" U svlačionici su, nakon izgubljene utakmice s Engleskom, karmine trajale samo prvih 15 minuta, a onda su Modrić i ekipa uzviknuli - Čehe moramo dobiti!"

Nije ovo doslovni citat jednog od mnogobrojnih članaka nakon utakmice s Engleskom. Prepričao sam ga. No suština ili bit je ostala ista.
Strašno smo se "nabrijali" za Čehe. Prije utakmice, doslovno, Česi su nam bili neka vrsta rane večere.

A onda je počela utakmica.

Već viđena taktika naših "nabrijanih" u prvom poluvremenu, gdje protivnicima jednostavno nismo dozvolili da izađu iz naše polovice terena, ponovno nas je spustila na zemlju. Umjesto da ih pojedeno kao ranu večeru, oni su nas stisnuli u kut tanjura i polako glodali. I sve tako do poznatog Lovrenovog skoka u kaznenom prostoru, viđenog već barem desetak puta, u kojem on ruši sve pred sobom i iza sebe. I, naravno, kao i uvijek do sada, kazneni udarac.
Da li je ili nije, da li se to sudi ili ne sudi, da li je krvavi igrač smio pucati kazneni udarac, sve su to pitanja čije odgovore dobivamo uz jutarnju ili podnevnu kavu, pivo ili čašu vina.
I bez obzira da li će španjolski sudac, nakon ovakvog suđenja, ići kući s crvenilom srama na licu ili ne, ostaje činjenica da smo odigrali jadno, bezidejno, loše i doslovno poražavajuće s obzirom na činjenicu da smo "doprvaci" svijeta!

Jedino pozitivno u igri bilo je da smo konačno počeli pucati na gol.

Čnjenica je da je naša ekipa, odlaskom nekolicine, nakon Rusije, postala bezidejna, obezglavljena i potpuno neuštimana.
I to ide na dušu izborniku.

Vatreni. Da, bili smo vatreni. I igrači i navijači.
Bojim se da je od sve te vatre ostao samo plamičak, kojeg navijači pokušavaju pretvoriti u vatru.
Od onih "Vatrenih", koji su žarili i palili po Rusiji ostalo je samo zgarište.

Oznake: jadikovanje

Vijesti na internetu ili kako čitateju ubiti volju za čitanjem

Već desetak godina, moja jutarnja rutina čini mi ugodno i korisno zadovoljstvo. Ustajem oko 5, možda 5.30 sati, obrijem se, operem zube, obučem se i odlazim na jutarnju šetnju sa psom.
Nakon povratka, popijem tabletu protiv tlaka s magnezijem , a onda si napravim zajutrak. nemasni jogurt s medom i zobenim pahuljicama i kava.
Sve to lijepo donesem u radnu sobu, upalim stolno računalo i krenem čitati vijesti.
Prvo sam otvarao web stranicu Jutarnjeg lista.
Slijedila je web stranica Dnevno, Vijesti.hr, Dnevnik, Index, Net, 24 sata
A onda su u Jutarnjem.hr uveli Premium. I gotovo sve zanimljive vijesti i članke uvjetovali pretplatom. Uz desetke reklama koje su se pojavljivale sa svih strana, to mi je toliko išlo na živce da sam krenuo s novim otvaranjem svojih jutarnjih, informativnih avantura. Tada mi je prvi klik bio na 24 sata!
Nova promjena sastojala se i u tome da sam, osim prestanka praćenja Jutarnjeg lista, prestao i s praćenjem Dnevno.hr. Zašto Dnevno? Zbog iritirajuće napasnih reklama. Shvaćam da reklame financiraju objavu i da tisak živi od reklama, no ono što sam doživljavao u pokušajima čitanja Dnevno.hr bio je najgori oblik mobinga!
Nedugo nakon što sam prešao na 24 sata, i oni su krenuli s Premiumom. I opet isto sranje. Sve zanimljivo je na Premiumu plus deseci reklama.
Prije nekoliko mjeseci, prvo otvaranje, nakon što sam iz popisa izbacio Jutarnji, Dnevno i 24 sata bile su Vijesti.hr. Ali, ako mislite da se oni nisu dosjetili kako pokvariti užitak čitanja putem interneta - prevarili ste se. Nakon svakog odabira priloga, kojeg želim pročitati, odmah me ubacuje u dio informativne emisije koja govori o tom događanju. I to bi bilo u redu da prije toga ne krenu reklame. A kako sam trenutno izvan HR, nakon što odgledam reklamu i počne emitiranje priloga, prilog bude prekinut i opet reklama, ovaj puta na jeziku države u kojoj trenutno boravim. Bože moj. A ja samo želim pročitati neku zanimljivu vijest. Ništa drugo. Zašto moram prije svake vijesti odgledati minimalno dvije reklame? Zaštoooo?
Slična stvar i na stranici Dnevnik.hr
I posljednjih nekoliko dana , prva stranica mi je Večernji.hr
No, ne za dugo. Već je i tamo krenuo jebeni Premium. Pa onda ili plati ili nema čitanja.
Zar nije dovoljno da plaćam internet, da moram kupiti aparat s kojim mogu preko interneta čitati vijesti. Sad neka platim i čitanje vijesti. E neće moći ove noći!
Srećom, postoji dovoljno web portala koji objavljuju vijesti. Pa ako će i oni uvesti Premimum, tada ću prestati s tim lijepim običajem jutarnjeg informiranja putem web stranica. Počet ću slušati radio, gledati TV, a kad krenu reklame, prošetati po kući, dvorištu, okolici.
Nisam protivnik reklama i reklamiranja. Mnoge sam stvari kupio vidjevši reklamu. No, ako želim gledati reklame, tada ću pronaći stranicu koja ih pušta i objavljuje. Zašto moram gledati reklame kad želim čitati i informirati se o događanjima kod nas i u svijetu?
Takav, agresivni način reklamiranja, ne samo da ubija volju za otvaranjem tih web stranica, već ubija volju da taj proizvod kupim. I umjesto da budem informiran što kupiti , natjeraju me da napravim popis proizvoda koje ne bih kupio niti da su mi posljednja životna nada. No, njih to očito ne brine, jer reklame i način mobingiranja reklamama je svakim danom sve agresivniji.

Oznake: mobing

Dugo očekivano Europsko prvenstvo u nogometu, konačno je počelo. Slijedi nas mjesec dana uzbuđenja.
Naši "Vatreni" maksimalno su nabrijani. Iako nas nogometna Europa ne vidi kao pobjednike, mi se i te kako vidimo. Mi smo najbolji jer imamo Modrića, Kovačića, Vidu, Kramarića......! I tko nam išta može?

A onda, utakmica s Engleskom i bolan povratak u stvarnost.
Nisu Englezi bili bolji od nas. Ne, mi smo bili lošiji od njih.

Englezi su bili katastrofa.
Redovno sam pratio englesku reprezentaciju. Nekada su Englezi bili pojam koji je u nogometu nešto značio. Oni su bili ti koji su počeli igrati nogomet. Oni su cijeli svijet naučili igrati nogomet. Da nije bilo njih, tko zna što bi bilo?

No, ono što su pokazali na utakmici protiv "Vatrenih" nije bila škola nogometa. To je bila igra na razini nekog osrednjeg kluba, koji se ne bori za opstanak ali niti za vrh tablice.
A "Vatreni" su bili lošiji od njih. I to je bolna istina.

To loptanje po terenu, deseci dodavanja, pokušaji nabacivanja, deseci pogrešno dodanih lopti i nitijedan udarac na gol. Zar se to zove igra? To je prepoznatljiv stil naše reprezentacije?
Strašno.

Prvih deset minuta nisam imao pojma da je Kramarić u prvoj postavi. Eto, zakasnio sam na predstavljanje ekipa. Gle, igra i Rebić. Super. Imamo ubojit napad. Problem je samo što naši napadači moraju sami dolaziti po loptu na našu polovicu.
Ali, zato je Modrić barem pet puta u deset minuta, gurnuo englezima loptu kroz noge.
Koja sramota za te vrhunske nogometaše.
Nek si stave fertun oko pasa!

Bit će bolje, komentirao je naš predsjednik izgubljenu utakmicu.
Naravno da će biti bolje, jer gore gotovo ne može biti.
Ustvari, kod nas je sve moguće.
Nisam baš neki stručnjak za nogomet, no i kao takav shvatio sam kako je teško pobjediti ako se ne puca na protivnički gol.
Može se.
Recimo tako da si oni sami zabiju gol.

