Jutro je i još je sve smrznuto (kao da inače nije). Sunce još nije provirilo iza planina a i da je provirilo ne bi mu to ništa značilo budući da su se opasni oblaci nadvili nad naš grad.
Oblačim opremu za snijeg i uzimam ključeve od šupe. Vani je sve zaleđeno što mi mami osmjeh na lice. U šupi me čeka moje vozilo. Piše na rami warp pa se dodatno smijem. Nisam već dugo bio nigdje s njim pa mi se učinilo da je i on sretan.
Ili je barem njegova sreća trajala tako dugo dok nije vidio što je vani. Nisam siguran dal' on broji dane i pamti koji su mjeseci ili godišnja doba pa ne znam dal' zna da je zima. Ako i nije znao snijeg ga je sigurno uvjerio da nešto ne valja. Inače ne izlazi do proljeća, ali vrijeme je za iznimke.
S punom ratnom opremom krećem po smrznutoj ulici. Ne skliže se..zasad.
Ulične svjetiljke su osvjetljavale put neko vrijeme a tada su se ugasile. Pozdravio sam susjeda. Malo me čudno gledao, ali moram priznati da sam i ja njega malo ispod oka pogledao jer sat kaže: 6:50. On se vraća kući a ja idem nekamo od kuće. Pitam se, tko je ovdje lud. Polako se približavam kući ministra municije i pokušavam ne pasti s vozila. Privikavam se polako na led i sad je već bolje. Ulica od ministra municije je isto zaleđena. Ralica je kao nešto očistila, ali moje vozilo osjeća razliku što je „čisto“ a što je „čišće“. Dok se približavam palači oči mi padaju na crveno vozilo ministra municije koje spremno čeka u njegovom dvorištu. Opet se smijem. Moram priznati da je plan za odlazak u divljinu bio malo na brzinu sklepan, ali na kraju je upalio. Naš mali pohlepnik Dirk nije htio ići s nama nego je rađe grijao doma krevet i čohao se po mudima.
Nakon nekoliko trenutaka ministar municije izlazi iz svoje palače u punoj ratnoj spremi. Uzima svoje vozilo i krećemo u noć/jutro/dan? Nevažno.

Uzeli smo poprečnu cestu koja je blizu zoo centra i mjesta gdje smo slavili ovogodišnju/prošlogodišnju? Novu godinu. Ugostio nas je još jedan poštovani član kabineta kojeg ovim putem pozdravljam, ali ostajem anoniman u svezi njegovog imena jer ne voli se ni slikati a kamoli da netko čita njegovo ime na internetu. Mislim, jednog dana će sigurno svi znati njegovo ime.. nadam se u pozitivnom smislu.. svi se nadamo.
I ako me pitate zašto smo slavili Novu godinu negdje blizu zoo centra, previše pitate i pitate budalaštine. Čisto se podrazumjeva da su životinje uvijek blizu životinja, ali neću previše ulaziti u to da ne postane previše preneseno i „metafizično“.
Poprečna cesta je na svu našu radost/žalost?, bila zaleđena pa je zabava tek onda počela onako kako spada. Poprečna cesta se na jednom mjestu račva i moglo bi se reći da divljina tek tu počinje. Sve je puno mlaka, sve je zaleđeno i skliže se ko sam vrag. Vrag?
(oke.vrijeme je. Svira: Somewhere in the darkness by SIX feet Under). Čisto malo za ugođaj.
Prelazimo preko mosta. Hm..čini mi se da je to treći most ako se ne računa onaj tamo kojega uzimate ako hoćete ići za Međimurje. Taj most je poznat po svakakvim stvarima, mislim taj TREĆI most. Kabinet uvijek tu malo stane da razmisli, udahne friški zrak i da dobi napadaje megalomanije. Postoje i neke ljestve na tom mostu koje vode čisto dolje do naše rijeke. Sjećam se jednom kad smo ovu jesen išli isto tako (u puno boljim uvjetima nego danas, samo da naglasim) do divljine kada je mene ministar municije nagovarao da idem čisto dolje do rijeke po njima.. mah koješta. Taj pakosnik jedva čeka da netko padne u rijeku pa da se smije.
Sad kad već imam navalu sjećanja, sjećam se i da je naš anonimni i mnogo poštovani član kabineta imao govor kojega je naš ministar municije snimio. Imam to još negdje snimljeno. Dobro je anonimni član govorio. U nekim trenucima ga možda ne možete razumjeti, ali protumačite to samo tako da jednostavno ne možete shvatiti kompleksnost njegovog uma.
Nakon mosta smo krenuli dublje u divljinu gdje smo jednom vidjeli ilegalnu pecaru i UN-ovu (zastarjelu i uništenu) stanicu. Ima tamo svašta u toj divljini. U bivšoj (bivšoj?) vojarni je bio parkiran neki automobil i lajao je neki čudan pas. Lajao je na nas. To nikad nije pametno. Neki laju a neki grizu. Pazite da ne lajete na one koji grizu.
Polako smo zalazili u šumu. Došli smo opet do puta koji se račva i mogli smo birati između „normalnog“ (ako uopće tu nešto i može biti normalno) i uraslog puta. Ne trebam dodati, makar budem, da je urasli put bio zatrpan snijegom a poslije smo i saznali da gotovo nitko nije tim putem već neko vrijeme išao. Obratite pažnju na ovo GOTOVO nitko. Već je dakle jasno koji smo put izabrali. Mislim da je bilo jasno već odmah na početku kad sam spomenuo pridjev „normalan“. Zna se da mi uvijek uzimamo onaj drugi.

