„Da uopće napominjem da je ovo što slijedi čisto subjektivno i metafizičko? Nah, ionako znaš mene...“

Od strane fizike je dokazano da kad bi jurili u orbiti barem približno brzini svijetlosti, vaše vrijeme bi prolazilo sporije nego nekome na Zemlji. Sasvim jasno je da bi tako jureći nekoliko godina zapravo ostali mlađi od svojih (bivših) vršnjaka na Zemlji. Sama ova pomisao mi je prezanimljiva, moram malo stati ovdje.
Možete biti romantičar u duši ili jednostavno pročitati previše SF literature.. hm, a možda i ništa od toga.. pa vjerovati da ono što naše oči vide nije sve što postoji. Postoje mnoga učenja koja nam govore o tim stvarima, najčešće su ona religijske orijentacije..ali ni ne mora biti.
U indijskoj kulturi npr. religijsko od onog svjetovnog ne možemo jasno razdvojiti. Po tom učenju postoji koprena iza koje se nalazi jedan čisto drugačiji svijet. Po riječima mnogih mogli bi zaključiti da je taj svijet iza mnogo zanimljiviji od ovog kojeg vidimo samo očima.
Usprkos tomu moja tema nema nikakve veze sa tom vrstom koprene. Možda je moja koprena slična ovoj, ali moja koprena se otvara u jednom posebnom trenutku. Uz to moram dodati da kad se moja vrsta koprene otvara, ona se nikad ne otvara samo pojedincu. Za moju vrstu koprene treba postojati dvoje. Vjerujem (makar je to dosta apstraktno) da svaka osoba vidi svijet svojim.. očima ( i unutrašnjim i vanjskim). Realnost je općenito ono što vide svi. To je petica* koja dolazi i ostatak ekipe na stanici i ja je vidimo i ulazimo u nju. Da li to znači da onaj lik koji ostaje na stanici i ne ulazi u peticu, ne vidi da ona dolazi ili možda samo čeka sedamnaesticu? U odgovor na ta pitanja nisam još do kraja siguran.
Moguće je da postoji neka „matrix“ realnost iza svih stvari koje mi svaki dan viđamo (ili ne viđamo). Ni u to nisam siguran, ali sama pomisao na to me intrigira.

Fizički je znači dokazano da vrijeme može u odnosu na neko drugo vrijeme biti usporeno ili ubrzano, ali ono što mene zanima je da li postoji neko mjesto ili neko vrijeme (znam kako ovo zvuči, bez brige) u kojem vrijeme potpuno staje? Jedina stvar koja je sigurna u vezi vremena samog je da ono uvijek teče. To je zapravo glavna značajka vremena. Vrijeme prolazi.
Postoje neka posebna vremena, od kojih me posebno privlači schole, ili vrijeme koje ima samo sebe. Sigurno vam se desilo ponekad da ste radili nešto (općenito je to nešto što volite) i jednostavno ste zaboravili na vrijeme. Mogli ste ne znam koliko sati samo to raditi i na kraju kad ste se vratili u realno vrijeme pitali ste sami sebe: „Je li moguće da je prošlo već toliko vremena?“ Vama se činilo da je prošlo samo pet minuta dok je sat na zidu ili na vašoj ruci pokazivao da su prošla četiri sata. Meni se to osobno dogodilo kada sam znao svirati u svom podrumu sa svojim prijateljem Vinkom. Zna mi se ponekad i sada dogoditi, ali sada rjeđe. Koliko ste više svijesni vremena to je vjerojatnije da ćete prije (il' kasnije) pogledati na sat i vratiti se u realnost. Još jedan razlog zašto treba ostati dijete u duši. Ne znam da li sam ikad vidio malo dijete koje je pitalo: „Koliko je sati?“