Ništa nije izgubljeno, osim ugleda i bodova i općeg dojma da smo potpuno dezorjentirani na terenu. Još imamo šanse biti drugi.
Ali da bi bili barem drugi, možda ne bi bilo loše, barem pokušati, koji put šutirati prema protivničkom golu.
Pa od desetak pokušaja, veća je vjerojatnost da će jedna lopta ući u mrežu, nego da se deset minuta igramo "ševe" na našoj polovici i čuvamo rezultat koji nas vodi u poraz.

Oznake: Sport Billy

Čitam danas kako je ministar Beroš želio popiti kavu sa svojom suprugom, u kafiću, no zbog odbijanja nošenja maske od strane konobarice, otišao je iz kafića.
Naravno, kako to već biva kod nas, u sezoni "kiselih krastavaca", takva beznačajna vijest napuhana je toliko da je objavljena na prvim stranicama nekoliko internetskih stranica.
Ne ulazim u to da li je ministar postupio u skladu s propisima ili ne, jer nisam bio tamo, a komentirati nečije viđenje situacije je uvijek nezahvalno.
Ali se želim osvrnuti općenito na poštivanje ili nepoštivanje mjera, koje donosi krizni stožer.
Ako krizni stožer donese mjeru obveze nošenja maski u zatvorenim prostorijama, tada se to mora poštovati. Drugi je problem što nemamo dovoljno ljudi za provođenje mjera, kao niti za kontrolu poštivanja mjera, a oni kojima je to posao, često zažmire na oba oka, ne želeći se nikom zamjerati.
U našeg gradu, nošenje maski ili nenošenje maski ili nošenje maski na nepravilan način, od obveze se pretvorio u slobodno tumačenje uputa i obveza, koje je propisao krizni stožer. Malo je bilo onih koji su nosili masku onako kako je propisano, s pokrivenim ustima i nosom. Mnogi su nosili obićne maske, neki krpene, neki marame i šalove, a neki ništa. I ti, koji nisu nosili maske, slobodno su šetali trgovačkim centrima i smijali se nama, "budalama", koji smo ih nosili. I NITKO ih na to nije upozorio, niti ih zamolio da napuste trgovinu, a niti kaznio.
I, naravno, kada je narod shvatio kako je obveza nošenja maski, samo formalna, a ne stvarna, sve je bilo više onih koji nisu nosili maske ili su ih, samo formalno, stavili na usta.
I nikom ništa.
A broj zaraženih je bio u porastu.
A onda je kršenje mjera postao sport i natjecanje tko će više kršiti mjere.
Iako je bila zabrana rada kafića u zatvorenim prostorijama, kafići su u večernjim satima bili puni.
Kada je bila potpuna zabrana rada kafića i na terasama i unutar prostorija, domišljati vlasnici su stolove stavljali izvan terasa i tamo posluživali pića.
Dozvola kuhanja kave za van pretvorila se u najveću "komediju". Skupine prijatelja i znanaca, uzimali su kavu za van, odlazili do klupica u perivoju i tamo se družili uz kavu. Oko nekih klupica nabrojao sam i više od deset osoba.
Odredba da na terasama kafića mora postojati odstojanje među stolovima i gostima kršila se cijelo vrijeme. S prvim zrakama sunca, terase kafića su bile toliko pune da se konobari nisu mogli probiti do nekih stolova, koji su bili u sredini terase.
Smijelo se uzeti hranu za van, ali ne pojesti je na terasama uz pridržavanje mjera. I onda su grupe prijatelja, uzimale hranu za van, odnosili je u preivoje i tamo radili grupne piknike.
Nabrajajući sve domišljatosti pojedinaca, zvršavam ovaj post konstatacijom kako smo jako dobro prošli
kako nam je moglo biti.

Oznake: Zdravac

Jučer su svi, doslovno cijeli nogometni svijet, strijepili nad životom jednog nogometaša. Čovjek se, usred utakmice, srušio. Dobio je srčani udar. Srećom, vrhunskim zahvatom i zahvaljujući čudesnim liječnicima, život mu je spašen. Ponosno smo, na TV ekranima, gledali kako ga, doslovno svi, njegovi kolege iz ekipe, iznose iz terena. Utakmica je prekinuta i "veliko je pitanje" da li će se više uopće nastaviti ili odigrati nova?

Ljudi moji da li je to moguće?
Žao mi je tog nogometaša i sretan sam što je ostao živ, čak što više, da se dobro oporavlja. I to je sve što o njemu treba kazati, napisati ili objaviti.
Kraj.
Nema više.
Sve ostalo što se događalo nakon što su ga liječnici vratili među žive, bio je igrokaz, show prenemaganja i davanja takvih izjava da mi se zgadio nogomet.
Što je Vama novinarima? Da li ste se pogubili? Da li Vas je netko naučio kako se izvještava s nogometnih utakmica?
Riješimo prvo sva ta prenemaganja kojima smo jučer svjedočili.
Nogometašu je pozlilo. Srušio se, no srećom, ostao je živ.
Drago nam je zbog toga i želimo mu brz oporavak i povratak na nogometne terene.
To je sve što smo trebali čuti.
Izjave i komentari poput onih koje smo slušali u športskom dijelu središnjeg Dnevnika HRT, "našeg posebnog izvjestitelja" iz Londona, nemaju nikakvog smisla niti logike. Kakvo je to prenemaganje? Dragi gospodine, Vi ste sportski izvjestitelj a ne glumac u tragediji, niti dramski kritičar.
Izjave poput : " nogomet i rezultat uopće nisu bitni" i to za vrijeme trajanja Europskog prvenstva u nogometu i dizanje jednog nemilog događaja u nebeske visine, kao da se dogodila najveća katastrofa u zemljinoj povijesti, to je "predstava" za monolog s kojim možete ići na natjecanje dramskih umjetnika, a ne nešto što želim slušati od sportskog izvjestitelja i osobe koja će mi idući dan prenositi nogometnu utakmicu.
Kada neki igrač drugome, tijekom utakmice slomi nogu i praktički mu uništi nogometnu karijeru, slomljenog iznesu, nasilnika kazne crvenim kartonom, umjesto slomljenog uvedu zamjenu i utakmica se nastavlja. Nema predstave, nema drame. Nogomet je igra u kojoj se takve stvari događaju. Toga su svjesni i nogometaši i gledatelji i ako se takvo nešto dogodi, tada to treba osuditi, no ne praviti od toga tragediju.
Jučer su se dvojica nogometaša, u žaru borbe, sudarila glavama i pali na tlo. Pružena im je pomoć i igra je nastavljena. Naravno. Što je tu neobično? Što je u tome toliko "strašno" da treba prekinuti utakmicu i proglasiti dan žalosti?
To je nogomet. I praviti dramu od nečeg što je normalno, nije normalno. Dobiti srčani udar, od silnih napora, velikih vručina, stresa.... je sasvim normalno. Objavljivati to kao neku katastrofu, to je nenormalno!
A sada pogled s druge, humane i moralne strane.
Koliko ljudi, dnevno, umire od Covida 19?
Koliko ljudi, dnevno, umire od srčanog udara, moždanog udara, raka ili nekih drugih bolesti?
Koliko ljudi, dnevno, pogine na cestama?
I.........?
I, o onima koji umru od Covida 19, čujemo svakodnevno. O onim drugima, koji umiru, čujemo samo u statističkim podacima.
Pitam Vas, a naročito naše športske novinare i izvjestitelje, po čemu je život dotičnog nogometaša, važniji od svih ostalih, koji su jučer umrli ili poginuli?
I da li je netko, a imao je daleko više osnova za to, zbog nekoliko tisuća umrlih od Covida, proglasio nacionalnu žalost u cijeloj Europi?
Ili u svijetu?
Umrli su, žao nam je, kraj!
Ali oni nisu nogometaši. Možda netko je od svih njih ili je barem bio i zato nisu bitni, zar ne?

