Ima jedan grad u središnjoj Hrvatskoj. Nije velik. Taman dovoljno velik da bude grad iako da i nema status grada ne bi bio ništa veći niti manji.

Povijesno gledano, grad je poznat po velikom plemiću i vojskovođi Petru Zrinskom, koji je tamo rođen, ali i po dvije poznate spisateljice, Marije Jurić Zagorke ( rođena u Negovcu, malom mjestu blizu našeg grada i Štefe Iskra) .

Gledajući geografski, grad ima sve uvijete biti zanimljiv i gospodarstvenicima i obrtnicima i stanovnicima jer se nalazi na prometnim čvorištima i cestovnim i željezničkim. Blizu grada prolazi i autocesta, koja je brzom cestom spojena s gradom, a kako je autocesta do čvorišta s brzom cestom besplatna za vozače i to daje gradu određene prednosti glede povezanosti s glavnim gradom.

Kroz grad će, nadajmo se uskoro, prolaziti moderna dvokolosjekna željeznička pruga, te će naš grad biti povezan s glavnim gradom, modernim i čestim prigradskim linijama. A doći do centra velegrada, za manje od pola sata, blagodat je koji si rijetki gradovi mogu priuštiti.

Vjerojatno je i to razlog zašto je grad postao zanimljiv velikim trgovačkim centrima, koji kupuju gradilišta i spremaju se za gradnju, unatoč činjenici da je u gradu, već do danas, otvoreno pet supermarketa.

Dakle, sve su pretpostavke brzog razvoja i rasta ispunjene, a grad je unatoč tome isti. Osim PIK-a, najveće mesne industrije u ovom dijelu Europe, gotovo nitijedno veliko poduzeće ili strana firma nema sjedište ili neki značajniji pogon u i oko grada.

A zašto je tome tako, neka analiziraju stručnjaci. Ja nisam taj. Ja sam obićni, bivši stanovnik ovog grada, koji je u njemu odrastao i živio preko 50 godina. Živio i prije tri godine otišao živjeti negdje drugdje, jer su tadašnji moćnici zaključili da niti ja niti moja obitelj, a svi smo školovani i s iskustvom, nepotrebni ovom gradu. Ipak, to je bio i bit će moj grad. I zato sam u ovom postu, a povodom Dana grada, koji će biti uskoro, napisao nekoliko vlastitih misli i komentara.

Prvo nešto o meni - jučer i danas

Kad bi netko moj život gledao sa strane, rekao bi da živim kao u snu. Ne radim, a imam sve što trebam. I zaista bi tako trebalo biti. Ali nije tako. Ustvari nije baš tako.

Ne radim već jako dugo. Pod tim – ne radim, znači da nisam zaposlen u nekoj privatnoj ili državnoj firmi. No, to ne znači da ne radim. Radim svaki dan, ali ne teče mi radni staž, a zdravstveno sam osiguran preko supruge.

Radio sam za druge punih 32 godine. I onda sam ostao bez posla i to zato što sam uvijek nastojao biti pošten i korektan. A to u Hrvatskoj nisu osobine koje donose uspjeh i prosperitet.

Deseci primjera, koje znam, govore u prilog toj tvrdnji. Što si pokvareniji i što si veći ulizica i ništ koristi, to ti je perspektiva bolja. Dovoljno je biti član vladajuće stranke i dupelizac da bi uz malo sreće i potporu prijatelja iz iste stranke postao netko i nešto. A kad se jednom uhljebiš u stranci, tvoje brige nestaju jer se stranka brine da imaš sve što trebaš i želiš.

Ja nisam bio jedan od tih. Bio sam član stranke na vlasti, no imao sam svoje mišljenje i svoj stav o svemu, a to su karakteristike koje oni na vlasti ne vole. A kako su mi tzv. "stranački prijatelji" ustvari bili glavni neprijatelji, moja politička karijera zapela je na onom najnižem nivou. Stoga sam se posvetio struci i poslu za koji sam bio plaćen. Ali, niti tamo nisu previše obožavali djelatnika koji nije imao dlake na jeziku.

Iako sam na svome posljednjem poslu koji mi je upisan u radnu knjižicu, sve učinio kako mi je rekla moja šefica, ona se izvukla, a ja sam dobio otkaz. Sam sam si kriv. Želio sam zaštititi prijatelja, koji mi je pomogao u zaposlenju. Kao zahvalnost za to, izgubio sam i dobar posao i dobrog prijatelja.

I više se nisam zapošljavao. Supruga je otišla raditi u inozemstvo, a ja sam dobio posao čuvati djecu, pomoći im u školovanju, odgajati ih, a usput i održavati kuću. Ona je sve financirala.

I od tada sam kućanica. Fakultetski obrazovana, s preko 30 godina radnog iskustva, s položenih desetak dodatnih zanimanja, do kraja života ostat ću kućanica i tako pridonjeti boljitku ove planete.

I što mi fali?

