Zadnja tri dana bila su po mjeri čovjeka. Mjeri pisca ovih redaka, naravno. Svatko ima svoju mjeru te je treba samo naći i onda moći po njoj živjeti. Ovo je prvi zapis iz trodijelnog serijala "Na slobodi prije robije" (novi posao ako se netko pita na što upućuje sam naslov).

Prije nego krenemo, malo zena koji nam donose ličke kravice

A evo i Zira kojeg i dalje nastavljamo samo promatrati iz automobila, jureći pokraj njega. Uskoro se možda i popnemo, tko zna?!

Konačno krećemo malo na jug. U planinarskom smislu, za jednog sjevernjaka poput mene, jug i otoci su najzapostavljeniji dio Hrvatske. Relativno je "daleko", treba se organizirati i imati vremena koje ne odlazi samo na planinarenje nego i na odmor između, prije vožnje natrag ili drugu lokaciju i slično. Zbog nabrojenih razloga ne zalazim previše na jug što je šteta jer je prekrasan. Mnogo neistraženog teritorija, mnogo vrhova za obići, a ni more nikad nije daleko pa se može lijepo bućnuti nakon hodanja po kamenjaru. Kad smo već kod kamenjara, zeznuto je to jer se pohod na te određene, udaljenije i više, vrhove predlaže kad nije nesnošljiva vrućina i sparina, a onda opet, ukoliko nije dovoljno toplo, skoro pa pasje vruće, nije takav užitak ni takva bezbrižnost baciti se u more. No, smogli smo nešto vremena i volje te smo na putu za jug! No, naša prva, usputna, stanica je vrh Poštak u Lici. Početna točka ovog dva i pol sata dugog uspona jest selo Otrić koje je, kao i mnoga tamošnja sela, prilično napušteno. Iz Zagreba do Otrića automobilom treba otprilike dva i pol sata. Automobil treba parkirati kod željezničke stanice koja također izgleda napušteno. U biti, zgrada stanice je srušena te sada tamo stoji samo jedan kontejner (ne-planinaru to možda može zvučati čudno i "jadno", ali planinari su itekako upoznati s tim kako ti tzv. kontejneri/skloništa mogu biti korisni). Prvo nas lajanjem pozdravlja jedan stari hrvatski ovčar koji je očito čuvar kontejnera, a onda izlazi i zaposlenik HŽ-a. Vjetar puše nevjerojatnom snagom. Ako se itko pita, i ukoliko netko za planiranje svojih planinarskih pohoda koristi Norvežane (yr.no), 7 m/s jačina vjetra prilično je nepodnošljiva na otvorenom području kakvo je ovo gdje se mi nalazimo. No, nemamo alternativu i odlučujemo se ipak zaputiti prema vrhu.
Burobran kraj kojeg prolazi planinarska staza te je u daljini vidljiv Poštak, to jest najistureniji dio Poštaka. Vrh, kako ćemo saznati kasnije, leži malo više udesno, to jest jugoistočnije

Pokraj burobrana i dalje prateći markacije. Put je odlično markiran pa nema baš puno mogućnosti da se zaluta

To malo "šume", to jest visoka makija, ne pomaže baš protiv vjetra koji je stvarno bijesnio. Čelične grdosije - vjetrenjače, okretale su se kao lude. Bit će struje, ali moguće da će biti i napuhane glave planinara. Za iskusne planinare je to možda redundantna informacija, ali predlažem svima da u (planinarskom) ruksaku nose marame, trake za uha ili čak i zimske kape za svaki slučaj ako puše ili je hladnije iz bilo kojeg drugog razloga. Dosta je to i individualna stvar jer neki su osjetljiviji na glavu, to jest na vjetar, a neki malo manje. Budući osjetljiv, naoružan sam do zuba sa svakakvim krpama i drugim pokrivalima za glavu. Treba proći jedan-dva brega koji se pružaju jedan za drugim te se otprilike na četvrtom kilometru dolazi do kamene galerije ispod Poštaka. Ukoliko se okrenete, pružaju se već jedno vrijeme lijepi pogledi i vidici, a i visinsko napredovanje od željezničke stanice se jasno vidi.
Nismo nikad bili toliko blizu vjetrenjačama. Nismo ni sigurni da im se smije prići. Čovjek danas ne može ni vjetrenjaču pošteno napasti!

Fotografije su zamrznuti trenuci pa nažalost ne možete vidjeti koliko se brzo ovaj oblak zbog vjetra kreće

Savladava se breg za bregom ili kak se to kaže: malim koracima, pješke pa polako, itd.

Evo dijela kamene galerije, malo izgleda kao da je neki div ovdje prosuo nasumično kamenje, bacio kockice?

