Pregled posta

Zločesta djeca u kanjonu Velike Paklenice

Iako je vrijeme ograničeno i ponekad manevarskog prostora nema, čovjek se mora prilagoditi zadanim uvjetima. Prvi uvjet za uspješno planinarenje pogodna je vremenska prognoza. Nakon toga slijedi fizička kondicija, posjedovanje adekvatne opreme, itd. Meteorologija je obično mjesto na kojem se laik susreće s teorijom kaosa. Ukoliko se ne susreće, nevjerojatno mi je da se ne zapita kako ostale „znanosti“ mogu biti (koliko-toliko) egzaktne, a ova toliko puta zakaže? Svejedno, pustimo teoriju po strani, određene prognoze preciznije su od drugih. U prošlom sam zapisu već spominjao Norvežane tako da se neću ponavljati, ali stvarno su prilično dobri što se tiče prognoziranja vremenskih (ne)prilika i planiranja planinarskih pohoda.

Na početku puta mirno, ostavili smo velike količine automobila iza sebe

Budući da je sad to neizbježno, moram odgonetnuti i sadržaj trećeg zapisa iz ovog trodijelnog serijala. No, ionako iskusniji čitatelji znaju što se u Knin ide raditi. Ukoliko nisi nacionalist (a sam bog zna da najviše što sa „nacionalizmom“ imam zajedničko jest par pjesama od Thompsona na playlisti – „Moj dida i ja“ prekrasna je pjesma koja govori o poštovanju starijih generacija. Točno je da ta pjesma posebno titra s mojim bićem jer imam dobar odnos sa svojim djedovima. Jedan nas je, nažalost, napustio prošli Božić, ali drugi je još među nama, živućima. Nikako to ne možemo znati, ali sumnjam kako je neizmjerna ljubav prema prirodi krenula upravo od pokojnog dede Bobija koji je volio lutati šumama i gorama te tražiti vrganje), ideš tamo da bi prespavao i pripremio se za uspon na Dinaru, na najviši vrh Hrvatske. To je bio naš glavni plan i razlog odlaska na jug. Nije me zapravo trebalo nagovarati jer snivam o tim veličanstvenostima juga odavno. Ajmo reći da je moja djevojka skupila hrabrosti i rekla: okej, idem s tobom na Dinaru. No, petak, 29. travnja, bio je jako vjetrovit i Norvežani su predvidjeli da će vjetar biti jačine 6 m/s, a dan ranije (vidi prijašnji post) zaključili smo da je sedmica čak i za Poštak previše. Jednostavno nije ugodno planinariti po takvom vremenu i ne treba se ustručavati odgoditi uspon.
Penjača ipak ima svugdje. Određeni radovi se također izvršavaju - pretpostavljamo da sve treba biti spremno za "pravu" sezonu

Trebalo je izmisliti dostojnu zamjenu, a ispalo je da na svim lokacijama u blizini vjetar puše prilično jako. Na kraju smo našli idealno mjesto: moja suputnica već duže vrijeme želi ići na Paklenicu, nije nikad tamo bila, a ja imam nekog iskustva jer sam već bio. Vjetar će u kanjonu Velike Paklenice puhati znatno slabije jer će nas štititi stijene. Prognoza je bila 3-4 m/s. Dakle, podnošljivo!
Sve je podnošljivije kad šećete uz vodu - vrućina, ljudi, sve...

Vjetar se u kanjonu zapravo i slabo osjeća. Tek negdje malo kasnije uz put, bliže lugarnici i pl. domu kada se kanjon* već pomalo otvara

Ono što je bilo jedva podnošljivo jest količina ljudi koji su u kanjonu u to vrijeme boravili. Nismo to znali, ali u petak je na Paklenici počeo XXII. Međunarodni susret penjača. No, petak je bio prvi dan te je program počeo tek navečer u 21 sat. Mi smo tada već odavno bili gotovi s našim posjetom. Bojim se što bi bilo da smo došli u subotu... Uglavnom, penjači su, vjerujem makar neke znam, dragi ljudi, ali nismo baš ljubitelji gužvi – bilo gdje, a kamoli na planini. Da, teško je shvatiti zašto jedan čovjek koji toliko želi mir i tišinu na planinama, ujedno i toliko „reklamira“ planine te donosi izvještaje kud bi valjalo ići. No, nemojte biti zavarani lijepim i pozitivnim riječima, želim Vam svima da sva ova mjesta obiđete u tišini i s minimalno ljudi. Vjerujte mi, bolje je!
Anića kuk i svi penjački smjerovi na njemu

Uspjeli smo naći parking za automobil, ali većina mjesta već je bila popunjena te nas je dobri čovjek, zaposlenik parka, usmjerio gdje da se parkiramo. Nismo imali poseban plan jer se na (Velikoj) Paklenici stvarno može svašta obići, od kraćih do dužih šetnji i planinarenja. Naš plan bio je, budući da smo morali pomalo čuvati noge za sutrašnji pohod, doći od ulaska u Nacionalni park do planinarskog doma Paklenica. Zanimljivost je da, navodno, planinarski dom Paklenica radi tijekom čitave godine.

