Probudio sam se i tek tada sam shvatio da mi se možda u mojim snovima ukazala teorija o prošlosti. Ja, naravno, ne tvrdim da je ona točna ili možda bolje rečeno: ne tvrdim da je ona jedina ispravna nego da je samo jedna u vrsti mogućih objašnjenja jednog od aspekta koje krije ono što svi poznajemo pod nazivom život u prošlosti.
Ja nemam nikakve posebne velike zamisli koje bi objasnile filozofiju povijesti. Ja imam samo jednu ideju što bi se moglo događati tijekom procesa u kojem ljudi žive u prošlosti.

„Nalazio sam se nekako previše blizu tlu da bi se mogao pomiriti sa činjenicom da je sve u redu. Hodao sam po nekom hodniku koji je isto tako izgledao previše staromodan da bih mogao povjerovati u to da je iz ovog našeg modernog doba. Svijećnjaci na policama, stare crno bijele slike svugdje gdje je god moj pogled sezao. Moram priznati da sam osjećao strah. Prošao sam pokraj velikih ormara i vidio stepenice koje su vodile nekamo na kat. Došao sam do rukohvata i tek onda ugledao da se stepenište račva u dva smjera. Jedne stepenice su se penjale u koliko-toliko osvijetljen prostor a druga strana je zalazila duboko u neki ponor i nešto mi je govorilo da ne idem tim putem. Počeo sam se penjati s još jednim pogledom prema dnu i shvatio da mi penjanje nekako otežano ide. Nije da ja nisam mogao dizati svoje noge jer su me boljele nego su one nekako bile prekratke za ogromne stepenice protiv kojih sam se borio. Uspio sam nekako doći do prvog kata (ili je to bio međukat???) i vidio vrata neke prostorije. Ušao sam u nju i vidio opet par ormara, radni stol sa hrpom papira i jedan zeleni starinski kauč. Osjetio sam nešto u zraku, ali nisam uspio razaznati što je to.

Borna?

Odjednom sam se trgnuo i pogledao prema vratima. Zvuk je dolazio od nekud odozgo kako se činilo. Kasnije sam odahnuo što izvor tog zvuka ne dolazi iz one tamne dubine od koje sam se ježio. Pogledao sam prema prozorima sobe i odmah se zbunio. Rolete na prozorima su bile zatvorene, ali svijetlost je ipak nekako prodirala u sobu i u njoj nije bilo mračno. Popeo sam se na kauč da bih pogledao van i kroz rolete se vidjelo kao kroz neku tanku svilu. Kada sam ugledao taj prizor, prepao sam se i skočio brzo sa kauča da odmaknem svoje oči od toga. Pokrio sam oči rukama. Nekoliko trenutaka kasnije kada sam se smirio, odlučio sam opet pogledati kroz prozor. Opet isti onaj strašan prizor. Dvorište koje se vidjelo i koje mi je bilo tako poznato je bilo u sivilu. Drveće je imalo strašne grane koje su stršile na sve strane. Tlo je bilo crno-smeđe sa bolesnim nijansama tekućina koje su sve samo ne prirodne. Nije bilo nikakvog života. Nije bilo niti trunke zelenila. Sve je bilo sivo i tamno i smeđe i nije mi bilo jasno što se događa. Vjetar je zapuhao i zazviždio svoju melodiju na kratko i zanjihao rolete. Tada sam ugledao oštećenje na roleti kroz koje se moglo pogledati van. Uz svu hrabrost koju sam u tom trenutku mogao skupiti pogledao sam kroz to malo oštećenje i vidio ono isto drvo. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Drvo je bilo zeleno. Vidio sam ptice na njemu. Učinilo mi se da ih čak čujem kako pjevaju. Trava je bila zelena i sve je bilo puno cvijeća. To je bio život.


Borna?

Skoro sam pao sa prozora i jedva se nekako zadržao držeći se rukama za rub prozora.
Ovaj put sam morao pratiti zvuk. Polako sam izašao iz sobe u kojoj sam se dotad nalazio i našao se opet u međuhodniku koji se promijenio. Sada je onaj hodnik koji se bio nalazio niže sav bio u tami kao i one stepenice koje su prije vodile u dubinu. Kao da netko nije htio da odem dolje. Trebala bi mi posebna vrsta hrabrosti da sam u tom trenutku otišao u tamu.
A tu je bio i onaj glas koji je zazivao moje ime. Odlučio sam se opet penjati po stepenicama kojih je ovaj put bilo duplo više nego ranije i bilo mi ih je mnogo teže svladati nego one prije.
Kada sam ipak uspio u svojem naumu i došao do gore, stepenište se opet račvalo. Bila su pred menom dvoja smeđa vrata. Lijevo ili desno? Odluka je došla sama od sebe. A sada kad pomislim na to nekako imam osjećaj da koja sam god vrata prvo otvorio ista stvar bi me dočekala. Otvorio sam lijeva smeđa vrata koja su zaškripala pri otvaranju. U sobi se nalazio jedan prozor. Rolete su opet bile spuštene i snažan vjetar ih je udarao. Kroz čudnu svilenu membranu roleta se opet vidjelo nebo bolesne boje. U sobi nije bilo ničega osim tog prozora i jednog velikog ogledala. Odlučio sam stati pred ogledalo. Ostao sam stajati pred ogledalom jedno vrijeme. U prvi tren se nisam mogao micati nego sam samo začuđeno razmišljao. Ono što sam vidio je nešto što sam samo viđao na slikama koje mi je moja majka pokazivala.
Pred zrcalom je stajalo nekakvo dijete koje je imalo plavu kosu. Nosio sam žuti pulover i zelene hlače. Na nogama su mi bile crvene karirane papučice. Dotaknuo sam se po licu i dijete u zrcalu je učinilo isto. Još sam malo stajao pred ogledalom i čudio se kako nisam prije shvatio da nosim dječje papučice.

