„Izgledala je ovo kao jedna obična nedjelja. Imao sam drugačije planove za danas. Ovo definitivno nije bio plan...“

Sve je bilo dogovoreno u zadnji čas zapravo. Još se sjećam kako mi je Dirk Diggler (pomalo tužan što je izoliran od ostatka kabineta) rekao da bi danas pod svaku cijenu trebali iskoristiti dan budući da je sunce konačno izašlo i nekakvi prvi znakovi proljeća su konačno provirili van. Bilo je zapravo i vrijeme, nekako su sramežljivi ove godine.
Ja sam samo odmahnuo glavom i mislio: „Ništa od toga danas. Jučer je kabinet bio na nekom rođendanu pa čisto sumnjam da će ih zanimati neki extremni pothvat opet u nekoj čudnoj šumi koja je u nigdjezemskoj.“ Desilo se upravo suprotno.

AK-47 says:
THE LAUNCH SEQUENCE HAS BEEN CONFIRMED

Sve je zapravo počelo sa ovim iznad. Ministar municije u svojem klasičnom vozilu je došao po našeg dragog predsjednika i slobodnog zidara a nakon toga i po inkvizitora. U slobodno vrijeme vozi taj auto jer nije baš uobičajeno da se po cesti za civile (u doba kad nema nikakvog rata na Balkanu naravno) vozi netko u tenku. Nakon što su me pokupili smo odlučili krenuti na put do Ham Pokojca kroz Zelje-grad koji je poznat po čestim kanibalskim napadima domorodaca. Ministar municije je tiješio članove kabineta:
„Nema frke ako voziš dovoljno brzo.“ Nešto slično obično čujemo kad ministar municije vozi, a to je gotovo uvijek. Uz partizanske pjesme smo polako prošli opasnu zonu bez ikakvih negativnih posljedica. Malo vijugave ceste i uskoro smo bili u podnožju klete gore zvane Ham Pokojec. Inače od kojih 400 metara nadmorske visine- koliko treba do doma- to nije ništa za pothvate kabineta, ali danas smo odlučili uzeti neku manju rutu budući da smo krenuli tek kasnije. Naš slobodni zidar je cijelo vrijeme napominjao da moramo stići doma prije mraka. Njega je jako brinuo mrak a cara i ostatak kabineta su više brinule gigantske šape koje su malčice podsjećale na medvjeda. Usprkos našom velikom fasciniranošću medvjedima i željom da naša lijepa mala balkanska domovina Hrvatska jednog dana ima znak medvjeda na grbu, malo smo bili oprezniji nego inače.
Parkiran (zaglavljeni) auto njemačkih registracija i dva planinara sa štapovima za hodanje, odnosno fully equiped za planinu za razliku od nas koji uvijek idemo na najteže rute, a najmanje pripremljeni. Izgledali smo komično naspram njih opremljenih.
Nakon auta njemačkih registracija, prošli smo pored nekakvog crvenog džipa koji je očito bio pripremljen za teren jer je došao dalje od onog zaglavljenog jadnog njemačkog turističkog auta. Piše na tabli kada se dolazi u podnožje Ham Pokojca da treba jedno 20 minuta hoda do gore. Slobodni zidar je tvrdio da nam je trebalo duže, a ja sam pak zastupao teoriju da nam je trebalo otprilike točno 20 minute. Uz onaj sav led po kojem smo hodali je možda čak on bio u pravu. Do planinarskog doma nije bilo teško doći i tamo smo sjeli na klupice. Ministar municije je naravno spremio kiflice (punjene s ničim i bez mirisa- zapamtite ovo za daljnji tekst) i plosku sa domaćom čistom zagorskom pravom hrvatskom rakijom. Slobodni zidar je bio malo internacionalniji pa je donio neki sok koji je jadna naša domovina uvezla iz neke druge države. Priča o onoj sumnji da postoji neki medvjed na Ham Pokojcu je bila završena u trenutku kad smo pred planinarskim domom vidjeli neku životinju koja je izgledala kao mješavina psa i bijelog polarnog medvjeda. Mislim da čak u životu nisam vidio veću životinju koja liči na psa, a moje iskustvo su dijelili i ostali članovi kabineta. Nakon kratke pauze i napadaja smijeha kod planinarskog doma krenuli smo uobičajenim putem (ako je to uopće i bio put makar je bio onaj planinarski znak na drvetu) prema jednom od najbližih vrhova. Snijeg je na planinama još dosta dubok što nam ne govori samo naše današnje iskustvo nego i iskustvo oca od našeg Dirka koji služi vojni rok u Zadru na obali našeg prekrasnog mora. Taj Hrvatski Sokol je čisti ponos našoj državi koji je u nedjelju u jutro pošao na jedno od najpoznatijih brda našeg kraja i izvjestio nas da je snijeg pol metra i da se praktički i ne isplati ići gore. Njegov vojnički instinkt ga je ipak doveo do gore i on je uspio još jednom kako i uvijek u svojem junačkom muškom pothvatu. Sada s pravom možemo reći da on u potpunosti zavređuje prelijepu majku našeg Dirka.

