Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.

Gospođa Dinara snimljena iz automobila. Najbolje se zapravo vidi kada tek vozite prema Kninu - impozantna i očito jasno kamenita i kršna

Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
Utvrda Glavaš, nazivana još i Dinarić, iz 15. stoljeća nastala za obranu od Osmanlija. Možete malo pronjuškati uokolo, ali nemojte se previše opuštati jer do vrha ima još "jahanja"

U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Kroz kamenjar!

Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Odmor pod Ošljakom, prvi dio kamenjara iza nas

Pogled na dolinu

Dolazimo do pl. skloništa Drago Grubać, Ošljak ćemo obići pri povratku dolje

Vjerujem da ovo zdanje može doći kao spas kad zagusti. Sreli smo se s prvim ljudima na planini baš ovdje - neki trkači su nas skoro dostigli, ali čini se da su to bili najbrži od njih pa su kasnije malo zaostali jer su čekali "najsporije" iz svoje skupine. Svi su putovali s jako malo opreme. Čini se da smo se mi jedini nakrcali i pre-pripremili. Nema veze, volim biti spreman za bilo što, to mi je bolja opcija nego ostati bez nečega i požaliti

Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
Da malo dočaram ovo o čemu govorim, na sredini fotografije, u daljini, nalazi se kućica na Sinjalu

Uvijek je lijepo okrenuti se malo i uživati u igri oblaka, neba i udoline u daljini

Po putu se prolazi puno manjih vrhića, ne znam jesu li imenovani - pl. kartu sam ostavio u Varaždinu. Inače, u posjedu sam dosta planinarskih karata i nekad ih iz čiste znatiželje otvaram i proučavam teren. No, izgleda da kad bi mi stvarno zatrebala - ostavljam je kod kuće. Ah, štreberi...

Korak po korak, sve smo bliže

I kućica postaje sve veća!

Cilj je na dohvat ruke! Da, ostaci snijega su još ponegdje prisutni, ali brzo će se to otopiti - moguće da u trenutku kad pišem ovo, tih nakupina prljavog snijega više nema

I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Dobro smo došli!

Krov Hrvatske dotaknut!

Jedna za arhivu, dokazni materijal

Vrh se sastoji od dva vršna brežuljka - ova fotografija je slikana s drugog brežuljka na kojem je križ

Jedna panoramska

Kutija na vrhu u kojoj bi trebao biti žig za planinarske dnevnike, ali čini se da ga je netko otuđio...

Prestao sam toliko patiti na žigove, ali bilo bi lijepo u dnevnik udariti ovaj s Dinare - no, poslužit će i fotografije kao dokazni materijal

Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Za kraj veselje s Ošljaka dok sam konačno našao veličinu karabinera koja može držati moju težinu :D

Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.

1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km

A kad idete vi?

Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal

Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.

Gospođa Dinara snimljena iz automobila. Najbolje se zapravo vidi kada tek vozite prema Kninu - impozantna i očito jasno kamenita i kršna

Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
Utvrda Glavaš, nazivana još i Dinarić, iz 15. stoljeća nastala za obranu od Osmanlija. Možete malo pronjuškati uokolo, ali nemojte se previše opuštati jer do vrha ima još "jahanja"

U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Kroz kamenjar!

Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Odmor pod Ošljakom, prvi dio kamenjara iza nas

Pogled na dolinu

Dolazimo do pl. skloništa Drago Grubać, Ošljak ćemo obići pri povratku dolje

Vjerujem da ovo zdanje može doći kao spas kad zagusti. Sreli smo se s prvim ljudima na planini baš ovdje - neki trkači su nas skoro dostigli, ali čini se da su to bili najbrži od njih pa su kasnije malo zaostali jer su čekali "najsporije" iz svoje skupine. Svi su putovali s jako malo opreme. Čini se da smo se mi jedini nakrcali i pre-pripremili. Nema veze, volim biti spreman za bilo što, to mi je bolja opcija nego ostati bez nečega i požaliti

Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
Da malo dočaram ovo o čemu govorim, na sredini fotografije, u daljini, nalazi se kućica na Sinjalu

Uvijek je lijepo okrenuti se malo i uživati u igri oblaka, neba i udoline u daljini

Po putu se prolazi puno manjih vrhića, ne znam jesu li imenovani - pl. kartu sam ostavio u Varaždinu. Inače, u posjedu sam dosta planinarskih karata i nekad ih iz čiste znatiželje otvaram i proučavam teren. No, izgleda da kad bi mi stvarno zatrebala - ostavljam je kod kuće. Ah, štreberi...

Korak po korak, sve smo bliže

I kućica postaje sve veća!

Cilj je na dohvat ruke! Da, ostaci snijega su još ponegdje prisutni, ali brzo će se to otopiti - moguće da u trenutku kad pišem ovo, tih nakupina prljavog snijega više nema

I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Dobro smo došli!

Krov Hrvatske dotaknut!

Jedna za arhivu, dokazni materijal

Vrh se sastoji od dva vršna brežuljka - ova fotografija je slikana s drugog brežuljka na kojem je križ

Jedna panoramska

Kutija na vrhu u kojoj bi trebao biti žig za planinarske dnevnike, ali čini se da ga je netko otuđio...

Prestao sam toliko patiti na žigove, ali bilo bi lijepo u dnevnik udariti ovaj s Dinare - no, poslužit će i fotografije kao dokazni materijal

Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Za kraj veselje s Ošljaka dok sam konačno našao veličinu karabinera koja može držati moju težinu :D

Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.

1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km

A kad idete vi?

Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal

Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.

Gospođa Dinara snimljena iz automobila. Najbolje se zapravo vidi kada tek vozite prema Kninu - impozantna i očito jasno kamenita i kršna

Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
Utvrda Glavaš, nazivana još i Dinarić, iz 15. stoljeća nastala za obranu od Osmanlija. Možete malo pronjuškati uokolo, ali nemojte se previše opuštati jer do vrha ima još "jahanja"

U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Kroz kamenjar!

Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Odmor pod Ošljakom, prvi dio kamenjara iza nas

Pogled na dolinu

Dolazimo do pl. skloništa Drago Grubać, Ošljak ćemo obići pri povratku dolje

Vjerujem da ovo zdanje može doći kao spas kad zagusti. Sreli smo se s prvim ljudima na planini baš ovdje - neki trkači su nas skoro dostigli, ali čini se da su to bili najbrži od njih pa su kasnije malo zaostali jer su čekali "najsporije" iz svoje skupine. Svi su putovali s jako malo opreme. Čini se da smo se mi jedini nakrcali i pre-pripremili. Nema veze, volim biti spreman za bilo što, to mi je bolja opcija nego ostati bez nečega i požaliti

Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
Da malo dočaram ovo o čemu govorim, na sredini fotografije, u daljini, nalazi se kućica na Sinjalu

Uvijek je lijepo okrenuti se malo i uživati u igri oblaka, neba i udoline u daljini

Po putu se prolazi puno manjih vrhića, ne znam jesu li imenovani - pl. kartu sam ostavio u Varaždinu. Inače, u posjedu sam dosta planinarskih karata i nekad ih iz čiste znatiželje otvaram i proučavam teren. No, izgleda da kad bi mi stvarno zatrebala - ostavljam je kod kuće. Ah, štreberi...

Korak po korak, sve smo bliže

I kućica postaje sve veća!

Cilj je na dohvat ruke! Da, ostaci snijega su još ponegdje prisutni, ali brzo će se to otopiti - moguće da u trenutku kad pišem ovo, tih nakupina prljavog snijega više nema

I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Dobro smo došli!

Krov Hrvatske dotaknut!

