Ljubav kroz riječi jedne žene
Pisanice
Sve što radimo za blagdane ima svoj značaj, svoju poruku i vjerovanja koja se prenose s koljena na koljeno. Tako je meni najdraži i najljepši običaj bojanja jaja, veselih šarenih uskrsnih pisanica.
Znamo da jaje od davnina predstavlja simbol novog života, a pisanica simbol Isusovog uskrsnuća. Kojom bojom ćemo bojati, kako ćemo pisanicu ukrasiti ovisi o svakome ponaosob.
I boje kojim bojamo imaju svoju simboliku.
-Crvena boja na pisanicama je duhovnost, milosrđe,nada, radost života i ljubavi.
-Bijelo , nebojano jaje, simbolizira svjetlost, rođenje, i radost.
-Žuta boja je svjetlost, žetva, mladost i čistoća.
-Plava boja simbol je neba, zdravlja i vjernosti.
-Zelena je plodnost, zdravlje, nada, svježina i bogatstvo.
Kršćanski je simbol pobjede života nad smrću, nade i blagostanja.
Svaka boja ima svoju simboliku i značenje, a više boja na jednoj pisanici također.
- Crvena i bijela boja označuju poštovanje.
-Četiri i više boja na jednoj pisanici simbolizira obiteljsku sreću, mir i ljubav.
I nacrtani simboli imaju svoju simboliku. Znali ne znali simboliku boja, pisanice najčešće (barem ja) u gore spomenutim bojama bojamo. One boje koje se ne vide u boji su sjećanja i odrastanja.
****
Nekada davno i ona djeca čiji roditelji Uskrs nisu slavili, bakama na selo su dolazili. Bake su uvijek jaja bojale i Uskrs slavile. Mi djeca dobro smo znali koje jaje odabrati i kako ga pobojati. Svoju pisanicu prijateljima smo trebali pokazati i naravno, najljepšu odabrati.
Običaj je nekada bio za Uskrs novu , šarenu haljinu ili šos obući, nove cipele i bijele dokoljenke.Tek kada smo se dobro oprali, uredno počešljali i nove stvari obukli, svoju pisanicu mogli smo uzeti. Dok su odrasli za stolom sjedili i na svoj način slavili, mi djeca smo se na obližnjoj livadi okupljali.Te godine mom prijatelju Petru iz grada je došao bratić dvije godine od nas stariji . Kao gost i po starosti, uz Petra i mog brata, bio je jedan od onih koji odlučuju čija je pisanica najljepša.
Sve pisanice bile su lijepe, dječjom maštom oslikane. Svatko od nas znao je da je njegova pisanica najljepša. Unatoč tome od najljepše birali smo(kako smo govorili) naj, naj ljepšu. Ni kriteriji nisu bili mali. Prvo se gledala veličina i oblik, pa tek onda boja i ukrasi na pisanici. Kao i svake godine svačije jaje bilo pomno odabrano i pofarbano, no ni jedno nije imalo tako savršen oblik, boju i ukrase, kao ono od Petrovog bratića. Htjeli ne htjeli jednoglasno smo odlučili da je njegovo jaje ove godine naj, najljepše.
Kada smo odabrali po izgledu i ljepoti, onda smo dalje tražili čije je jaje najčvršće. Tada smo se , opet po dječjim pravilima s jajima tuckali. Jaje koje je ostalo cijelo, pobjednik je bilo. I u ovoj kategoriji Petrov bratić najuspješniji je bio. Više od dvadeset pisanica je razbio. Pravila su pravila , ali nikome nije svejedno bilo jer je netko prvi put s nama bio i obadvije titule osvojio.