Ustvari, fali mi posao, druženje s kolegama, fale mi prijatelji, odlasci na kavu i piće, fale mi izleti, planinarenja, putovanja. Da bi ironija bila još veća, sada imam i dovoljno vremena i dovoljno novca da bih mogao i putovati i planinariti i ispunjavati si želje, no nemam s kime, a samom mi se neće. A sredina u kojoj živim me ne razumije. Ne stručno niti politički već doslovno. Jezik kojim oni govore nisam učio u školi, a onaj koji jesam, oni niti govore niti razumiju. A dok ja savladam njihov jezik, bojim se da mi to više neće biti važno.

A sada o mojem gradu

Siguran sam da se mnogima moje misli i komentari neće svidjeti, no trudit ću se nikoga ne uvrijediti, a ako se netko ipak prepozna i bude uvređen, unaprijed se ne ispričavam zbog toga.

Petar Zrinski i Kula

Ovih dana građani našeg grada punih pet dana slave rođenje Petra Zrinskog, koji je navodno rođen baš u našem gradu. Navodno, jer neki kažu da nije. Nemaju oni pojma. Samo su zavidni. A mi imamo i kulu u kojoj je rođen Petar. Mislim da u to malo tko vjeruje. Nisu kule služile kao rađaonice. One su bile izgrađene iz drugih razloga. A žene su rađale u dvorcu. A dvorca već dugo nema. Srušen je. Na njegovom mjestu izgrađen je drugi dvorac, dvorac Patačić. A grof Patačić nije bio u rodu s Zrinskima. Oni su živjeli u nekim drugim vremenima. Ali koga briga gdje je Petar zaista rođen? Rođen je tamo gdje smo rekli da je rođen. A ako smo rekli da je to bilo u kuli tada neka se javi onaj koji ima dokaze da nije. Takvih nema. Ili ima ali ih boli ona stvar za to pa se ne javljaju.

I tako građani i mještani okolice grada uživaju u nastupima glazbene škole, u recitacijama, u dramskom programu, izložbama slika iz doba Zrinskih. Drže se predavanja, izdaju prigodne brošure. Već dugo, zbog pandemije, u gradu nije bilo nikakvih događanja. Osim izbora. Ali oni s kulturom nemaju ništa zajedničko. S nekulturom su si najbliži rod. Nekada su to bile proslave od 45 minuta. Prigodan govor, nekoliko pjesama Limene glazbe, malo paradiranja u obleki iz tog doba i to je bilo to. Danas se to obilježava punih pet dana. Bravo!

Kula u kojoj je „navodno“ rođen Petar Zrinski nalazi se u perivoju Zrinski. Kao jedini spomenik ili stojeći dokaz kako je ovdje nekada bio dvorac, kula bi trebala biti proglašena spomenikom nulte kategorije. Tada bi došli stručnjaci koji se bave restauriranjem i konzervacijom starih stvari i građevina i tada bi naša kula postala ponosom našeg grada. I u ovakvom stanju, vlažna i u stanju propadanja, ona je „ponos“ našeg grada, no zub vremena je učinio svoje, ali povremeni, tzv. vatrogasni zahvati na njoj ipak joj daju neku nadu da se neće srušiti, barem ne za našeg života.

Perivoj Petar Zrinski

Perivoj je zasluženo dobio naziv po jednom od najvećih koji se rodio u našem gradu, vjerojatno zato što je u njegovo doba perivoj zasađen. Zbog te činjenice, građani bi trebali biti jako ponosni na njega jer imati perivoj star nekoliko stotina godina nije mala stvar. Ali gradska institucija koja je zadužena za održavanje gradskih zelenih površina nije se baš proslavila u tome. Nekada je u tom perivoju bilo mnogo stabala iz doba Zrinskih. Grad je bio poznat po stoljetnoj lipi koja je već bila gotovo potpuno šuplja, a ipak je svake godine cvjetala i darovala građane prekrasnim mirisima. A onda je netko zaključio da je vrijeme njenog odlaska u povijest, a na njenom mjestu posađena je druga.

Nekada je u perivoju bio i stari bunar, iskopan za potrebe tadašnjih vladara, no i on je nestao. Tu je bio i stari orah, koji je dao plodove za stotine kilograma domaće orehnjače, no i on je nekome smetao. A onda su, kao svoj dom, perivoj prepoznale vrane i naselile se na vrhove drveća. S godinama bilo ih je sve više, pa kada su krenule „pjevati“ više se ništa drugo nije niti čulo. No, druga je činjenica odredila njihovu sudbinu ali i izgled našeg perivoja. Naime, kao i svaka druga živa bića i vrane su imale potrebu ukloniti iz svojih tijela prerađene ali za njih neupotrebljive ostatke hrane. A to su činile posvuda. Pa je kretanje perivojem postao sport izbjegavanja „sreće“ koja je doslovno padala s drveća.

( Poznata je izreka da ako ti se ptica ukaka na glavu ili rame da ćeš imati sreću u životu )!

