srijeda, 25.05.2016.
suzama l'epim tapete vol.791
...vratila se roda...
Moram priznati da mi je bilo lijepo.
Neočekivano lijepo.
Nije me moglo smesti ni natečeno koljeno, ni labaFi žiFci. Ni činjenica da sam dobila mengu 4 dana ranije. Jer...a što je put ako ga nisam zapisala krvlju?
Fuuuujjjj kako ovo zvuči!!!
Ali, no, da...svaki moj put je obilježen prokletstvom tampona i uložaka. Mislim svaki bitniji put, a o putu van zemlje da ni ne govorim!
Bilo je par stvari koje su mi definitivno podigle raspoloženje tamo i učinile boravak ljepšim.
Gospođa koja je trebala biti u sobi samnom, na žalost nije mogla doći pa sam imala sobu samo za sebe.
U neku ruku koliko mi je žao što nije došla toliko sam happy jer bi me gospođa torpedirala iz sobe jer je krevet bio BRAČNI i to ne baš prevelik...mislim da je onaj od metar i šezdeset...
Druga stvar koja me spasila i dala me uživanju je činjenica da nisam bila vezana za plan i program kao veći dio grupe.
Ja sam bila solo letač presretač 
Lunjala sam po Barceloni...šetala...pila kavu...istraživala...
Bilo je baš lijepo.
Najgora je ta stvar što mi se sad to čini tako jako daleko iako onaj neki čudni spokoj vezan uz taj grad još povremeno na mahove tinja u meni...
Zašto na mahove?
Mhm...možda bih stvarno trebala pisati o izmišljenom svijetu jer ovaj moj...
Ma moj je super!
Zdrava sam!
Ok, na stranu konstantni problemi s koljenom, živcima, umorom, nemogućnost začeća, ali nekako onako tu i tamo sam u globalu zdrava...
Na stranu tatino stanje koje me tišti i zakucava svako malo na zemlju i lupa samnom dolje po njoj i lupa...i lupa...
Na stranu činjenica da sam se sinoć usrala k'o grlica jer se Einy u šetnji dobrano izmasakrirao na "deponirani stari razbijeni prozor" u šumi...
Na stranu da nemam tipa...ili kako mali susjed reče svog čovjeka..
...na stranu to sve...ŽIVA SAM!!!!
Kako sam još uvijek živa i koliko će još moja borba i moj goli prolazak kroz to šipražje života puno trnja trajati...ne zna se...
...ali za sada sam živa...
Svašta mi se dešava a ja i dalje egzistiram...i očigledno tražim još jer me ide...ide me!
No dobro...
Einya je na kraju ipak čuvala tetka.
Spasila me.
Ustvari nisam htjela Einya ostaviti njoj nego kako sam bila u škripcu htjela sam ga ostaviti Molly, trebalo mi je puno hrabrosti uopće za zatražiti tu veliku uslugu, no to se samo od sebe izjalovilo...
Bila sam shrvana i osjećala se po ni sama ne znam koji puta sama na svijetu.
Onda sam zamolila tatu.
Znala sam da ne ide nikuda iz kreveta ali sam se potajno nadala da će ga Einyevo postojanje natjerati da se ustane iz njega bar tri puta u danu.
Tata je pristao i zvučao mi je nekako sretan da mi napokon može negdje u nečemu pomoći, no i to je trajalo kratko vijeka i Einy je završio kod tetke.
Bilo mu je super jer se tetka njime bavila skoro cijeli dan.
I njoj je bilo super.
Kako inače stalno bedina tatu koji samovoljno odbija kretati se a u zadnje vrijeme čak i uzeti si sam nešto sa stolića uz krevet...Einyev život joj je naspram toga bio veliko vrelo sreće.
Tetku sam opet, nakon jako dugo vremena, čula kako se smije.
A iskreno, i Einy ju voli!
Možda luda kao i ja sama, no tetka voli životinje.
Einy je bio happy kad me vidio, a posebno novu lopticu koju sam donjela.
Nije me ispuštao iz vida za vrijeme dok sam se muvala kod tate i tetke jer nije bio siguran hoću li ga opet ostaviti.
Sunce moje malo.
Miš moj mali.
...ljubav moja najveća...
- 07:58 -
