"Prošla je godina dana otkako svako jutro nakon buđenja pomislim na tebe."

Osjetim leptiriće u trbuhu svaki put kada pročitam tu rečenicu. Naravno, to je sve uzajamno.
Svakog jutra moje misli lete k mojoj ljubavi.

Dok gledam te slike, sretan sam. Vidim svoju najdražu i sebe i mi se smijemo. Naša sreća je očito neizmjerna.
Volim sve naše zajedničke trenutke i to pridonosi samo još više sveukupnosti ljubavi koju osjećam prema njoj.
Imam sve te slike i u glavi, ali je lijepo imati nešto što će te uvijek podsjećati na najljepše trenutke tvog života.
Kada si slučajno loše volje, samo pogledaš u taj album i tmurnosti nestane. Opet se smiješ i sretan si.
Pisao sam već mnogo toga za svoju ljubav, ali nikad nisam do kraja zadovoljan napisanim.
Tada shvatim da se zapravo za tu neizmjernu ljubav koju ja osjećam ne može nikako sve napisati i da koliko se god trudio, nikad neću biti do kraja zadovoljan. Uvijek se može reći i više od napisanog, a nerijetko se nađem u situaciji da riječi više ne mogu izreći ono što želim poručiti svojoj voljenoj. Riječi su prolazne, a nisu samo ljudi koji govore oni koji mogu izražavati svoje osjećaje, svoju ljubav. Dapače, ponekad se događa da je simbolika puno bitnija od riječi.

Mogao sam ispuniti svoj život bezbrojnim simbolima koji bi odavali počast mojoj ljubavi i veličali ju.
Na početku sam zapravo bio stava da se ljubav nikad javno nebi smjela izražavati, to je među ljubavnicima! A i psi javnosti vole rastrgati sve što veseli ljude. Ipak, unatoč svim upozorenjima filozofa i drugih mudrih i nemudrih ljudi, odlučio sam da moj život ne da bude ispunjen sa mnogo bezbrojnih simbola nego da moj cijeli život bude jedan veliki simbol.

Odlučio sam voljeti svim srcem i posvetiti se jednoj osobi. Odlučio sam biti požrtvovan i dati sve drugoj strani, za sebe ostaviti čisto minimalno. Ako uspijem, moj život će se s pravom moći nazvati "životom ljubavi". Čovjek, naravno, nikad ne može dotaknuti ideju odnosno ideal, ali barem može pokušati. Čovjek koji će stupiti tom cestom, neće ostati samo na riječima, takvog čovjeka nazivajte hrabrim. Osjetio sam toplinu ljubavi i sada me ona neprestano doziva. Poziv je neodoljiv i ja ga nikad neću odbiti.

Opet gledam slike i mislim o njoj. Opet su leptirići tu. Bezbrojna su mjesta, bezbrojna su sjećanja.
Nikad ih neću pustiti. Nikad neću dati zaboravu da uzme moju sreću.
Za to se ne moram boriti, sve što trebam raditi je voljeti.
Sve ostalo je manje važno. Vječni je plamen.


Posvećeno autorici albuma moje sreće

Ne razumijem ljude koji dugo spavaju.
Većina ljudi se budi rano jer mora na posao.
Primorani su nužnošću, a u sebi su vjerojatno ljutiti što su se baš sada trebali probuditi.

Dan traje dugo. Kada radite nešto što volite, naravno, ne čini se tako.
Ponekad se osjećam da sam u jutro napravio dosta toga za cijeli dan.
Nisam definitivno noćna "ptica", iako imam neke karakteristike poljskog hrčka.
Da mi daju onaj kotač za okretanje, sigurno bih ga okretao...
...ali ne po noći.
Nemam one kesice jedino da mogu spremiti hranu za poslije. Možda jednog dana to ugrade ljudima, tko zna!

Aurora musis amica.

Pametnom čovjeku koji čisto malo razmišlja dojadi već ta sva propaganda.
On uviđa da se ništa ne mijenja nego ide samo na gore. Govore jedno, a rade drugo.
Radi se nešto nedopustivo, ali se svejedno ima obraza govoriti o ostalim nedopustivim stvarima.
Dvoličnost je na prilično visokom nivou.