Moramo se tu i tamo skrivati iza kamenja da se odmorimo od naleta vjetra, ali pogledi unazad zapanjujući su

Slijedi malo odmora u zavjetrini jer smo ušli u okrilje kamene glave Poštaka. Zanimljivo je kako uglavnom te kamene grdosije, lako zapažljive zbog svoje veličine, plijene ljudsku pozornost. Podsjeti me to i na Klek koji je fascinantan izgledom, ma i usamljeni Zir je takav, a ni Batu blizini Knina nije ništa drukčiji. Takve isturene kamenčuge lako upadaju u oči, a onda nas i mame da se popnemo na njih. Teren je prilično mrtav. Osim niske trave, vire iz zemlje crna debla, a svugdje po podu rastrgane su i mrtve grane. Bio je ovdje neki požar, a moguće da ni vjetar ne pomaže ovim stablima da rastu neometano. Zadnjih kilometar i pol će se Poštak malo igrati s vama jer čini se kao da dolazite, a breg se samo niže za bregom. Slična stvar se događa i na jednoj našoj drugoj planini pa zna to biti dosta frustrirajuće - kao da vidiš cilj, ali ima još hodanja do tamo. No, nećemo se prenagliti, idemo po redu. Breg po breg, post po post. Negdje malo prije šestog kilometra, dolazimo do vrha Poštaka na kojem puše urnebesno. Moju suputnicu skoro vjetar odnosi pa se ne zadržavamo dugo. Brzo fotografiram kamen na kojem piše Poštak te vidik i silazimo malo niže gdje vjetar toliko ne puše.
Zadnji dio uspona na Poštak. Ili nije?

Evo nas! Poštak je naš. No, vjetar nam ne dopušta da predahnemo i uživamo u vidicima pa se spuštamo odmah natrag

Vjetar me tjera, jedva ovo okidam i spuštam se. Nije bio danas raspoložen za druženje s ljudima

Natrag prema kamenoj galeriji gdje je malo mirnije

Gromada koja viri iz zemlje. Na desnom dijelu je jedno zanimljivo drvo koje je izraslo taman uz kamen. Nisam siguran je li živo?

Stajemo malo kod kamene galerije da uslikamo neke od oblika. Vjetar i dalje puše, ali je ovdje u zaštiti Poštaka mnogo slabiji. Nakon toga vraćamo se prema željezničkoj stanici i mjestu gdje smo parkirali automobil.
Daleko najzanimljivija struktura u kamenoj galeriji je ovaj oblik nastao eolskom erozijom - izgleda kao glava nekog izvanzemaljca. Našao si je lijepo mjesto za ostati :)

Čovjek, biće kakvo je, mora se gurati ispod i fotografirati se za blogove, društvene mreže i druge moderne, popularne ispljuvke (ne)kulture

Izvanzemaljska puževa kućica ili dinosaurska gargantuanska žaba? Zavisi s koje strane gledate i koliko vam mašta/percepcija radi

Na povratku se okrećemo prema Poštaku i vidimo... jel to moguće? Piše li to ovdje TITO?

Dolazimo do automobila nakon prehodanih vjetrovitih 11 i pol kilometara. Završili smo relativno rano našu za danas planiranu avanturu pa smo gledali što bi još ovdje u blizini (ili baš i ne u blizini!) bilo zanimljivo za vidjeti. Nekako nam je za oko zapeo Kudin most koji se nalazi u vapnenačkom kanjonu rijeke Krupe. Zanimljiva je to sigurno vikend destinacija, a nama je trebala neka nadopuna. Kad smo već ovdje, ajmo vidjeti još nešto! Sjećam se da sam prije par godina bio ovdje u blizini, bili smo ovdje negdje na putu do Kudinog mosta, ali umorni od Crnopca (prisjetio sam se početne točke blizu tunela, nije ipak sjećanje na baš sve planinarske točke izblijedilo) i Puta Malog princa, nismo na kraju otišli do samog mosta. No, vrijeme je bilo za ispraviti tu nepravdu. Malo se vozimo uokolo, ali volimo se voziti, pogotovo kad imamo dobra kola. Automobilom se može sići sve do jedne kamene kućice novijeg datuma proizvodnje, na parkiralištu ostaviti automobil te pratiti serpentinastu stazu koja vas za 20 minuta dovodi do Kudinog mosta. Nakon toga slijedi uživancija i ona traje dokle se ne morate uz istu serpentinastu stazicu popesti natrag do automobila. Nije toliko strašno. Samo jedno malo upozorenje: asfaltna cesta koja vodi do samog parkinga je uska i nije mi do kraja jasno kako bi se automobili tu trebali mimoići. Mi u tu situaciju srećom nismo zapali.
Ne, ovo nije fotošop. Ovo je prirodno zeleno!

Kudin most je nastao zbog, pogađate, ljubavi - *pssssst* želje za parenjem. Zanimljiva je to struktura. Već su se par puta neki od ovih lukova raspadali i mora se priznati ne izgledaju baš najsigurnije. Čovjek se ne osjeća toliko sigurno dok prelazi prijeko. Neće se ništa dogoditi, nemate valjda tu nesreću, ali potreban je oprez pri svakom koraku. Izgleda kao da se prilično lagano može krivo stati

Kad je priljev vode velik, most je u potpunosti poplavljen i preko se ne može

Ovdje se može doći na cijeli dan: sjedneš, hladno pivo imaš spremno, dobra knjiga ili možda dobro društvo te slušaš vodu kako šumi

Treba ovo gore napisano jednom i ostvariti. Malo sjedimo ovdje, ljudi nema jer se dan polako i bliži svojem kraju

Otprilike pola sata treba da bi se čovjek nekim normalnim tempom vratio do automobila. No, nama je ovo nakon Poštaka bio pomalo i odmor. Upadamo u automobil i vozimo u smjeru Knina. Nastavak serijala slijedi uskoro... Budite dobro i čuvajte se!

Oznake: Otrić, Poštak, Kudin most, Krupa