„Prokleti sati, prolaze brže nego što bi mi to htjeli... „

Pucketam prstima onako ponekad usput dok hodam po ulici. Čisto iz nekakve naivnosti da ako ću to prakticirati češće, da ću jednostavno shvatiti fintu i jednom kad poželim zaustaviti vrijeme da ono stane. Radim to i sad, ali pjesma na windows media playeru ide i dalje. Vidim: 03:06, 03:10, ... 03:46. Sat na zidu i dalje kuca svoj vječni tik-tak. Ni u to ne vjerujem pa bacim pogled kroz prozor. Grana drveta koje se nalazi pokraj mojeg prozora se njiše u nekom pijanom ritmu. Znači.. nije uspjelo.
Možda postoji neko mjesto na kojem vrijeme staje. Po mišljenju moje družice i mene (iako to još nije razrađena teorija) to mjesto bi moglo biti negdje u našoj šumi kojom šećemo vikendom. A moglo bi biti bilo gdje zapravo. Svijet je preveliko mjesto da bi ga cijelog pretražili. Uz to postoji i mogućnost da je to posebno mjesto na kojem vremena nema negdje na Himalaji ili možda u najdubljem i najmračnijem kutku hladnog oceana. Kako doći do tamo, to je sad jedno drugo pitanje.

„Ne znam kako da to kažem a da nebude patetično, ali nekako mi je od svega u zadnje vrijeme šetnja sa tobom najljepše vrijeme.“ – ako se to nešto što svi ostali zovu vrijeme sa tobom može zvati tako.

Još jedno pitanje u nizu koje mi se postavlja je: Da li za čovjeka vrijeme ne mora teći usprkos tomu što sve ostale izvanjske značajke pokazuju suprotno? Što ako vrijeme za mene ne prolazi iako sat na zidu kuca svoje (već polako monotono) tik-tak? Fizički naravno prolazi. Ja ovom tvrdnjom/pitanjem iznad ne želim sebe uvjeriti da postoji neka šansa da ja ili bilo tko drugi bude fizički vječan, odnosno besmrtan. Malo prije sam pojeo juhu i popio vode. Sutra u jutro ću biti gladan i moj će mi želudac poslati jasan signal za to, a još prije ću morati na wc radi vode koju sam maločas popio. To mi dokazuje da nije samo grana koja se vani njiše na vjetru nešto ukomponirano u vrijeme. Moje tijelo je isto (na žalost ili na sreću) uvremenjeno.
Moje tijelo će ostariti i ja ću jednog dana čisto sigurno umrjeti isto tako kao što je sigurno da sam jednom imao 3 godine i valjao se u pijesku i gradio ogromne kule (koje su zapravo već onda bile indikator za moju progresivnu megalomaniju). Moj djed je već dosta star i godine su sustigle njegovo tijelo, ali ja sam više od sto posto siguran da on još uvijek sanja one vječne i neuništive SF snove. Sanja portale u druge dimenzije, zamišlja crne rupe koje gutaju sve pred sobom, pokušava dokučiti što je to svemir i zašto je on ovdje, tko smo mi i da li ima šanse za nas da jednom kročimo svojim svemirskim brodovima u druge galaksije i vidimo neka druga bića s one strane svemira. Drugim riječima, moj djed je u duši mlad. On je fizički podložan vremenu, ali njegova duša i njegove misli, njegovo srce (ono metafizičko, ne fizičko) su besmrtni. Naravno, postoje teorije koje kažu da kada tijelo umre da umire i um, misli, duša. Ako se ne upustim sad previše u nešto što bi se moglo nazvati i suviše religijskom teorijom, možda se moram donekle složiti da će djedove misli nestati kad on fizički nestane. Postoji ipak nešto što održava moju teoriju. Možda će te baš njegove misli nestati, ali ideja koja se nalazi iza tih misli i ideja koja te misli održava neće nikad nestati. Barem tako dugo dok sam ja živ, a ja ću (na žalost ili na sreću *smijem se*) puzati po ovoj zemlji još neko vrijeme.
Nakon mojeg nestanka će nadam se netko dalje nositi tu ideju koja se nalazi u snovima mojeg djeda, mojeg tate pa tako i mene. Računajući sa tim da sigurno postoji na ovom svijetu još ljudi koji sanjaju takve (možemo to tako nazvati) velike stvari, ideja je besmrtna. Hm, ali i da nema ljudi koji bi dijelili te ideje, moja ljubav prema ideji me goni da vjerujem da bi one i bez ljudi živjele.