I čini se da oni suosjećajni žele nešto promijeniti i trude se nekome nešto reći, ali isto tako njihove riječi ostaju nezapažene.
Samo troše energiju koju su mogli potrošiti za nešto korisnije. Zapitaš se, može li uopće netko nekome pomoći? Sve što je drugačije od "uobičajenog i normalnog" je čudno i to se treba izbjegavati. Čim netko shvati nešto što se razlikuje od onog što postoji (a ako smo samo malo kritični moramo znati da nije sve što imamo najbolje!), to se proglašava čudnim. Ako je to čudno bolje od onog što je uobičajeno, kako dokazati uobičajenom čovjeku da su njegove uobičajene stvari lošije od onih čudnih?
Poanta je da svatko prihvaća svoju igru. Ljudi su tvrdoglavi što se tiče svojih stajališta, teško je dokazati nešto suprotno njihovom mišljenju. Kako im onda pomoći ako nastave tupiti svoje mišljenje?

Znam da se kaže da su ljudi koji nemaju svoje mišljenje (ili samo izgleda da ga nemaju!) slabi i podložni sugestiji. Ponekad mi se učini da za vanjskog promatrača nema mnogo razlike između čovjeka koji nema svoje mišljenje i onog koji je dovoljno tolerantan da prihvaća i jednu i drugu stranu novčića. Čini se da su oni shvatili i jednu i drugu stranu, pogledali od svake strane dobro i loše, odobrili dobro, odbacili loše i na kraju opet ostali stajati negdje između. I jedna i druga strana su imale dobro, ali su imale i loše. Ni jedna od njih nije niti posve zla niti posve dobra. Samo radi onih koji su "jakog" mišljenja se stvara jedna strana potpunog zla i jedna strana potpunog dobra. Općenito je uvijek naša strana dobra, a ona sa suprotne strane je zla. Što se treba učiniti sa čovjekom koji je zakazao i nije vidio dobrotu naše strane nego je bio zaslijepljen onom drugom, zlom stranom? Treba ga se podučiti. Što kada shvatimo da ga se ne može podučiti? Treba ga se nekako prisiliti da prihvati svoju pogrješku. Što ako je to neki jaki duh kojega ne može slomiti ni sila? Onda ga jednostavno treba maknuti (u kojem god to smislu značilo).

Postoje ljudi koji trascendiraju te stvari.

Oni koji nisu dvolični i oni koji su iskreni nisu u borbi jer to nije zapravo njihova borba. Oni poznaju drugačiji svijet.
Kad vide jedan ovakav svijet, prvo se zgražaju, ne mogu shvatiti, a kasnije im postane već polako svejedno za tu svu silnu borbu i nadmetanja. Uvijek ista priča koja se ponavlja i nikad ništa novo.

Postoje ljudi koji trascendiraju te stvari.

Rekla mi je mama nedavno da samo mudri ljudi pišu dnevnik.
Sjetio sam se bloga i njegovu zapuštenost u zadnje vrijeme.
Prvo ovaj dizajn bloga koji ne mijenjam otkad znam za blog svijet (iako je napravljen custom pa sam ponosan).
I moje vječno žaljenje da više nitko ne piše blog, a sam zapadam u nekakvu stagnaciju s pisanjem.
Čini se da su seminari učinili svoje pa sad pišem samo onda kad trebam. Jako loše.
Pitam se što bi mama rekla na ovo, iako ovaj blog nikad nije bio dnevnik. Možda u nekim svojim počecima.
Dnevnik je nešto preosobno da bi se samo tako dijelilo na internetu. Makar... tko ovo uopće još čita?
Dobro, postojali su i ljudi koji su pisali svoje blogove/ondline dnevnike i kad su svi bili ovdje. Besramnici koji su pisali svakakve stvari samo da bi privukli ljude da im komentiraju. Nekad nije bio bitan ni sadržaj, glavno da ste imali komentare.
Razmišljam si ponekad... zašto uopće postoji to komentiranje kad se zna da će ljudi to iskoristiti da mjere svoju popularnost online, a ne da prime neku kritiku ili pohvalu. Opet prelazimo u kritiku ljudi.

Znate, ipak postoji jedna dobra strana ljudi. Oni se mogu usavršavati.
Oni mogu učiti.