„Dugo se već dogovara ovako nešto, ali eto..do dana današnjeg nije bilo prilike za to.“

Dobar drug mi kaže: „Ti fakat imaš te neke posebne fiks-ideje.“
A šta ja kažem na to? A ništa osim što se smijem.

U jutro u 08:00 smo iz blizine mojeg rodnog najdražeg ghetta krenuli putem našeg cilja.
Lazarus (u prijašnjim postovima više poznati kao Dirk) je došao na dogovoreno mjesto i polako smo krenuli. Oprema nam opet nije bila bogzna kakva jer mi općenito uvijek u ekstremne kondicije ulazimo sa minimalnim preparacijama i najmanje stručnom opremom. Nije zapravo to ništa strašno. To je lagana šetnjica, ali većina ljudi to percipira kao neki luđački pothvat. Ja osobno se uopće ne uzbuđujem oko takvih stvari. Ja sam znao da će jednog dana doći do toga. Prvo krenete onako čisto znatiželjno s biciklima nekud preko polja a završite negdje gdje niste niti sami sanjali da ćete završiti. Poznato vam je to?
Ima i jedna posebna uzrečica (ali se stvarno ne mogu sjetiti čija je) koja glasi: „Čudni su putevi Gospodnji.“ Aha, sjećam se sad čija je. Ma jednostavno zaboravite.
Ljudi su u svojim vozilima jurili kraj nas i gledali u našem smjeru, ali mi se nismo baš previše obazirali. Već dobro poznati put je sada prevaljen samo na malo drugačiji način. Vozili smo se tim putevima već milijun puta sa našim vjernim biciklima, ali jednostavno je došlo vrijeme da to i prehodamo. Moje skromno proroštvo govori da ćemo uskoro i na Ivnačicu.. mislim, Ivanščicu ići pješke bez problema. Evolucija je prisutna svugdje oko nas pa tako i u smislu naše želje za avanturama. Već se nešto govorka i o Velebitu, ali neću pretjerivati. To je sve još samo san i misao.
Kretali smo se polako kroz sela i po putu ugledali rozu limuzinu koja je po riječima Lazarusa bila dobra i dala se slikati. Perverzan um bi si vjerojatno svašta na ovom mjestu zamislio i uopće ne sumnjam da je Lazarusu u tom trenutku išla neka bolesna perverzija po glavi. Imali smo bliski susret i sa pripadnikom vrste Canis lupus familiaris koji je pokušao izvesti neki čudan manevar koji je izgledao kao nešto slično napadu, ali je na kraju odlučio sam ponjušiti svoje goste i otići dalje svojim putem.
A svojim putem smo nastavili i mi kad smo se već opasno približavali našem odredištu.
Postoje dva, zapravo tri puta koji vode na naše odredište. Jedan je po glavnoj cesti, drugi je isto tako po cesti, ali sporednoj i treći je po staroj cesti koja je danas zatvorena i vjerojatno su ju koristili i naši preci. Uopće nije pitanje za koji smo se mi put odlučili.
Možda je to neka vrsta nostalgije, ali smo odlučili ići starom, danas već izvanupotrebe,cestom. Prošli smo pokraj željezničke stanice i krenuli prema centru grada. Sreli smo nekakvog pseudogurua koji vjerojatno niti ne zna što znači njegovo ime.
Sreli smo puno nekakve djece ili bolje rečeno mladih ljudi i što je još zanimljivije, oni su govorili nekakvim čudnim dijalektom koji nama nije bio poznat. Ja nisam siguran, ali su govorili nekakvim jezikom koji je bio užasno sličan mađarskom. Lazarus je jednog od pripadnika čudne jezične skupine svrstao pod ono što bi mi danas nazvali klaunom, ali na kraju je ispalo da je to samo osoba koja nosi neku čudnu obuću sa još čudnijom bojom vezica na svojim nogama. Lazarus i ja, kao iskonski filozofi(ili barem jedni od onih koji bi to htjeli biti), smo se čudili cijelim putem. Čudi nas na primjer da tamo ne vrvi sve od antropologa i od etnologa koji bi proučili te nadasve čudne običaje domorodaca.
Uspjeli smo vratiti na taj njihov lokalni portal i tamo smo Ju ugledali. Imala je prekrasnu crnu kosu i plavi svemirski jumpsuit na kojem je pisalo nešto što je ličilo na naša slova H i Ž. Prvo sam posustao pred njezinom ljepotom, ali napokon sam skupio hrabrosti da ju pitam kada polazi naš prijevoz. Ona je prekrasnim i zvonkim glasićem odgovorila da polazi u 12:16 po lokalnom vremenu. Nakon te očaranosti trenutkom mogli smo samo sjesti na klupu i tamo čekati naš prijevoz. Kasnije smo shvatili da je to bila Ona, Boginja Međimurja koja lijevom rukom vozi motorni vlak a u desnoj drži krumpir. Ukrcali smo u naš vlak i krenuli kući. Održali smo još jedan intervju koji će valjda jednom biti objavljen jer se u njemu vidi Lazarusov izuzetan talenat kojega tako revno skriva.
Susreli smo i nešto što najviše sliči onim legendarnim kondukterima kako ih zovu. Došao je do nas i tražio nas nekakvu vrstu karte, ali smo na vrijeme shvatili što želi i dali mu karte koje nam je prodala neka žena na onom istom terminalu gdje smo sreli Boginju Međimurja. U vlaku nije bilo puno ljudi osim još nekih pripadnika čudne etničke skupine koja govori čudnim jezikom. Došavši u naš rodni kraj krenuli smo prema našim kućama. Po našim proračunima koji se temelje na realnosti ovo putovanje što se desilo danas je neobjašnjivo, a isto tako stvar stoji sa susretanjem jedne od Boginja. Jedina logična pitanja koja si Lazarus i ja još i sad postavljamo su: „Što je to bilo, tko su ti ljudi i zašto se sve uopće to desilo?“ Odgovor ostaje na nekom budućem vremenu budući da se s ovog stajališta ne može jasno dati.


