četvrtak, 12.02.2015.
suzama l'epim tapete vol.665
...opet mi vrijeme leti...i leti....
a ja?
ma muvam se tu i tamo i nikako uhvatiti vrijeme....
a sad sam već dovoljno odrasla da znam da se to niti ne može....
...vrijeme....da....leti....idemo malo odvrtiti kotač vremena....
...kako sam si i obećala..prvo sam svratila kod bake u dom...
Baki su, kako mi je mama kasnije rekla, smanjili sedative i ovaj puta je bila spremna za komuniciranje!
Smijala se, vikala, pjevala i ispuštala svakojake zvukove izazivajući time i cimerice da ustanu na noge....figurativno rečeno jer su sve tri prikovane za krevet...
...no, ja sam bila happy...nije to bilo kao i do sada nedostatak komunikacije sa nadrogiranom bakom..žalosno za reći ali kao sa živim mrtvacem...
Znam, zvuči grozno...no ovaj to puta nije bilo...
Izvadila sam Madleine iz torbe i podijelila cimericama...bilo ih je užitak vidjeti kako se "dave" u prhkom tijestu...
Nova cimerica je bila nepovjerljiva...
Držala je MAdleinu u ruci i gledala ju dugo. Tek kad sam ja otkinula komadić i stavila u usta ohrabrila se i ona...
I krenula sa pričom...
Pričom o prijateljstvu....o ljubavi prema svojoj prijateljici i kako je na njen nagovor pristala doći u dom jer bi za nju sve napravila....
Ja sam uz kiseli smješak pomislila na Rose...Gigi....no brzo sam se pribrala kad je baka uzviknula da nadglasa cimericu i zaplijeni moju pažnju, jer ipak sam njoj došla, zar ne?
Ovaj puta, začudo, nisam ni trena pomislila na to kako mene neće nitko posjećivati u domu jer nemam obitelji...bila sam staložena i dobro raspoložena...
Izljubila sam baku, izškakljala ju i ištipala po licu da joj izazovem smijeh i krenula dalje...
Bilo ju je lijepo čuti kako se smije na glas....nakon jako dugo vremena...
Izašla sam iz Doma smireno, ne kao inače istrčavajući, bježeći od zadaha smrti...
Einy me čekao strpljivo u autu...
"Ćemo da te upoznam s nekim?" rekla sam mu dajući mu keksić kao nagradu za strpljenje. Mahao je repinom 
"Neka nam je Bog na pomoći" uzdahnula sam i upalila auto.
Krenula sam put "kući"...u stan u kome sam živjela od 4-og osnovne do kraja srednje i još malo dok nisam totalno zbrisala iz Bjelovara...
Parkirala sam i pustila Einya...bio je više nego ushićen!
Novi prostor...nova polja za zapišavanje...nije se mogao odlučiti bi li zapišao svako drugo ili baš svako drvo koje mu se našlo na putu.
Smijala sam se noseći torbicu a u njoj kavu i madleine za mamu i plišanu kravicu da dam Einyu kad dođe vrijeme...
Penjući se uz štenge poznate a opet nepoznate prošla sam uz djevojčicu koja je ridala na polupodestu, sjedeći na hladnim štengama i njišući se nervozno u nekom luđačkom ritmu dok su joj se roditelji svađali kat više...
Srećom, Einy je bio samnom pa nisam zastala uz djevojčicu nego sam ju primjetila samo krajičkom oka moje svijesti i krenula dalje...
...djevojčica sam, naravno...bila ja....
- 17:37 -
