U mladosti tko se uči, kasnije se manje muči

Već prije nego sam krenuo u prvi razred osnovne škole, ova izreka mi je bila poput jutarnje molitve. Moji roditelji bili su učitelji i bilo je normalno da će i njihova djeca, njihovim stopama. Moj put, glede školovanja, bio je zacrtan i prije mog rođenja. Osnovna škola, gimnazija, fakultet. Nije postojala niti teoretska mogučnost pokušati skrenuti s tog puta. Jedino što se nije znalo ili što nije bilo određeno, bila je vrsta fakulteta, odnosno što ću studirati. To sam smio sam odabrati, iako, kad je došlo vrijeme odabira, shvatio sam da to baš i nije bila istina.
Vratimo se u prve dane mog školovanja.
Za razliku od mog brata, koji je od kada je naučio čitati i pisati, stalno imao nos među knjigama i bilježnicama, moj nos je bio svuda, samo ne u knjigama. Tko bi ikada rekao da smo bili braća? Ja sam bio skloniji sportu, istraživanju prirodnih ljepota, više sklon poljoprivredi, šumama, rijekama.....! Gledajući moje interese, u mladosti, svatko je mogao zaključiti da je moje buduće zanimanje isključivo vezano uz poljoprivredu ili šumarstvo.
No, kako sam već napisao, meni su knjige i učenje bili samo nužno zlo, a ne nešto što je potrebno da bi se ostvarili životni ciljevi. I zato su moji roditelji, umjesto jutarnje molitve, koja je za učitelje, u to doba tvrdog komunizma, ionako bila zabranjena tema, stalno ponavljali izreku: „ U mladosti tko se uči, kasnije se manje muči“!

Radi vole kad nemaš škole

Godine su prolazile, a moj uspjeh u školi nije bio reprezentativan. Zato su roditelji počeli primjenjivati drugu taktiku. Počeli su me voditi po okolnim selima i upoznavati s vršnjacima ali i nešto starijim dečkima, koji nisu išli u školu. Iako je osnovna škola bila obavezna, u to doba, kazne za neslanje djece u školu nisu bile visoke, pa su mnoga djeca, umjesto u školu išla u polja, šume, livade, s motikom, kosom ili lopatom na ramenu.
Na njima se vidjelo što znači „crnčiti“ od jutra do mraka. Dok sam ja izgledao kao klinjo koji za doručak jede gris na mlijeku i kekse u mlijeku, oni su izgledali kao odrasli ljudi, preplanuli, lagano pogrbljeni, neki već s borama na licu. Kada bi netko sa strane pokušao odrediti starost nas dvojice vršnjaka, moji novi prijatelji bi uvijek dobili „kompliment“ da su već dugo vremena punoljetni.
A njihovi su roditelji, kako bi se pokazali kao „žrtve“, a ne kao oni koji su svojoj djeci uskraćivali školovanje, kada bi vidjeli moje roditelje kako dolaze, vikali svojoj djeci: „Radi vole kad nemaš škole“.
Taktika mojih roditelja nije pala na plodno tlo. I dalje su moji interesi bili posvuda samo ne u učenju. Ne, nisam izbjegavao školu. Redovno sam je pohađao i završio osnovnu školu s vrlo dobrim uspjehom, te upisao gimnaziju. Čak što više, u gimnaziji sam, u posljednja dva razreda, pokazao i dokazao da mogu kad hoću. Kad sam vidio da je vrag odnio šalu i da će moj izbor fakulteta biti bitno smanjen, ako neću završiti gimnaziju s odličnim uspjehom, počeo sam učiti. I rezultati nisu izostali. Moj prosjek ocijena, od 3,5 na završetku drugog razreda gimnazije, do 4,8 na završetku četvrtog razreda i čista petica na završnom ispitu, pokazali su i dokazali da nisam bio glup, niti lijen. Jednostavno, moji su interesi bili negdje drugdje, a moji roditelji to nisu željeli vidjeti. Da jesu, tko zna što bih bio danas?

