Na krovu domovine
09.05.2022.Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.
Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.
1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km
A kad idete vi?
Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal
komentiraj (8) * ispiši * #
Na krovu domovine
Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.
Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.
1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km
A kad idete vi?
Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal
komentiraj (8) * ispiši * #
Na krovu domovine
Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.
Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.
1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km
A kad idete vi?
Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal
komentiraj (8) * ispiši * #
Na krovu domovine
Kako kažu na stranici Planinarenje.hr, za svakog Hrvata planinara emotivni je doživljaj kada se prvi put popne na najviši vrh Hrvatske. Nije to zapravo ništa čudno jer nas ljude uvijek zanima nešto najviše, najdalje, nešto za što treba uložiti određeni (najveći?) napor. Pitanje je jedino što onda nakon toga? U druge zemlje, naravno! No, ajmo po redu i polako, na način na koji se dolazi i na Dinaru.
Prognoza je bila dobra, vjetar se smirio. Odlučili smo da ćemo ipak odraditi Dinaru i Sinjal, iako je zbog loših vremenskih prognoza dan uspona malo pomaknut. No, treba biti prilagodljiv. Bolje to nego srljati u nevolje pa planinariti po nepogodnom vremenu. Možda na nižim i manjim planinama nema toliko opasnosti kao ovdje, ali čini mi se da se s Dinarom ne treba zezati. Početna točka nam je selo Glavaš, dakle, uzlazimo s kijevske strane planine. Ne znam koliko je vas s tim upoznato, ali taj vikend (tjedan?) održavale su se vojne vježbe na Dinari i to s kninske strane. Navodno da su to bili američki vojnici, ali to je neprovjerena informacija. U svakom slučaju, rečeno nam je da je najbolje da idemo iz Glavaša, tako će biti najsigurnije. U jednom trenutku uspona, nakon prolaska pl. skloništa "Drago Grubać", čuli smo pucnjeve u daljini.
U ljetnim mjesecima treba uzeti dovoljno vode ukoliko se želi osvojiti Dinara. No, općenito, nemojte se previše nakrcati opremom jer ćete sve to morati tegliti gore. Nakon 3 kilometra hodanja uzbrdo (gotovo cijelo vrijeme je na Dinari uzbrdo!), naići ćete na špinu s pitkom vodom. Dobro je na ovolikoj planini imati izvor pitke vode na koji uvijek možete računati.
Odmah nakon vode kreću serpentine po kojima ćete se jedno vrijeme penjati. Na kraju tog serpentinastog puta ćete imati malo ravnog puta na kojem je moguće odahnuti, ali uskoro sve opet kreće uzbrdo i to kroz kamenjar. Mi smo uspon obavili krajem travnja pa su temperature podnošljive, ali mogao sam osjetiti naznake pasjih vrućina koje se ovdje ostvaruju po ljeti. Čak i sada, uzeli smo kape, šešire i marame za glavu. Preporučljivo je i namazati se s kremom za sunčanje. Vjetar uvijek kamuflira to "pečenje" koje se događa, imajte to na umu.
Nakon kratkog odmora kod gospona Grubaća, spremni smo na zadnji dio uspona. Od pl. skloništa do najvišeg vrha Dinare i Hrvatske, Sinjala (1831 mnv), treba jedno sat i pol hodanja. Karakteristika svih planina koje se igraju s vašim strpljenjem jest ta da vam se vrh/cilj ukaže prilično rano na putu te vi onda mislite da ste blizu, ali ima još manjih (ali dovoljno velikih da opet dosta snage na njih utrošite) bregova i uzbrdica koje treba odvaliti prije nego ćete dotaknuti cilj. Dinara mi se učinila baš uporna u tom pogledu. S druge strane, da ne misitificiramo stvari, nije to toliko teški uspon. Ukoliko ste i inače aktivni, bavite se nekim sportom, uredno odrađujete cardio, bit će vam to podnošljivo. Vjerojatno pomalo izazovno, ali preživjet ćete. Ljude vjerojatno iznenadi dugotrajnost uspona, a pogotovo ako im je to prvi takav. Sam uspon traje cca 3 i pol sata, a spust 3 sata. Ovo, začudo, nije moj najduži uspon ni najduže planinarenje pa sam donekle bio spreman na "igru s glavom" koju će vam planina priuštiti. Prije par godina popeo sam se na Vaganski vrh (1757 mnv) koji je trajao preko 4 sata pa mi ovo nije prvi susret s tvrdoglavom planinom.