Na službenim stranicama Nacionalnog parka piše da od ulaza u park do pl. doma ima šest kilometara, ali meni sportski zapis sa sata kaže da je bilo osam kilometara. U svakom slučaju, možete računati između šest i osam kilometara ugodne i lagane šetnje. Šetnica je uređena tako da nema apsolutno nikakve šanse da zalutate. Možete uvijek malo stati i uživati u šumu vode.
Baš prekrasno, klasično planinarsko zdanje koje mi je uvijek drago vidjeti. A i znamo da slijedi hladno osvježenje

Jedna od iza

Do planinarskog doma uvijek je ugodno doći te popiti jedno hladno Velebitsko pivo. Međutim, ovaj put bila je malo drukčija situacija. Ne, ne radi se samo o tome da ovaj put nema piva u staklenim bocama (a svi pivopije znaju da je staklo najbolji način očuvanja kvalitete piva) već samo limenke Žuje. Ma ne, nisu krivi ni penjači, oni su ostali bliže dolje kod stijena koje ih jedino zanimaju. Izgleda da su neki srednjoškolci baš tada imali izlet po kanjonu Velike Paklenice. To mogu biti djeca od 15-16 godina, ali jako nezrela i još uvijek sebe-involvirana. Hm, ponekad ne mogu razlikovati tinejđere od ovih malo starijih, u biti ljudi bilo koje kronološki dobi. Možda se zapravo ne radi o kronološkoj dobi nego svi imamo određeni razvojni put pa s obzirom na iskustva i interese na njemu napredujemo kako već napredujemo. Trebalo bi sad raspraviti o tome koja iskustva i koji točno interesi ubrzavaju, a koji usporavaju razvojni put, ali nisam ovdje da pričam o tome. Ovdje pričamo o planinama i lijepim izletima!
Putokazi koje bi valjalo jednom i slijediti - na Vaganski vrh, naravno

Ukratko, djeca su se dovukla do planinarskog doma, ali nitko od njihovih učitelja/voditelja im nije rekao skoro pa prvo pravilo planinarenja, a kamoli Nacionalnog parka (jeb*** obrazovni sustav, nije čudo da sve odlazi u k***c), da se svoje smeće nosi sa sobom u dolinu! Dakle, ostavili su vrećice iz, ni manje ni više, McDonaldsa da ih mi nosimo dolje! Nešto su pokupili drugi planinari, u tom trenutku zadužene domarke, a nešto smo odnijeli i mi. Znam, znam, zvučim kao stari prdonja, ali iskreno, pa nema toliko razlike između te dječice i nas. Ne sjećam se, stvarno, da sam s duplo manje godina nego što imam sad ostavljao smeće kod planinarskih domova, kamoli u Nacionalnom parku. Jel to kriv mobitel, jel to kriv kompjutor, jel to buntovna narav tinejđera koji mora sve srušiti i usmrdit bez da razmišlja o, barem, održavanju već postojećeg, a što je dobro ili jel to ono što se mojoj tetki pedijatrici jedna ponosna mama hvalila: „Ma moj Ivan nema problema s koncentracijom, šta vam je? Pa on gleda po pet-šest sati Youtube videje koje mu ja puštam na mobitel!“ Ivan ima jebene četiri godine gospođo. Ivanu mozak želi te eksplozije boja i dragi Ivan neće moći pročitati ovaj post jer ima PREVIŠE TEKSTA!
Domarka mi je ponosno rekla da imaju i bazen iza planinarskog doma. Ovo sam našao. Nisam provjerio kakav je, ali vjerujem da može poslužiti ako je sparina nesnošljiva

Bio je prelijep dan i Paklenica je sama po sebi prekrasno mjesto za obići. Ukoliko niste bili, definitivno idite. Nakon obilaska parka, krećemo na kratko do Zadra da kupimo planinarske štapove (oni koje imamo ostali su nam u drugom automobilu) te jurimo natrag za Knin. Prognoza za sutra je dobra, a volje ima. Budilica je namještena na 5:40.




Post je objavljen 04.05.2022. u 17:40 sati.