Djeca brzo na takve stvari zaborave. Sljedeće što smo taj dan radili je da smo tako ocijenjena, ili ne, jaja međusobno mijenjali i naravno pojeli. Svi smo mi već znali tko će s kime jaje zamijeniti, pa smo to tako i učinili. Petrov brat se nećkao. Svoje jaje s mojim bratom trebao je zamijeniti. Nakon njegovog dugog nećkanja postali smo nestrpljivi i rekli kako to mora učiniti da bi svi jaja mogli pojesti. Posramljeno je glavu pognuo i priznao kako je njegova pisanica drveno jaje. Našu galamu i negodovanje brat je prekinuo, svoju pisanicu ogulio i polovicu dječaku dao. Petrov bratić , crven u licu, polovicu jajeta je uzeo, nešto kao ispriku rekao i posramljeno s livade otišao. Naravno da smo mog brata svakakvim imenima počastili. Danas znam da nismo trebali. Tog dana smo naučili da savršeno jaje, kao ni savršeni ljudi ne postoje, te kako je važno sudjelovati, ali ne i pod svaku cijenu pobijediti.
I Petrov bratić pouku je naučio. Nikada više , drvenu pisanicu nije donio.
******
Svima želim sretan i u boji pisanica, veseo Uskrs.
Legenda o cica-macama
Svake godine djeca i odrasli jednako im se raduju. Kako i ne bi? S prvim zrakama proljetnog sunca propupaju , nježnim, mekanim cvijetovima procvjetaju. Zašto su ih tako nazvali?
Poljska legenda kaže:
„Prije mnogo proljeća, mama mačka je plakala na obali rijeke jer su njeni mačići, naganjajući leptire, upali u rijeku. Vrbe na obali rijeke čule su njen plač i odlučile spasiti mačiće. Spustile su svoje duge grane za koje su se mačići uhvatili i tako ih izvukle na obalu“
Godinu kasnije i sve naredne godine poslije,u proljeće, vrbine grane mekanim cvjetovima ,kao macino krzno cvjetaju .
Oznake: cice-mace
28.03.2018. u 22:57 | 17 Komentara | Print | # | ^Vjesnici proljeća
Danas je sunce prosijavalo, pahulje poprhavale , sa hladnim vjerom proljeću prkosile.
Na drugom brijegu sunce je snijeg otopilo, vjesnicima proljeća ga okitilo.
Opet se naoblačilo, sunce se iza brijega spustilo, zrakom sunca probuđeni brijeg pozdravilo.
Proljeće je radost rađanja i ljepota življenja.
Oznake: vjesnici proljeća
21.03.2018. u 22:49 | 11 Komentara | Print | # | ^Tatin dan
Na njihovim ramenima maleni, bili smo jako veliki.
Visoko u zrak su nas bacali, u čvrste ruke primali.
Oni su rame na koje se naslanjamo kad nam je potreban oslonac.
Oni su krilo u koje se zavučemo kada trebamo sigurnost.
Njihova ruka je oko ramena kad trebamo hrabrost.
Sve je to utkano u jednu riječ......Tata.
O svojoj ljubavi ne pričaju previše.
U njihovim očima o ljubavi sve piše.
*******
Za sretno odrastanje svako dijete treba dva roditelja. Majku i Oca. Majka je nježnost i brižnost, otac je čvrst oslonac i sigurnost. Roditeljstvo je nesebična ljubav i odgovornost.
Mi žene o majčinstvu puno pričamo. Priroda nam je podarila privilegij rađanja, samim time drugu i drugačiju ulogu u odrastanju i odgoju djeteta. Da li zbog toga muškarci manje pričaju o očinstvu ? Možda zato što je njihova uloga na početku bila osigurati krov nad glavom i kruh na stolu?
Bilo kako bilo, ipak mi se čini da su muškarci što se tiče roditeljstva, malo zakinuti. Premalo svi skupa( posebno oni sami ) o njihovoj ljubavi i očinstvu pričamo.
Sjećam se mog tate..... Čvrst, snažan, hrabar muškarac. Brižan i pažljiv tata.. Uvijek me ispraćao nježnim zagrljajem i suzom u očima. O ljubavi nikada nije pričao. Ljubav se podrazumijevala. Takva su bila vremena.