Jedna za arhivu, dokazni materijal

Vrh se sastoji od dva vršna brežuljka - ova fotografija je slikana s drugog brežuljka na kojem je križ

Jedna panoramska

Kutija na vrhu u kojoj bi trebao biti žig za planinarske dnevnike, ali čini se da ga je netko otuđio...

Prestao sam toliko patiti na žigove, ali bilo bi lijepo u dnevnik udariti ovaj s Dinare - no, poslužit će i fotografije kao dokazni materijal

Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Za kraj veselje s Ošljaka dok sam konačno našao veličinu karabinera koja može držati moju težinu :D

Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.

1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km

A kad idete vi?

Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal

Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.

Gospođa Dinara snimljena iz automobila. Najbolje se zapravo vidi kada tek vozite prema Kninu - impozantna i očito jasno kamenita i kršna

Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
Utvrda Glavaš, nazivana još i Dinarić, iz 15. stoljeća nastala za obranu od Osmanlija. Možete malo pronjuškati uokolo, ali nemojte se previše opuštati jer do vrha ima još "jahanja"

U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Kroz kamenjar!

Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Odmor pod Ošljakom, prvi dio kamenjara iza nas

Pogled na dolinu

Dolazimo do pl. skloništa Drago Grubać, Ošljak ćemo obići pri povratku dolje

Vjerujem da ovo zdanje može doći kao spas kad zagusti. Sreli smo se s prvim ljudima na planini baš ovdje - neki trkači su nas skoro dostigli, ali čini se da su to bili najbrži od njih pa su kasnije malo zaostali jer su čekali "najsporije" iz svoje skupine. Svi su putovali s jako malo opreme. Čini se da smo se mi jedini nakrcali i pre-pripremili. Nema veze, volim biti spreman za bilo što, to mi je bolja opcija nego ostati bez nečega i požaliti

Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
Da malo dočaram ovo o čemu govorim, na sredini fotografije, u daljini, nalazi se kućica na Sinjalu

Uvijek je lijepo okrenuti se malo i uživati u igri oblaka, neba i udoline u daljini

Po putu se prolazi puno manjih vrhića, ne znam jesu li imenovani - pl. kartu sam ostavio u Varaždinu. Inače, u posjedu sam dosta planinarskih karata i nekad ih iz čiste znatiželje otvaram i proučavam teren. No, izgleda da kad bi mi stvarno zatrebala - ostavljam je kod kuće. Ah, štreberi...

Korak po korak, sve smo bliže

I kućica postaje sve veća!

Cilj je na dohvat ruke! Da, ostaci snijega su još ponegdje prisutni, ali brzo će se to otopiti - moguće da u trenutku kad pišem ovo, tih nakupina prljavog snijega više nema

I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Dobro smo došli!

Krov Hrvatske dotaknut!

Jedna za arhivu, dokazni materijal

Vrh se sastoji od dva vršna brežuljka - ova fotografija je slikana s drugog brežuljka na kojem je križ

Jedna panoramska

Kutija na vrhu u kojoj bi trebao biti žig za planinarske dnevnike, ali čini se da ga je netko otuđio...

Prestao sam toliko patiti na žigove, ali bilo bi lijepo u dnevnik udariti ovaj s Dinare - no, poslužit će i fotografije kao dokazni materijal

Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Za kraj veselje s Ošljaka dok sam konačno našao veličinu karabinera koja može držati moju težinu :D

Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.

1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km

A kad idete vi?

Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal

Iako je vrijeme ograničeno i ponekad manevarskog prostora nema, čovjek se mora prilagoditi zadanim uvjetima. Prvi uvjet za uspješno planinarenje pogodna je vremenska prognoza. Nakon toga slijedi fizička kondicija, posjedovanje adekvatne opreme, itd. Meteorologija je obično mjesto na kojem se laik susreće s teorijom kaosa. Ukoliko se ne susreće, nevjerojatno mi je da se ne zapita kako ostale „znanosti“ mogu biti (koliko-toliko) egzaktne, a ova toliko puta zakaže? Svejedno, pustimo teoriju po strani, određene prognoze preciznije su od drugih. U prošlom sam zapisu već spominjao Norvežane tako da se neću ponavljati, ali stvarno su prilično dobri što se tiče prognoziranja vremenskih (ne)prilika i planiranja planinarskih pohoda.

