ponedjeljak, 05.09.2016.
suzama l'epim tapete vol.840
...to s MOJIM tatom je trajalo jako kratko...
Čim je morfij popustio, moj je tata otišao u zaborav i na scenu je nastupilo egocentrično, bezobrazno, podbadajuće ČUDOVIŠTE u tijelu mog taje.
Da se razumijemo...nije tu bilo patnje zbog gubitka noge.
Iskreno, i dan danas se čudim tome.
Ali bilo je tu puno svega drugog....
..nepažnje oko toga što se jede..
..omalovažavanje mene same...
"Šta ti hoćeš, ja ŽIVIM dijabetes godinama a šta si ti, išla u večernju školu o dijebetesu?" siktao je jedan dan dok sam kategorički ODBILA donjeti mu petit kekse za dizanje šećera.
Pukla sam.
Umjesto njih je dobio integralne.
Tražio je breskve, dobio je borovnice.
ja sam bila sva jadna.
Svaki sam dan u bolnici od njega dobila koju porciju.
Na poslu bih, svakodnevno, gutala xanaxe jer mi se stalno plakalo.
Pakao.
Jedina dobra vijest u cijeloj grozoti je da tata više nema MRSe!!!
Da, da, čudo se desilo i to od djedovih boba.
"Dobro jel ti to sad dokaz dovoljan da te trave djeluju?" upitala sam "ćeš nastaviti piti čajeve?"
"Čajeve ću piti" odvratio je (LAŽ-ne pije ih) ali nije mi MRSa nestala jer su djelovale one bobe.
Nestala je jer su mi odrezali nogu." tvrdio je tojički.
"čekaj malo, zar ti STVARNO misliš da je MRSa bila pozicionirana samo i isključivo u rani? Jebo te pa TI NISI NORMALAN!!!!!Ako je samo u rani pa kako se prenosi SVIM ljudskim izlučevinama??????"
bila sam očajna...
ali opet, ajde, bio je živ....
I dalje lijen.
Lijen za sebe.
"Tata moraš vježbati. Sjedni malo, neka ti rade ruke" ponavljala sam
"Ne mogu, atrofirale su" odmah bi se branio
"Atrofirat će još više" navaljivala sam "koliko sam ti puta govorila doma da vježbaš i mijenjaš poze?"
...uvijek je imao neki pametan odgovor zašto nešto ne može i mene je to izluđivalo...
Zadnji je dan dok je bio u bolnici pogledao me i rekao mi "Baš je bez veze imati djecu. Ionako nikakve koristi od njih!"
Slomila sam se.
Taj sam dan otišla do doktorice i tražila uputnicu za psihologa.
Jednostavno nisam više mogla.
Borila sam se sa mišlju da ne poželim da mi tata umre da se ja spasim.
Znala sam u tom trenu da stvarno trebam pomoć, jer ili ću ubiti njega ako me nastavi tako vrijeđati ili ću ubiti sebe sa stanjima koja su posljedica mog kontakta s njim.
Bilo kako bilo...trebam pomoć.
Trebam sačekati još 8 dana do spojka sa psihologicom.
Ne želim da me nadrogira da ne reagiram više na podbadanja, želim samo da mi objasni kako da se od istih obranim.
Nadam se da će mi pomoći.
Malo sam bolje u međuvremenu.
Ali samo zahvaljujući činjenici da ne kontaktiram s tatom.
Prekjučer sam napravila veliku grešku i otišla posletiti njega i tetku.
Vidjela sam ga u kolicima i bila sam sretna.
A onda je otvorio usta....
- 10:42 -