„Ideja ljubavi je besmrtna, pa iz toga logički zaključujem da smo i nas dvoje besmrtni." – logika ovaj put isto misli kao i moje srce, a to je rijetkost poznavajući sferu racionalnog i sferu emocionalnog i njihovu razliku.

Dokazavši da postoje neke stvari koje su izvan vremena a unutar čovjeka su i prožimaju njegovu bit, slijedeće pitanje koje mi se postavlja je da li postoji neko stanje u kojem čovjek može biti a u kojem vrijeme stoji (iz ovoga oduzimam pomisao na bilo kakvu drogu ili slično, ovdje se misli na neko stanje koje se događa kod čovjeka čisto prirodno).
Ako govorim iz svojeg iskustva (koje je naravno veoma skromno) padaju mi na pamet samo dva stanja koja bi odgovarala zaustavljanju vremena. To je onaj trenutak kad ste povezani sa Jednim, odnosno trenutak kad ste spojeni sa višom svijesti, svojim unutarnjim Ja – zovite to kako želite. Iako je ovo stanje veoma zanimljivo, ono nije sada centralno za naše razmišljanje.
Drugo stanje, koje je zapravo podtema ovoga razmatranja, je specifično jer nam za njega trebaju neki preduvjeti. Treba nam bezuvjetna ljubav, ljubav koja nikad neće pitati kako i zašto nego će glasno pitati: „Kad krećemo?“ Ovaj put je riječ o romantičnoj bezuvjetnoj ljubavi (da, da, znam. Znam izraze vas svih skeptika u vezi ove teme. To je opet veoma subjektivno, ali po mom mišljenju – bolje reći mišljenju mog srca – bezuvjetna romantična ljubav postoji), iako se bezuvjetna ljubav možda svakodnevno može vidjeti (ili bi se barem trebala vidjeti) između roditelja i djeteta. Dok se na Apsolut možemo spajati kad smo sami (što bi bilo i najbolje), drugo opisano stanje možemo postići samo kada smo dvoje.
Pripadnik sam onih koji vjeruju da ljudi imaju srodne duše.
Ja nosim u sebi jedan dio koji se može spojiti sa nekim drugim dijelom kojeg nosi neka druga osoba. Iznad je namjerno napisana množina (srodne duše) jer je moguće da se dijelovi koji se spajaju nalaze razbacni po više duša/tijela pa bi bilo teoretski moguće da netko ima više družica i da tek onda bude potpuno sretan jer samo na taj način može spojiti sve svoje dijelove. Naše društvo i romantika kakvu znamo danas (napominjem da ja kada velim da me moje romantične težnje gone na nešto – to ne znači da sam ja romantičar u onom danas-prihvaćenom, konvencionalnom smislu romantike) je pretežito monogamno (iako je poligamno, ali ono to temeljito zanemruje i bori se protiv toga) pa se nebi složilo sa mojom uporabom množine kad je riječ o srodnim dušama. Postoje neke stvari koje se ne mogu opisati riječima ili ih je jako teško opisati današnjim rječnikom (naše emocije ili neke teško-shvatljive misli su primjer za to). Teško je nekomu tko gleda na stvar objektivno objasniti nešto tako subjektivno kao što je osjećaj koji gori u mom srcu ( a vjerujem i u srcima mnogih).

„Ponekad u tišini osjećam tvoju prisutnost iako znam da te nema nigdje u blizini. To mi je dokaz da su misli stvarni dio mene. Svijet ideja je tada bliži nego ikad.“

