I čini se da ne izlazim više iz kuće. Susjedi se ljute, ali razlog leži u jednoj drugoj stvari (za ovaj tekst ovdje nebitnoj).
Pogledam se tu i tamo u zrcalo. Vidim zaraslog mladića koji više niti ne izgleda toliko mlado.
Onda mi misli opet odlete kod tebe. Bez tebe, izvan civilizacije.
Nije da se ne može živjeti, ali je užasno dosadno u nekim trenucima. U tim trenucima niti ona stara najbolja zabava ne pomaže. Odbrojavam dane kada se vraćaš i svijestan sam da kada pratim to sve će samo duže trajati.

Ima onaj jedan kutak u umu koji je uvijek napet, uvijek spreman. Ima jedan drugi koji isto tako uvijek radi i održava defenzivne sisteme online. I onda se uz ta dva i još mnogo ostalih nađe jedan koji je posvećen tebi i koji već dugo nije dobio svoju "dnevnu" dozu pa je sad malo prašnjav, ali uskoro neće biti. Ne mogu ga umiriti i stalno mu (metafizički) kažem: "Smiri se, vraća se." Sve je čini se uzalud jer on ne sluša.

*zvuk poruke na mobitelu*

Čini se da se sad smiruje, barem na trenutak.