Glede toga, mnogi su građani postali sretni. Takav način dobivanja sreće građanima se nije svidio, pa su pritisnuli gradske vlasti da poduzmu neke korake. Najbolji i najprirodniji sistem uklanjanja vrana je pomoću sokola. Sokoli su ujedno i najprirodnije rješenje problema kojeg oni riješe u nekoliko mjeseci. No, naši gradski oci osmislili su druga, originalnija rješenja i deložirali vrane na svoj način. Neka su stabla porušili, a drugima porezali sve grane. I vrane su zaista otišle. Ne iz perivoja već na stabla na kojima još nisu bili, a ljudska glupost ih još nije oblikovala. A taj, od vrana oslobođeni, dio perivoja od tada više sliči okolišu nakon nuklearne eksplozije nego perivoju. U civiliziranim zemljama, takav ekocid bio bi koban za nalogodavce. U našem gradu su ih nagradili priznanjima.

No nisu samo oni učinili perivoj Zrinskih neprepoznatljivim. Među onima koji su umješali svoje prste u izgled bilo je i nekoliko djelatnika lokalne radijske postaje. Kako je radijska oprema, s kojom su emitirali program, već davno zaslužila postati izložak u arheološkom muzeju, odlučili su nabaviti noviju, rabljenu, opremu. I nabavljena je. I montirana. No, umjesto boljeg i jačeg signala, radijske emisije su bile isprekidane, a često i prekidane. A onda su radijski tehničari ( producenti ) otkrili krivca za to. Tri stoljetna bora, koji su rasli u perivoju, odjednom su postali prepreka signalu da iz postaje dođe do repetitora na vodotornju. Na tom putu, ruku na srce, ispriječila se i jedna zgrada, no lakše je srušiti stabla nego zgradu. Zanimljiva je činjenica kako te „smetnje“ nisu bile smetnje kada je u uporabi bila stara oprema. A sad jesu. I stabla bivaju uklonjena. Još jedan ekocid za kojeg bi u doba Zrinskih letjele glave ( doslovno ), prošao je bez buke i prodika. Stabla su srušena, nova nisu zasađena a signal nije bio ništa bolji.

Ali zato djelatnici radijske postaje, od tada, imaju prekrasan pogled na svoju omiljenu birtiju u kojoj provode dio svog radnog i manji dio slobodnog vremena.

Dakle vrane nisu otišle. One i dalje pjevaju u našem perivoju, no dio se ipak preselio na platane koje čine drvored uz šetnicu koja spaja ulicu 7. svibnja i centar grada. Taj dio je daleko upotrebljavaniji od šetnice u perivoju jer tom šetnicom, za vrijeme školske godine, svakodnevno prolazi nekoliko desetaka učenika, pa stanari okolnih zgrada, pa korisnici sportskih terena.....! I svi oni imaju priliku svakodnevno postati sretni ili po naški posrani od glave do pete. Kako tom šetnicom ne šeću gradski oci nema razloga za poduzimanje mjera glede deložacije vrana. Možda i bolje tako. Radije bih da me svaki dan vrane poseru nego da neki lumenko, u cilju deložacije, sruši drvored ili posjeće sve grane, kao što su to učinili u perivoju Zrinskih.

Pri kraju pregleda uništavanja zelenih površina u našem gradu, što se doslovno događa svakodnevno, kao što je parkiranje automobila i teretnih vozila na travi ili po perivojima i dječjim igralištima, spomenimo i naše komunalne redare, ljude koji su na prvoj liniji zaštite prirode.

Komunalni redari

Ne mogu tvrditi da im je posao lagan ili da ga rade nemarno, no da bi ga mogli obavljati bolje, to je nesporno. Možda čak oni i nisu krivi za sve, no svoj dio krivice svakako nose na savjesti. Kako inače protumačiti da netko može namjerno puštati gnojnicu u susjedov bunar, a da komunalni redar ne želi doći na uviđaj jer mora napraviti zapisnik o neuređenim grabama i nepokošenim livadama. Zar je ljudsko zdravlje manje važno od nepokošene grabe?

Isti ti „dragi susjedi“, koji su gnojnicu preusmjerili u bunar dotične gospođe, postavili su željezne stupove na gradski dio zemljišta, tik uz asfalt spriječavajući time da veća vozila dođu do susjednih parcela. Nakon nekoliko poziva komunalnom redaru, on ipak dolazi, napravi zapisnik, izdaje rješenje o hitnom uklanjanju! To je bilo prije nekih 10 godina. Stupovi uz cestu su i dalje tamo, a gospođa je u međuvremenu priključena na gradski vodovod, o vlastitom trošku, pa gnojnica i dalje može nesmetano puniti njezin bunar.

Slijedeći primjer:

Vlasnica građevinskog zemljišta u prvoj zoni gradnje ne želi održavati svoju parcelu. Ne želi kositi travu, brinuti o rubnjacima, a ne želi niti prodati parcelu. Na parceli, u gustoj travi kote se razne štetočine koje ugrožavaju nasade i ljude u susjedstvu. Susjedi redovno prijavljuju nesavjesnu vlasnicu, no komunalni redar ne poduzima ništa. Ipak, nakon opetovanih prijava, nekom je u gradu očito dozlogrdilo, pa je poslao ekipu iz Komunalca da pokosi parcelu. Na pitanje da li će poslati račun vlasnici, odgovor je – ne! Ona živi u Njemačkoj, a mi ne šaljemo račune u Njemačku.