I što reći prije ovog nadolazećeg emotivnog trenutka za jednog hrvatskog planinara? Ništa posebno. Čini mi se da smo pred kraj već samo htjeli doći do vrha i obaviti to. Nije da nismo uživali, daleko od toga, ali bila je prisutna mala anksioznost jer ti ljudi svašta napričaju, znaš da je to najviši vrh u Hrvatskoj, suputnica ti se pomalo boji, itd. Osjećaj koji sam osjećao je strahopoštovanje. Činjenica je da kad toliko boraviš u planini koliko ja pokušavam, postaneš pomalo samouvjeren. No, ne treba ni biti malodušan jer nakon svih treninga i prehodanih kilometara, makar puževim korakom ponekad i na planinama mnogo nižim od ove, ne smijemo zaboraviti da na neki način mi zavređujemo ovaj cilj, ovaj kraj puta i dobre osjećaje koji nas ovdje čekaju. Previše sam zelen u ostalim stvarima u životu da bih o njima govorio, ali mogu vam reći u svezi planinarenja: moje iskustvo mi govori da je često volja ta koja vam na kraju omogući sva ta dobra iskustva. Vodio sam po svakakvim planinama svakakve ljude i iz nekog (malo više od skromnog) iskustva mogu reći da ukoliko me ljudi nazovu više od dva puta i kažu da žele nekud ići, ja znam da su oni za to spremni i da stvarno to žele. Dakako, imam i dobre, bliske prijatelje koje sam morao vući za ruku i ispalo je sve na kraju dobro, ali sve su to bile naše sjevernije, relativno niže planine koje često pohode mnogi izletnici tako da nema nekih posebnih opasnosti. Za Velebit ili nešto u toj kategoriji trebam osjetiti već mnogo više upornosti od mojih potencijalnih suputnika. No, tako nekako je i s Dinarom. Pripremite osnovnu (za uvjete prilagođenu) opremu, dobro proučite prognozu i imajte volju ići i malo zagristi :)
Pričali smo malo, puni entuzijazma, s drugim ljudima koje smo zatekli na vrhu. Čini se da se svi vesele dok dođu ovdje - bilo to prvi put ili neki drugi broj. Sviđa mi se to, a jel tome uzrok friški planinski zrak koji udari u glavu, ne znamo :) Ne zadržavamo se previše jer još se moramo vratiti. Ne treba to posebno napominjati, ali ponekad ljudi previde tu očitu činjenicu da za aktivno vrijeme planinarenja nije dovoljno računati samo vrijeme i energiju utrošenu na uspon već i na silazak dolje, ne? Nama je trebalo 3 sata da bi se spustili do automobila u selu Glavaš. Preporučam toplo svima da ponesu štapove jer će vam koljena pri silasku biti itekako zahvalna. Noge su nam već pred kraj malo gorjele u gojzericama, bilo je vrijeme skinuti ih i malo bos gacati po travi.
Pothvat je sveukupno trajao 6 sati i 30 minuta aktivnog hodanja. Za kraj vam donosim još jednu analizu puta po kilometrima, ako će nekome koristiti za uspon iz sela Glavaš.
1. Utvrda Glavaš/Dinarić - 700 m
2. Prvi izvor, špina (sigurno pitka voda) - 3 km
3. Drugi izvor vode (nije sigurno da je pitka?) - 4.3 km
4. Planinarsko sklonište "Drago Grubać" i Ošljak - 6 km
5. Sinjal - najviši vrh Dinare i Hrvatske - cca 9 km
A kad idete vi?
Oznake: Dinara, Glavaš, ošljak, Drago Grubać, Sinjal
komentiraj (8) * ispiši * #