Rekla mi je mama nedavno da samo mudri ljudi pišu dnevnik.
Sjetio sam se bloga i njegovu zapuštenost u zadnje vrijeme.
Prvo ovaj dizajn bloga koji ne mijenjam otkad znam za blog svijet (iako je napravljen custom pa sam ponosan).
I moje vječno žaljenje da više nitko ne piše blog, a sam zapadam u nekakvu stagnaciju s pisanjem.
Čini se da su seminari učinili svoje pa sad pišem samo onda kad trebam. Jako loše.
Pitam se što bi mama rekla na ovo, iako ovaj blog nikad nije bio dnevnik. Možda u nekim svojim počecima.
Dnevnik je nešto preosobno da bi se samo tako dijelilo na internetu. Makar... tko ovo uopće još čita?
Dobro, postojali su i ljudi koji su pisali svoje blogove/ondline dnevnike i kad su svi bili ovdje. Besramnici koji su pisali svakakve stvari samo da bi privukli ljude da im komentiraju. Nekad nije bio bitan ni sadržaj, glavno da ste imali komentare.
Razmišljam si ponekad... zašto uopće postoji to komentiranje kad se zna da će ljudi to iskoristiti da mjere svoju popularnost online, a ne da prime neku kritiku ili pohvalu. Opet prelazimo u kritiku ljudi.

Znate, ipak postoji jedna dobra strana ljudi. Oni se mogu usavršavati.
Oni mogu učiti.