Ministar municije je išao gore prvi i radio put za slobodnog zidara i inkvizitora (koji su bili samo u patikama- čisto o njihovoj pripremljenosti za planinu punu snijega). Car je ponosno koračao i divio se planinskom zraku i opet držao usmeni traktat o tome kako će jednog dana to sve osvojiti i svijet će biti ljepše mjesto.
Na kraju su članovi kabineta (uz manje probleme) došli do vrhova (bilo ih je više i nisu bili najviši, ali u uvjetima kakvi su danas tamo se i podrazumijeva da se na najviši vrh ne ide). Pogled je bio veličanstven usprkos tomu što vrh nije bio najveći. Cara je na „vidikovcu“ primila njegova animalna težnja da nešto zakopa i odlučio je zakopati sok koji je donio slobodni zidar sa sobom na planinu. Ipak su na kraju otkopali to i pokušali objasniti caru da nije vrijeme za zakopavanje. Put prema dolje je bio možda gori nego put gore. Na kraju je ministar municije po naputku (u tom trenutku „pametnog) inkvizitora odlučio ići dolje po putu gdje su nekad ledenjaci išli.

„Mislim da je svakom djetetu jasno da tamo gdje je udubina je više snijega nego gore!“

Uz sve poteškoće uspjeli su preskočiti i mali potočić koji teče niz planinu. Vratili su se na stazu i krenuli prema njihovom vozilu. Auta njemačkih registracija nije više bilo, ali je crveni džip bio tamo gdje su ga i prvi put vidjeli. Mrak se polako spuštao a čarape su bile mokre. Gorjelo je samo neko svijetlo u kući u podnožju i car je rekao da će nas sad žrtvovati domoroci koji ovdje žive. Životinji poznatoj pod imenom del Lago. Usprkos zlim slutnjama, sve je bilo u redu i cijeli kabinet se bio smjestio u vozilo ministra municije.
Jedini problem koji se u tom trenutku javio je da je cijelo vozilo dobilo neku čudnu aromu koja je podsjećala na bademe. Slobodni zidar i car su skinuli svoju obuću.
One kiflice koje je ministar municije donio na put su sad dobile posebnu bademastu aromu. Mirno sam samo odbio te kiflice kad mi ih je slobodni zidar ponudio.
Krenuli su prema domu uz melodiju Iron Maidena i vožnje ministra municije.


p.s.- želim ovim putem posebni pozdrav dati našem sinu hrvatskog sokola koji služi vojni rok u Zadru i nije mogao sa nama. Ideš drugi put s nama Dirk.

Over and out.

Shvatio sam da je ovaj blog postao usamljeno mjesto. Tu i tamo koji komentar mojeg dragog druga, ali od ostalog svijeta ništa posebno. Čini mi se kao da su blogovi u nekom smislu propali. Možda su se ljudi vratili onom starom piskaranju dnevnika na papir? Ma čisto sumnjam.