Sfera ljubavi je mjesto u kojem vrijeme ne prolazi. Ja se krećem i živim svoj svakodnevni život, ali poanta svega je da unutrašnje vrijeme ne prolazi. Zapravo takvo nešto kao unutrašnje vrijeme ne postoji u sferi ljubavi. Može biti da fizičko vrijeme ide i zauvijek će ići. Može biti da unutrašnje vrijeme isto ide, primjer za to je da može neki čovjek fizički preživjeti 60 godina, a osjećati se kao da je prošlo samo 5 godina. Unutrašnje i fizičko vrijeme mogu biti u određenom otklonu. U sferi ljubavi nema nikakvog otklona, u sferi ljubavi vrijeme prestaje. Da pitate nekog strastvenog ljubavnika da vam kaže koliko je već dugo sa svojom ljubavi on će najvjerojatnije odgovoriti približnu vrijednost ili će reći da se ne sjeća. Istina je zapravo da njegovo srce odgovara/pita: „Oduvijek?“
Vjerujem da postoji mogućnost da smo sa nekim oduvijek samo toga možda nismo bili svijesni. To nam najbolje dokazuje činjenica da ljudi do neke određene dobi ne poimaju uopće što je to osjećaj kojeg nazivamo ljubav. Malo dijete možda zna da osjeća nešto prema svojoj majci i obitelji, ali kada biste to isto dijete upitali što je to što ono osjeća dijete nebi znalo odgovoriti. To je, naravno, čisto normalno. Tijela se moraju razvijati i proći određenu fazu, ali duša ima znanje otprije. Tijelo koje još nije razvilo svoj fizički aspekt (tu se strogo misli na odrastanje) ne može primiti (pojmiti) znanje koje duša ima u sebi. Tek kad je fizički aspekt zadovoljen, znanje teče kroz nas. Možda nešto slično kao prisjećanje. Ista priča se događa kada čitamo neku određenu knjigu. Čini nam se kao da neke stvari koje čitamo već odavno znamo no sada nam ih je netko samo predočio pa nam je jasnije (i svijesniji smo toga) nego prije. Duša prepoznaje ono što tijelo „unosi“ u sebe. Naš mozak prima podatke koji nekako miriše na poznato. Za to je zaslužna duša. Duša prepoznaje ono što joj je odavno poznato. Ona se budi. To naravno može uvlačiti i sferu prošlih života i reinkarnacije kao moguće (i vjerojatne) pojave. Vjerujem da je moguće da se ljudi odavno poznaju. To je razlog zašto se događaju takve stvari koje mi smrtnici nazivamo slučajnostima. Sudbinskim slučajnostima ja bih rekao. Ako se tijelo još nije susrelo sa dušom one druge, izabrane (odavno izabrane) osobe, jasno je iz čisto normalnih razloga da te dvije osobe ne mogu biti zajedno (u bilo kojem smislu te riječi). I to je mogući razlog zašto ljudi ponekad pogrješe pa ne nađu odmah onu pravu osobu. Ne znam da li je baš realno vjerovati u one sve holivudske romantične priče u kojima glavna junakinja ili glavni junak cijeli život čeka samo njega ili nju i na kraju to i dobiva. Happy end je čista klasika kod takvih filmova jer koja bi druga poanta mogla biti kad nebi bilo sretnog kraja? Ne moram spomenuti da su takvi filmovi nanjeli samo puno boli ljudima jer su im hranili ideale, možda u pogrješno vrijeme ili na pogrješnom mjestu, koji su na kraju ispali jalovi i ljudima se srušio svijet. Najgore je izgubiti svoj ideal i početi sumnjati u njega. Treba biti upoznat sa svim značajkama ideala prije nego ga pustimo u sferu svojih želja, sferu svojeg idejnog htjenja i idejnih težnji. U ispravnost načina na koji nas ljubići ideološki hrane nisam siguran, ali sam sasvim siguran da postoji ona jedna prava osoba za svakoga. Sreća je naći takvu osobu a kad ju nađemo vrijeme prestaje.

„Uzalud mi je brojati vrijeme sa tobom, kad smo se upoznali ono je na neki način svakog trenutka usporavalo dok nije došlo do toga da je uopće prestalo teći.“