I na kraju o prijenosima športskih događanja. Pišem općenito o svima, jer danađnji su prijenosi svi slični.
U ne tako davna vremena, novinari - reporteri, za vrijeme prijenosa, pričali su o tome što se događa na terenu. Tako smo mi, gledatelji i slušatelji imali priliku uživati u nogometnim majstorijama pojedinaca, a reporteri su nas, prema brojevima na dresovima, izvješćivali koji je igrač primio loptu i kome ju je dodao, tko je zabio gol, tko je bio fauliran, u nedozvoljenoj poziciji......
Danas, gledam i slušam prijenos. Tko je kome dodao loptu, to čujem samo, onako usput. Jer koga briga tko je kome dodao loptu?
Ali zato slušam koliko je neki igrač odigrao utakmica, koliko je dao golova, koliko je puta asistirao........
Sve su to zanimljivosti koje se pričaju za vrijeme prije utakmice, nakon utakmice, u komentarima u studiju ili u novinama. To su podaci za razgovore uz jutarnju kavu ili pivo ili nakon objeda, uz čašicu vina.
Ali, naši reporteri nas uporno obasipaju stotinama, za utakmicu koju prenose, potpuno nebitnih podataka, jer očito im se neda, riječima, oslikavati što se događa na terenu. Pa umjesto da uživam u nogometu, slušam biografije i statističke podatke o onima koji trče za loptom.
I zato, uvijek, kada krene utakmica, ugasim ton na TV i upalim radio, jer radijski reporteri, ipak, prenose što se događa na utakmici. I vjerujte mi, za istinsko uživanje u nogometu, to je spasonosna kombinacija.

Oznake: loptanje

Ovo je jedan od recepata kako postati i ostati uspješan ( politički uhljeb )

1. Završiti osnovnu školu. Završena srednja škola nije uvijet iako može pomoći
2. Upisati fakultet. Završiti fakultet nije uvijet. Čak što više, poželjno je ne završiti ga.
3. Oženiti se ili udati za hercegovku ili hercegovca. To je vrlo bitno za brzo napredovanje iako nije presudno.
4. Biti najveći protivnik stranke na vlasti, a onda se pokajati, tražiti oprost i upisati se u članstvo vladajuće stranke ( to je najbitnije )
5. Pronaći dobre saveznike među vladajućima, koji su na funkcijama. Što višim - to bolje!
6. Preuzimati sve funkcije koje se nude bez obzira da li imaš znanja za obavljanje ili ne.
7. Biti ulizica i dupelizac i nikako ne davati svoje mišljenje o bilo čemu. (ako nisi takav postani ili nestani)
8 Biti poslušan i izvršavati sve što ti se kaže. U toj fazi zabranjeno je upotrebljavati bilo koju rečenicu koja počinje ili sadržava negaciju!
9. Redovno dolaziti na sastanke i stalno biti viđen u društvu s osobama na najvišim funkcijama, te produbljivati veze sa svojim stranačkim saveznicima.
10.Uz vrlo malo sreće, stranka će te uhljebiti, a kad te jednom uhljebe, tvoje životne brige nestaju.

Oznake: uhljebljenje

U mladosti tko se uči, kasnije se manje muči

Već prije nego sam krenuo u prvi razred osnovne škole, ova izreka mi je bila poput jutarnje molitve. Moji roditelji bili su učitelji i bilo je normalno da će i njihova djeca, njihovim stopama. Moj put, glede školovanja, bio je zacrtan i prije mog rođenja. Osnovna škola, gimnazija, fakultet. Nije postojala niti teoretska mogučnost pokušati skrenuti s tog puta. Jedino što se nije znalo ili što nije bilo određeno, bila je vrsta fakulteta, odnosno što ću studirati. To sam smio sam odabrati, iako, kad je došlo vrijeme odabira, shvatio sam da to baš i nije bila istina.
Vratimo se u prve dane mog školovanja.
Za razliku od mog brata, koji je od kada je naučio čitati i pisati, stalno imao nos među knjigama i bilježnicama, moj nos je bio svuda, samo ne u knjigama. Tko bi ikada rekao da smo bili braća? Ja sam bio skloniji sportu, istraživanju prirodnih ljepota, više sklon poljoprivredi, šumama, rijekama.....! Gledajući moje interese, u mladosti, svatko je mogao zaključiti da je moje buduće zanimanje isključivo vezano uz poljoprivredu ili šumarstvo.
No, kako sam već napisao, meni su knjige i učenje bili samo nužno zlo, a ne nešto što je potrebno da bi se ostvarili životni ciljevi. I zato su moji roditelji, umjesto jutarnje molitve, koja je za učitelje, u to doba tvrdog komunizma, ionako bila zabranjena tema, stalno ponavljali izreku: „ U mladosti tko se uči, kasnije se manje muči“!

Radi vole kad nemaš škole

Godine su prolazile, a moj uspjeh u školi nije bio reprezentativan. Zato su roditelji počeli primjenjivati drugu taktiku. Počeli su me voditi po okolnim selima i upoznavati s vršnjacima ali i nešto starijim dečkima, koji nisu išli u školu. Iako je osnovna škola bila obavezna, u to doba, kazne za neslanje djece u školu nisu bile visoke, pa su mnoga djeca, umjesto u školu išla u polja, šume, livade, s motikom, kosom ili lopatom na ramenu.
Na njima se vidjelo što znači „crnčiti“ od jutra do mraka. Dok sam ja izgledao kao klinjo koji za doručak jede gris na mlijeku i kekse u mlijeku, oni su izgledali kao odrasli ljudi, preplanuli, lagano pogrbljeni, neki već s borama na licu. Kada bi netko sa strane pokušao odrediti starost nas dvojice vršnjaka, moji novi prijatelji bi uvijek dobili „kompliment“ da su već dugo vremena punoljetni.
A njihovi su roditelji, kako bi se pokazali kao „žrtve“, a ne kao oni koji su svojoj djeci uskraćivali školovanje, kada bi vidjeli moje roditelje kako dolaze, vikali svojoj djeci: „Radi vole kad nemaš škole“.
Taktika mojih roditelja nije pala na plodno tlo. I dalje su moji interesi bili posvuda samo ne u učenju. Ne, nisam izbjegavao školu. Redovno sam je pohađao i završio osnovnu školu s vrlo dobrim uspjehom, te upisao gimnaziju. Čak što više, u gimnaziji sam, u posljednja dva razreda, pokazao i dokazao da mogu kad hoću. Kad sam vidio da je vrag odnio šalu i da će moj izbor fakulteta biti bitno smanjen, ako neću završiti gimnaziju s odličnim uspjehom, počeo sam učiti. I rezultati nisu izostali. Moj prosjek ocijena, od 3,5 na završetku drugog razreda gimnazije, do 4,8 na završetku četvrtog razreda i čista petica na završnom ispitu, pokazali su i dokazali da nisam bio glup, niti lijen. Jednostavno, moji su interesi bili negdje drugdje, a moji roditelji to nisu željeli vidjeti. Da jesu, tko zna što bih bio danas?

Nije za te Mate matematika, već je za te Mate motika

Moja sklonost pisanju, fotografiranju i snimanju filmova bila je toliko izražena da bi i slijepac uvidio da mi to nisu samo hobiji već i moja budućnost. No, za moje roditelje to su bili hobiji i ništa drugo.
A tko se do danas obogatio pisanjem knjiga?
Moj najveći problemi bili su sredina u kojoj sam odrastao i politički sustav u kojem sam se školovao. Okružen djecom prosvjetnih radnika, gdje su ona druga bila samo negativni primjeri i tvrdi komunistički režim, koji je uvažavao samo partijske podobne, odredili su moj životni put.

Tako je odabir mog fakulteta ( uz neznatnu pomoć roditelja ), izgledao ovako:

- Što bi ti studirao?
- Htio bih biti učitelj kao i Vi.
- Ne dolazi u obzir. Je li vidiš kako mi živimo? Cijeli dan rintamo, a jedva da imamo za otići na more.
- Onda ću u profesore. Oni dobro žive.
- Sine, bježi od prosvjete kao od vraga. Nema tu kruha. Nije ovo Amerika.
- Onda bih na agronomiju.
- Jesi li ti normalan? Misliš da je budućnost u voćarstvu? Cijele dane i ljeti i zimi na terenu. Divan posao, a plaća tek malo bolja od učiteljske. Naravno, ako te uopće netko zaposli.
- Šumarstvo
- Daj razmisli malo. Zar zaista misliš da je skupljanje žireva i promatranje vjeverica posao? To je isto kao i agronomija samo što si cijeli život u šumi.
- Ok. Idem na PMF
- Dobro, a koji smjer?
- Meteorologija.
- Odlično. Bio si iz fizike među najboljima. Jedini problem je što su fizika i matematika kao brat i sestra. A matematika ti je bila najteži predmet.
- Onda ništa od toga. Upisat ću biologiju.
- Biologiju. A što misliš na čemu se temelji biologija? I zašto nisi upisao veterinarski?
- Zbog kemije i matematike
- A biologija i kemija su…….
- Da, da, dvije sestre blizanke
- Onda upisujem geografiju
- I kad završiš bit ćeš, što? Profesor geografije? Kustos u muzeju. Studirat ćeš prirodne predmete zato da radiš u zagušljivim muzejima?
- Ok. Zaboravimo PMF. Idem na arheološki.
- Tebi stvarno nisu svi doma! Arheološki. Ti i arheologija. Nekako sumnjam da želiš bubati te silne godine rođenja i smrti poznatih osoba, naroda, plemena…… Osim toga, ako te zanima daleka povijest, a želiš biti prirodnjak, upiši geologiju na PMF-u.
- Zašto na PMF-u? Sam naziv fakulteta kaže da je temelj studija matematika, a ja i matematika su dva svijeta. Ok. Geologija na Rudarskom.
- Na rudarskom. I bit ćeš geolog u rudnicima. Super perspektiva.
- Tražit ću naftu
- Aha. Bit ćeš naftaš. Mislim da si previše gledao američkih filmova. A zašto onda ne bi tražio zlato, srebro, dijamante, drago kamenje….
- Je li to neka zeka?
- Ozbiljno. Ok. Nafta, plin, sve je to OK. Ali, nije se s time za igrati. Mala iskra i bum.
- Znači dogovorili smo se. Geologija na PMF-u.
- Sada još samo odaberemo smjer.
- Smjer?
- Imaš mineraloško-petrografski i geološko-paleontološki
- Onda ovaj geološki. Zato upisujem geologiju, zar ne?
- A umjesto dijamanata, zlata, srebra i dragog kamenja, ti ćeš proučavati davno izumrle životinje i biljke, koje su fosilizirane.
- I tako sam, potpuno „samostalno“ i bez da mi je „itko“ išta sugerirao, odabrao geologiju na PMF-u, smjer mineralogija s petrografijom!
Ironijom sudbine, ja koji sam bio u stalnom ratu s matematikom i kemijom, upisao sam PMF , geologiju – mineralogiju i morao položiti 7 kolegija iz kemije i 4 kolegija iz matematike.
Završio sam, diplomirao, dobio zvanje mineralog-petrograf i zaposlio se u INA Naftaplinu, gdje sam kao terenski geolog radio na istražnim naftnim i plinskim bušotinama, a kasnije kao analitičar izbušenih stijena u Centralnom laboratoriju INA Naftaplin!
To je bio ujedno prvi i posljednji posao koji sam odradio kao geolog.

Oznake: pričalo

Ima jedan grad u središnjoj Hrvatskoj. Nije velik. Taman dovoljno velik da bude grad iako da i nema status grada ne bi bio ništa veći niti manji.

Povijesno gledano, grad je poznat po velikom plemiću i vojskovođi Petru Zrinskom, koji je tamo rođen, ali i po dvije poznate spisateljice, Marije Jurić Zagorke ( rođena u Negovcu, malom mjestu blizu našeg grada i Štefe Iskra) .

Gledajući geografski, grad ima sve uvijete biti zanimljiv i gospodarstvenicima i obrtnicima i stanovnicima jer se nalazi na prometnim čvorištima i cestovnim i željezničkim. Blizu grada prolazi i autocesta, koja je brzom cestom spojena s gradom, a kako je autocesta do čvorišta s brzom cestom besplatna za vozače i to daje gradu određene prednosti glede povezanosti s glavnim gradom.

Kroz grad će, nadajmo se uskoro, prolaziti moderna dvokolosjekna željeznička pruga, te će naš grad biti povezan s glavnim gradom, modernim i čestim prigradskim linijama. A doći do centra velegrada, za manje od pola sata, blagodat je koji si rijetki gradovi mogu priuštiti.

Vjerojatno je i to razlog zašto je grad postao zanimljiv velikim trgovačkim centrima, koji kupuju gradilišta i spremaju se za gradnju, unatoč činjenici da je u gradu, već do danas, otvoreno pet supermarketa.

Dakle, sve su pretpostavke brzog razvoja i rasta ispunjene, a grad je unatoč tome isti. Osim PIK-a, najveće mesne industrije u ovom dijelu Europe, gotovo nitijedno veliko poduzeće ili strana firma nema sjedište ili neki značajniji pogon u i oko grada.

A zašto je tome tako, neka analiziraju stručnjaci. Ja nisam taj. Ja sam obićni, bivši stanovnik ovog grada, koji je u njemu odrastao i živio preko 50 godina. Živio i prije tri godine otišao živjeti negdje drugdje, jer su tadašnji moćnici zaključili da niti ja niti moja obitelj, a svi smo školovani i s iskustvom, nepotrebni ovom gradu. Ipak, to je bio i bit će moj grad. I zato sam u ovom postu, a povodom Dana grada, koji će biti uskoro, napisao nekoliko vlastitih misli i komentara.

Prvo nešto o meni - jučer i danas

Kad bi netko moj život gledao sa strane, rekao bi da živim kao u snu. Ne radim, a imam sve što trebam. I zaista bi tako trebalo biti. Ali nije tako. Ustvari nije baš tako.

Ne radim već jako dugo. Pod tim – ne radim, znači da nisam zaposlen u nekoj privatnoj ili državnoj firmi. No, to ne znači da ne radim. Radim svaki dan, ali ne teče mi radni staž, a zdravstveno sam osiguran preko supruge.

Radio sam za druge punih 32 godine. I onda sam ostao bez posla i to zato što sam uvijek nastojao biti pošten i korektan. A to u Hrvatskoj nisu osobine koje donose uspjeh i prosperitet.

Deseci primjera, koje znam, govore u prilog toj tvrdnji. Što si pokvareniji i što si veći ulizica i ništ koristi, to ti je perspektiva bolja. Dovoljno je biti član vladajuće stranke i dupelizac da bi uz malo sreće i potporu prijatelja iz iste stranke postao netko i nešto. A kad se jednom uhljebiš u stranci, tvoje brige nestaju jer se stranka brine da imaš sve što trebaš i želiš.

Ja nisam bio jedan od tih. Bio sam član stranke na vlasti, no imao sam svoje mišljenje i svoj stav o svemu, a to su karakteristike koje oni na vlasti ne vole. A kako su mi tzv. "stranački prijatelji" ustvari bili glavni neprijatelji, moja politička karijera zapela je na onom najnižem nivou. Stoga sam se posvetio struci i poslu za koji sam bio plaćen. Ali, niti tamo nisu previše obožavali djelatnika koji nije imao dlake na jeziku.

Iako sam na svome posljednjem poslu koji mi je upisan u radnu knjižicu, sve učinio kako mi je rekla moja šefica, ona se izvukla, a ja sam dobio otkaz. Sam sam si kriv. Želio sam zaštititi prijatelja, koji mi je pomogao u zaposlenju. Kao zahvalnost za to, izgubio sam i dobar posao i dobrog prijatelja.

I više se nisam zapošljavao. Supruga je otišla raditi u inozemstvo, a ja sam dobio posao čuvati djecu, pomoći im u školovanju, odgajati ih, a usput i održavati kuću. Ona je sve financirala.

I od tada sam kućanica. Fakultetski obrazovana, s preko 30 godina radnog iskustva, s položenih desetak dodatnih zanimanja, do kraja života ostat ću kućanica i tako pridonjeti boljitku ove planete.

I što mi fali?

Ustvari, fali mi posao, druženje s kolegama, fale mi prijatelji, odlasci na kavu i piće, fale mi izleti, planinarenja, putovanja. Da bi ironija bila još veća, sada imam i dovoljno vremena i dovoljno novca da bih mogao i putovati i planinariti i ispunjavati si želje, no nemam s kime, a samom mi se neće. A sredina u kojoj živim me ne razumije. Ne stručno niti politički već doslovno. Jezik kojim oni govore nisam učio u školi, a onaj koji jesam, oni niti govore niti razumiju. A dok ja savladam njihov jezik, bojim se da mi to više neće biti važno.

A sada o mojem gradu

Siguran sam da se mnogima moje misli i komentari neće svidjeti, no trudit ću se nikoga ne uvrijediti, a ako se netko ipak prepozna i bude uvređen, unaprijed se ne ispričavam zbog toga.