Da zaključimo. Ako živite u Njemačkoj, a imate nekretninu u Hrvatskoj, tada je niste dužni održavati, bez obzira što Vas zakon obvezuje na to!

Naravno, zaključak je pogrešan. Radi se o lijenosti i inertnosti komunalnog redara, koji je trebao pronaći adresu vlasnice, napisati prijavu, napisati račun za učinjeni posao i poslati ga vlasnici. Ako grad šalje u Njemačku uplatnice za komunalnu naknadu, zašto ne bi slao račun za održavanje parcele?

Povratak u perivoj

Vratimo se u perivoj Zrinskih u centru grada. Već je grad pao u ruke novog vladara kada se održavala kulinarska manifestacija poznata u Hrvatskoj. I prije su pojedinci, za potrebe lokalnih manifestacija, koristili perivoj za predstavljanje i prodaju svojih proizvoda, no pazilo se da se pritom zelene površine što manje oštećuju. No, za potrebe „poznate“ manifestacije, naš vrhovnik odlučuje odobriti jednoj ugostiteljskoj radnji da svoje usluge ponudi usred perivoja. Super ideja. Ispijati piće u sjeni stoljetnog drveća, ima li što bolje? Ima, ali to nije tema prikladna za ovaj post.

No, plan vlasnika birtije nije bio da se stolovi, stolci i kiosci za prodaju ića i pića postave na uređene staze šetnice, već na zelene površine. I stigoše teretnjaci u stoljetni perivoj. Nemilice uništavaju travu koju su prije manifestacije djelatnici Komunalca brižno pokosili. Ostavljaju duboke tragove guma, gaze i uništavaju okolnu živicu. Uskoro centralni i najljepši dio perivoja postaje jedna velika birtija na otvorenom. A gosti više ne koriste uređene staze šetnice za dolazak u birtiju već poprečki, po travi, preko grmlja i cvjetnjaka.

Mnogi građani gledali su to s negodovanjem i gunđali u sebi, no samo je jedan od njih sakupio hrabrost i svoje mišljenje izrekao javno, u posebnoj radijskoj emisiji o zaštiti prirode. I umjesto da za to bude pohvaljen, biva otjeran iz radijskog etera uz ukinuće svih autorskih emisija koje je realizirao.

Kako se samo drznuo kazati istinu? I to na radiju! Užas.

Lokalni radio

Naš lokalni radio nikada nije imao stvarnu želju postati nešto više od toga. Mijenjali su se direktori, mijenjali su se djelatnici, mijenjali su se vlasnici, no radio je uvijek bio i ostao – lokalni radio.

I to bi bilo u redu da je upražnjavao potrebe lokalnog stanovništva. No, većinu vremena, od dana svog osnutka, to nije činio, a naročito nakon što je Lijepa naša postala samostalna država. Do tada, naš je radio bio netko i nešto u Hrvatskoj. Bio pokretač mnogih akcija, sportskih, kulturnih, pa čak je i svojim emisijama osvajao laskave titule naboljih radijskih emisija u pojedinim kategorijama. Naš radio su svi rado slušali. Kad se čula vatrogasna sirena, palili smo radio prijamnike kako bi saznali gdje gori. Kad bi čuli policijsku sirenu, nije prošlo mnogo vremena da bi saznali gdje se nešto dogodilo. Vijesti su bile aktualne, mijenjale su se tijekom dana, bile su sadržajne, pune razgovora, pune kontakata, s javljanjima u živo. Bilo je i zabavnih igara, a nagrade su bile i vrijedne i korisne.

A onda smo dobili vlastitu državu, a na radiju je došlo do smijene generacija. Oni, koji su nekada palili i žarili eterom, počeli su to prepuštati mlađima. Dolaskom direktora, poznatog u radijskom eteru pod nadimkom Vicko, radio je krenuo nekim drugim smjerom. Ukinute su sve autorske emisije. Sve one emisije po kojima je radio bio poznat i slušan, koje je narod volio, a bile su i bogato sponzorirane, ukinute su. Bilo je pokušaja „izmišljanja“ novih emisija koje su trebale privući slušatelje, no bez odjeka među slušateljstvom. A onda se, nakon kraćeg vremena, otkrila prava namjera našeg direktora. Nije on došao „spasiti“ naš radio od propasti, već je došao upropastiti radio , obezvrijediti ga i ponuditi ga za 1 kunu kupcu, koji ga je angažirao u toj namjeri. Naime, u to vrijeme bilo je moderno spajanje više manjih radijskih postaja u jedan zajednički, u kojem bi postojao centralni studio, a sve ostale postaje bile bi samo distributeri programa. Srećom, dotični „gazda“ je odustao od tog projekta, pa se i naš direktor Vicko sporazumno povukao s dužnosti direktora. Rezultat njegovog „spašavanja“ bili su dugovi, koje je bilo gotovo nemoguće svesti na nulu. No, uspjelo se u tome. Novoizabrani direktori, među kojima je bio i jedan, kojem je otac doslovno kupio radno mjesto direktora, počeli su, uz pomoć vlasnika, proces financijskog oporavka radija. Danas naš radio, uz pomoć grada, koji je većinski vlasnik, posluje s pozitivom. Na žalost, ta gradska financijska potpora izgleda da je dostatna za tekuče troškove pa se stiće dojam, barem nama koji pratimo program da djelatnicima slušanost programa uopće nije bitna. Bilo je bitno usvojiti sve ideje i poslušati sve upute prvog među nama ( gradonačelnika ) i financijski su problemi bili riješeni. I tako je radio postao produžena ruka politike na vlasti, a takvi mediji baš i nisu nešto što se masovno sluša. Šteta.