Nije za te Mate matematika, već je za te Mate motika

Moja sklonost pisanju, fotografiranju i snimanju filmova bila je toliko izražena da bi i slijepac uvidio da mi to nisu samo hobiji već i moja budućnost. No, za moje roditelje to su bili hobiji i ništa drugo.
A tko se do danas obogatio pisanjem knjiga?
Moj najveći problemi bili su sredina u kojoj sam odrastao i politički sustav u kojem sam se školovao. Okružen djecom prosvjetnih radnika, gdje su ona druga bila samo negativni primjeri i tvrdi komunistički režim, koji je uvažavao samo partijske podobne, odredili su moj životni put.

Tako je odabir mog fakulteta ( uz neznatnu pomoć roditelja ), izgledao ovako:

- Što bi ti studirao?
- Htio bih biti učitelj kao i Vi.
- Ne dolazi u obzir. Je li vidiš kako mi živimo? Cijeli dan rintamo, a jedva da imamo za otići na more.
- Onda ću u profesore. Oni dobro žive.
- Sine, bježi od prosvjete kao od vraga. Nema tu kruha. Nije ovo Amerika.
- Onda bih na agronomiju.
- Jesi li ti normalan? Misliš da je budućnost u voćarstvu? Cijele dane i ljeti i zimi na terenu. Divan posao, a plaća tek malo bolja od učiteljske. Naravno, ako te uopće netko zaposli.
- Šumarstvo
- Daj razmisli malo. Zar zaista misliš da je skupljanje žireva i promatranje vjeverica posao? To je isto kao i agronomija samo što si cijeli život u šumi.
- Ok. Idem na PMF
- Dobro, a koji smjer?
- Meteorologija.
- Odlično. Bio si iz fizike među najboljima. Jedini problem je što su fizika i matematika kao brat i sestra. A matematika ti je bila najteži predmet.
- Onda ništa od toga. Upisat ću biologiju.
- Biologiju. A što misliš na čemu se temelji biologija? I zašto nisi upisao veterinarski?
- Zbog kemije i matematike
- A biologija i kemija su…….
- Da, da, dvije sestre blizanke
- Onda upisujem geografiju
- I kad završiš bit ćeš, što? Profesor geografije? Kustos u muzeju. Studirat ćeš prirodne predmete zato da radiš u zagušljivim muzejima?
- Ok. Zaboravimo PMF. Idem na arheološki.
- Tebi stvarno nisu svi doma! Arheološki. Ti i arheologija. Nekako sumnjam da želiš bubati te silne godine rođenja i smrti poznatih osoba, naroda, plemena…… Osim toga, ako te zanima daleka povijest, a želiš biti prirodnjak, upiši geologiju na PMF-u.
- Zašto na PMF-u? Sam naziv fakulteta kaže da je temelj studija matematika, a ja i matematika su dva svijeta. Ok. Geologija na Rudarskom.
- Na rudarskom. I bit ćeš geolog u rudnicima. Super perspektiva.
- Tražit ću naftu
- Aha. Bit ćeš naftaš. Mislim da si previše gledao američkih filmova. A zašto onda ne bi tražio zlato, srebro, dijamante, drago kamenje….
- Je li to neka zeka?
- Ozbiljno. Ok. Nafta, plin, sve je to OK. Ali, nije se s time za igrati. Mala iskra i bum.
- Znači dogovorili smo se. Geologija na PMF-u.
- Sada još samo odaberemo smjer.
- Smjer?
- Imaš mineraloško-petrografski i geološko-paleontološki
- Onda ovaj geološki. Zato upisujem geologiju, zar ne?
- A umjesto dijamanata, zlata, srebra i dragog kamenja, ti ćeš proučavati davno izumrle životinje i biljke, koje su fosilizirane.
- I tako sam, potpuno „samostalno“ i bez da mi je „itko“ išta sugerirao, odabrao geologiju na PMF-u, smjer mineralogija s petrografijom!
Ironijom sudbine, ja koji sam bio u stalnom ratu s matematikom i kemijom, upisao sam PMF , geologiju – mineralogiju i morao položiti 7 kolegija iz kemije i 4 kolegija iz matematike.
Završio sam, diplomirao, dobio zvanje mineralog-petrograf i zaposlio se u INA Naftaplinu, gdje sam kao terenski geolog radio na istražnim naftnim i plinskim bušotinama, a kasnije kao analitičar izbušenih stijena u Centralnom laboratoriju INA Naftaplin!
To je bio ujedno prvi i posljednji posao koji sam odradio kao geolog.

Oznake: pričalo