Petar Zrinski i Kula

Ovih dana građani našeg grada punih pet dana slave rođenje Petra Zrinskog, koji je navodno rođen baš u našem gradu. Navodno, jer neki kažu da nije. Nemaju oni pojma. Samo su zavidni. A mi imamo i kulu u kojoj je rođen Petar. Mislim da u to malo tko vjeruje. Nisu kule služile kao rađaonice. One su bile izgrađene iz drugih razloga. A žene su rađale u dvorcu. A dvorca već dugo nema. Srušen je. Na njegovom mjestu izgrađen je drugi dvorac, dvorac Patačić. A grof Patačić nije bio u rodu s Zrinskima. Oni su živjeli u nekim drugim vremenima. Ali koga briga gdje je Petar zaista rođen? Rođen je tamo gdje smo rekli da je rođen. A ako smo rekli da je to bilo u kuli tada neka se javi onaj koji ima dokaze da nije. Takvih nema. Ili ima ali ih boli ona stvar za to pa se ne javljaju.

I tako građani i mještani okolice grada uživaju u nastupima glazbene škole, u recitacijama, u dramskom programu, izložbama slika iz doba Zrinskih. Drže se predavanja, izdaju prigodne brošure. Već dugo, zbog pandemije, u gradu nije bilo nikakvih događanja. Osim izbora. Ali oni s kulturom nemaju ništa zajedničko. S nekulturom su si najbliži rod. Nekada su to bile proslave od 45 minuta. Prigodan govor, nekoliko pjesama Limene glazbe, malo paradiranja u obleki iz tog doba i to je bilo to. Danas se to obilježava punih pet dana. Bravo!

Kula u kojoj je „navodno“ rođen Petar Zrinski nalazi se u perivoju Zrinski. Kao jedini spomenik ili stojeći dokaz kako je ovdje nekada bio dvorac, kula bi trebala biti proglašena spomenikom nulte kategorije. Tada bi došli stručnjaci koji se bave restauriranjem i konzervacijom starih stvari i građevina i tada bi naša kula postala ponosom našeg grada. I u ovakvom stanju, vlažna i u stanju propadanja, ona je „ponos“ našeg grada, no zub vremena je učinio svoje, ali povremeni, tzv. vatrogasni zahvati na njoj ipak joj daju neku nadu da se neće srušiti, barem ne za našeg života.

Perivoj Petar Zrinski

Perivoj je zasluženo dobio naziv po jednom od najvećih koji se rodio u našem gradu, vjerojatno zato što je u njegovo doba perivoj zasađen. Zbog te činjenice, građani bi trebali biti jako ponosni na njega jer imati perivoj star nekoliko stotina godina nije mala stvar. Ali gradska institucija koja je zadužena za održavanje gradskih zelenih površina nije se baš proslavila u tome. Nekada je u tom perivoju bilo mnogo stabala iz doba Zrinskih. Grad je bio poznat po stoljetnoj lipi koja je već bila gotovo potpuno šuplja, a ipak je svake godine cvjetala i darovala građane prekrasnim mirisima. A onda je netko zaključio da je vrijeme njenog odlaska u povijest, a na njenom mjestu posađena je druga.

Nekada je u perivoju bio i stari bunar, iskopan za potrebe tadašnjih vladara, no i on je nestao. Tu je bio i stari orah, koji je dao plodove za stotine kilograma domaće orehnjače, no i on je nekome smetao. A onda su, kao svoj dom, perivoj prepoznale vrane i naselile se na vrhove drveća. S godinama bilo ih je sve više, pa kada su krenule „pjevati“ više se ništa drugo nije niti čulo. No, druga je činjenica odredila njihovu sudbinu ali i izgled našeg perivoja. Naime, kao i svaka druga živa bića i vrane su imale potrebu ukloniti iz svojih tijela prerađene ali za njih neupotrebljive ostatke hrane. A to su činile posvuda. Pa je kretanje perivojem postao sport izbjegavanja „sreće“ koja je doslovno padala s drveća.

( Poznata je izreka da ako ti se ptica ukaka na glavu ili rame da ćeš imati sreću u životu )!

Glede toga, mnogi su građani postali sretni. Takav način dobivanja sreće građanima se nije svidio, pa su pritisnuli gradske vlasti da poduzmu neke korake. Najbolji i najprirodniji sistem uklanjanja vrana je pomoću sokola. Sokoli su ujedno i najprirodnije rješenje problema kojeg oni riješe u nekoliko mjeseci. No, naši gradski oci osmislili su druga, originalnija rješenja i deložirali vrane na svoj način. Neka su stabla porušili, a drugima porezali sve grane. I vrane su zaista otišle. Ne iz perivoja već na stabla na kojima još nisu bili, a ljudska glupost ih još nije oblikovala. A taj, od vrana oslobođeni, dio perivoja od tada više sliči okolišu nakon nuklearne eksplozije nego perivoju. U civiliziranim zemljama, takav ekocid bio bi koban za nalogodavce. U našem gradu su ih nagradili priznanjima.

No nisu samo oni učinili perivoj Zrinskih neprepoznatljivim. Među onima koji su umješali svoje prste u izgled bilo je i nekoliko djelatnika lokalne radijske postaje. Kako je radijska oprema, s kojom su emitirali program, već davno zaslužila postati izložak u arheološkom muzeju, odlučili su nabaviti noviju, rabljenu, opremu. I nabavljena je. I montirana. No, umjesto boljeg i jačeg signala, radijske emisije su bile isprekidane, a često i prekidane. A onda su radijski tehničari ( producenti ) otkrili krivca za to. Tri stoljetna bora, koji su rasli u perivoju, odjednom su postali prepreka signalu da iz postaje dođe do repetitora na vodotornju. Na tom putu, ruku na srce, ispriječila se i jedna zgrada, no lakše je srušiti stabla nego zgradu. Zanimljiva je činjenica kako te „smetnje“ nisu bile smetnje kada je u uporabi bila stara oprema. A sad jesu. I stabla bivaju uklonjena. Još jedan ekocid za kojeg bi u doba Zrinskih letjele glave ( doslovno ), prošao je bez buke i prodika. Stabla su srušena, nova nisu zasađena a signal nije bio ništa bolji.

Ali zato djelatnici radijske postaje, od tada, imaju prekrasan pogled na svoju omiljenu birtiju u kojoj provode dio svog radnog i manji dio slobodnog vremena.

Dakle vrane nisu otišle. One i dalje pjevaju u našem perivoju, no dio se ipak preselio na platane koje čine drvored uz šetnicu koja spaja ulicu 7. svibnja i centar grada. Taj dio je daleko upotrebljavaniji od šetnice u perivoju jer tom šetnicom, za vrijeme školske godine, svakodnevno prolazi nekoliko desetaka učenika, pa stanari okolnih zgrada, pa korisnici sportskih terena.....! I svi oni imaju priliku svakodnevno postati sretni ili po naški posrani od glave do pete. Kako tom šetnicom ne šeću gradski oci nema razloga za poduzimanje mjera glede deložacije vrana. Možda i bolje tako. Radije bih da me svaki dan vrane poseru nego da neki lumenko, u cilju deložacije, sruši drvored ili posjeće sve grane, kao što su to učinili u perivoju Zrinskih.

Pri kraju pregleda uništavanja zelenih površina u našem gradu, što se doslovno događa svakodnevno, kao što je parkiranje automobila i teretnih vozila na travi ili po perivojima i dječjim igralištima, spomenimo i naše komunalne redare, ljude koji su na prvoj liniji zaštite prirode.

Komunalni redari

Ne mogu tvrditi da im je posao lagan ili da ga rade nemarno, no da bi ga mogli obavljati bolje, to je nesporno. Možda čak oni i nisu krivi za sve, no svoj dio krivice svakako nose na savjesti. Kako inače protumačiti da netko može namjerno puštati gnojnicu u susjedov bunar, a da komunalni redar ne želi doći na uviđaj jer mora napraviti zapisnik o neuređenim grabama i nepokošenim livadama. Zar je ljudsko zdravlje manje važno od nepokošene grabe?

Isti ti „dragi susjedi“, koji su gnojnicu preusmjerili u bunar dotične gospođe, postavili su željezne stupove na gradski dio zemljišta, tik uz asfalt spriječavajući time da veća vozila dođu do susjednih parcela. Nakon nekoliko poziva komunalnom redaru, on ipak dolazi, napravi zapisnik, izdaje rješenje o hitnom uklanjanju! To je bilo prije nekih 10 godina. Stupovi uz cestu su i dalje tamo, a gospođa je u međuvremenu priključena na gradski vodovod, o vlastitom trošku, pa gnojnica i dalje može nesmetano puniti njezin bunar.