I dalje sam uvjeren da je naš radio mogao postati komercijalna radijska postaja, s nezavisnim programom, kojeg bi, kroz propagandni program, financirala poduzeća, privatni poduzetnici i sami građani. Danas je bitno održavati „hladni pogon“ i ne zamjerati se vladajućima. I svi sretni. S jedne strane djelatnici radija jer imaju siguran posao i sigurna mjesečna primanja, a s druge strane su slušatelji koji ga ili slušaju ili ne.

I upravo zbog takve politike djelatnika radija, prije spomenuti autor nekoliko govornih emisija, morao je zauvijek otići. Jedina posebna radijska emisija o zaštiti prirode emitirana jednom tjedno u trajanju od 35 minuta, bez obzira što je imala aktivnu suradnju s najvećom svjetskom organizacijom za zaštitu prirode WWF i njihovom podružnicom WWF Adria čiji su se djelatnici javljali u program, davali svoje priloge i redovno izvješćivali o svojim aktivnostima po cijelom svijetu, bila je ukinuta. Činjenica da je samo taj lokalni radio, u cijeloj Hrvatskoj, imao takvu tjednu emisiju i to u vrijeme kada je zaštita prirode bila top tema i u svijetu i kod nas, očito nije bila važna. Njenim ukinućem svima je jasno dato do znanja da se na radijskim frekvencijama smiju emitirati samo one vijesti i činjenice koje vladajući smatraju primjerenima. To se zove „nezavisno novinarstvo“!

Izbori!

Nakon lokalnih izbora, naš je grad je ostao kraljevina. Nemaju samo englezi kraljicu i kralja. I mi imamo Kralja i Kraljicu.. U Engleskoj se u medijima pojavljuje samo kraljica. U našem gradu, samo Kralj. Po tome se razlikujemo. OK, ima još nekih razlika, ali nemojmo biti sitničavi.

Nakon lokalnih izbora naš Kralj konačno opet ima većinu u kraljevstvu. Izgubio ju je u prošlom mandatu jer su neki nezavisni kandidati odlučili postati zavisni, pa su s oporbom oformili većinu. Njih je narod, na ovim izborima, "bogato" nagradio. Danas više nisu nigdje. Danas su opet ono što su nekada bili. I neka ostane tako. Barem neka korist od njih.

Na žalost, neki, koji nisu bili nezavisni, opet su izborili mandat, zahvaljujući tome što su bili nositelji lista. Iako je to za njihovu stranku ili stranke totalni debakl i poraz nakon kojeg svi koji imaju savjest i moral daju ostavke, oni to nisu učinili. Ali zato dobivaju naknadu koja im je lijep džeparac. Ne rade ništa, sjede, slušaju, kritiziraju i novčeke za dnevnice spremaju u džepove. Oni sebe nazivaju političarima. Mnogi ih nazivaju uhljebima. Ja ih zovem krpeljima. No, protiv njihovog ugriza nema cijepiva, osim ako ih narod ne kazni. A narod ih uporno ne kažnjava, jer oni su uhljebi, a uhljebe moraš negdje uhljebiti. Pa ih uhljebiš tamo gdje ne mogu nikome štetiti. Istina, ne donose nikakvu korist, no od uhljeba se to niti ne očekuje.

A naš Kralj sada ima odrešene ruke da može provesti u dijela sva obećanja koja nam je dao u predizborno vrijeme. I sada više ne može kazati da su ga oporbenjaci sputavali.

Iskreno se nadam da se naš Kralj neće držati one poznate izreke jednog od najdugovječnijih gradonačelnika Zagreba i Hrvatske, pokojnog Milana, koji je za vrijeme predizborne kampanje izjavio: „ Ne možete vi toliko željeti koliko Vam ja mogu obećati“. Ipak, Kralj nije Milan. Niti je Milan bio Kralj.

Dan grada

Uskoro će Dan grada, Dan crkve Sv. Vida i Dan obrtnika. Trostruko slavlje. Toga dana će dvoje, svima poznatih osoba, biti proglašeni zaslužnim građanima grada. Zaslužili su to i treba im čestitati na tome. No, iste te osobe su, prije koju godinu, prije pandemije, nakon što su od dvojice braće dobili najveću privatnu donaciju u povijesti Vrbovca, ( ne oni nego Crveni križ ), izjavili kako će se osobno potruditi da dvojica braće budu proglašeni počasnim građanima Vrbovca. Također je predsjednik vrbovečkog Crvenog križa izjavio da će preokrenuti svaki kamen u gradu i državi da nabave sredstva za uređenje zgrade, koja će postati središtem CKV-a!