Na početku puta mirno, ostavili smo velike količine automobila iza sebe

Budući da je sad to neizbježno, moram odgonetnuti i sadržaj trećeg zapisa iz ovog trodijelnog serijala. No, ionako iskusniji čitatelji znaju što se u Knin ide raditi. Ukoliko nisi nacionalist (a sam bog zna da najviše što sa „nacionalizmom“ imam zajedničko jest par pjesama od Thompsona na playlisti – „Moj dida i ja“ prekrasna je pjesma koja govori o poštovanju starijih generacija. Točno je da ta pjesma posebno titra s mojim bićem jer imam dobar odnos sa svojim djedovima. Jedan nas je, nažalost, napustio prošli Božić, ali drugi je još među nama, živućima. Nikako to ne možemo znati, ali sumnjam kako je neizmjerna ljubav prema prirodi krenula upravo od pokojnog dede Bobija koji je volio lutati šumama i gorama te tražiti vrganje), ideš tamo da bi prespavao i pripremio se za uspon na Dinaru, na najviši vrh Hrvatske. To je bio naš glavni plan i razlog odlaska na jug. Nije me zapravo trebalo nagovarati jer snivam o tim veličanstvenostima juga odavno. Ajmo reći da je moja djevojka skupila hrabrosti i rekla: okej, idem s tobom na Dinaru. No, petak, 29. travnja, bio je jako vjetrovit i Norvežani su predvidjeli da će vjetar biti jačine 6 m/s, a dan ranije (vidi prijašnji post) zaključili smo da je sedmica čak i za Poštak previše. Jednostavno nije ugodno planinariti po takvom vremenu i ne treba se ustručavati odgoditi uspon.
Penjača ipak ima svugdje. Određeni radovi se također izvršavaju - pretpostavljamo da sve treba biti spremno za "pravu" sezonu

Trebalo je izmisliti dostojnu zamjenu, a ispalo je da na svim lokacijama u blizini vjetar puše prilično jako. Na kraju smo našli idealno mjesto: moja suputnica već duže vrijeme želi ići na Paklenicu, nije nikad tamo bila, a ja imam nekog iskustva jer sam već bio. Vjetar će u kanjonu Velike Paklenice puhati znatno slabije jer će nas štititi stijene. Prognoza je bila 3-4 m/s. Dakle, podnošljivo!
Sve je podnošljivije kad šećete uz vodu - vrućina, ljudi, sve...

Vjetar se u kanjonu zapravo i slabo osjeća. Tek negdje malo kasnije uz put, bliže lugarnici i pl. domu kada se kanjon* već pomalo otvara

Ono što je bilo jedva podnošljivo jest količina ljudi koji su u kanjonu u to vrijeme boravili. Nismo to znali, ali u petak je na Paklenici počeo XXII. Međunarodni susret penjača. No, petak je bio prvi dan te je program počeo tek navečer u 21 sat. Mi smo tada već odavno bili gotovi s našim posjetom. Bojim se što bi bilo da smo došli u subotu... Uglavnom, penjači su, vjerujem makar neke znam, dragi ljudi, ali nismo baš ljubitelji gužvi – bilo gdje, a kamoli na planini. Da, teško je shvatiti zašto jedan čovjek koji toliko želi mir i tišinu na planinama, ujedno i toliko „reklamira“ planine te donosi izvještaje kud bi valjalo ići. No, nemojte biti zavarani lijepim i pozitivnim riječima, želim Vam svima da sva ova mjesta obiđete u tišini i s minimalno ljudi. Vjerujte mi, bolje je!
Anića kuk i svi penjački smjerovi na njemu

