Shvatio sam da je ovaj blog postao usamljeno mjesto. Tu i tamo koji komentar mojeg dragog druga, ali od ostalog svijeta ništa posebno. Čini mi se kao da su blogovi u nekom smislu propali. Možda su se ljudi vratili onom starom piskaranju dnevnika na papir? Ma čisto sumnjam.
Zapravo to me dovodi do novog (prvog) zaključka. Kako postoje razne vrste ljudi tako postoje i razne vrste blogova.
Na početku, koliko se ja sjećam, su bili nekako najpopularniji oni amaterski blogovi koji su zapravo služili u svrhu nekakvog dnevnika (ako se uopće to može takovim nazvati). Ljudi su pisali što su radili i s kim su bili i gdje su uopće bili i to je onda bilo jako popularno budući da su blogove posjedovali manje više svi, pa čak i oni koji su sa tim ljudima na tim određenim mjestima bili, i tako su oni svi svima međusobno komentirali i dobacivali razne dosjetljive (ali većinom manje dosjetljive) fraze. Moguće da blog kao takav nije niti nikad bio popularan nego je samo jako puno ljudi koristilo tu uslugu na površne načine. Tu i tamo se možda našao koji dubokoumni post ili možda dijelić dubokoumnosti u nekom malo manje dubokoumnom tekstu. Mislim da je čak i to bila bit bloga za neke. Možda čak i za mene. Pisanje uobičajenih stvari i svaki put dodavanje nečeg dubokoumnog. Izoštravanje mogućnosti pisanja iz onog čisto primitivnog pisanja punog psovki do onog znanstvenog (uzvišenog?) pisanja sa detaljnim obrazloženjma, davanjem primjera i slično. Ove moje tvrdnje nikako ne znače da je tekst koji sadrži sleng ili neku drugu vrstu jezika koji nije služben na evolucijsko nižoj razini od znanstvenog teksta. Postoji jako puno tekstova (ili govora) koji sadrže čak dijalektizme (koji su danas većini ljudi mrski i zvuče im primitivno) a puno su bolji od nekakvih znanstvenih tekstova (ili govora) punih internacionalizama i intelektualizama koje kad sve skupa staviš i najučeniji od čitalaca (ili slušalaca) ne razumije tako lako. Ovdje se moram pozvati na "Platona iz goric' ". Čovjek koji govori jednostavno, ponekad i psuje u svojim govorima, miješa dijalektizme i službeni govor drage nam domovine. Ključno za njegove govore je to da svi razumiju ono što on govori. Jedan od profesora filozofije je jednom rekao da pravi govornik/pisac/(filozof?) govori složene stvari, ali na način na koji svi razumiju. Učeni čovjek može održati govor koji zaslužuje svaku retorsku pohvalu i vječnu slavu Olimpa, ali čemu to ako ga nitko nije razumio? On očito barata kojekakvim riječima koje neki ljudi nikad za svog života niti ne čuju i zbog toga mu se može pljeskati (to nas recimo može zadiviti), ali mi poantu njegovog uzvišenog govora nismo razumjeli. On je isto tako mogao pričati što je jeo za doručak sa puno francuskih riječi (koje su u kulinarskom svijetu veoma česte).
Da se vratim glavnoj misli, deblu svojeg razgranatog stabla. Danas imamo razne usluge preko kojih ljudi mogu pisati površne stvari i preko kojih možemo jako lagano poručiti javnom svijetu s kim smo bili, gdje smo bili, kako je bilo i u stvarno rijetkim slučajevima zašto je to tako bilo. (Ostavljam pitanje Zašto? na posebnom mjestu jer ono ne spada među ostala pitanja u ovom smislu. Pitanje Zašto? zahtijeva promišljanje, a jako malo ljudi ovih dana misli o bilo čemu kada daje svoje osobne (i donekle svete) informacije u javnu sferu. Skidam kapu onima koji su se riješili modernih ovisnosti interneta koje nam današnjica nudi.).
Stoga što takvi servisi sa svojim raznolikim uslugama postoje, nama više nisu potrebni blogovi. Blog je zapravo za protok "važnih" informacija relativno spor. "A moram stvarno čekati tako dugo da se moj komentar učita i da cijeli svijet vidi s kim sam bio?" - i moj dodatak: "I da cijeli svijet vidi kakva budala ja to jesam."
Budući da je blog izgubio svoju komercijalnu funkciju (iako nije do kraja*), on više nije popularan i on se napušta kao sredstvo izražavanja. Korektnije bi bilo reći da je blog izgubio svoju funkciju "prodavanja samog sebe" i "davanja samog sebe prokletim psima javnosti koji jedva čekaju da rastrgaju i tebe i tvoje JA-koje bi trebao više od svega čuvati".
* - kažem da nije do kraja izgubio svoju komercijalnu funkciju jer se nešto mora prodavati da bi opstalo. To nije ništa novo i čovjek se u današnje vrijeme oko toga nebi trebao zabrinjavati. Čak i danas ako upišete u vašu tražilicu ime nekog blog poslužitelja na njegovoj početnoj stranici ćete naći hrpu linkova koji vas nekamo vode. Ima reklama, ima blogova, ima svega. Ima čak i postova "pod svijetlima pozornice" koji su među boljima (po nekim njihovim mjerilima) i koje bi vrijedilo (opet po mnijenju njih) pročitati. Mislim da čak i kad upišete stranicu ovog bloga, na početku vam se pojavi neka reklama koju ponekad možete isključiti a ponekad i ne. To mi naravno nije drago, ali to tako je u ovom svijetu. Čak i ovo što ja pišem je u neku ruku prodavanje. Moje pisanje ovdje je sredstvo pomoću kojeg se netko bogati. U ovom slučaju onaj koji mi je ponudio (i ja sam prihvatio) tu uslugu pisanja i objavljivanja tekstova.
Postoje tri vrste blogera (postojećih da jesu i onih nepostojećih da nisu):
a) Nepostojeći: -najčešće ljudi koji su pisali blog zato jer je bio popularan. Odustali su čim su virtualnim svijetom zavladali drugi poslužitelji koji su njihovim "javnim" i "prodavateljskim" potrebama više odgovarali.
b) Postojeći (prodani): - Oni koji su se prodali na neki način su opstali i njihovi blogovi još uvijek cvatu komentarima i pogledima na njihov blog koji se mjere u peteroznamenkastim brojevima pa ponekad čak i više od toga. Čestitati im treba možda samo zbog upornosti, ali zbog ničeg drugog. Možda je njihova motiviranost na velikom nivou, ali njihov konačni cilj je promašen.
c) Postojeći: - Rijetke duše koje plivaju same u ovom tamnom i usamljenom moru. Oni koji su pisali za dušu su ostali sami u ovom hladnom virtualnom svijetu. I znate što? Na neki način im je drago.
Njihovo JA ostaje netaknuto.
Post je objavljen 17.02.2010. u 10:44 sati.