četvrtak, 05.11.2015.
suzama l'epim tapete vol.751
...vrijeme je prolazilo....
Moja odluka o posjeti je sazrijevala.
Sedad me obavijestio kako nema namjeru dolaziti.
Štedi se.
Skuplja se para do sljedeće bauštele....
Kad sam mu jednom u šali napomenula da cu ja doci do njega, nasmijao se i rekao "De, ne budali. Nemaš ovdje gdje doći, ja živim u kasarni"
No....u meni je klijala želja....
Želja za zaokruživanjem priče.
Naša svakodnevna komunikacije me nije nikako zadovoljavala i ispunjavala.
Falilo mi je nešto veliko.
Htjela sam taj odlazak u Njemačku da si sama posložim neke stvari u glavi.
Sedad se nije ponašao prema meni pretjerano entuzijastično, no tu i tamo bi pokazao neki znak nježnosti u vidu naljepnice sa srcem ili nešto tako.
Nije da je uvijek bilo ustajalo i napola usmrđeno, bilo je tu i par lijepiih rečenica preko telefona...
Da...par...
Samo njih par kojima sam se ja uvjeravala da se mogu zadovoljiti.
Ja imam (između ostalih stvari) jednu ajdemo reći ne manu nego ludu stvar...
Naime ne kupujem preko neta ako me se traži broj kartice...
Broj kartice niakko ne dajem.
Znam, ludo, ali eto....
Aliiii znam tko ima karticu i voljan mi je ustupiti uslugu...
Taj je dan bila Ann kod mene na otrovu. Ja sam već danima prije toga kopala po booking.com-u i pregledavala sobe, hotele, motele....
I, odlučila sam što fino i suptilno kažu, ugristi govno (bome i jesam).
"Čuj" rekla sam Ann "bi li ja tebi mogla dati pare a ti meni nešto platiti preko kartice?"
"Naravno" odvratila je "ćemo odmah?"
"Ajde!"
uffff....bila sam happy kao malo dijete...pokrenula sam....
Kotač se polako i tromo, ali počeo okretati....
- 20:42 -