Odgovor na kraju bi možda mogao biti najjednostavniji mogući. Možda točno mjesto gdje za svakoga vrijeme staje nije moguće, ali ono što slijedi je možda najljepše od svega. Najljepše i najčarobnije od svega. Sva mjesta na ovom svijetu, bila ona lijepa ili ružna, nose karakteristiku bezvremenosti. Odgovor je da to da li će vrijeme teći ili ne, ne ovisi o nikakvim mjestima. Ovisi samo o nama koji tim mjestima kročimo. Vrijeme prestaje kada nađemo onu legendarnu drugu polovicu naše duše, to jest našu srodnu dušu. Vrijeme samo ovisi o onome tko ga percipira a to nam najbolje dokazuje činjenica da bi sat mogao trajati i 120 minuta a ne 60. Isto tako dan bi mogao biti dvije ili više rotacija Zemlje oko svoje vlastite osi, a godina pet, deset, pedeset ili sto i više okretaja oko Sunca. Za čovjeka je prošlo po nekakvim novijim (nužno lažnim) računanjima tek 2010 godina. Svatko ima svoje vrijeme.
Nama je 100 godina i previše dug period i samo su rijetki počašćeni sa privilegijom da prođu taj broj u svom životu. Što je ta brojka od pišljivih sto godina za naš svemir? To je samo kap u oceanu nezamislive veličine. Nezamisliva nezamislivost u onom pravom smislu riječi.

Zaključivši da je vrijeme jedna čisto subjektivna stvar koju smo mi ljudi sami sebi pokušali (i nekako traljavo uspjeli u tom pokušaju) objektivizirati i tako lakše kontrolirati jedni druge pod izlikom da mi samo „olakšavamo svima život“ ( a istina je da smo se samo ograničili i ništa drugo), mogu ipak dati svoj osobni (metafizički) stav o mojem vremenu. To ću najlakše učiniti dvjema rečenicama koje će dati odgovor na pitanje: Kako stvar stoji sa mojim vremenom?

„Moje vrijeme je stalo. Ja imam tebe.“

Jutro je i još je sve smrznuto (kao da inače nije). Sunce još nije provirilo iza planina a i da je provirilo ne bi mu to ništa značilo budući da su se opasni oblaci nadvili nad naš grad.
Oblačim opremu za snijeg i uzimam ključeve od šupe. Vani je sve zaleđeno što mi mami osmjeh na lice. U šupi me čeka moje vozilo. Piše na rami warp pa se dodatno smijem. Nisam već dugo bio nigdje s njim pa mi se učinilo da je i on sretan.
Ili je barem njegova sreća trajala tako dugo dok nije vidio što je vani. Nisam siguran dal' on broji dane i pamti koji su mjeseci ili godišnja doba pa ne znam dal' zna da je zima. Ako i nije znao snijeg ga je sigurno uvjerio da nešto ne valja. Inače ne izlazi do proljeća, ali vrijeme je za iznimke.
S punom ratnom opremom krećem po smrznutoj ulici. Ne skliže se..zasad.
Ulične svjetiljke su osvjetljavale put neko vrijeme a tada su se ugasile. Pozdravio sam susjeda. Malo me čudno gledao, ali moram priznati da sam i ja njega malo ispod oka pogledao jer sat kaže: 6:50. On se vraća kući a ja idem nekamo od kuće. Pitam se, tko je ovdje lud. Polako se približavam kući ministra municije i pokušavam ne pasti s vozila. Privikavam se polako na led i sad je već bolje. Ulica od ministra municije je isto zaleđena. Ralica je kao nešto očistila, ali moje vozilo osjeća razliku što je „čisto“ a što je „čišće“. Dok se približavam palači oči mi padaju na crveno vozilo ministra municije koje spremno čeka u njegovom dvorištu. Opet se smijem. Moram priznati da je plan za odlazak u divljinu bio malo na brzinu sklepan, ali na kraju je upalio. Naš mali pohlepnik Dirk nije htio ići s nama nego je rađe grijao doma krevet i čohao se po mudima.
Nakon nekoliko trenutaka ministar municije izlazi iz svoje palače u punoj ratnoj spremi. Uzima svoje vozilo i krećemo u noć/jutro/dan? Nevažno.

