesigurnost. Tmochenko je svjestan problema kojeg je izazvao Marquezov potez jer mu se priključilo desetak bivših zapovjednika FARC-a ali, po njemu, povratka na staro više nema. U tomu je u srijedu, 4.09. dobio i punu podršku Visoke povjerenice OUN za ljudska prava Michelle Bachelet (bivša čileanska lijevičarska predsjednica Čilea u periodu 2006-10. i 2014-18. ) koja ujedno optužuje Duqueovu vladu za pretjeranu politiku “čvrste ruke” i nepoštivanja svih odredbi Sporazuma o Miru.
Svi ozbijni analitičari, počev od onih iz France 24, ABC, El Pais, Semana, El Espectador, The Washington Post, Politico, The Guardian, The New York Times - smatraju Márquezov potez neodgovornim avanturizmom, anahronim i očajničkim potezom “gerilskog nostalgičara”, bez obzira ne sve teškoće i opstrukcije primjene Sporazuma. Uostalom pokušaji objedinjavaja gerile u Kolumbiji nisu neka nova stvar. Uviejk do sada su slični pokušaji propadali. Tako je između 1987-1990 postojala “La Coordinadora Guerrillera Simón Bolívar” koja je trebala objediniti gerilske pokerete : FARC, ELN, M-19, EPL i Quintín Lame. Dvije najjače gerilske grupe su brzo napustile Koordinaciju i sve je propalo. U ovom trenutku od 13 202 bivših pripadnika FARC-a njih 13 023 su obuhvaćeni procesom ponovnog uključivanja u kolumbijsko društvo, znači njih 98%.
Samo dan nakon Márquezove objave o ponovnog uzimanja oružje u ruke vladine snage izvele su zračni napad na područje San Vicente del Caguán. U napadu je poginulo 8 gerilaca ovog neo-FARC-a. Među njima i komandant “Giraldo Cucho”. Tako je poginuo i prvi zapovjednik disdinetskog FARC-a. To se desilo u petak u zoru, 30.08. Prve žrtve su pale. Kolumbijska krvava priča se nastavlja. Dokle ?!




Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 09:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.