Borna?

Glas je sada bio bliži nego ikad i znao sam da dolazi iz one druge sobe. Izašao sam iz sobe sa ogledalom i odlučio ući u sobu koja se nalazila s desne strane i iz koje je dolazio zvuk.
Kada sam se okrenuo prema sobi s ogledalom nje više nije bilo. Na zidu je stajala neka stara slika koja je po sebi nosila paučinu. Nisam mogao razaznati što ta slika predstavlja.
Desna vrata su sada bila otvorena. Veliki krevet je bio nasred sobe a oko njega ormari i veliki prozori. Rolete su još jednom bile spuštene. Na krevetu je sjedila neka starica koja se obradovala čim me vidjela. Nakon toga je uslijedila tišina. Gledao sam po sobi koja je bila mračnija nego ostale i konačno sam shvatio što je onaj osjećaj koji sam imao kad sam ušao. To je bio miris i osjećaj truleži kud god sam se okrenuo. Pratio me sve otpočetka.
Nešto veoma neprirodno se ovdje događa. Nešto što život ne pušta nutra.
Starica me primila za ruku i odvela me za ruku po nekim stepenicama koje su vodile u sve više prostorije. Zapitao sam se koliko ta zgrada ili kuća, što li je god to već bilo, ima katova.
Došli smo konačno do neke prostorije koja se činila kao da je na najvišem vrhu.
U prostoriji je bila neka mala kuhinja i činilo se kao da je to nekakva vrsta tavana. Prašine i paučine je bilo posvuda. Stolice su gotovo bile prekrivene sivim slojem prašine.
Starica je počela nešto govoriti, ali je nisam do kraja razumio. Nastavio sam šutjeti.
Pogled mi je slučajno pao na moje male dječje dlanove iz kojih je polako izvirala nekakva svijetlost. Nisam mogao objasniti što se događa, ali sam krenuo prema prozorima koji su se činili nepokriveni roletama. Gusti sloj prašine i paučine me dijelio od prozora koji su gledali na svo zelenilo ovog svijeta. Drveće, trava, ptice i sve moguće životinje su me čekale vani. Osjećao sam to. To je život. Odlučio sam prevladati strah i zapleo se u mrežu paučine i prašine i počeo se probijati prema svijetlu, prema slobodi. Dotaknuo sam već vratnice prozora, ali se paučina oko mene počela stezati. Prostora je bilo sve manje i čuo sam da onaj glas iza mene panično viče. Uspio sam odmaknuti stisku paučine i prašine i bacio još jedan pogled iza sebe. Starice više nije bilo. Bio je tamo samo stari prašnjavi kostur od kojeg sam odmaknuo pogled jer me strašio. Kostur je i dalje vikao. Ja sam bio okupan u svijetlosti. Svijetlost je milovala moje nježne obraze. Pružio sam ruku prema svijetlu, cvijeću, drveću i životinjama. Svijetlost je zaslijepila moje oči. Nasmijao sam se. Moj dječji glas u glavi: „Ovdje pripadaš.“

*Dati ću kratak pregled onoga što mislim da ovaj san znači.
Ova stara kuća u kojoj sam se našao je fiktivno mjesto iz prošlosti na što ukazuje prašina i paučina koja se nalazi posvuda. Dokaz da je ovo prošlost je i taj da su sve stvari (namještaj, stepenište, kaučevi, kreveti, svijećnjaci) u starinskom stilu. Miris i osjećaj truleži u zraku je još jedan znak koji ukazuje da prošlost pruža svoje ralje ovdje.
Moj izgled iz prošlosti znači da me netko zamišlja onakvog kakav sam bio. Ja i sve u prostoru se vraća na onaj oblik i stupanj kakvog onaj koji to sve zamišlja priželjkuje da bude vječno tu.
Vrijeme ide dalje i ono ne može zauvijek stajati na jednom mjestu. Mi možemo koračati uz vrijeme, ali nikad priželjkivati koračati protiv njega i zadržavati trenutke, koji ne mogu biti vječni, vječnima. Rolete koje daju čudnu svijetlost realnosti su samo sile koje pokušavaju zadržati onog tko je u taj svijet ubačen. Ja sam akter u nečijoj maštariji koja naravno nije prirodna. Slika smrti prirode i svega živoga koje te rolete kroz sebe reflektiraju je samo posljedica onoga što se događa kada čovjek živi u prošlosti. On guši život i ne dozvoljava vremenu da čini svoje. On je protuprirodan. Onaj koji zamišlja to sve je presretan kad vidi da su stvari onakve kakve ih on priželjkuje i ne vidi ono što onaj koji je ubačen u tu protuprirodnost vidi svojim očima. Gdje ubačeni akter vidi trulež i propadanje, zamišljatelj vidi svijetlo i sreću. Onaj koji živi u prošlosti ne dopušta samom sebi da vidi svijetlost koju donosi budućnost. Onaj koji živi u prošlosti sam sebi stvara privid života na jednom određenom prostoru ili bolje rečeno u jednom određenom vremenu.
Čovjek mora, usprkos težini tog čina, stisnuti zube i krenuti dalje kroz prašinu i paučinu u novi život kojeg donosi budućnost kao što čini akter u ovoj priči/snu. Dijete plave kose u crvenim kariranim papučicama koje se probija kroz paučinu koja steže i vuče natrag. Dijete koje odlazi u svijetlost i veseli se onome što ga čeka.

...svi moramo biti to dijete.