petak, 06.03.2015.
suzama l'epim tapete vol.674
..brzinska je kava završila za pola sata,
Osjećala sam grižnju savjesti zbog Einya svake minutde.
Imala sam i zašto.
Odjurila sam doma..otvorila vrata..
..umjesto napada dobrodošlice vjernog Einya prvim plišancem kojeg dograbi čim uguram ključ u bravu, s druge strane nije bilo nikoga..
Otvorila sam širom vrata i zazvala ga,
Umjesto njegovog odziva, zapuhnuo me snažan miris,
Kakav?
Paaa..kao da imam doma trojke kojima duugo nisam pelene izbacila van iz stana..
Ušla sam i imala što za vidjeti...
..pod je bio prekriven mješavinom krvi i proljeva i komada kostiju..
..srce mi se steglo..
Iz kuta sobe me, tresući se, snuždeno gledao Einy...
Bilo mi ga je jako žao..
Znao je da je napravio nešto što ne smije..a opet, mene nije bilo devet sati....
..unatoč smradu od koga mi se povraćalo pozvala sam Einya i umirujućim tonom mu rekla "Dodji, ne boj se, sve je ok, sad ću ja to očistiti.."
On se dalje tresao i tužno me gledao.
Podragala sam ga pokušavajući ignorirati činjenicu da me krv koju sam vidjela između ostaloga na podu izbezumila..
"Nije mu valjda nešto zeznulo crijevca,"
Preznojavala sam se...
Krenula sam s čišćenjem, a on je još uvijek tresući se bio na istom mjestu.
"Samo da mu nije ništa!" ponavljala sam u sebi..
On se i dalje tresao...
Krenuli smo van...
Einy je bio zelen silazeći niz stepenice.. čim je izašao van iz zgrade pustio je još jedan rafal mješavine koju sam upravo očistila u stanu...
Odjurila sam gore po krpu i kantu s vodom. Einy je pogodio i ulazna vrata zgrade..
Kad sam se vratila i dalje je stajao u grču na istom mjestu gdje sam ga ostavila...
.."neka, nema veze, možda mu sad bude lakše malo, bokče moje bubano"..govorila sam skupljajući ostatke..."
- 23:25 -