Gledala sam i još uvijek gledam muža. Nježan, brižan i nadasve popustljiv prema svojim mezimicama. Ulogu onoga koji postavlja ograničenja i zabrane, ja sam preuzela. Malo je toga što bi on djeci zabranio.
Uloga oca velika je i nemjerljiva ,kako sada, tako i nekada......
*****
Najstariji zapis na kojem se spominje Dan očeva datira još iz vremena starog Babilona. Pronađena je pločica na kojoj je dječak Elemesu napisao čestitku svom ocu i to prije više od 4000 godina! Elemesu je u toj poruci svom ocu poželio dobro zdravlje i dug život. Ne znamo što se poslije dogodilo s Elemesom i njegovim ocem, ali znamo da se običaj obilježavanja Dana očeva održao do danas.
Prvi je Dan očeva održan još daleke 1908. u SAD-u nakon velike rudarske katastrofe u kojoj je poginulo više od 250 očeva. Jedna kći koja je ostala bez oca u toj katastrofi zamolila je lokalnog pastora da održi misu za sve njih. Ubrzo se proslava proširila i po drugim gradovima Sjedinjenih Američkih Država, a nije dugo trebalo da se proširi na cijeli svijet, ali ne slavi svaka zemlja na isti dan.
(Wikipedija)
*****
Dan očeva u hrvatskoj obilježava se 19. ožujka. Ovaj datum u našoj je zemlji odabran zbog blagdana sv. Josipa, Isusova oca.
U 52 zemlje svijeta Dan očeva najčešće se slavi treće nedjelje u lipnju.Ostale zemlje imaju različite datume.
Nije važan datum kojim obilježavamo Dan očeva. . Nije važno koliko o ljubavi pričaju. Važno je da su tu, da djeca očinsku ljubav imaju.
Svaki dan u životu djeteta je ...Tatin dan. Kad bi djecu pitali, uvijek i samo, o tatama bi pričali. O Ocu i očevima samo bi, u službenim dokumenti pisali.
-Što poželjeti svim tatama?
Isto ono što i nekada davno Elemes....dobro zdravlje, dug život i naravno , puno ljubavi.
-Što pokloniti tati za njegov dan?
Pusu i zagrljaj.
Oznake: otac, tata, djeca, ljubav
18.03.2018. u 21:34 | 20 Komentara | Print | # | ^Mala razmišljanja
-Život je ciklički krug. Vrti se, okreće se, svaki puta s novom svjetlošću, u novom obliku.
-Život je mozaik. Ljepotu mozaika čini različitost boja i motiva.
-U životu ništa nije slučajno, ništa nije sigurno, ništa se ne podrazumijeva Sve se s razlogom događa.
-Jedan čovjek, jedan je zasebni svijet.
-Čovjek uči, iskustvo ga nauči.
-Mi nismo tu da osuđujemo. Tu smo da učimo i razumijemo.
-Odluke donosimo ,isto kao što i posljedice snosimo -sami.
-Kažu da je ljudski griješiti, a svjesnost pogreške, pola puta ka spoznaji.
-Sve što je idealno je nerealno, znači –ne postoji.
-Budimo ono što jesmo. Čovjek s čovječnošću, ljudi s ljudskošću. Dozvolimo si male pogreške, dozvolimo si biti sanjivi i ranjivi.
-Cijenimo svjetlost tek onda kada je oko nas totalni mrak....Iz mraka ka svjetlosti, iz dubine prema površini, iz nerazumijevanja ka spoznaji!
Žene i Dan žena
Žene su dosta postigle, ali žene mogu uvijek više.
Svakoj ženi zajedničko je postojanje u svjesnosti ženstvenosti. Razumijevanje i poimanje uloge u životu koji je određuje biti ognjište , biti utočište, biti ljubav i nježnost. Svjesnost toga nauči je biti hrabrost, borbenost i ustrajanost.
