ili O potrebi za boljim odgojem


Ljudske stvari su promjenjive. Čini se kao da većina stvari među ljudima (ili stvari koje su na bilo koji način povezane sa ljudima) nije jednostavno napravljena da bude vječna. Prolaznost se čini kao neizbježna karakteristika humanih* (još jedan silovani pridjev kojeg su ljudi počeli zdravo za gotovo uzimati) stvari.

Uzimamo polako tami prostor i krećemo se po prostoru koji je jednom mirišao na razne stvari i podsjećao me na svašta. U tami bauljaju neki drugi ljudi koji se vjerojatno isto toliko pitaju tko smo mi koliko se i ja pitam tko su oni. Samo što oni ne znaju da mene nije briga tko su oni... Napuštam općenito ta sjećanja koja mogu čovjeku samo naškoditi ako ih previše reanimira. Pretjerana nostalgija ima isti onaj neki slatkasti (možda to nije slatkasti, ali neki u trenutku nepozvani okus sigurno jest) okus kao i pretjerana romantičnost mladića koji je još dovoljno neiskusan da ne zna obuzdati dijapazon „divljine“ koju je njegovo srce sposobno stvoriti. Ne želim previše ulaziti u usporedbe, ali samo zamislite što se dogodi dreseru lavova u cirkusu koji ne može kontrolirati životinju. Biti će sigurno krvi. Da li će stradati netko drugi ili sam dreser možemo samo zamišljati.
Kad prolazimo travnjakom polako viđam staro nogometno igralište na kojem postoje još neki tragovi naše prošlosti. Čak i čovjek koji vjeruje u snagu razuma i osjeća pomalo gađenje prema nekim stvarima (ludostima, najblaže rečeno) iz svoje prošlosti ne može se suzdržati a da se ne nasmije.
Na zidu viđam neke nove grafite a naši stari su gotovo izblijedili ili ako nisu već to onda su sigurno zaboravljeni kao i oni koje smo mi tu prije gledali kao nejasne i tako daleke simbole i znakove na zidu. Ja ne znam tko su ti ljudi koji su pisali te stvari po zidu isto kao i oni koji su sada ovdje ne bi razumjeli što su meni moji simboli značili. Te sve delikventske gluposti i pokušaji ostvarenja ideja na krive načine. Ljudi ponekad moraju priznati da su radili i prevelike greške i mislim da se zapravo u tome nalazi ključ čovjekovog (individualnog pa i kolektivnog) napretka. Čovjek mora uvidjeti svoje pogreške da ih slijedeći put ne bi više ponovio. A usput može naučiti na svojoj vlastitoj koži nešto što možda (ako osjeća potrebu i ima poučavateljski talent) može naučiti i ostale, neiskusnije od sebe. Učenje na vlastitim pogreškama je temeljito i korisno... tako dugo dok nije pogubno.

Oni nose drugačiju odjeću i slušaju drugačiju muziku. Nije to ništa bitnog, ali mi se čini da nose i drugačije ideje. Pitam se da li su te ideje produktivne i kreativne. Postoji onaj vječni (koliko mogu vidjeti iz priloženog stanja) problem sa odgojem mladeži koja će poslije postati nositelj ovoga (ili bilo kojeg drugog) naroda. Koliko god netko bio jak i plemenit, uopće nije upitno da li će njegova djeca (ili bilo tko tko dolazi nakon njega) morati nastaviti njegovo djelo. Uzalud ti sav trud i sav znoj i krv koji ćeš proliti za boljitak planeta Zemlje ako će tvoja „djeca“ doći i kao štakorčići rastrgati tvoje „životno djelo“. Odlučio si ostaviti dušu i dati cijelog sebe da poboljšaš ovaj svijet i da ljudima bude bolje. Imaš osjećaj da si ti jedan od tih ljudi koji će mijenjati stvari... pazi koga ostavljaš kao nasljednika iza sebe!
Ovdje nije moja želja da pišem o odgoju mladeži iako ne bi bio na odmet neki detaljno obrađeni program koji bi nam podastreo informacije o tome kako odgojiti „pravog“ čovjeka. Neki ljudi rade to čisto prirodno, ali većini treba neka vrsta priručnika budući da je stanje ovakvo kakvo je. Najgori su možda oni koji misle da je sve „prirodno“ i „dobro“ a zapravo su krenuli uopće od krive pretpostavke.
Takvi su uvijek najgori... i uopće se ne čudim kada se ruši kuća koja stoji na krivim temeljima a i vi bi se konačno trebali prestati čuditi tome... i previše se čudite – kao i obično – krivim stvarima.

Ne volim biti pesimistički prorok, ali imam neki osjećaj da stvari idu samo na gore. Razgovaram sa ljudima i čini se da se svi slažu da se granica delikvencije sve više spušta i sve mlađi građani planeta Zemlje se upuštaju u negativne aktivnosti. Činjenice se i previše ističu i upadaju u oči samo jednom kasnovečernjom šetnjom subotom. Učini mi se tada da nisam siguran tko će jednog dana nositi zastavu moralnosti i svijetlosti kada mi to više nećemo moći. Usprkos tomu nikad ne gubim nadu. Znam da je svijet naš za osvojiti. Moj snažan unutarnji osjećaj mi govori da će se prilike ukazati i samo ćemo trebati biti spremni da ih ugrabimo. Do onda ima samo mjesta za prosperiranje i širenje granica.

Vrijeme je moj saveznik.
Svijetlost je moja voditeljica.
Moral je moj štit.