Uzeli smo poprečnu cestu koja je blizu zoo centra i mjesta gdje smo slavili ovogodišnju/prošlogodišnju? Novu godinu. Ugostio nas je još jedan poštovani član kabineta kojeg ovim putem pozdravljam, ali ostajem anoniman u svezi njegovog imena jer ne voli se ni slikati a kamoli da netko čita njegovo ime na internetu. Mislim, jednog dana će sigurno svi znati njegovo ime.. nadam se u pozitivnom smislu.. svi se nadamo.
I ako me pitate zašto smo slavili Novu godinu negdje blizu zoo centra, previše pitate i pitate budalaštine. Čisto se podrazumjeva da su životinje uvijek blizu životinja, ali neću previše ulaziti u to da ne postane previše preneseno i „metafizično“.
Poprečna cesta je na svu našu radost/žalost?, bila zaleđena pa je zabava tek onda počela onako kako spada. Poprečna cesta se na jednom mjestu račva i moglo bi se reći da divljina tek tu počinje. Sve je puno mlaka, sve je zaleđeno i skliže se ko sam vrag. Vrag?
(oke.vrijeme je. Svira: Somewhere in the darkness by SIX feet Under). Čisto malo za ugođaj.
Prelazimo preko mosta. Hm..čini mi se da je to treći most ako se ne računa onaj tamo kojega uzimate ako hoćete ići za Međimurje. Taj most je poznat po svakakvim stvarima, mislim taj TREĆI most. Kabinet uvijek tu malo stane da razmisli, udahne friški zrak i da dobi napadaje megalomanije. Postoje i neke ljestve na tom mostu koje vode čisto dolje do naše rijeke. Sjećam se jednom kad smo ovu jesen išli isto tako (u puno boljim uvjetima nego danas, samo da naglasim) do divljine kada je mene ministar municije nagovarao da idem čisto dolje do rijeke po njima.. mah koješta. Taj pakosnik jedva čeka da netko padne u rijeku pa da se smije.
Sad kad već imam navalu sjećanja, sjećam se i da je naš anonimni i mnogo poštovani član kabineta imao govor kojega je naš ministar municije snimio. Imam to još negdje snimljeno. Dobro je anonimni član govorio. U nekim trenucima ga možda ne možete razumjeti, ali protumačite to samo tako da jednostavno ne možete shvatiti kompleksnost njegovog uma.
Nakon mosta smo krenuli dublje u divljinu gdje smo jednom vidjeli ilegalnu pecaru i UN-ovu (zastarjelu i uništenu) stanicu. Ima tamo svašta u toj divljini. U bivšoj (bivšoj?) vojarni je bio parkiran neki automobil i lajao je neki čudan pas. Lajao je na nas. To nikad nije pametno. Neki laju a neki grizu. Pazite da ne lajete na one koji grizu.
Polako smo zalazili u šumu. Došli smo opet do puta koji se račva i mogli smo birati između „normalnog“ (ako uopće tu nešto i može biti normalno) i uraslog puta. Ne trebam dodati, makar budem, da je urasli put bio zatrpan snijegom a poslije smo i saznali da gotovo nitko nije tim putem već neko vrijeme išao. Obratite pažnju na ovo GOTOVO nitko. Već je dakle jasno koji smo put izabrali. Mislim da je bilo jasno već odmah na početku kad sam spomenuo pridjev „normalan“. Zna se da mi uvijek uzimamo onaj drugi.

Put je bio dug i dosta zamoran. Naša vozila su pomalo podsjećala na ralice koje čiste naše ceste. Ministar municije je hrabro preuzeo vodstvo kroz gotovo većinu šumskog puta. Tišina i bjelina su bile svugdje oko nas. Aha da.. nisam zaboravio.. niz puteljak su cijelo vrijeme bili nekakvi otisci nogu. Netko je hoda ovdje i prvo smo i ministar municije i ja zaključili da to mora da je lisica. Istina, instinktivno mi uvijek prvo pomislimo da je medvjed pa makar otisci bili premali za medvjeda. Postoji ta neka opsjednutost medvjedima. Nakon kratke tuge što medvjeda više nema u našoj šumi, zaključili smo da je to lisica. Sve bi bilo to u redu i prilično..“normalno“, da nismo kasnije ugledali još par šapa u snijegu. Svako malo je bio jedan otisak, pa onda opet dva. Jedan dva..One Two.
Da stvari budu još više zbunjujuće, svakih otprilike pet metara su nakon otiska šapa u snijegu bile neke smeđe male kuglice. Odmah smo pretpostavili što bi to moglo biti.. ali opet.. svakih pet metara? Loša probava? Hrana vam nije valjala dr.zec? Da, pretpostavili smo da je to gospodin zec makar je bilo nekih nagađanja da je to chupacabra, legendarna zvijer koja pretpostavlja se obitava u okolici Mexica i Puerto Rica. To malo čudo siše krv iz stoke što nas je odmah uzbunilo. Naravno, sjetili smo se da su oni „drugi“ stoka a mi pastiri koji će ih voditi pa su se stvari malo smirile.
Nakon zamornog dijela kroz nepročišćeni puteljak prošli smo svojim vozilima kroz odvojak rijeke i bili na poznatom terenu. Nije rijedak slučaj da smo tu sa pilom od ministra municije zalazili. Nema boljeg od kabineta u pili ministra municije koja je usmjerena prema šumi i divljini. Kad smo još malo krenuli naprijed, zvao me naš dragi Dirk koji je sa još umornim, uljuljkanim u san-glasom pitao gdje smo i da li baš mora ići u šumu sa svojim vozilom ili može pješke. Ministar municije se smijao čim je čuo tko zove.

