Promatranje izložbenih primjeraka broj 274. Tu ima male djece, tu ima svega.


Ja sam se našao, veliki zagovornik prirode i boravka među drvećem, govoriti o tome što je zdravo, a što nije.
Ne znam. Možda mi se učinilo da imam pravo to napraviti kad su mi u zadnje vrijeme rekli da živim veoma zdravo. I to par osoba koje jedne s drugom nemaju nikakve veze. Poznaju se, ali ne pričaju o meni kad me nema. Nadam se...

Zvučalo je ovo sarkastično, ali stvarno volim biti u prirodi i proljeće je moje doba. Zapravo, proljeće pa prijelaz na ljeto i onda paklene vrućine kad mogu hodati polugoli. Moj stil kojeg nazivam: *klošar s Havaja* se onda perfektno uklapa u sve. Još da tu na sjeveru imamo neko more i to bi bilo to. No, provozamo se kojih 200-300 km i evo nas kod lijepog Jadrana. Hrvatska je zbilja lijepa zemlja samo što ju vode idioti koji ne iskorištavaju puni potencijal. Jesam li ja ovo rekao? Ne mislim brisati ono što sam napisao.
Ma ne, ni ja ne volim turiste iz Nizozemske u skupim kruzerima koji zagađaju naše lijepo more. Dapače, ja bih kruzere zabranio.

Živim u slijepoj ulici i ima mnogo male djece koja se igraju na ulici. Odvažniji već idu sa svojim stričevima do lokalnog igrališta igrati košarku. Lijepi su to prizori i sjećaju me i na moje djetinjstvo. Moja generacija se isto tako igrala na ulici pa na igralištu. Uglavnom, bili smo vani gotovo cijelo vrijeme.

Izolirani slučaj koji promatram govori dobru stvar. Djeca i dalje uživaju u prirodi - iako se ona pretvara sve više u beton. No, oni koji su naučeni na boravak u prirodi (makar ona bila samo u vlastitoj ulici) imaju veće šanse da počnu uživati i u šumi, planini i slično.
Nisam nikakav specijalist za takve stvari (iako ne znam ni tko bi bio za to stručan; možda psiholog? khm), ali čini mi se da ta ljubav prema prirodi i friškom zraku razvija u djeci i ako se potiče, ona postane skoro kao potreba za hranom i vodom.
Neću reći da djeca, mladi ljudi i zreli ljudi postanu opsjednuti prirodom nego želim reći da im nešto fali kad su stalno zatvoreni u betonske košnice i kokošinjce.

Inače, skeptičan kao što jesam, bih dalje pričao o generacijama koje četaju online, igraju igrice i uglavnom rade sve što se može raditi ONLINE. Definitivno ima ljudi koji se zatvore negdje i ne izlaze i ne osjećaju potrebu da izađu. Ja nisam kvalificiran, a nije nitko zapravo osim njih samih, da sudi o njihovom životu, ali može se možda reći da to nije zdravo. Ljudi prihvaćaju posljedice, ili bi barem trebali, svog načina života i na kraju kad će doći možda do nekih poteškoća, nikog neće moći kriviti osim sami sebe. Interesiraju me sva ta granična ponašanja u kojima ljudi pretjeruju sa svakakvim online stvarima jer se i sam znam zaplesti u to. Nakon toga odem sa svojim psom na zrak malo i znam što je prava stvar. Možda sam na vrijeme združen (socijaliziran?) s prirodom pa se uvijek vraća onamo gdje je "zdravije".

Pitam se samo što je s onom djecom i nadolazećim generacijama koje će vidjeti svoje tate i mame kako tipkaju po tipkovnicama i bulje u ekrane raznoraznih stacionairanih, ali i prijenosnih uređaja. Tko će njima biti uzor i tko će njih izvesti van?


Stvari za razmišljanje:
*Možemo li uzgojiti generaciju koja će biti praktički "ukopčana" 0-24 i s kojom će sve biti u redu? Hoće li oni izgledati kao zombiji ili će biti normalni ljudi samo prilagođeni na drugu stvarnost? Hoće li biti sretni? Hoće li kontakt online biti dovoljan? Neće li trebati "pravi" dodir?*

Oznake: Proljeće i cyber svijet