Zapravo to me dovodi do novog (prvog) zaključka. Kako postoje razne vrste ljudi tako postoje i razne vrste blogova.
Na početku, koliko se ja sjećam, su bili nekako najpopularniji oni amaterski blogovi koji su zapravo služili u svrhu nekakvog dnevnika (ako se uopće to može takovim nazvati). Ljudi su pisali što su radili i s kim su bili i gdje su uopće bili i to je onda bilo jako popularno budući da su blogove posjedovali manje više svi, pa čak i oni koji su sa tim ljudima na tim određenim mjestima bili, i tako su oni svi svima međusobno komentirali i dobacivali razne dosjetljive (ali većinom manje dosjetljive) fraze. Moguće da blog kao takav nije niti nikad bio popularan nego je samo jako puno ljudi koristilo tu uslugu na površne načine. Tu i tamo se možda našao koji dubokoumni post ili možda dijelić dubokoumnosti u nekom malo manje dubokoumnom tekstu. Mislim da je čak i to bila bit bloga za neke. Možda čak i za mene. Pisanje uobičajenih stvari i svaki put dodavanje nečeg dubokoumnog. Izoštravanje mogućnosti pisanja iz onog čisto primitivnog pisanja punog psovki do onog znanstvenog (uzvišenog?) pisanja sa detaljnim obrazloženjma, davanjem primjera i slično. Ove moje tvrdnje nikako ne znače da je tekst koji sadrži sleng ili neku drugu vrstu jezika koji nije služben na evolucijsko nižoj razini od znanstvenog teksta. Postoji jako puno tekstova (ili govora) koji sadrže čak dijalektizme (koji su danas većini ljudi mrski i zvuče im primitivno) a puno su bolji od nekakvih znanstvenih tekstova (ili govora) punih internacionalizama i intelektualizama koje kad sve skupa staviš i najučeniji od čitalaca (ili slušalaca) ne razumije tako lako. Ovdje se moram pozvati na "Platona iz goric' ". Čovjek koji govori jednostavno, ponekad i psuje u svojim govorima, miješa dijalektizme i službeni govor drage nam domovine. Ključno za njegove govore je to da svi razumiju ono što on govori. Jedan od profesora filozofije je jednom rekao da pravi govornik/pisac/(filozof?) govori složene stvari, ali na način na koji svi razumiju. Učeni čovjek može održati govor koji zaslužuje svaku retorsku pohvalu i vječnu slavu Olimpa, ali čemu to ako ga nitko nije razumio? On očito barata kojekakvim riječima koje neki ljudi nikad za svog života niti ne čuju i zbog toga mu se može pljeskati (to nas recimo može zadiviti), ali mi poantu njegovog uzvišenog govora nismo razumjeli. On je isto tako mogao pričati što je jeo za doručak sa puno francuskih riječi (koje su u kulinarskom svijetu veoma česte).
Da se vratim glavnoj misli, deblu svojeg razgranatog stabla. Danas imamo razne usluge preko kojih ljudi mogu pisati površne stvari i preko kojih možemo jako lagano poručiti javnom svijetu s kim smo bili, gdje smo bili, kako je bilo i u stvarno rijetkim slučajevima zašto je to tako bilo. (Ostavljam pitanje Zašto? na posebnom mjestu jer ono ne spada među ostala pitanja u ovom smislu. Pitanje Zašto? zahtijeva promišljanje, a jako malo ljudi ovih dana misli o bilo čemu kada daje svoje osobne (i donekle svete) informacije u javnu sferu. Skidam kapu onima koji su se riješili modernih ovisnosti interneta koje nam današnjica nudi.).
Stoga što takvi servisi sa svojim raznolikim uslugama postoje, nama više nisu potrebni blogovi. Blog je zapravo za protok "važnih" informacija relativno spor. "A moram stvarno čekati tako dugo da se moj komentar učita i da cijeli svijet vidi s kim sam bio?" - i moj dodatak: "I da cijeli svijet vidi kakva budala ja to jesam."
Budući da je blog izgubio svoju komercijalnu funkciju (iako nije do kraja*), on više nije popularan i on se napušta kao sredstvo izražavanja. Korektnije bi bilo reći da je blog izgubio svoju funkciju "prodavanja samog sebe" i "davanja samog sebe prokletim psima javnosti koji jedva čekaju da rastrgaju i tebe i tvoje JA-koje bi trebao više od svega čuvati".

* - kažem da nije do kraja izgubio svoju komercijalnu funkciju jer se nešto mora prodavati da bi opstalo. To nije ništa novo i čovjek se u današnje vrijeme oko toga nebi trebao zabrinjavati. Čak i danas ako upišete u vašu tražilicu ime nekog blog poslužitelja na njegovoj početnoj stranici ćete naći hrpu linkova koji vas nekamo vode. Ima reklama, ima blogova, ima svega. Ima čak i postova "pod svijetlima pozornice" koji su među boljima (po nekim njihovim mjerilima) i koje bi vrijedilo (opet po mnijenju njih) pročitati. Mislim da čak i kad upišete stranicu ovog bloga, na početku vam se pojavi neka reklama koju ponekad možete isključiti a ponekad i ne. To mi naravno nije drago, ali to tako je u ovom svijetu. Čak i ovo što ja pišem je u neku ruku prodavanje. Moje pisanje ovdje je sredstvo pomoću kojeg se netko bogati. U ovom slučaju onaj koji mi je ponudio (i ja sam prihvatio) tu uslugu pisanja i objavljivanja tekstova.

Postoje tri vrste blogera (postojećih da jesu i onih nepostojećih da nisu):

a) Nepostojeći: -najčešće ljudi koji su pisali blog zato jer je bio popularan. Odustali su čim su virtualnim svijetom zavladali drugi poslužitelji koji su njihovim "javnim" i "prodavateljskim" potrebama više odgovarali.

b) Postojeći (prodani): - Oni koji su se prodali na neki način su opstali i njihovi blogovi još uvijek cvatu komentarima i pogledima na njihov blog koji se mjere u peteroznamenkastim brojevima pa ponekad čak i više od toga. Čestitati im treba možda samo zbog upornosti, ali zbog ničeg drugog. Možda je njihova motiviranost na velikom nivou, ali njihov konačni cilj je promašen.

c) Postojeći: - Rijetke duše koje plivaju same u ovom tamnom i usamljenom moru. Oni koji su pisali za dušu su ostali sami u ovom hladnom virtualnom svijetu. I znate što? Na neki način im je drago.

Njihovo JA ostaje netaknuto.