Statistički podaci su: Hodanje je trajalo 1 sat i 40 minuta. Prehodano je otprilike 10 km makar je nešto sumnjivo budući da su službeni podaci ovakvi: Udaljenost Varaždin --- Čakovec iznosi oko 15 kilometara. Trajanje šetnje je oko Infinity sati. Moguće da su kod nas mjerene zračne udaljenosti. Mogućnost ponavljanja ovog putovanja: Velika. Slijedeća misija: Ivanščica, 7.3.2010.g. u 06:15.

Transmission over.

Imam sliku u glavi u kojoj bježim još kao maleni dječak po zelenom polju.
Imam isto tako sliku kada sam prvi put krenuo u školu i vidio hrpu one djece tamo kako stoje i nešto čekaju. Bili su zbunjeni a ne mogu poreći da i sam nisam osjećao nešto slično. Mame su odjednom otišle a po nas su došle neke tete koje su se kasnije predstavile kao učiteljice. Da sam bio sposoban razmišljati onda na način na koji mogu danas vjerojatno bi pomislio:
„Koji vrag bi to učiteljica uopće moglo biti?“
Sad se već javlja slika kad svi uokolo hodamo u nekakvim bijelim haljinama. Da li su to zbilja haljine? Ma nemam pojma, samo znam da smiješno izgledamo i da držim neku plavušu za ruku. Tu i tamo me pogleda onako nevino i mislim si: „Što je to? Zaljubljen sam?“
Opet je sve puno raznovrsnih ljudi. Moja duga kosa leprša polako na propuhu koji radi svoj posao na ulazu u neku veliku zgradu. Piše na ulazu: „Gimnazija Varaždin“.
Sad već jedva vidim oko sebe i svuda oko mene je mrak. Osjećam da sjedim na podu i držim plastičnu čašu punu nekakvog crvenkastog pića koje je gazirano još usput. Naljevam tu tekućinu u sebe i osjećam kako me grije. Oko mene hrpa ljudi sjedi u krug kao neko indijansko pleme. Neki od njih se ponašaju kao djeca. Urliču, skaču okolo, moji prijatelji čak i pale vatru. I ja se pridružujem. Polako osjećam kako osmijeh zauzima cijelo moje lice.
Oke, upravo sam vidio što je onaj tamo lik jeo za doručak. Malo nakon toga se netko dere: „Policija!“ Odjednom svi nekako ustaju i bježe svaki svojim putem čim prije prema izlazima.
Malo nakon toga vidim da se penjemo kroz nekakvu šumu i sve je veoma strmo. Vidim svojega prijatelja kako pada i s još jednim prijateljem se smijem. „Ništa strašno. Biti će on u redu. Naviknut je već.“ Dolazimo do vrha i smijemo se. Osjećam neki poseban zrak i pitam se: „Zašto je tu tako čisto i prirodno a tamo dolje kod nas gdje smo si napravili te betonske jazbine je tako zagađeno i iskrivljeno?“ Već polako nazirem istinu. Danas mi ju više nitko ne može sakriti. Već mi ju onda zapravo nije mogao, a danas još manje.