Ženama je zajedničko koračanje u susret snovima, usprkos i unatoč svemu.
*****
Nije to bilo ni tako davno, kada smo Dan žena svečano obilježavali. Žene koje su radile,barem u firmi u kojoj sam radila, taj dan svečano su obilježavale. Znale smo raditi izložbu ručnih radova , izložbe kolača natjecateljskog karaktera . Za taj dan firma je ženama kupovala prigodne poklone. Poslije toga bila je fešta. I onda i danas, čini mi se da su se muškarci tom danu posebno veselili. Kako i ne bi? Fešte su trajale cijelo popodne, pa sve do duboko u noć. Tako je otprilike nekada izgledao taj dan , žene radnice.
U to vrijeme muževi su se (čini mi se), više trudili pri odabiru poklona. Kupovalo se cvijeće , LP ploče, knjige. Danas je to nešto drugačije. Što smo tražile, to smo i dobile, sve češće reći znaju.
Najdraži, najljepši i najvredniji pokloni su oni nevještom dječjom rukom nacrtani i napisani. Što je odmak vremena veći sve su dragocjeniji. Veliku vrijednost imaju.Pričaju nam o vremenu ne tako davnom ,ali drugačijem. I onda i sada pričaju kako je lijepo biti ,žena i mama....
Žena majka, bila je i uvijek će biti vesela i brižna. Kad se treba igrati, kad treba učiti, kad treba ogrebotine i posjekotine sanirati. Nježno brisati suze, odagnati strahove, probuditi nade velikim , toplim majčinim zagrljajem i poljupcem. Biti majka kad naprave prve nesigurne korake, biti majka kad smjelo kroče vlastitim putem. Majčinstvo ne traje dvadeset i četiri sata. Majčinstvo traje, ono se daje cijeli život. . Majčinstvo oplemenjuje.
****
Kažu da je žena danas ravnopravna, emancipirana. Isto tako kažu da više nema seksizma,predrasuda i razmišljanja kao onih nekad. Onda kad završe školovanje, ( ako imaju sreću i dobru vezu)počnu raditi.Danas dobiti ,imati i zadržati posao nije lako.
Radnica, managerica, direktorica , liječnica, profesorica, kuharica, vozačica... biti dostupna dvadeset i četiri sata. Koračati u visokim petama ,u korak s muškarcem može jedino, ako nauči ponekad udariti i đonom. Nije ženstveno ,ali drugačije ne ide.
Vjerujem da se svaka žena ponekad upita , što je ovo nama trebalo? Zašto nam nije bilo dovoljno biti žena i majka? Zato što su žene uporne , jake, ponekad i tvrdoglave na putu do ostvarenja svojih ciljeva. Ženi je svojstvena znatiželja, kako u svemu tako i u onome, zašto bi to bio privilegij muškarca? Ako mogu oni, mogu i ja!
Na kraju moram reći da ni našim muškarcima nije bilo lako. I oni su se morali prilagoditi emancipiranoj ženi. Za međusobno uvažavanje i poštovanje potrebno je prihvaćanje i razumijevanje....i naravno ljubav.
Žene i muškarci?
Jedni s drugima teško. Jedni bez drugih nikako!
Što pokloniti ženi?
Ljubav i poštovanje!
Nerazdvojni prijatelji
Čovjek je od davnina svoja znanja zapisivao u kamenu, na pergamentu, na papiru....Zapisana znanja su se učila, nadopunjavala , pisala i pišu. Jedni su znanja u knjige pisali i pišu, drugi su iz knjiga učili i uče.
Postali su nerazdvojni. Čovjek, pisanje , čitanje i naravno, učenje.
Cijeli život trudimo se učiti i naučiti. Naučeno zapamtiti i ne zaboraviti.
Što je s onim što smo znali prije nego smo počeli učiti?
Čega se sjećamo kada se više ničega ne možemo sjetiti?