Slijedeći primjer:

Vlasnica građevinskog zemljišta u prvoj zoni gradnje ne želi održavati svoju parcelu. Ne želi kositi travu, brinuti o rubnjacima, a ne želi niti prodati parcelu. Na parceli, u gustoj travi kote se razne štetočine koje ugrožavaju nasade i ljude u susjedstvu. Susjedi redovno prijavljuju nesavjesnu vlasnicu, no komunalni redar ne poduzima ništa. Ipak, nakon opetovanih prijava, nekom je u gradu očito dozlogrdilo, pa je poslao ekipu iz Komunalca da pokosi parcelu. Na pitanje da li će poslati račun vlasnici, odgovor je – ne! Ona živi u Njemačkoj, a mi ne šaljemo račune u Njemačku.

Da zaključimo. Ako živite u Njemačkoj, a imate nekretninu u Hrvatskoj, tada je niste dužni održavati, bez obzira što Vas zakon obvezuje na to!

Naravno, zaključak je pogrešan. Radi se o lijenosti i inertnosti komunalnog redara, koji je trebao pronaći adresu vlasnice, napisati prijavu, napisati račun za učinjeni posao i poslati ga vlasnici. Ako grad šalje u Njemačku uplatnice za komunalnu naknadu, zašto ne bi slao račun za održavanje parcele?

Povratak u perivoj

Vratimo se u perivoj Zrinskih u centru grada. Već je grad pao u ruke novog vladara kada se održavala kulinarska manifestacija poznata u Hrvatskoj. I prije su pojedinci, za potrebe lokalnih manifestacija, koristili perivoj za predstavljanje i prodaju svojih proizvoda, no pazilo se da se pritom zelene površine što manje oštećuju. No, za potrebe „poznate“ manifestacije, naš vrhovnik odlučuje odobriti jednoj ugostiteljskoj radnji da svoje usluge ponudi usred perivoja. Super ideja. Ispijati piće u sjeni stoljetnog drveća, ima li što bolje? Ima, ali to nije tema prikladna za ovaj post.

No, plan vlasnika birtije nije bio da se stolovi, stolci i kiosci za prodaju ića i pića postave na uređene staze šetnice, već na zelene površine. I stigoše teretnjaci u stoljetni perivoj. Nemilice uništavaju travu koju su prije manifestacije djelatnici Komunalca brižno pokosili. Ostavljaju duboke tragove guma, gaze i uništavaju okolnu živicu. Uskoro centralni i najljepši dio perivoja postaje jedna velika birtija na otvorenom. A gosti više ne koriste uređene staze šetnice za dolazak u birtiju već poprečki, po travi, preko grmlja i cvjetnjaka.

Mnogi građani gledali su to s negodovanjem i gunđali u sebi, no samo je jedan od njih sakupio hrabrost i svoje mišljenje izrekao javno, u posebnoj radijskoj emisiji o zaštiti prirode. I umjesto da za to bude pohvaljen, biva otjeran iz radijskog etera uz ukinuće svih autorskih emisija koje je realizirao.

Kako se samo drznuo kazati istinu? I to na radiju! Užas.

Lokalni radio

Naš lokalni radio nikada nije imao stvarnu želju postati nešto više od toga. Mijenjali su se direktori, mijenjali su se djelatnici, mijenjali su se vlasnici, no radio je uvijek bio i ostao – lokalni radio.

I to bi bilo u redu da je upražnjavao potrebe lokalnog stanovništva. No, većinu vremena, od dana svog osnutka, to nije činio, a naročito nakon što je Lijepa naša postala samostalna država. Do tada, naš je radio bio netko i nešto u Hrvatskoj. Bio pokretač mnogih akcija, sportskih, kulturnih, pa čak je i svojim emisijama osvajao laskave titule naboljih radijskih emisija u pojedinim kategorijama. Naš radio su svi rado slušali. Kad se čula vatrogasna sirena, palili smo radio prijamnike kako bi saznali gdje gori. Kad bi čuli policijsku sirenu, nije prošlo mnogo vremena da bi saznali gdje se nešto dogodilo. Vijesti su bile aktualne, mijenjale su se tijekom dana, bile su sadržajne, pune razgovora, pune kontakata, s javljanjima u živo. Bilo je i zabavnih igara, a nagrade su bile i vrijedne i korisne.

A onda smo dobili vlastitu državu, a na radiju je došlo do smijene generacija. Oni, koji su nekada palili i žarili eterom, počeli su to prepuštati mlađima. Dolaskom direktora, poznatog u radijskom eteru pod nadimkom Vicko, radio je krenuo nekim drugim smjerom. Ukinute su sve autorske emisije. Sve one emisije po kojima je radio bio poznat i slušan, koje je narod volio, a bile su i bogato sponzorirane, ukinute su. Bilo je pokušaja „izmišljanja“ novih emisija koje su trebale privući slušatelje, no bez odjeka među slušateljstvom. A onda se, nakon kraćeg vremena, otkrila prava namjera našeg direktora. Nije on došao „spasiti“ naš radio od propasti, već je došao upropastiti radio , obezvrijediti ga i ponuditi ga za 1 kunu kupcu, koji ga je angažirao u toj namjeri. Naime, u to vrijeme bilo je moderno spajanje više manjih radijskih postaja u jedan zajednički, u kojem bi postojao centralni studio, a sve ostale postaje bile bi samo distributeri programa. Srećom, dotični „gazda“ je odustao od tog projekta, pa se i naš direktor Vicko sporazumno povukao s dužnosti direktora. Rezultat njegovog „spašavanja“ bili su dugovi, koje je bilo gotovo nemoguće svesti na nulu. No, uspjelo se u tome. Novoizabrani direktori, među kojima je bio i jedan, kojem je otac doslovno kupio radno mjesto direktora, počeli su, uz pomoć vlasnika, proces financijskog oporavka radija. Danas naš radio, uz pomoć grada, koji je većinski vlasnik, posluje s pozitivom. Na žalost, ta gradska financijska potpora izgleda da je dostatna za tekuče troškove pa se stiće dojam, barem nama koji pratimo program da djelatnicima slušanost programa uopće nije bitna. Bilo je bitno usvojiti sve ideje i poslušati sve upute prvog među nama ( gradonačelnika ) i financijski su problemi bili riješeni. I tako je radio postao produžena ruka politike na vlasti, a takvi mediji baš i nisu nešto što se masovno sluša. Šteta.

I dalje sam uvjeren da je naš radio mogao postati komercijalna radijska postaja, s nezavisnim programom, kojeg bi, kroz propagandni program, financirala poduzeća, privatni poduzetnici i sami građani. Danas je bitno održavati „hladni pogon“ i ne zamjerati se vladajućima. I svi sretni. S jedne strane djelatnici radija jer imaju siguran posao i sigurna mjesečna primanja, a s druge strane su slušatelji koji ga ili slušaju ili ne.

I upravo zbog takve politike djelatnika radija, prije spomenuti autor nekoliko govornih emisija, morao je zauvijek otići. Jedina posebna radijska emisija o zaštiti prirode emitirana jednom tjedno u trajanju od 35 minuta, bez obzira što je imala aktivnu suradnju s najvećom svjetskom organizacijom za zaštitu prirode WWF i njihovom podružnicom WWF Adria čiji su se djelatnici javljali u program, davali svoje priloge i redovno izvješćivali o svojim aktivnostima po cijelom svijetu, bila je ukinuta. Činjenica da je samo taj lokalni radio, u cijeloj Hrvatskoj, imao takvu tjednu emisiju i to u vrijeme kada je zaštita prirode bila top tema i u svijetu i kod nas, očito nije bila važna. Njenim ukinućem svima je jasno dato do znanja da se na radijskim frekvencijama smiju emitirati samo one vijesti i činjenice koje vladajući smatraju primjerenima. To se zove „nezavisno novinarstvo“!

Izbori!

Nakon lokalnih izbora, naš je grad je ostao kraljevina. Nemaju samo englezi kraljicu i kralja. I mi imamo Kralja i Kraljicu.. U Engleskoj se u medijima pojavljuje samo kraljica. U našem gradu, samo Kralj. Po tome se razlikujemo. OK, ima još nekih razlika, ali nemojmo biti sitničavi.

Nakon lokalnih izbora naš Kralj konačno opet ima većinu u kraljevstvu. Izgubio ju je u prošlom mandatu jer su neki nezavisni kandidati odlučili postati zavisni, pa su s oporbom oformili većinu. Njih je narod, na ovim izborima, "bogato" nagradio. Danas više nisu nigdje. Danas su opet ono što su nekada bili. I neka ostane tako. Barem neka korist od njih.