Uspjeli smo naći parking za automobil, ali većina mjesta već je bila popunjena te nas je dobri čovjek, zaposlenik parka, usmjerio gdje da se parkiramo. Nismo imali poseban plan jer se na (Velikoj) Paklenici stvarno može svašta obići, od kraćih do dužih šetnji i planinarenja. Naš plan bio je, budući da smo morali pomalo čuvati noge za sutrašnji pohod, doći od ulaska u Nacionalni park do planinarskog doma Paklenica. Zanimljivost je da, navodno, planinarski dom Paklenica radi tijekom čitave godine.

Na službenim stranicama Nacionalnog parka piše da od ulaza u park do pl. doma ima šest kilometara, ali meni sportski zapis sa sata kaže da je bilo osam kilometara. U svakom slučaju, možete računati između šest i osam kilometara ugodne i lagane šetnje. Šetnica je uređena tako da nema apsolutno nikakve šanse da zalutate. Možete uvijek malo stati i uživati u šumu vode.
Baš prekrasno, klasično planinarsko zdanje koje mi je uvijek drago vidjeti. A i znamo da slijedi hladno osvježenje

Jedna od iza

Do planinarskog doma uvijek je ugodno doći te popiti jedno hladno Velebitsko pivo. Međutim, ovaj put bila je malo drukčija situacija. Ne, ne radi se samo o tome da ovaj put nema piva u staklenim bocama (a svi pivopije znaju da je staklo najbolji način očuvanja kvalitete piva) već samo limenke Žuje. Ma ne, nisu krivi ni penjači, oni su ostali bliže dolje kod stijena koje ih jedino zanimaju. Izgleda da su neki srednjoškolci baš tada imali izlet po kanjonu Velike Paklenice. To mogu biti djeca od 15-16 godina, ali jako nezrela i još uvijek sebe-involvirana. Hm, ponekad ne mogu razlikovati tinejđere od ovih malo starijih, u biti ljudi bilo koje kronološki dobi. Možda se zapravo ne radi o kronološkoj dobi nego svi imamo određeni razvojni put pa s obzirom na iskustva i interese na njemu napredujemo kako već napredujemo. Trebalo bi sad raspraviti o tome koja iskustva i koji točno interesi ubrzavaju, a koji usporavaju razvojni put, ali nisam ovdje da pričam o tome. Ovdje pričamo o planinama i lijepim izletima!
Putokazi koje bi valjalo jednom i slijediti - na Vaganski vrh, naravno

Ukratko, djeca su se dovukla do planinarskog doma, ali nitko od njihovih učitelja/voditelja im nije rekao skoro pa prvo pravilo planinarenja, a kamoli Nacionalnog parka (jeb*** obrazovni sustav, nije čudo da sve odlazi u k***c), da se svoje smeće nosi sa sobom u dolinu! Dakle, ostavili su vrećice iz, ni manje ni više, McDonaldsa da ih mi nosimo dolje! Nešto su pokupili drugi planinari, u tom trenutku zadužene domarke, a nešto smo odnijeli i mi. Znam, znam, zvučim kao stari prdonja, ali iskreno, pa nema toliko razlike između te dječice i nas. Ne sjećam se, stvarno, da sam s duplo manje godina nego što imam sad ostavljao smeće kod planinarskih domova, kamoli u Nacionalnom parku. Jel to kriv mobitel, jel to kriv kompjutor, jel to buntovna narav tinejđera koji mora sve srušiti i usmrdit bez da razmišlja o, barem, održavanju već postojećeg, a što je dobro ili jel to ono što se mojoj tetki pedijatrici jedna ponosna mama hvalila: „Ma moj Ivan nema problema s koncentracijom, šta vam je? Pa on gleda po pet-šest sati Youtube videje koje mu ja puštam na mobitel!“ Ivan ima jebene četiri godine gospođo. Ivanu mozak želi te eksplozije boja i dragi Ivan neće moći pročitati ovaj post jer ima PREVIŠE TEKSTA!
Domarka mi je ponosno rekla da imaju i bazen iza planinarskog doma. Ovo sam našao. Nisam provjerio kakav je, ali vjerujem da može poslužiti ako je sparina nesnošljiva