Ako ne znamo, u knjigama ćemo potražiti. Ako znamo , s drugima ćemo podijeliti ono što smo kao znanja i spoznaje usvojili. Jedni će znanje usvojiti, drugi osporiti. Koliko je ljudi toliko je znanja i spoznaja. Taman kada mislimo da smo nešto naučili, pojavi se nova spoznaja i nova učenja. Učimo i nikada ne naučimo od početka do kraja. Jedan čovjek malo, svi ljudi zajedno većinu znaju. Na taj način postali su nerazdvojni prijatelji, čovjek, riiječ i pismo.
****
Najvjerniji prijatelji su oni koji su uvijek s nama. Kada se smijemo i kada plačemo. S njima možemo podijeliti baš sve. Naše nade i htijenja,nedoumice i dileme, naše tajne i istine.
U novije vrijeme nekome su to kompjuter i tipkovnica ali, još uvijek je na prvom mjestu (meni) teka, papir i olovka. Jedino njima možemo sa sigurnošću vjerovati,napisano godinama, sve dok slova ne izblijede,oni će vjerno čuvati.
Život priča priče. Jedni priče pišu drugi čitaju.
Čitanje dušu hrani, pisanje oslobađa.
Tragovi
I ove godine naš Kerekesh Teatar pobrinuo se za puno smijeha. Ovaj puta odlučili smo se za predstavu “Pokopaj me nježno“. Kad je smijeh u pitanju, njima treba vjerovati.....Poslije predstave kratka šetnja je godila. Pod neonskim svjetlima , na minus sedam , lepršale su pahulje. Po friškom sloju snijega, tragove smo ostavljali.....
Doma me čekalo još desetak stranica knjige za pročitati. Knjigu sam uzela zbog naslova „Zemlja nakon nas“ Ispod naslova sitnijim slovima je pitanje:
-Kakve će tragove ljudi ostaviti u stijenama?
Autor knjige je Jan Zalasiewicz.
Na zanimljiv način knjiga priča o Zemlji, o proučavanju života na zemlji prije nas,te na svojstven način priča kako bi Zemlju jednoga dana, međuzvjezdani posjetioci trebali proučavati, gdje tražiti, na što pažnju usmjeriti... Naravno , gledano očima jednog stručnjaka danas.
„Sto milijuna godina nakon nas, postojat će Zemlja, ista ova koju sada nazivamo svojom.Na njoj će se nalaziti, vrlo vjerojatno, ali ne i sigurno,oceani tekuće vode, atmosfera bogata kisikom te, obilat i kompleksan višestanični život“, kaže autor.
Naravno bez nas, ljudi. Mi smo dosta toga do sada već učinili.
I......
„Što god kao vrsta sada i u budućnosti učinili, već smo za sobom ostavili trag, koji je neizbrisiv“, zaključio je autor, kome bi trebali vjerovati. Jan je po struci geolog, paleontolog i stratigraf.
****
Možemo mi knjigu tumačiti svatko na svoj način. Da će biti nekako kako autor kaže, u prilog tome govore i sadašnje vremenske (ne)prilike. To je ono što nam je već sada vidljivo. Ostalo će vidjeti neki drugi „ljudi“, u neko buduće vrijeme.
Knjiga je izuzetno zanimljiva. Potaknula me na ona moja česta razmišljanja o biti i postojati. Ovdje i sada.
Tijelo je materija. Prolazna i promjenjiva. Duh, duša, duševno, je svjetlost i energija.
Hoćemo li materijalnome silno težiti, unatoč tome što znamo da ga sa sobom nećemo nositi?
****
Danas sam tragove u snijegu ostavila. Novi snijeg prekrit će ih noćas novim naslagama.
Da sam danas hodala, sutra nitko neće znati.
„Sve će to prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“, netko je u pjesmi pjevao.....
Istinu je rekao.
Oznake: zemlja, ljudi, tragovi
01.03.2018. u 23:30 | 13 Komentara | Print | # | ^