„Dugo se već dogovara ovako nešto, ali eto..do dana današnjeg nije bilo prilike za to.“

Dobar drug mi kaže: „Ti fakat imaš te neke posebne fiks-ideje.“
A šta ja kažem na to? A ništa osim što se smijem.

U jutro u 08:00 smo iz blizine mojeg rodnog najdražeg ghetta krenuli putem našeg cilja.
Lazarus (u prijašnjim postovima više poznati kao Dirk) je došao na dogovoreno mjesto i polako smo krenuli. Oprema nam opet nije bila bogzna kakva jer mi općenito uvijek u ekstremne kondicije ulazimo sa minimalnim preparacijama i najmanje stručnom opremom. Nije zapravo to ništa strašno. To je lagana šetnjica, ali većina ljudi to percipira kao neki luđački pothvat. Ja osobno se uopće ne uzbuđujem oko takvih stvari. Ja sam znao da će jednog dana doći do toga. Prvo krenete onako čisto znatiželjno s biciklima nekud preko polja a završite negdje gdje niste niti sami sanjali da ćete završiti. Poznato vam je to?
Ima i jedna posebna uzrečica (ali se stvarno ne mogu sjetiti čija je) koja glasi: „Čudni su putevi Gospodnji.“ Aha, sjećam se sad čija je. Ma jednostavno zaboravite.
Ljudi su u svojim vozilima jurili kraj nas i gledali u našem smjeru, ali mi se nismo baš previše obazirali. Već dobro poznati put je sada prevaljen samo na malo drugačiji način. Vozili smo se tim putevima već milijun puta sa našim vjernim biciklima, ali jednostavno je došlo vrijeme da to i prehodamo. Moje skromno proroštvo govori da ćemo uskoro i na Ivnačicu.. mislim, Ivanščicu ići pješke bez problema. Evolucija je prisutna svugdje oko nas pa tako i u smislu naše želje za avanturama. Već se nešto govorka i o Velebitu, ali neću pretjerivati. To je sve još samo san i misao.
Kretali smo se polako kroz sela i po putu ugledali rozu limuzinu koja je po riječima Lazarusa bila dobra i dala se slikati. Perverzan um bi si vjerojatno svašta na ovom mjestu zamislio i uopće ne sumnjam da je Lazarusu u tom trenutku išla neka bolesna perverzija po glavi. Imali smo bliski susret i sa pripadnikom vrste Canis lupus familiaris koji je pokušao izvesti neki čudan manevar koji je izgledao kao nešto slično napadu, ali je na kraju odlučio sam ponjušiti svoje goste i otići dalje svojim putem.
A svojim putem smo nastavili i mi kad smo se već opasno približavali našem odredištu.
Postoje dva, zapravo tri puta koji vode na naše odredište. Jedan je po glavnoj cesti, drugi je isto tako po cesti, ali sporednoj i treći je po staroj cesti koja je danas zatvorena i vjerojatno su ju koristili i naši preci. Uopće nije pitanje za koji smo se mi put odlučili.
Možda je to neka vrsta nostalgije, ali smo odlučili ići starom, danas već izvanupotrebe,cestom. Prošli smo pokraj željezničke stanice i krenuli prema centru grada. Sreli smo nekakvog pseudogurua koji vjerojatno niti ne zna što znači njegovo ime.
Sreli smo puno nekakve djece ili bolje rečeno mladih ljudi i što je još zanimljivije, oni su govorili nekakvim čudnim dijalektom koji nama nije bio poznat. Ja nisam siguran, ali su govorili nekakvim jezikom koji je bio užasno sličan mađarskom. Lazarus je jednog od pripadnika čudne jezične skupine svrstao pod ono što bi mi danas nazvali klaunom, ali na kraju je ispalo da je to samo osoba koja nosi neku čudnu obuću sa još čudnijom bojom vezica na svojim nogama. Lazarus i ja, kao iskonski filozofi(ili barem jedni od onih koji bi to htjeli biti), smo se čudili cijelim putem. Čudi nas na primjer da tamo ne vrvi sve od antropologa i od etnologa koji bi proučili te nadasve čudne običaje domorodaca.
Uspjeli smo vratiti na taj njihov lokalni portal i tamo smo Ju ugledali. Imala je prekrasnu crnu kosu i plavi svemirski jumpsuit na kojem je pisalo nešto što je ličilo na naša slova H i Ž. Prvo sam posustao pred njezinom ljepotom, ali napokon sam skupio hrabrosti da ju pitam kada polazi naš prijevoz. Ona je prekrasnim i zvonkim glasićem odgovorila da polazi u 12:16 po lokalnom vremenu. Nakon te očaranosti trenutkom mogli smo samo sjesti na klupu i tamo čekati naš prijevoz. Kasnije smo shvatili da je to bila Ona, Boginja Međimurja koja lijevom rukom vozi motorni vlak a u desnoj drži krumpir. Ukrcali smo u naš vlak i krenuli kući. Održali smo još jedan intervju koji će valjda jednom biti objavljen jer se u njemu vidi Lazarusov izuzetan talenat kojega tako revno skriva.
Susreli smo i nešto što najviše sliči onim legendarnim kondukterima kako ih zovu. Došao je do nas i tražio nas nekakvu vrstu karte, ali smo na vrijeme shvatili što želi i dali mu karte koje nam je prodala neka žena na onom istom terminalu gdje smo sreli Boginju Međimurja. U vlaku nije bilo puno ljudi osim još nekih pripadnika čudne etničke skupine koja govori čudnim jezikom. Došavši u naš rodni kraj krenuli smo prema našim kućama. Po našim proračunima koji se temelje na realnosti ovo putovanje što se desilo danas je neobjašnjivo, a isto tako stvar stoji sa susretanjem jedne od Boginja. Jedina logična pitanja koja si Lazarus i ja još i sad postavljamo su: „Što je to bilo, tko su ti ljudi i zašto se sve uopće to desilo?“ Odgovor ostaje na nekom budućem vremenu budući da se s ovog stajališta ne može jasno dati.


Statistički podaci su: Hodanje je trajalo 1 sat i 40 minuta. Prehodano je otprilike 10 km makar je nešto sumnjivo budući da su službeni podaci ovakvi: Udaljenost Varaždin --- Čakovec iznosi oko 15 kilometara. Trajanje šetnje je oko Infinity sati. Moguće da su kod nas mjerene zračne udaljenosti. Mogućnost ponavljanja ovog putovanja: Velika. Slijedeća misija: Ivanščica, 7.3.2010.g. u 06:15.

Transmission over.