"Prošla je godina dana otkako svako jutro nakon buđenja pomislim na tebe."

Osjetim leptiriće u trbuhu svaki put kada pročitam tu rečenicu. Naravno, to je sve uzajamno.
Svakog jutra moje misli lete k mojoj ljubavi.

Dok gledam te slike, sretan sam. Vidim svoju najdražu i sebe i mi se smijemo. Naša sreća je očito neizmjerna.
Volim sve naše zajedničke trenutke i to pridonosi samo još više sveukupnosti ljubavi koju osjećam prema njoj.
Imam sve te slike i u glavi, ali je lijepo imati nešto što će te uvijek podsjećati na najljepše trenutke tvog života.
Kada si slučajno loše volje, samo pogledaš u taj album i tmurnosti nestane. Opet se smiješ i sretan si.
Pisao sam već mnogo toga za svoju ljubav, ali nikad nisam do kraja zadovoljan napisanim.
Tada shvatim da se zapravo za tu neizmjernu ljubav koju ja osjećam ne može nikako sve napisati i da koliko se god trudio, nikad neću biti do kraja zadovoljan. Uvijek se može reći i više od napisanog, a nerijetko se nađem u situaciji da riječi više ne mogu izreći ono što želim poručiti svojoj voljenoj. Riječi su prolazne, a nisu samo ljudi koji govore oni koji mogu izražavati svoje osjećaje, svoju ljubav. Dapače, ponekad se događa da je simbolika puno bitnija od riječi.

Mogao sam ispuniti svoj život bezbrojnim simbolima koji bi odavali počast mojoj ljubavi i veličali ju.
Na početku sam zapravo bio stava da se ljubav nikad javno nebi smjela izražavati, to je među ljubavnicima! A i psi javnosti vole rastrgati sve što veseli ljude. Ipak, unatoč svim upozorenjima filozofa i drugih mudrih i nemudrih ljudi, odlučio sam da moj život ne da bude ispunjen sa mnogo bezbrojnih simbola nego da moj cijeli život bude jedan veliki simbol.

Odlučio sam voljeti svim srcem i posvetiti se jednoj osobi. Odlučio sam biti požrtvovan i dati sve drugoj strani, za sebe ostaviti čisto minimalno. Ako uspijem, moj život će se s pravom moći nazvati "životom ljubavi". Čovjek, naravno, nikad ne može dotaknuti ideju odnosno ideal, ali barem može pokušati. Čovjek koji će stupiti tom cestom, neće ostati samo na riječima, takvog čovjeka nazivajte hrabrim. Osjetio sam toplinu ljubavi i sada me ona neprestano doziva. Poziv je neodoljiv i ja ga nikad neću odbiti.

Opet gledam slike i mislim o njoj. Opet su leptirići tu. Bezbrojna su mjesta, bezbrojna su sjećanja.
Nikad ih neću pustiti. Nikad neću dati zaboravu da uzme moju sreću.
Za to se ne moram boriti, sve što trebam raditi je voljeti.
Sve ostalo je manje važno. Vječni je plamen.


Posvećeno autorici albuma moje sreće