Na žalost, neki, koji nisu bili nezavisni, opet su izborili mandat, zahvaljujući tome što su bili nositelji lista. Iako je to za njihovu stranku ili stranke totalni debakl i poraz nakon kojeg svi koji imaju savjest i moral daju ostavke, oni to nisu učinili. Ali zato dobivaju naknadu koja im je lijep džeparac. Ne rade ništa, sjede, slušaju, kritiziraju i novčeke za dnevnice spremaju u džepove. Oni sebe nazivaju političarima. Mnogi ih nazivaju uhljebima. Ja ih zovem krpeljima. No, protiv njihovog ugriza nema cijepiva, osim ako ih narod ne kazni. A narod ih uporno ne kažnjava, jer oni su uhljebi, a uhljebe moraš negdje uhljebiti. Pa ih uhljebiš tamo gdje ne mogu nikome štetiti. Istina, ne donose nikakvu korist, no od uhljeba se to niti ne očekuje.

A naš Kralj sada ima odrešene ruke da može provesti u dijela sva obećanja koja nam je dao u predizborno vrijeme. I sada više ne može kazati da su ga oporbenjaci sputavali.

Iskreno se nadam da se naš Kralj neće držati one poznate izreke jednog od najdugovječnijih gradonačelnika Zagreba i Hrvatske, pokojnog Milana, koji je za vrijeme predizborne kampanje izjavio: „ Ne možete vi toliko željeti koliko Vam ja mogu obećati“. Ipak, Kralj nije Milan. Niti je Milan bio Kralj.

Dan grada

Uskoro će Dan grada, Dan crkve Sv. Vida i Dan obrtnika. Trostruko slavlje. Toga dana će dvoje, svima poznatih osoba, biti proglašeni zaslužnim građanima grada. Zaslužili su to i treba im čestitati na tome. No, iste te osobe su, prije koju godinu, prije pandemije, nakon što su od dvojice braće dobili najveću privatnu donaciju u povijesti Vrbovca, ( ne oni nego Crveni križ ), izjavili kako će se osobno potruditi da dvojica braće budu proglašeni počasnim građanima Vrbovca. Također je predsjednik vrbovečkog Crvenog križa izjavio da će preokrenuti svaki kamen u gradu i državi da nabave sredstva za uređenje zgrade, koja će postati središtem CKV-a!

Nekoliko godina nakon toga niti su braća postala počasni građani Vrbovca niti je zgrada uređena. Zgrada propada kao što je propadala i tada. Samo je promijenila vlasnika. Novac još uvijek leži ispod nekog „kamena“!

A dvojica najvećih donatora u povijesti Vrbovca, ne samo da nisu postali počasni građani Vrbovca, već nisu dobili niti zahvalnicu od grada, nisu pozvani niti na jednu dodjelu priznanja, niti na jednu proslavu, svečani ručak, barem svečanu kavu, nikada na nitijednoj svečanosti nisu bili barem spomenuti kao najveći donatori. Jednostavno su zaboravljeni. Oni su ih zaboravili – ja nisam!

No, veliko je pitanje da li je biti proglašen počasnim građaninom ovog grada zaista čast? Mnogo je primjera da su osobe, koje su za ovaj grad napravile više od mnogih nagrađenih, zaboravljene, a mnoge, koje to ničim nisu zaslužile – nagrađene!

Poznavao sam nekoliko osoba koji su za ovaj grad radili dan i noć, često žrtvujući i vlastite obitelji i učinili toliko dobrih stvari, realizirali toliko korisnih projekata i unaprijedili neke ustanove, da su zaslužili biti nagrađeni najvećim priznanjima. Umjesto toga, nakon što su umrli, nitko im iz tih ustanova ili grada nije održao posmrtni govor. No, zato su neki pojedinci, koji su u bivšem sistemu, u bivšoj državi bili omraženi u narodu, radili i protiv naroda i protiv grada, dobili sve nagrade koje su mogli dobiti, a na pogrebu velike hvalospjeve. Trebalo je samo partiju (SKH-SKJ ), u pravom trenutku zamijeniti za partiju na vlasti (HDZ) i sve im je bilo oprošteno.

Monografije

O našem gradu napisano je mnogo monografija. No, gotovo sve monografije bile su napisane kao spomenik autoru, a ne kao spomenik gradu. Zar je bilo toliko teško kontaktirati, tada još živuće osobe koje su stvarale grad nekoliko desetljeća i zapisati njihova sijećanja? No, te osobe nisu kontaktirane, pa su mnoografije često izdane a da pojedina poglavlja grada nisu uopće obrađena, a osobe koje su tada živjele niti spomenute ili spomenute ali kao članovi nekog kolektiva ili neke organizacije, ustanove i sl.

Ali, ako izdaješ nešto samo zato jer će to nešto biti tvoj pisani spomenik, nešto po čemu ćete pamtiti, barem oni koji vole čitati, tada ustvari i nije najbitnije da to što izdaješ bude nešto hvale vrijedno. Bitno je da se tvoje ime nađe u popisu autora i suradnika.

Na žalost, nekima je to jedini način da budu zapamćeni. Uzalud se godinama trude učiniti nešto za grad i građane. Ako nisu u partiji koja je na vlasti, mogu pozlatiti pola grada, a da im gradski oci neće kazati niti hvala.

Često puta je dovoljno biti zgodan, slobodnih shvaćanja, poslušan i bez vlastitog ja i postati osobom godine. A rezultati uopće nisu bili bitni!

Odlikovanja

Ne tako davno, bilo je „moderno“ dijeliti odlikovanja za zasluge. Iako je cilj bio istaknuti najzaslužnije i potaknuti ostale da budu poput njih, ta su se događanja pretvorila u crnu komediju. Nakon nekog vremena, kovanje odlikovanja i medalja postao je najunosniji posao, a djelatnici tog poduzeća radili su u tri smjene da bi zadovoljili potrebe vladajućih. U to vrijeme podjeljeno je toliko odlikovanja da je, na kraju, veća čast bila ostati neodlikovan nego dobiti odlikovanje.

Vjerojatno i zbog toga se braća, najveći privatni donatori u povijesti Vrbovca uopće ne žale zbog činjenice što neće postati počasni građani. Oni znaju što su učinili. I drugi znaju isto to. A oni koji znaju i koji su ih trebali nagraditi, ali ih za to boli ona stvar – neka im bude na čast i slavu.

Vodotoranj

Naš grad je prepoznatljiv po još jednom velebnom objektu, vodotornju.

Netko neupućen mogao bi se zapitati zašto je u gradu, koji leži na vodi, sagrađen vodotoranj? Vodotoranj se gradi tamo gdje nema vode pa služi kao rezervoar koji opskrbljuje vodom.

U našem gradu, još prije nego je općinsko središte Vrbovec dobilo status grada, sagrađena, u to vrijeme a i danas, jedna od najvećih tvornica za preradu mesa u ovom dijelu Europe. Takav monumentalni projekt trebao je, za proizvodnju, ogromne količine vode. Tadašnji vodovod imao je preslabe kapacitete da bi mogao opskrbiti vodom i grad i tvornicu, pa je tvornica „popila“ svu vodu, a grad bio bez vode.

A tvornica je mještanima isporučivala vodu najviše dvaput dnevno po jedan sat. I ta voda je bila mutna, često prljava i svakako nezdrava. I onda su gradski oci odlučili uložiti novac u kopanje vlastitih bunara, u Blanju. Rečeno – učinjeno. I tako je mjesto, konačno, dobio vodu iz vlastitih bunara. Bila je to tvrda voda, koju je posebnim postrojenjem trebalo omekaniti ali bila je zdrava i bilo ju je svaki dan i cijele dane.

A onda je nekom lumenu pala ideja na pamet da bi trebalo izgraditi vodotoranj, kojeg bi punili iz vlastitog vodovoda, a koji bi bio sposoban cijelo mjesto opskrbiti s dovoljnim količinama vode barem dva sata. Toliko je procjenjeno da, ukoliko bi došlo do kvara na opskrbi ili vodocrpilištu, treba stručnjacima za uklanjanje kvara!

I od tada imamo vodotoranj. Vodotoranj je sagrađen, faktički, na vrhu brijega na kojem je sagrađen grad. S vrha vodotornja pruža se lijep pogled na grad i okolicu. Pravi vidikovac. I stoga je vrlo čudno da, primjerice direktorici Turističke zajednice grada, još nije palo na pamet vodotoranj osposobiti za komercijalne svrhe i druge namjene od akumuliranja vode.

Ustvari, više nisam siguran da li u vodotornju uopće više ima vode. Naime, grad je spojen na regionalni vodovod, a ima i vlastita crpilišta, pa je dodatno akumuliranje vode u tornju nepotrebno. No, mnogo toga je u gradu nepotrebno pa imamo ili ćemo imati, pa zašto ne i vodu u vodotornju.