Bio je prelijep dan i Paklenica je sama po sebi prekrasno mjesto za obići. Ukoliko niste bili, definitivno idite. Nakon obilaska parka, krećemo na kratko do Zadra da kupimo planinarske štapove (oni koje imamo ostali su nam u drugom automobilu) te jurimo natrag za Knin. Prognoza za sutra je dobra, a volje ima. Budilica je namještena na 5:40.

Oznake: kanjon Velike Paklenice, planinarsko dom Paklenica, dječurlija

Zadnja tri dana bila su po mjeri čovjeka. Mjeri pisca ovih redaka, naravno. Svatko ima svoju mjeru te je treba samo naći i onda moći po njoj živjeti. Ovo je prvi zapis iz trodijelnog serijala "Na slobodi prije robije" (novi posao ako se netko pita na što upućuje sam naslov).

Prije nego krenemo, malo zena koji nam donose ličke kravice

A evo i Zira kojeg i dalje nastavljamo samo promatrati iz automobila, jureći pokraj njega. Uskoro se možda i popnemo, tko zna?!

Konačno krećemo malo na jug. U planinarskom smislu, za jednog sjevernjaka poput mene, jug i otoci su najzapostavljeniji dio Hrvatske. Relativno je "daleko", treba se organizirati i imati vremena koje ne odlazi samo na planinarenje nego i na odmor između, prije vožnje natrag ili drugu lokaciju i slično. Zbog nabrojenih razloga ne zalazim previše na jug što je šteta jer je prekrasan. Mnogo neistraženog teritorija, mnogo vrhova za obići, a ni more nikad nije daleko pa se može lijepo bućnuti nakon hodanja po kamenjaru. Kad smo već kod kamenjara, zeznuto je to jer se pohod na te određene, udaljenije i više, vrhove predlaže kad nije nesnošljiva vrućina i sparina, a onda opet, ukoliko nije dovoljno toplo, skoro pa pasje vruće, nije takav užitak ni takva bezbrižnost baciti se u more. No, smogli smo nešto vremena i volje te smo na putu za jug! No, naša prva, usputna, stanica je vrh Poštak u Lici. Početna točka ovog dva i pol sata dugog uspona jest selo Otrić koje je, kao i mnoga tamošnja sela, prilično napušteno. Iz Zagreba do Otrića automobilom treba otprilike dva i pol sata. Automobil treba parkirati kod željezničke stanice koja također izgleda napušteno. U biti, zgrada stanice je srušena te sada tamo stoji samo jedan kontejner (ne-planinaru to možda može zvučati čudno i "jadno", ali planinari su itekako upoznati s tim kako ti tzv. kontejneri/skloništa mogu biti korisni). Prvo nas lajanjem pozdravlja jedan stari hrvatski ovčar koji je očito čuvar kontejnera, a onda izlazi i zaposlenik HŽ-a. Vjetar puše nevjerojatnom snagom. Ako se itko pita, i ukoliko netko za planiranje svojih planinarskih pohoda koristi Norvežane (yr.no), 7 m/s jačina vjetra prilično je nepodnošljiva na otvorenom području kakvo je ovo gdje se mi nalazimo. No, nemamo alternativu i odlučujemo se ipak zaputiti prema vrhu.
Burobran kraj kojeg prolazi planinarska staza te je u daljini vidljiv Poštak, to jest najistureniji dio Poštaka. Vrh, kako ćemo saznati kasnije, leži malo više udesno, to jest jugoistočnije

