I čini se da ne izlazim više iz kuće. Susjedi se ljute, ali razlog leži u jednoj drugoj stvari (za ovaj tekst ovdje nebitnoj).
Pogledam se tu i tamo u zrcalo. Vidim zaraslog mladića koji više niti ne izgleda toliko mlado.
Onda mi misli opet odlete kod tebe. Bez tebe, izvan civilizacije.
Nije da se ne može živjeti, ali je užasno dosadno u nekim trenucima. U tim trenucima niti ona stara najbolja zabava ne pomaže. Odbrojavam dane kada se vraćaš i svijestan sam da kada pratim to sve će samo duže trajati.

Ima onaj jedan kutak u umu koji je uvijek napet, uvijek spreman. Ima jedan drugi koji isto tako uvijek radi i održava defenzivne sisteme online. I onda se uz ta dva i još mnogo ostalih nađe jedan koji je posvećen tebi i koji već dugo nije dobio svoju "dnevnu" dozu pa je sad malo prašnjav, ali uskoro neće biti. Ne mogu ga umiriti i stalno mu (metafizički) kažem: "Smiri se, vraća se." Sve je čini se uzalud jer on ne sluša.

*zvuk poruke na mobitelu*

Čini se da se sad smiruje, barem na trenutak.

"Rebellion starts within, the time is now" - P.O.D. - Revolution


Stvar koje se ljudi moraju bojati najviše je zatvorenost. Zatvorenost je posljedica neznanja. Moraju se bojati stvari koje koče njihove slobode, njihovu različitost. Ljudima je jedini spas podizanje kolektivne svijesti na novu razinu koja nije ispunjena zatvarajućim obrascima. Nema te politike koja će spasiti ljudski rod. Rad na sebi je ključ koji sigurno vodi u budućnost. Promijeniti svijet može samo onaj koji je promijenio sebe.

To je moja poruka svijetu.


"Mi sami moramo postati promjena koju želimo vidjeti u svijetu" - Mohandas Karamchand Gandhi

Čini se da su se bitke zasad smirile i mogu malo predahnuti na neko vrijeme. Sad tek shvaćam da već dugo nisam bio ovdje. Patila je kreativnost zbog nekih drugih bitnijih obaveza a neki čak i kažu da se ta kreativnost neće vratiti.
Sve što je prije rečeno stoji i neka tako ostane. Stare riječi i moraju biti postojane jer ako one nisu postojane sve što se na njih nadograđuje će se raspasti kao kula od karata. Čini se da ljudi ipak evoluiraju (i ne mislim sad na onu biološku evoluciju nego prije evoluciju karaktera) i ništa što je bilo se ne vraća baš čisto onako kako je bilo. Čini se da je ipak ona optimistična teorija da napredujemo svakim danom točna! Naravno, to ne mora vrijediti za sve ljude. Moram i sam priznati da ima perioda u životu ljudi kad ne smatramo da napredujemo nego, dapače, da nazadujemo. Na kraju ispada da je to sve privid i da ipak idemo nekom putanjom prema naprijed.
Uz onu staru budističku izreku da je prošlost u prošlosti, sada se dodaje dodatni argument da ono što je bilo prije ne može biti bolje od onoga što slijedi - osim ako se niste previše zamjerili Varuni pa vas čeka neka gadna kazna.
Znam da postajem jači, pametniji i brži. Ono što smo bili je lijepo i možda su sjećanja na prošla vremena ugodna, ali nakon tih dobrih vremena dolaze još bolja. Dobro mi je da mogu biti svjedokom toga, makar se ne bih previše htio razbacivati sa proročkim riječima koje bi se mogle uvijek okrenuti protiv smrtnika koji ih izgovara.

Nekad jednostavno čovjek mora otvoriti vrata budućnosti.