Istina, bilo je svakakvih ideja kako iskoristiti prostor na vrhu tornja. Jedna ideja bila je tamo smjestiti našu lokalnu radijsku postaju. Bila bi to radijska postaja s najljepšim pogledom u bližoj i daljoj okolici, no radio nije imao novaca za uređenje, a gradski oci nisu bili isuviše impresionirani tom idejom. Više su bili skloni tamo otvoriti birtiju ili restaurant „Vidikovac“. Možda bi to bila super ideja u nekom drugom gradu ili nekoj drugoj županiji ili nekoj drugoj državi. Ali u gradu u kojem već sada, u užem centru, imamo sedam ili više birtija, otvoriti osmu – bilo bi bez veze, zar ne?

Uopće ne. Ako naš grad od 3500 do 4000 stanovnika ili s oko 30 000 stanovnika s mještanima koji gravitiraju prema gradu, a žive u okolnim općinama, može imati 5 supermarketa, a u planu je izgradnja još jednog ili dva, tada valjda može imati i desetak birtija u užem centru.

I više je nego očito da interesni lobiji koče cijelu situaciju. Naime, onaj „gazda“ koji dobije koncesiju za najam vodotornja, bit će najveći „baja“ u gradu. I većina sadašnjih birtija će se suočiti s padom prometa, a time i padom dobiti. Sve to vodi u stečaj, jer najamnine i režije neće padati, a broj gostiju, koji će hrliti u birtiju na vidikovcu, hoće. A to mnogima, koji imaju što kazati u gradu, nije po volji. I zato im je bolja opcija da prostorije „vidikovca“ budu prazne nego da ih konkurencija pojede.

Ipak, naš je vodotoranj dobio svoju komercijalnu svrhu. Okićen je kao božićna jelka antenama svih mogućih i nemogućih teleoperatera, a naši gradski oci, za svaku svečaniju prigodu, osvjetle naš „ponos“ raznim bojama i time ponosno daju do znanja kako je i naš vodotoranj simbol (gluposti) našeg grada!

Javni bilježnik!

Očita je potreba da u gradu budu najmanje dva javna bilježnika, a možda i tri. I svi bi imali posla, jer danas, bez javnog bilježnika i njihovih ovjera, gotovo ne možeš niti na javni WC ( kojeg u našem gradu nema )! Pa su gužve ispred ureda svakodnevne, a čekanja višesatna. No, prihod javnog bilježnika ovisi o broju klijenata. Što više korisnika njihovih usluga, to veća lova. I ako budu dva ureda tada se zarada umanjuje. A kako je osoba koja je otvorila javnobilježnički ured dovoljno „snažna“ u gradu da bi stopirala sve „glupe“ odluke o davanju dozvole za još jedan javnobilježnički ured, nama građanima ovog grada ostaju samo dva izbora. Ili uzeti slobodan dan pa kampirati ispred ili u uredu naše javne bilježnice ili otići u susjedni grad Križevce ili Dugo Selo pa to tamo obaviti, bez čekanja i bez potrebe za kupovinom camp opreme!

Komunalac

Posebna priča našeg grada je kombinat ( taj naziv od milja je svojem poduzeću dao direktor ponaosob ), a čiji je sužbeni naziv Komunalac. Kada ga je sadašnji direktor preuzeo u svojstvu direktora ( a on će uskoro postati zaslužnim građaninom našeg grada ), kombinat je bio pred kolapsom. Dugovanja, gomila uhljeba i ljeniguza, produktivnost na minimumu, a novaca nema. Odnjeli ga bivši direktori ali i razne tužbe otpuštenih djelatnika, koji su, nekim čudom, redovno dobivali sporove protiv kombinata!

Čovjek se primio posla i nakon par godina, od kolabiranog poduzeća stvorio poduzeće koje nešto znači u ovom gradu. Naravno, mnogi su u direktoru prepoznali osobu koju vrijedi imati u vrhu njihovih organizacija i klubova, pa je naša buduća osoba godine izabrana u gotovo sve sportske, kulturne i humanitarne organizacije u gradu. Uz to je i šef pravne službe u kombinatu i direktor istog kombinata, a usput i sretno oženjen! Vidi li ga žena uopće preko dana ili samo noću ( ako upali svjetlo ), pitanje je koje isuviše zadire u njegovu privatnost, pa na to pitanje neću izmišljati odgovore.

Da bi kombinat stao na svoje noge direktor je odlučio proširiti djelatnosti pa je sad Komunalac zadužen i za održavanje svih gradskih zelenih površina s tim da uređuju i privatne, naročito one za koje im stigne nalog iz ureda komunalnog redara! Te radove plaćaju vlasnici. ( osim ako nisu u Njemačkoj ). Neki dragovoljno, a neki nakon prijetnje utužbom i pljenidbom.

Odjednom je kombinat bio zatrpan poslom. No, broj djelatnika i broj raspoloživih strojeva je ostao isti. Čak što više, pandemija je prorijedila zdrave kadrove, a stalni poslovi uzrokovali česte kvarove na strojevima pa se Komunalac opet našao u čudnoj situaciji. Prije su djelatnici vrtjeli palčeve jer posla nije bilo, a sada ima toliko posla da niti duplo više djelatnika ne bi stigli sve obaviti.

I onda se dogodi da naručite Komunalac za sređivanje svoje parcele, a oni vas pokušavaju odgovoriti od toga, pa ako im ne uspije, tada Vas jednostavno odkantaju jer nemaju vremena za Vas!

Rekao bi naš narod. To je zato što su im oči veće od želuca. Istina. No, gdje je rješenje? Možda u tome da se naš budući „počasni“ građanin grada odrekne svih ili velike većine funkcija koje su mu dodjeljene, kao osobi od povjerenja u raznim sportskim i drugim klubovima i udrugama i posveti se problemima u kombinatu, problemima koje si je sam stvorio.

Jer ako ćemo imati „kombinat“ koji je zadužen za sve, a ne stigne obaviti gotovo ništa, onda ćemo imati velikih problema. Komunalac je prva linija borbe za očuvanje i zaštitu okoliša i ako on ne bude na razini naših očekivanja, loše se piše i prirodi i nama.

I za kraj

To su moja razmišljanja o gradu, čiji sam građanin bio i ostao, iako već nekoliko godina ne živim u njemu. Imao sam namjeru ostati u svome gradu do kraja života. Sve što sam zaradio i moja supruga i ja uložili smo u gradnju nekretnine. Željeli smo živjeti ovdje i svojim znanjem, iskustvom i htijenjem razvijati naš grad i pomoći građanima kojima je pomoć bila potrebna. No, pojedinci su nas godinama spriječavali u tome. Ti su pojedinci imali vlast u rukama, a na umu samo trpanje u svoje džepove i za njih su naše namjere bile nepojmljive i opasne. I zato su nam uporno podmetali noge, spriječavali nas u ostvarenju planova i doslovno nas tjerali iz grada.

I kada smo shvatili da se protiv njih nije moguće boriti, spakirali smo se i otišli. Iz grada, iz županije iz države. Otišli smo tamo gdje su nas, makar smo bili stranci, prihvatili kao svoje. Tamo gdje su primjetili naše kvalitete, gdje smo mogli, bez problema ostvariti naše planove.

Unatoč svemu, ovo je bio i ostao moj grad. I makar mi rođena majka govori da sam se odlaskom iz grada odnarodio i da me više nije briga za to što se događa u gradu, to nije istina. Briga me. I zato sam potegnuo više od 400 km da bih sudjelovao u izborima. I zato sam „otkinuo“ nekoliko dana da bih napisao ovaj post.

Istina je da u gradu još mnogo toga ne štima. Mnogo je toga što bi trebalo učiniti, dotjerati, bolje organizirati, srediti i urediti. Četiri godine naš Kralj ima vremena učiniti sve to ili barem većinu toga. Da li hoće ili ne , vidjet ćemo. No, nismo ga uzalud opet izabrali za prvog među svima. Od kada je postao prvi, mnogo je toga, pozitivno, učinjeno u gradu. Mnogo toga što su njegovi prethodnici obečali, on je učinio. I zato smo mu dali još jednu šansu.

Eto grade moj. Želim ti dostojnu proslavu tvoga dana i još mnogo godina postojanja, jer vlast je promjenjiva, ljudi dolaze i odlaze, a grad ostaje ( barem do prvog jačeg potresa )!

Oznake: O grade moj