Pokraj burobrana i dalje prateći markacije. Put je odlično markiran pa nema baš puno mogućnosti da se zaluta

To malo "šume", to jest visoka makija, ne pomaže baš protiv vjetra koji je stvarno bijesnio. Čelične grdosije - vjetrenjače, okretale su se kao lude. Bit će struje, ali moguće da će biti i napuhane glave planinara. Za iskusne planinare je to možda redundantna informacija, ali predlažem svima da u (planinarskom) ruksaku nose marame, trake za uha ili čak i zimske kape za svaki slučaj ako puše ili je hladnije iz bilo kojeg drugog razloga. Dosta je to i individualna stvar jer neki su osjetljiviji na glavu, to jest na vjetar, a neki malo manje. Budući osjetljiv, naoružan sam do zuba sa svakakvim krpama i drugim pokrivalima za glavu. Treba proći jedan-dva brega koji se pružaju jedan za drugim te se otprilike na četvrtom kilometru dolazi do kamene galerije ispod Poštaka. Ukoliko se okrenete, pružaju se već jedno vrijeme lijepi pogledi i vidici, a i visinsko napredovanje od željezničke stanice se jasno vidi.
Nismo nikad bili toliko blizu vjetrenjačama. Nismo ni sigurni da im se smije prići. Čovjek danas ne može ni vjetrenjaču pošteno napasti!

Fotografije su zamrznuti trenuci pa nažalost ne možete vidjeti koliko se brzo ovaj oblak zbog vjetra kreće

Savladava se breg za bregom ili kak se to kaže: malim koracima, pješke pa polako, itd.

Evo dijela kamene galerije, malo izgleda kao da je neki div ovdje prosuo nasumično kamenje, bacio kockice?

Moramo se tu i tamo skrivati iza kamenja da se odmorimo od naleta vjetra, ali pogledi unazad zapanjujući su

Slijedi malo odmora u zavjetrini jer smo ušli u okrilje kamene glave Poštaka. Zanimljivo je kako uglavnom te kamene grdosije, lako zapažljive zbog svoje veličine, plijene ljudsku pozornost. Podsjeti me to i na Klek koji je fascinantan izgledom, ma i usamljeni Zir je takav, a ni Batu blizini Knina nije ništa drukčiji. Takve isturene kamenčuge lako upadaju u oči, a onda nas i mame da se popnemo na njih. Teren je prilično mrtav. Osim niske trave, vire iz zemlje crna debla, a svugdje po podu rastrgane su i mrtve grane. Bio je ovdje neki požar, a moguće da ni vjetar ne pomaže ovim stablima da rastu neometano. Zadnjih kilometar i pol će se Poštak malo igrati s vama jer čini se kao da dolazite, a breg se samo niže za bregom. Slična stvar se događa i na jednoj našoj drugoj planini pa zna to biti dosta frustrirajuće - kao da vidiš cilj, ali ima još hodanja do tamo. No, nećemo se prenagliti, idemo po redu. Breg po breg, post po post. Negdje malo prije šestog kilometra, dolazimo do vrha Poštaka na kojem puše urnebesno. Moju suputnicu skoro vjetar odnosi pa se ne zadržavamo dugo. Brzo fotografiram kamen na kojem piše Poštak te vidik i silazimo malo niže gdje vjetar toliko ne puše.
Zadnji dio uspona na Poštak. Ili nije?

Evo nas! Poštak je naš. No, vjetar nam ne dopušta da predahnemo i uživamo u vidicima pa se spuštamo odmah natrag

Vjetar me tjera, jedva ovo okidam i spuštam se. Nije bio danas raspoložen za druženje s ljudima

Natrag prema kamenoj galeriji gdje je malo mirnije

Gromada koja viri iz zemlje. Na desnom dijelu je jedno zanimljivo drvo koje je izraslo taman uz kamen. Nisam siguran je li živo?