Sve te stvari koje sam nekako skromno nabrojao se zovu sjećanja, barem to tako ljudi zovu.
Što to sjećanja uopće jesu?
Postoje stvari koje su bile, one koje jesu i one koje će biti. One koje jesu su jedine vidljive našim očima. One koje su bile i one koje će biti spadaju u jednu čisto drugačiju kategoriju stvari. Otvorenim očima ja sada param svojom sobom i vidim ormar, krevet, stol i slične normalne stvari koje inače ljudi imaju u sobi (onaj leš u ormaru se ne računa jel' tak?).
Kada zatvorim svoje oči, moje misli preuzimaju kontrolu i ja vidim nešto čisto drugačije. Mogu vidjeti ono što je bilo i ono što će biti. Moram opet napraviti razliku između onog što će biti i onog što je bilo. Ono što će biti se zapravo nikad baš najjasnije ne može vidjeti (barem prosječnom čovjeku nije lako vidljivo). Sve je to u nekoj neprozrivoj magli koja ne dopušta baš previše „jasnih“ pogleda. Sve je to nagađanje ili samo priželjkivanje. Nisam baš siguran da li netko može željeti nešto loše za sebe. Činjenica da se usprkos tomu događaju loše stvari govori samo u prilog onoj mojoj teoriji da je budućnost maglovita kad je sagledana u našem umu na taj, ajmo tako reći, laički način.
S druge strane, kad zatvorim oči prošlost je nekako jasnija. Ona je bila pred mojim očima već jednom i ja samo moram te slike prizvati natrag u svom umu. Koliko će te slike biti maglovite ili jasne ovisi samo o meni i mojem umu, mojem...sjećanju.
Dakle, gledanje budućnosti je dosta neizvjesno i u najboljem slučaju se mogu vidjeti samo osnovne crte koje bi nam možda mogle pomoći, ali mi nikako ne možemo reći: „Ah da, sutra je onaj dan kada će se desiti te i te stvari.“. To u najgrubljoj verziji mogu biti planovi, ali što će se stvarno dogoditi ostaje samo na vremenu da nam pokaže.
S gledanjem prošlosti- odnosno onoga što je bilo- je drugačije u principu samo zato jer sve ovisi o mojoj sposobnosti memoriranja stvari koje su se desilo. Uz to moram dodati i činjenicu da čak i oni koji imaju najbolje pamćenje ne mogu uvijek sve zapamtiti a ako im i kojim slučajem to uspije karakteristika je čovjeka da zaboravlja. Naravno to vrijedi za naše moderno doba u kojem je sve ubrzano i naglo. Teško mi je zamisliti da netko u svoj toj zbrci može baš sve zapamtiti. U slučaju da takva osoba postoji, ja joj upućujem čestitke.
Usprkos toj ubrzanosti i vremenu koje je odlučilo ubrzati na warp 9 i danas se mogu roditi neke od najljepših uspomena. I danas je čovjek sposoban stvoriti nešto što će trajati vječno (ili će on to samo misliti da će biti vječno.). Ljudi su ranjivi, previše ranjivi. Uz tu našu ranjivost nije čudo da pišemo ovakve nekakve tekstove ili slikamo slike sa nama dragim osobama jer smo i predobro svijesni da ono sjećanje „od jučer“ u našoj glavi i previše blijedi.
Ako i moja najdraža uspomena (a takvih je stvarno mnogo, a koliko ih je tek bilo ne znam ni sam jer su neke već odavno nestale ili su tu samo u nekim tragovima koji mi govore nedovoljno o cjelini da bih bilo šta o njoj mogao zaključiti) ostane kojim (nevjerojatnim) slučajem sa mnom do kraja (pod ovim kraj mislim svoju smrt), ona će definitivno nestati dok moje tijelo ostane ležati beživotno (izuzimam iz ovoga činjenicu da postoje moje romantične/naivne/idealistične teorije koje mi govore drugačije).
„Zato ti zapravo ja uzimam taj svoj fotoaparat stalno sa sobom. Znam da bi mnogi pomislili da ja hoću steći neku slavu sa tim svojim naslikavanjem i naknadnim objavljivanjem istoga, ali moraš mi vjerovati da mi stvarno nije do toga mnogo stalo. Ja slikam i tebe i sve nas iz čisto jedne naivne nade da će to jednog dana ostati kao dobra uspomena ako naše sjećanje zakaže... pa možda i ako ne zakaže da ipak nešto ostane iza nas pa da možda čak i naša djeca to mogu vidjeti. Uostalom, tebi bi prvome trebalo biti u interesu da u našem carskom kabinetu jednog dana vise slike na kojima smo mi na vrhu neke planine iz naše mladosti.“
Kao da čovjek ima neki osjećaj da je on samo prolazan i da nije ništa više od prašine koja ima kratki vijek trajanja (iako si ljudi najčešće pripisuju velike osobine i jake karaktere sa kojima kao da žele prkositi vremenu ili nečemu mnogo jačem od sebe samih). Čovjeku bi bilo najbolje da shvati da je odnos njega prema beskonačnom i veličanstvenom svemiru ekvivalentan odnosu leptira prema čovjeku, čak sam i sa tim previše dao na važnosti čovjeku.

