ponedjeljak, 23.11.2015.
suzama l'epim tapete vol.755
..da Einya nema...poludila bih..
On je stvarno ona mala nit koja me drži između ništavila i ovoga ovdje. Tu.
Šta god da "Tu" je.
Baš sam razmišljala grleći ga kako bih bila neopisivo sama da njega nema.
Očajno sama.
Je da poludim ponekad kao u ovo lijepo ledeno vrijeme ili čak kišno kad pokisnem moleći ga da se pokaki a on neće li ga neće, ali...
Nema do te sreće kad uđem u stan a on me mašući repom dočeka sa plišancem u usima!
Stvarno oslobađa.
Tko zna kakav bi mi život bio bez Einya?
Kad realno pogledam...ja sam oduvijek bila nekako nesretna...
Uvijek me taj osjećaj nezadovoljstva i tuge u stopu pratio kroz život.
Unatoč tome i usponima i padovima koji mi se izmjenjuju brzinom munje, još sam tu.
Neki smo dan pričali na poslu(o, da, opet se prostituiram pa radim za druge iako sam se klela da nikad više neću) o kolegama koji su si "skratili muke".
Moram priznati da sam ne jednom i sama pomišljala o tome, no uvijek je zaključak bio isti.
Nisam imala muda niti ću ikada imati za napraviti takvo što.
Tko god pričao da treba imati muda za život i borbu nema pojma.
Ok treba, da...
Ali za napraviti drastičan korak i osloboditi se životne patnje po mome treba imati puno više hrabrosti.
Ja sam se u svojim razmišljanjima koja su uvijek bila potaknuta nekom nesretnom ljubavi i morem samoće ili pitanjima kuda to sve skupa vodi, uvijek branila onom "Ma ne, neću se ubiti, toliko ljudi bi se tome veselilo e baš im ne dam gušt!"
Svatko se nosi sa svojim demonima na svoj način.
Sad mi takve stvari ne padaju na pamet.
Imam Einya kojeg nemam kome ostaviti ni ovako za na par dana a kamo li za uvijek.
A i najiskrenije ni ne rastaje mi se od njega.
Joj zna biti dosadan kao proljev ponekad...
...ali to kompenzira na tisuće i tisuće drugih načina...
Radi me sretnom...u neku ruku se brine za mene gdje sam...
Znam da sam dosadna već, no...
...Einy je moja obitelj....
- 08:33 -