Stajemo malo kod kamene galerije da uslikamo neke od oblika. Vjetar i dalje puše, ali je ovdje u zaštiti Poštaka mnogo slabiji. Nakon toga vraćamo se prema željezničkoj stanici i mjestu gdje smo parkirali automobil.
Daleko najzanimljivija struktura u kamenoj galeriji je ovaj oblik nastao eolskom erozijom - izgleda kao glava nekog izvanzemaljca. Našao si je lijepo mjesto za ostati :)

Čovjek, biće kakvo je, mora se gurati ispod i fotografirati se za blogove, društvene mreže i druge moderne, popularne ispljuvke (ne)kulture

Izvanzemaljska puževa kućica ili dinosaurska gargantuanska žaba? Zavisi s koje strane gledate i koliko vam mašta/percepcija radi

Na povratku se okrećemo prema Poštaku i vidimo... jel to moguće? Piše li to ovdje TITO?

Dolazimo do automobila nakon prehodanih vjetrovitih 11 i pol kilometara. Završili smo relativno rano našu za danas planiranu avanturu pa smo gledali što bi još ovdje u blizini (ili baš i ne u blizini!) bilo zanimljivo za vidjeti. Nekako nam je za oko zapeo Kudin most koji se nalazi u vapnenačkom kanjonu rijeke Krupe. Zanimljiva je to sigurno vikend destinacija, a nama je trebala neka nadopuna. Kad smo već ovdje, ajmo vidjeti još nešto! Sjećam se da sam prije par godina bio ovdje u blizini, bili smo ovdje negdje na putu do Kudinog mosta, ali umorni od Crnopca (prisjetio sam se početne točke blizu tunela, nije ipak sjećanje na baš sve planinarske točke izblijedilo) i Puta Malog princa, nismo na kraju otišli do samog mosta. No, vrijeme je bilo za ispraviti tu nepravdu. Malo se vozimo uokolo, ali volimo se voziti, pogotovo kad imamo dobra kola. Automobilom se može sići sve do jedne kamene kućice novijeg datuma proizvodnje, na parkiralištu ostaviti automobil te pratiti serpentinastu stazu koja vas za 20 minuta dovodi do Kudinog mosta. Nakon toga slijedi uživancija i ona traje dokle se ne morate uz istu serpentinastu stazicu popesti natrag do automobila. Nije toliko strašno. Samo jedno malo upozorenje: asfaltna cesta koja vodi do samog parkinga je uska i nije mi do kraja jasno kako bi se automobili tu trebali mimoići. Mi u tu situaciju srećom nismo zapali.
Ne, ovo nije fotošop. Ovo je prirodno zeleno!

Kudin most je nastao zbog, pogađate, ljubavi - *pssssst* želje za parenjem. Zanimljiva je to struktura. Već su se par puta neki od ovih lukova raspadali i mora se priznati ne izgledaju baš najsigurnije. Čovjek se ne osjeća toliko sigurno dok prelazi prijeko. Neće se ništa dogoditi, nemate valjda tu nesreću, ali potreban je oprez pri svakom koraku. Izgleda kao da se prilično lagano može krivo stati

Kad je priljev vode velik, most je u potpunosti poplavljen i preko se ne može

Ovdje se može doći na cijeli dan: sjedneš, hladno pivo imaš spremno, dobra knjiga ili možda dobro društvo te slušaš vodu kako šumi

Treba ovo gore napisano jednom i ostvariti. Malo sjedimo ovdje, ljudi nema jer se dan polako i bliži svojem kraju

Otprilike pola sata treba da bi se čovjek nekim normalnim tempom vratio do automobila. No, nama je ovo nakon Poštaka bio pomalo i odmor. Upadamo u automobil i vozimo u smjeru Knina. Nastavak serijala slijedi uskoro... Budite dobro i čuvajte se!

Oznake: Otrić, Poštak, Kudin most, Krupa