nedjelja, 08.11.2015.
suzama l'epim tapete vol.753
...od tog dana nismo se nit culi niti...
Od tog dana nije bilo ničega...
Ni pisma ni razglednice...
Ja doduše jesam nakon par dana opet upisala svoje misli na viber...ali on to ionako ne čita...
Danas sam napravila korak dalje i skinula ga sa facebooka...
Facebook je zajebana stvar i svakodnevna, na zalost...
I tako na njemu vidite od jednom sve...kako bivši koji Vam nikad likeao nije niti jednu stvar, odjednom lajka curice u uskim pripijenim crvenim haljinama...širi krug prijateljica i slično...
Sad bar to neću moći vidjeti pa me neće moći žderati...
Jer da, ždere me...
Nisam stijena...ja sam jedna jako ranjiva osoba...ponekad i pre ranjiva..
S vremena na vrijeme mi Sedad nedostaje...istina, nismo nas dvoje od starta imali svijetlu budućnost i nismo bili jedno za drugo no...ja sam borac, borac za ostvarivanje nemogućeg...i redovito izgubim u toj bitci...
Zadnjih dva tjedna izmjenjivali su se očaj...ravnodušnost...ljutnja...ljutnja na samu sebe...
"I, jel ti to trebalo??" u očaju sam vrištala iznutra na samu sebe "taman sam se pomirila sa tim da NEĆU imati nikoga i da mi nitko ne treba i da je moguć iako težak život i ovako i onda pokleknem pred nagovorima? Dam šansu nečemu?
PA DOBRO ŠTO MI JE TO TREBALO???"
A s druge strane...na neki izopačeni način to mi je i trebalo...
Jer unatoč tom nekom bolesnom odnosu bez sexa i međusobnog razgovora u trijeznom stanju...ja sam, nakon, naijiskrenije jako dugo vremena bar na tren bar u onom nekom startu veze osjetila kako je to biti u vezi...
Trajalo je samo jedan maaalllliii bljesak ali osjetila sam...bar na tren...
Ginger bi mi sad rekla "sama si to sebi želiš zato ti se to desilo" oooooo kako krivo...pa tko pri iole zdravoj pameti želi biti toliko povrijeđen...toliko patiti?
Tko to uopće može fizički izdržati????
Ja ne.
Ne više.
Ne želim.
Ja samo želim da me netko voli.
I da...ne želim biti sama.
Tko god nije bio sam u pravom značenju riječi nema pojma o čemu pričam.
Prije tjedan sam dana točno prema planu i rasporedu krenula put tetke sa Einyem da ga ostavim tamo za vikend iako ne idem u Njemačku.
Htjela sam malo biti sama.
Malo se isplakati, naspavati...malo zatvoriti u stan i ne vidjeti nikoga...
Na žalost ni to nmi nije pošlo za rukom pa sam se u Zagreb vratila skupa sa Einyem još više svjesnija činjenice da osim njega, ja na ovom svijetu stvarno NEMAM NIKOGA.
Nikoga tko bi mi mogao pomoći....
Nikoga na koga bih se mogla osloniti....
Nije dobar osjećaj.
A onda sam, nakon doživljenog živčanog sloma u autu na putu za Zagreb i jecajima i glasanjem uz ridanje u autu koje je preplašilo sirotog Einya odlučila sljedeće...
"Život nemilice leti i prolazi. Ovaj sam se puta za dlaku izvukla iz ralja umobolnice(ne šalim se da ste vidjeli stanje u kom sam bila..uffff) imam jednu stvar u životu koja me opušta i veseli a to je Einy i toga ću se držati"
...eh...sad Einy "trpi"
Često mu se, ujutro prije posla i navečer pred spavanje, uvučem u njegov dvosjedić i mazim ga.
Nije baš uvijek spreman pustiti se, no na kraju popusti.
Tako spokojno izgleda dok nana i mrmlja u snu da je to za nepovjerovati.
...šećer moj mali...moje malo vrelo pozitivne energije...
- 13:12 -