Nekoliko godina nakon toga niti su braća postala počasni građani Vrbovca niti je zgrada uređena. Zgrada propada kao što je propadala i tada. Samo je promijenila vlasnika. Novac još uvijek leži ispod nekog „kamena“!

A dvojica najvećih donatora u povijesti Vrbovca, ne samo da nisu postali počasni građani Vrbovca, već nisu dobili niti zahvalnicu od grada, nisu pozvani niti na jednu dodjelu priznanja, niti na jednu proslavu, svečani ručak, barem svečanu kavu, nikada na nitijednoj svečanosti nisu bili barem spomenuti kao najveći donatori. Jednostavno su zaboravljeni. Oni su ih zaboravili – ja nisam!

No, veliko je pitanje da li je biti proglašen počasnim građaninom ovog grada zaista čast? Mnogo je primjera da su osobe, koje su za ovaj grad napravile više od mnogih nagrađenih, zaboravljene, a mnoge, koje to ničim nisu zaslužile – nagrađene!

Poznavao sam nekoliko osoba koji su za ovaj grad radili dan i noć, često žrtvujući i vlastite obitelji i učinili toliko dobrih stvari, realizirali toliko korisnih projekata i unaprijedili neke ustanove, da su zaslužili biti nagrađeni najvećim priznanjima. Umjesto toga, nakon što su umrli, nitko im iz tih ustanova ili grada nije održao posmrtni govor. No, zato su neki pojedinci, koji su u bivšem sistemu, u bivšoj državi bili omraženi u narodu, radili i protiv naroda i protiv grada, dobili sve nagrade koje su mogli dobiti, a na pogrebu velike hvalospjeve. Trebalo je samo partiju (SKH-SKJ ), u pravom trenutku zamijeniti za partiju na vlasti (HDZ) i sve im je bilo oprošteno.

Monografije

O našem gradu napisano je mnogo monografija. No, gotovo sve monografije bile su napisane kao spomenik autoru, a ne kao spomenik gradu. Zar je bilo toliko teško kontaktirati, tada još živuće osobe koje su stvarale grad nekoliko desetljeća i zapisati njihova sijećanja? No, te osobe nisu kontaktirane, pa su mnoografije često izdane a da pojedina poglavlja grada nisu uopće obrađena, a osobe koje su tada živjele niti spomenute ili spomenute ali kao članovi nekog kolektiva ili neke organizacije, ustanove i sl.

Ali, ako izdaješ nešto samo zato jer će to nešto biti tvoj pisani spomenik, nešto po čemu ćete pamtiti, barem oni koji vole čitati, tada ustvari i nije najbitnije da to što izdaješ bude nešto hvale vrijedno. Bitno je da se tvoje ime nađe u popisu autora i suradnika.

Na žalost, nekima je to jedini način da budu zapamćeni. Uzalud se godinama trude učiniti nešto za grad i građane. Ako nisu u partiji koja je na vlasti, mogu pozlatiti pola grada, a da im gradski oci neće kazati niti hvala.

Često puta je dovoljno biti zgodan, slobodnih shvaćanja, poslušan i bez vlastitog ja i postati osobom godine. A rezultati uopće nisu bili bitni!

Odlikovanja

Ne tako davno, bilo je „moderno“ dijeliti odlikovanja za zasluge. Iako je cilj bio istaknuti najzaslužnije i potaknuti ostale da budu poput njih, ta su se događanja pretvorila u crnu komediju. Nakon nekog vremena, kovanje odlikovanja i medalja postao je najunosniji posao, a djelatnici tog poduzeća radili su u tri smjene da bi zadovoljili potrebe vladajućih. U to vrijeme podjeljeno je toliko odlikovanja da je, na kraju, veća čast bila ostati neodlikovan nego dobiti odlikovanje.

Vjerojatno i zbog toga se braća, najveći privatni donatori u povijesti Vrbovca uopće ne žale zbog činjenice što neće postati počasni građani. Oni znaju što su učinili. I drugi znaju isto to. A oni koji znaju i koji su ih trebali nagraditi, ali ih za to boli ona stvar – neka im bude na čast i slavu.

Vodotoranj

Naš grad je prepoznatljiv po još jednom velebnom objektu, vodotornju.

Netko neupućen mogao bi se zapitati zašto je u gradu, koji leži na vodi, sagrađen vodotoranj? Vodotoranj se gradi tamo gdje nema vode pa služi kao rezervoar koji opskrbljuje vodom.

U našem gradu, još prije nego je općinsko središte Vrbovec dobilo status grada, sagrađena, u to vrijeme a i danas, jedna od najvećih tvornica za preradu mesa u ovom dijelu Europe. Takav monumentalni projekt trebao je, za proizvodnju, ogromne količine vode. Tadašnji vodovod imao je preslabe kapacitete da bi mogao opskrbiti vodom i grad i tvornicu, pa je tvornica „popila“ svu vodu, a grad bio bez vode.