„Pa to je naš micek! Dosta je čohanja po mudima?“

Nakon što je Dirk mrzovoljno rekao svoju ispriku da mora nositi svojoj poštovanoj majci sredstvo komunikacije na njezin posao i dodao da mu je zima i poklopio, odlučili smo otići do njega. Još malo kroz divljinu pa pokraj velikog bijelog križa i azila za naše četveronožne prijatelja, preko mosta i nekog naselja naroda koji je odlučio živjeti uz rijeku pa sve do Dirkove ulice. Kada smo se konačno približili njegovoj ulici, vidjeli smo nekakvu crnu spodobu (totalno u njegovom stilu) kako ide iz ulice i pokušava se probiti do grada a da ga nitko ne ugleda. Nije nažalost uspio jer smo ga dostigli.
Prvo je naš dragi Dirk bio malo mrzovoljan i nije nam htio odgovarati na naša pitanja. Poslije je ministar municije iznio svoju teoriju o tome. Po njoj je Dirk sanjao svoju rastezljivu djevojku iz snova u neprimjerenim pozama i na kraju shvatio da se probudio i da je sve to samo san. =(
Došli smo do grada i Dirk nas je napustio. Požurio se nekamo dok je ministar municije nabavljao hranu i piće. Otišli smo ko prava urbana gerila do natkrovljenog dijela i pojeli i popili. E da, jedan zanimljivi detalj. Sestra od Dirka, popularno zvana Vjeverica, je bila na zgradi ispod čijeg natkrovljenog dijela smo ministar municije i ja bili. Svaka čast. Ljudi su nas malo čudno gledali.

„Samo vi gledajte. Jednog dana ćete se začuditi tko smo mi.“

Otpratio sam nakon toga ministra municije do groblja i naši putevi su se razdvojili. Aha da.. nebi ova priča bila to što jest da se ne spomene naš milosrdni i veliki car.
Zvao je malo prije groblja i rekao da majka od ministra municije očajno traži svog sina i da joj nije jasno, citiram: „Koja budala bi išla u šumu po tom snijegu?“
Na kraju se sve dobro završilo osim što je Dirk nestao a našem caru je na kraju bilo žao što nije išao s nama. Bude išao drugi put.


p.s.- kada dođemo na svoje, medvjedi će opet živjeti u našoj šumi.


Captains log, over and out.

Sistem nas uvlači u sebe. Pokušava ali mu ne ide.

Ljudi nas gledaju nekim čudnim pogledom.

"Da, ja sam stranac ovdje. Ne mogu se priviknuti na vaš način života. Imam neki osjećaj da je tu nešto krenulo krivo. Nemojte mi zamjeriti, dopustite radije da vam pokažem drugi način. "

Danas je čudno ono što je nekad bilo normalno. Mi smo zapravo normalni, ali je cijeli svijet očito otišao u nekom drugačijem smjeru u kojem smo sada mi čudni. What's so funny 'bout peace, love and understanding?

Jedva vas gledam kroz dimnu zavjesu koja izlazi iz vaših usta.
A da odemo malo van? Vani je sloboda. Vani ja nisam stranac.