Put je bio dug i dosta zamoran. Naša vozila su pomalo podsjećala na ralice koje čiste naše ceste. Ministar municije je hrabro preuzeo vodstvo kroz gotovo većinu šumskog puta. Tišina i bjelina su bile svugdje oko nas. Aha da.. nisam zaboravio.. niz puteljak su cijelo vrijeme bili nekakvi otisci nogu. Netko je hoda ovdje i prvo smo i ministar municije i ja zaključili da to mora da je lisica. Istina, instinktivno mi uvijek prvo pomislimo da je medvjed pa makar otisci bili premali za medvjeda. Postoji ta neka opsjednutost medvjedima. Nakon kratke tuge što medvjeda više nema u našoj šumi, zaključili smo da je to lisica. Sve bi bilo to u redu i prilično..“normalno“, da nismo kasnije ugledali još par šapa u snijegu. Svako malo je bio jedan otisak, pa onda opet dva. Jedan dva..One Two.
Da stvari budu još više zbunjujuće, svakih otprilike pet metara su nakon otiska šapa u snijegu bile neke smeđe male kuglice. Odmah smo pretpostavili što bi to moglo biti.. ali opet.. svakih pet metara? Loša probava? Hrana vam nije valjala dr.zec? Da, pretpostavili smo da je to gospodin zec makar je bilo nekih nagađanja da je to chupacabra, legendarna zvijer koja pretpostavlja se obitava u okolici Mexica i Puerto Rica. To malo čudo siše krv iz stoke što nas je odmah uzbunilo. Naravno, sjetili smo se da su oni „drugi“ stoka a mi pastiri koji će ih voditi pa su se stvari malo smirile.
Nakon zamornog dijela kroz nepročišćeni puteljak prošli smo svojim vozilima kroz odvojak rijeke i bili na poznatom terenu. Nije rijedak slučaj da smo tu sa pilom od ministra municije zalazili. Nema boljeg od kabineta u pili ministra municije koja je usmjerena prema šumi i divljini. Kad smo još malo krenuli naprijed, zvao me naš dragi Dirk koji je sa još umornim, uljuljkanim u san-glasom pitao gdje smo i da li baš mora ići u šumu sa svojim vozilom ili može pješke. Ministar municije se smijao čim je čuo tko zove.

„Pa to je naš micek! Dosta je čohanja po mudima?“

Nakon što je Dirk mrzovoljno rekao svoju ispriku da mora nositi svojoj poštovanoj majci sredstvo komunikacije na njezin posao i dodao da mu je zima i poklopio, odlučili smo otići do njega. Još malo kroz divljinu pa pokraj velikog bijelog križa i azila za naše četveronožne prijatelja, preko mosta i nekog naselja naroda koji je odlučio živjeti uz rijeku pa sve do Dirkove ulice. Kada smo se konačno približili njegovoj ulici, vidjeli smo nekakvu crnu spodobu (totalno u njegovom stilu) kako ide iz ulice i pokušava se probiti do grada a da ga nitko ne ugleda. Nije nažalost uspio jer smo ga dostigli.
Prvo je naš dragi Dirk bio malo mrzovoljan i nije nam htio odgovarati na naša pitanja. Poslije je ministar municije iznio svoju teoriju o tome. Po njoj je Dirk sanjao svoju rastezljivu djevojku iz snova u neprimjerenim pozama i na kraju shvatio da se probudio i da je sve to samo san. =(
Došli smo do grada i Dirk nas je napustio. Požurio se nekamo dok je ministar municije nabavljao hranu i piće. Otišli smo ko prava urbana gerila do natkrovljenog dijela i pojeli i popili. E da, jedan zanimljivi detalj. Sestra od Dirka, popularno zvana Vjeverica, je bila na zgradi ispod čijeg natkrovljenog dijela smo ministar municije i ja bili. Svaka čast. Ljudi su nas malo čudno gledali.

„Samo vi gledajte. Jednog dana ćete se začuditi tko smo mi.“

Otpratio sam nakon toga ministra municije do groblja i naši putevi su se razdvojili. Aha da.. nebi ova priča bila to što jest da se ne spomene naš milosrdni i veliki car.
Zvao je malo prije groblja i rekao da majka od ministra municije očajno traži svog sina i da joj nije jasno, citiram: „Koja budala bi išla u šumu po tom snijegu?“
Na kraju se sve dobro završilo osim što je Dirk nestao a našem caru je na kraju bilo žao što nije išao s nama. Bude išao drugi put.


p.s.- kada dođemo na svoje, medvjedi će opet živjeti u našoj šumi.


Captains log, over and out.