Promatranje izložbenih primjeraka broj 274. Tu ima male djece, tu ima svega.


Ja sam se našao, veliki zagovornik prirode i boravka među drvećem, govoriti o tome što je zdravo, a što nije.
Ne znam. Možda mi se učinilo da imam pravo to napraviti kad su mi u zadnje vrijeme rekli da živim veoma zdravo. I to par osoba koje jedne s drugom nemaju nikakve veze. Poznaju se, ali ne pričaju o meni kad me nema. Nadam se...

Zvučalo je ovo sarkastično, ali stvarno volim biti u prirodi i proljeće je moje doba. Zapravo, proljeće pa prijelaz na ljeto i onda paklene vrućine kad mogu hodati polugoli. Moj stil kojeg nazivam: *klošar s Havaja* se onda perfektno uklapa u sve. Još da tu na sjeveru imamo neko more i to bi bilo to. No, provozamo se kojih 200-300 km i evo nas kod lijepog Jadrana. Hrvatska je zbilja lijepa zemlja samo što ju vode idioti koji ne iskorištavaju puni potencijal. Jesam li ja ovo rekao? Ne mislim brisati ono što sam napisao.
Ma ne, ni ja ne volim turiste iz Nizozemske u skupim kruzerima koji zagađaju naše lijepo more. Dapače, ja bih kruzere zabranio.

Živim u slijepoj ulici i ima mnogo male djece koja se igraju na ulici. Odvažniji već idu sa svojim stričevima do lokalnog igrališta igrati košarku. Lijepi su to prizori i sjećaju me i na moje djetinjstvo. Moja generacija se isto tako igrala na ulici pa na igralištu. Uglavnom, bili smo vani gotovo cijelo vrijeme.

Izolirani slučaj koji promatram govori dobru stvar. Djeca i dalje uživaju u prirodi - iako se ona pretvara sve više u beton. No, oni koji su naučeni na boravak u prirodi (makar ona bila samo u vlastitoj ulici) imaju veće šanse da počnu uživati i u šumi, planini i slično.
Nisam nikakav specijalist za takve stvari (iako ne znam ni tko bi bio za to stručan; možda psiholog? khm), ali čini mi se da ta ljubav prema prirodi i friškom zraku razvija u djeci i ako se potiče, ona postane skoro kao potreba za hranom i vodom.
Neću reći da djeca, mladi ljudi i zreli ljudi postanu opsjednuti prirodom nego želim reći da im nešto fali kad su stalno zatvoreni u betonske košnice i kokošinjce.

Inače, skeptičan kao što jesam, bih dalje pričao o generacijama koje četaju online, igraju igrice i uglavnom rade sve što se može raditi ONLINE. Definitivno ima ljudi koji se zatvore negdje i ne izlaze i ne osjećaju potrebu da izađu. Ja nisam kvalificiran, a nije nitko zapravo osim njih samih, da sudi o njihovom životu, ali može se možda reći da to nije zdravo. Ljudi prihvaćaju posljedice, ili bi barem trebali, svog načina života i na kraju kad će doći možda do nekih poteškoća, nikog neće moći kriviti osim sami sebe. Interesiraju me sva ta granična ponašanja u kojima ljudi pretjeruju sa svakakvim online stvarima jer se i sam znam zaplesti u to. Nakon toga odem sa svojim psom na zrak malo i znam što je prava stvar. Možda sam na vrijeme združen (socijaliziran?) s prirodom pa se uvijek vraća onamo gdje je "zdravije".

Pitam se samo što je s onom djecom i nadolazećim generacijama koje će vidjeti svoje tate i mame kako tipkaju po tipkovnicama i bulje u ekrane raznoraznih stacionairanih, ali i prijenosnih uređaja. Tko će njima biti uzor i tko će njih izvesti van?


Stvari za razmišljanje:
*Možemo li uzgojiti generaciju koja će biti praktički "ukopčana" 0-24 i s kojom će sve biti u redu? Hoće li oni izgledati kao zombiji ili će biti normalni ljudi samo prilagođeni na drugu stvarnost? Hoće li biti sretni? Hoće li kontakt online biti dovoljan? Neće li trebati "pravi" dodir?*

Oznake: Proljeće i cyber svijet

Pitala me danas kolegica jel još uvijek pišem onaj neki blog.
Rekao sam da ga imam i da on stoji postojano online, ali da u zadnje vrijeme baš i ne pišem.
Pišem kad dobim inspiraciju, a to je najčešće dok nešto sanjam ili jednostavno želim nešto komentirati toliko jako, a razgovor s drugim ljudima me ne zadovoljava u tom smislu pa "razgovaram sam sa sobom".

U zadnje vrijeme se to baš ni ne događa, a ako se i događa onda pišem pjesme za svoj alternativni rock bend.
Melodije mi i riječi samo naviru pa se tim onda pozabavim kad kreativnost proradi.

Ima u medijima stalno nešto za komentirati; neke logičke pogreške pa onda obmanjivanje mase. Zapravo, ne bih to ni nazvao obmanjivanjem. Masa je na neki način uvijek obmanuta, a sve što iskusni manipulatori rade je stavljanje ljudima pred nos ono što žele čuti - neke popularne teme i teletekst općenito. Stavi ih pred kauč, natovi ih onim što i tebi odgovara i od čega ćeš profitirati i eto. Dakle, nije da čovjek nema što za reći. Mladi kritičar se samo treba baciti na te društvene teme i imat će posla preko glave.


Opet je u tramvaju neka žena žicala kunu da bi kupila mlijeko i kruh. Takvih prizora je u metropoli na bacanje, nije to ništa novo.
Ono što mi dođe kao novo je činjenica da me uvijek iznova tako nešto iznenadi i rastuži. Prvo ti svi jadni ljudi, a onda i moje sve hladnije reakcije u kojima samo nastavljam slušati glazbu (uha puna slušalica) i kimam glavom da nemam ništa. Više ni ne kažem: oprostite, ali nemam.
Više ne lažem riječima nego samo tjelesnim pokretima. Uskoro ću ostati samo stajati i buljiti negdje drugdje. Pogled u stranu, pogled poraza i predaje.

Budući da mi uskoro dolazi nova četveronožna prijateljica, čitam sve te knjige o odgoju pasa. Što se u prirodi događa kad netko ne može brinuti sam o sebi ili dok je štene preslabo da bi došlo do kujine sise? Hoće li kuja pomoći svojem potomku u tom slučaju?

Neće.

Hladno i jasno NE. Ne koje bi nam moglo odgovoriti na mnoga pitanja koja su se postavila ljudskim svemoćnim razvojem.

Oznake: priroda, tramvaji, Skitnice i nitro