„Čovjek je (uz sve ostale čarobne stvari za koje ima sposobnost biti) leptir, i to jedan užasno ružan leptir monstruozne naravi koji samo na kratko može raširiti ta svoja malena krila i na kratko poletjeti i zasjati u svom malom sjaju. Nakon tog kratkog vremena on se vraća gdje se sve što je nastalo vraća.“

Nije čudo da ljudi u jednoj takvoj nezavidnoj situaciji pokušavaju ostaviti neki trag koji će ostati i nakon njihove smrti. Narav čovjeka tjera njega samog da traži neku vrstu besmrtnosti i ne može se baš do kraja pomiriti s tim da će jednog dana nestati. Većina ljudi ne može zamisliti da ih sada ovdje u ovom trenutku nema. Mnogi od mojih ispitanika možda i kažu nešto veoma racionalno kao što je to: „A ništa nebi bilo. Zapravo, svijet bi samo nastavio svojim tokom. To tako ide...pretpostavljam.“
To je ono što kažu, a iza onog zastajkivanja i razmišljanja se zapravo skriva neka vrsta nemogućnosti zamišljanja svijeta u kojem oni sami ne postoje. Kako opće zamisliti tako nešto kao svijet u kojem nas samih nema?
Možda da probamo sa primjerom u kojem smo mi jedino dijete u obitelji. Stvari su išle dosta dobro zapravo. Djetinjstvo je prošlo koliko toliko dobro, završili smo osnovnu školu sa dosta dobrim ocjenama i nakon toga upisali strukovnu školu poslije koje smo se zaposlili. Život se kretao sa svojim usponima i padovima (kako to općenito i ide sa životom). Mi dakle kad se osvrnemo vidimo ono što je bilo i čini nam se jednostavno jedino moguće. To je baš onako kako je trebalo biti. Kako bi i drugačije i bilo?
A što bi se desilo da smo imali još petero braće? Gotovo sigurno je da bi se stvari razvile drugačije da smo imali tako veliku obitelj. To je čak zamislivo, imali bi vjerojatno teže i siromašnije djetinjstvo budući da nam roditelji ionako i ovako nemaju baš neku zavidnu plaću koja ne ide baš mnogo iznad državnog prosjeka, ali možemo li zamisliti tu našu (ako se uopće u tom slučaju ona može nazivati našom) obitelj u kojoj su samo 4 djeteta i to samo „naša“ braća a nas samih nema?