A tvornica je mještanima isporučivala vodu najviše dvaput dnevno po jedan sat. I ta voda je bila mutna, često prljava i svakako nezdrava. I onda su gradski oci odlučili uložiti novac u kopanje vlastitih bunara, u Blanju. Rečeno – učinjeno. I tako je mjesto, konačno, dobio vodu iz vlastitih bunara. Bila je to tvrda voda, koju je posebnim postrojenjem trebalo omekaniti ali bila je zdrava i bilo ju je svaki dan i cijele dane.

A onda je nekom lumenu pala ideja na pamet da bi trebalo izgraditi vodotoranj, kojeg bi punili iz vlastitog vodovoda, a koji bi bio sposoban cijelo mjesto opskrbiti s dovoljnim količinama vode barem dva sata. Toliko je procjenjeno da, ukoliko bi došlo do kvara na opskrbi ili vodocrpilištu, treba stručnjacima za uklanjanje kvara!

I od tada imamo vodotoranj. Vodotoranj je sagrađen, faktički, na vrhu brijega na kojem je sagrađen grad. S vrha vodotornja pruža se lijep pogled na grad i okolicu. Pravi vidikovac. I stoga je vrlo čudno da, primjerice direktorici Turističke zajednice grada, još nije palo na pamet vodotoranj osposobiti za komercijalne svrhe i druge namjene od akumuliranja vode.

Ustvari, više nisam siguran da li u vodotornju uopće više ima vode. Naime, grad je spojen na regionalni vodovod, a ima i vlastita crpilišta, pa je dodatno akumuliranje vode u tornju nepotrebno. No, mnogo toga je u gradu nepotrebno pa imamo ili ćemo imati, pa zašto ne i vodu u vodotornju.

Istina, bilo je svakakvih ideja kako iskoristiti prostor na vrhu tornja. Jedna ideja bila je tamo smjestiti našu lokalnu radijsku postaju. Bila bi to radijska postaja s najljepšim pogledom u bližoj i daljoj okolici, no radio nije imao novaca za uređenje, a gradski oci nisu bili isuviše impresionirani tom idejom. Više su bili skloni tamo otvoriti birtiju ili restaurant „Vidikovac“. Možda bi to bila super ideja u nekom drugom gradu ili nekoj drugoj županiji ili nekoj drugoj državi. Ali u gradu u kojem već sada, u užem centru, imamo sedam ili više birtija, otvoriti osmu – bilo bi bez veze, zar ne?

Uopće ne. Ako naš grad od 3500 do 4000 stanovnika ili s oko 30 000 stanovnika s mještanima koji gravitiraju prema gradu, a žive u okolnim općinama, može imati 5 supermarketa, a u planu je izgradnja još jednog ili dva, tada valjda može imati i desetak birtija u užem centru.

I više je nego očito da interesni lobiji koče cijelu situaciju. Naime, onaj „gazda“ koji dobije koncesiju za najam vodotornja, bit će najveći „baja“ u gradu. I većina sadašnjih birtija će se suočiti s padom prometa, a time i padom dobiti. Sve to vodi u stečaj, jer najamnine i režije neće padati, a broj gostiju, koji će hrliti u birtiju na vidikovcu, hoće. A to mnogima, koji imaju što kazati u gradu, nije po volji. I zato im je bolja opcija da prostorije „vidikovca“ budu prazne nego da ih konkurencija pojede.

Ipak, naš je vodotoranj dobio svoju komercijalnu svrhu. Okićen je kao božićna jelka antenama svih mogućih i nemogućih teleoperatera, a naši gradski oci, za svaku svečaniju prigodu, osvjetle naš „ponos“ raznim bojama i time ponosno daju do znanja kako je i naš vodotoranj simbol (gluposti) našeg grada!

Javni bilježnik!

Očita je potreba da u gradu budu najmanje dva javna bilježnika, a možda i tri. I svi bi imali posla, jer danas, bez javnog bilježnika i njihovih ovjera, gotovo ne možeš niti na javni WC ( kojeg u našem gradu nema )! Pa su gužve ispred ureda svakodnevne, a čekanja višesatna. No, prihod javnog bilježnika ovisi o broju klijenata. Što više korisnika njihovih usluga, to veća lova. I ako budu dva ureda tada se zarada umanjuje. A kako je osoba koja je otvorila javnobilježnički ured dovoljno „snažna“ u gradu da bi stopirala sve „glupe“ odluke o davanju dozvole za još jedan javnobilježnički ured, nama građanima ovog grada ostaju samo dva izbora. Ili uzeti slobodan dan pa kampirati ispred ili u uredu naše javne bilježnice ili otići u susjedni grad Križevce ili Dugo Selo pa to tamo obaviti, bez čekanja i bez potrebe za kupovinom camp opreme!

Komunalac

Posebna priča našeg grada je kombinat ( taj naziv od milja je svojem poduzeću dao direktor ponaosob ), a čiji je sužbeni naziv Komunalac. Kada ga je sadašnji direktor preuzeo u svojstvu direktora ( a on će uskoro postati zaslužnim građaninom našeg grada ), kombinat je bio pred kolapsom. Dugovanja, gomila uhljeba i ljeniguza, produktivnost na minimumu, a novaca nema. Odnjeli ga bivši direktori ali i razne tužbe otpuštenih djelatnika, koji su, nekim čudom, redovno dobivali sporove protiv kombinata!