„Lako je zamisliti da je ovdje nešto čega nema, ali je gotovo nemoguće zamisliti da nema nečega što je ovdje. Vjerojatno težini dodaje činjenica da bi nedostatak toga što je ovdje uzrokovao neizmjernu bol. Naravno, nedostatak mene samog nebi prouzročio nikakvu bol jer zapravo tada nebi imalo što boljeti.“

Sjećanja su zapravo slike u našoj glavi koje su esencijalne za naše vlastito postojanje. Bez sjećanja nikad nebi ništa mogli naučiti niti nikad nebi mogli krenuti naprijed i dalje. Možda bi mi i kretali dalje, ali u onom čisto neproduktivnom smislu u kojem se sve što je bilo zaboravlja. Ljudi miješaju pojam prošlosti sa sjećanjima. Prošlost je jedno veliko platno, a sjećanja su samo mali dijelovi isječeni iz tog platna. To platno sadrži sve boje i njihove nijanse koje postoje. Neke boje i neke nijanse su dobre i pozitivne a neke su loše i negativno utječu na nas. Bitno je zapamtiti da se svako platno (zapravo bi bolje bilo reći svaki život) sastoji od pozitivnosti i negativnosti. Pozitivnosti se najčešće zovu sjećanja i to su ti mali isječci platna koje čuvamo negdje duboko u nama samima. Najveći problem je kod ljudi da ignoriraju onu tamnu stranu platna. Oni zapostavljaju one tamne i mračne boje koje nam simboliziraju negativnosti i zato neki nikad ništa ne nauče iz svojih vlastitih greški. Isto tako, ljudi koji se previše koncentriraju na tamu nisu sposobni zapamtiti sve svijetle trenutke i sve one sjajne boje koje se mogu naći na njihovom platnu. Ekstremi nisu gotovo nikada dobri pa niti u ovom slučaju. Treba sve svijetle i šarene boje spremiti, ali treba spremiti i tamne trenutke (barem neki segment njih) i kad se jednom nađemo opet sa tkaninom tamnijih boja u ruci da znamo odigrati ovaj puta pravilno i ne dopustiti da naše prijašnje iskustvo tame ostane bez nekih pozitivnosti za nas same.

„I najtamniji dio platna donosi neku nijansu svijetlosti samo što nam naša ograničenost uma i opsjednutost trenutnim stanjem tame ne dopušta da ju ugledamo.“

Iz svega ovoga se možda da isčitati da će i oni sa najjačim pamćenjem jednog dana zaboraviti budući da je pamćenje nemoguće u stanju mrtvosti, ali ono što nam svima mora davati nadu je to da pokušavanje nikad nije nikome škodilo (ako se naravno radi o pozitivnim stvarima). Čovjek je biće koje se trudi oko raznih stvari. Čovjek se oduvijek pita tko, što i zašto je on i tako će vjerojatno ostati zauvijek (ili barem do trenutka dok se odgovori na ta pitanja ne saznaju). Čovjekova težnja besmrtnosti, vječnosti i neuništivim sjećanjima kao da gori nekim vječnim plamenom koji nikako da se ugasi. Vjerojatno se nikada ni neće ugasiti.
Čovjek uvijek ima druge oko sebe koji, kad jednom njegovo sjećanje podlegne vremenu, možda zapamte nešto i ponesu to u svojim dušama dalje. A što kada i zadnji čovjek nestane sa ove planete? Na to pitanje stvarno ne znam odgovor. Mogu samo postaviti još samo jedno dodatno pitanje: „Što je onda sa sjećanjem dinosaura ili nekih drugih bića koja su ovdje bila pa su nestala? Je li se što promjenilo budući da njih i njihovih sjećanja nema?“


p.s. – Usprkos svim činjenicama koje dopiru sa nevjerojatnom hladnoćom i još hladnijom realnošću, ja- samo jedan leptir prašine u nizu- vjerujem da postoji neko mjesto na kojem se sve stvari zapisuju i na kojem se sva sjećanja pamte i na kojem ona sjaje neuništivim sjajem. Postoji mjesto na kojem smo vječni i postoji mjesto na kojem vrijedne stvari ne blijede.