Čovjek se primio posla i nakon par godina, od kolabiranog poduzeća stvorio poduzeće koje nešto znači u ovom gradu. Naravno, mnogi su u direktoru prepoznali osobu koju vrijedi imati u vrhu njihovih organizacija i klubova, pa je naša buduća osoba godine izabrana u gotovo sve sportske, kulturne i humanitarne organizacije u gradu. Uz to je i šef pravne službe u kombinatu i direktor istog kombinata, a usput i sretno oženjen! Vidi li ga žena uopće preko dana ili samo noću ( ako upali svjetlo ), pitanje je koje isuviše zadire u njegovu privatnost, pa na to pitanje neću izmišljati odgovore.

Da bi kombinat stao na svoje noge direktor je odlučio proširiti djelatnosti pa je sad Komunalac zadužen i za održavanje svih gradskih zelenih površina s tim da uređuju i privatne, naročito one za koje im stigne nalog iz ureda komunalnog redara! Te radove plaćaju vlasnici. ( osim ako nisu u Njemačkoj ). Neki dragovoljno, a neki nakon prijetnje utužbom i pljenidbom.

Odjednom je kombinat bio zatrpan poslom. No, broj djelatnika i broj raspoloživih strojeva je ostao isti. Čak što više, pandemija je prorijedila zdrave kadrove, a stalni poslovi uzrokovali česte kvarove na strojevima pa se Komunalac opet našao u čudnoj situaciji. Prije su djelatnici vrtjeli palčeve jer posla nije bilo, a sada ima toliko posla da niti duplo više djelatnika ne bi stigli sve obaviti.

I onda se dogodi da naručite Komunalac za sređivanje svoje parcele, a oni vas pokušavaju odgovoriti od toga, pa ako im ne uspije, tada Vas jednostavno odkantaju jer nemaju vremena za Vas!

Rekao bi naš narod. To je zato što su im oči veće od želuca. Istina. No, gdje je rješenje? Možda u tome da se naš budući „počasni“ građanin grada odrekne svih ili velike većine funkcija koje su mu dodjeljene, kao osobi od povjerenja u raznim sportskim i drugim klubovima i udrugama i posveti se problemima u kombinatu, problemima koje si je sam stvorio.

Jer ako ćemo imati „kombinat“ koji je zadužen za sve, a ne stigne obaviti gotovo ništa, onda ćemo imati velikih problema. Komunalac je prva linija borbe za očuvanje i zaštitu okoliša i ako on ne bude na razini naših očekivanja, loše se piše i prirodi i nama.

I za kraj

To su moja razmišljanja o gradu, čiji sam građanin bio i ostao, iako već nekoliko godina ne živim u njemu. Imao sam namjeru ostati u svome gradu do kraja života. Sve što sam zaradio i moja supruga i ja uložili smo u gradnju nekretnine. Željeli smo živjeti ovdje i svojim znanjem, iskustvom i htijenjem razvijati naš grad i pomoći građanima kojima je pomoć bila potrebna. No, pojedinci su nas godinama spriječavali u tome. Ti su pojedinci imali vlast u rukama, a na umu samo trpanje u svoje džepove i za njih su naše namjere bile nepojmljive i opasne. I zato su nam uporno podmetali noge, spriječavali nas u ostvarenju planova i doslovno nas tjerali iz grada.

I kada smo shvatili da se protiv njih nije moguće boriti, spakirali smo se i otišli. Iz grada, iz županije iz države. Otišli smo tamo gdje su nas, makar smo bili stranci, prihvatili kao svoje. Tamo gdje su primjetili naše kvalitete, gdje smo mogli, bez problema ostvariti naše planove.

Unatoč svemu, ovo je bio i ostao moj grad. I makar mi rođena majka govori da sam se odlaskom iz grada odnarodio i da me više nije briga za to što se događa u gradu, to nije istina. Briga me. I zato sam potegnuo više od 400 km da bih sudjelovao u izborima. I zato sam „otkinuo“ nekoliko dana da bih napisao ovaj post.

Istina je da u gradu još mnogo toga ne štima. Mnogo je toga što bi trebalo učiniti, dotjerati, bolje organizirati, srediti i urediti. Četiri godine naš Kralj ima vremena učiniti sve to ili barem većinu toga. Da li hoće ili ne , vidjet ćemo. No, nismo ga uzalud opet izabrali za prvog među svima. Od kada je postao prvi, mnogo je toga, pozitivno, učinjeno u gradu. Mnogo toga što su njegovi prethodnici obečali, on je učinio. I zato smo mu dali još jednu šansu.

Eto grade moj. Želim ti dostojnu proslavu tvoga dana i još mnogo godina postojanja, jer vlast je promjenjiva, ljudi dolaze i odlaze, a grad ostaje ( barem do prvog jačeg potresa )!

Oznake: O grade moj