Ljubav kroz riječi jedne žene

Prvi razred, prva slika

Stoje na našim policama. Oni su čuvari sjećanja na drage nam ljude i događanja. Posebni su oni s crnobijelim slikama. Majka je slike u albume stavljala . Kako godine prolaze sve više ih imamo......Albuma, slika i sjećanja.

Prvi razred, prva slika

U starom školskom dvorištu dva reda klupa. Na lijevoj strani dvadeset učenika trećeg razreda, na desnoj osamnaest prvačića. U prvom redu , u prvoj klupi sjede dva mala smiješna lika.
Jesu li dva dječaka, ili dječak i djevojčica?
****
Tri dana prije učitelj im je rekao da dolazi fotograf . Objasnio im je ukratko što točno fotograf radi i da će se slikati. Bilo je to drugo i drugačije vrijeme. Slikalo se u posebnim prigodama. Koliko je bila rijetka, toliko je slika bila i skupa. Naglasio je kako se lijepo moraju obući i počešljati. Onaj koji neuredan dođe ,neće se slikati

Nije djevojčici bio problem slikati se. Problem je bio onaj dio ...lijepo se obući. To je značilo da će joj mama pripremiti šos ili haljinu i svezati kečke. Znate one sa mašnicom koje na slici izgledaju kao rogovi. I to bi ona preživjela , samo, kako će se s prijateljima igrati? U šosu ili haljinici na drvo se ne može popeti. Ni nogomet neće moći igrati. Znala je kako će biti teško, ali jedan dan, nekako će izdržati.

Njezinog najboljeg prijatelja Petra mučilo je ono ...lijepo se počešljati. To je značilo da se mora ošišati. Ondašnje brice na selu znali su brijati, ali šišati.....? Bože sačuvaj.
Tako je i bilo. Petar se poslije škole išao šišati, djevojčica je kao moralna podrška išla gledati.

Ozbiljan je brica bio dok je Petra šišao. Hodao je oko njega,škarama šišao,mašinicom brijao....sve dok se na kraju, zadovoljno nije odmaknuo . Frizura je bila kao u koke golovrate. Ta je frizura bila preteča današnjoj modernoj izvedbi fudbalerke. Petar je plakao. Nije mogla podnijeti njegove suze. Hrabro je pred bricu stala i rekla nek i njoj sredi frizuru. Pravdao se on kako djevojčice ne šiša, no na kraju je ipak pristao .

- Molim šiške malo skratiti ; odvažno je rekla .
Je, šiške je lijepo odrezao. Onako odokativno ,crta mu je bila vrh čela. Onda je sjeckao , rezuckao i dužinu lijepo skratio . Ravno do sredine uha. Izgledala je kao nepravilni geometrijski lik. Petar više nije plakao. Zbunjeno su se pogledavali. Vidjevši na što liče, glasno su se smijali.... No, ne zadugo!

Djevojčicu je majka u nevjerici gledala. Onda je , kako je i red ,vikala i špotala. Na kraju ,ogledalo pod nos joj stavila i pitala:
-Što si to od sebe napravila?
Šutjela je. Ništa govorila nije. Za prijateljstvo ni jedna žrtva, prevelika nije.
Petar je bolje prošao. Njegova je majka zadovoljna bila. Što kraće, to bolje.

Vidjevši ih drugi dan u školi , svi učenici, grohotom su se smijali.Različita imena im davali. Da bi djecu umirio učitelj je rekao kako djevojčica izgleda kao Kleopatra, a Petar kao njezin štitonoša.
- Koja Kleopatra , koji štitonoša ?
Ni jedni, ni drugi nisu znali. Važno je bilo da im se više, barem za kratko, nisu smijali.

Učitelj ih je vojnički u klupe namjestio. Nasmijan, ponosno je između dva reda klupa stao.
-Ptičica; rekao je fotograf.
Zasvijetlila je bljeskalica....
U prvom redu, u prvoj klupi , dva mala smiješna lika. Dječak i djevojčica.
****
Petra već dugo među nama nema. Ostala je samo jedna slika i puno uspomena.






Oznake: albumi, slike, sjećanja

27.02.2018. u 18:48 | 14 Komentara | Print | # | ^

Ugodno popodne

Nadam se da se Harambaša neće ljutiti. Priču ću na njegov način ispričati:))
****
Novo odijelo, pa onda kapica Ovaj put za izlazak lijepo sam se zbigecala. Naravno, ne sama. Harambaša bi rekao...obukla me mama:))
Vani je padao snijeg. I ja sam u kafić ušla. Kao prava dama. Malo sam između stolova prošetala, malo pozirala. Ljudi su me sa simpatijama gledali. Iako sam očekivala, nisu negodovali.


Dobila sam poslasticu. Osoblje me s vodom počastilo. Baš mi je lijepo i ugodno bilo. Poslije kave malo smo šetale, a onda se autobusom i tramvajem vozile. U tramvaju, mama je sjedila.


Dobro da je tako. Od jutra do večera prenatrpana je obavezama. Ja znam da sam njezina najveća ljubav ,ali sam i obaveza. Bila sam ja svagdje. Dosta svijeta proputovala, ali u školi za ljude , nikada nisam bila. U učionici police su bile prepune knjiga. Puno ljudi, puno različitih misli. Dok smo čekale mama me na krilu čuvala.


Onda su papir i olovku uzeli . Meni naravno , ništa od toga, nisu dali.Puno toga i ja bih napisala , samo kad bih slova znala. Mama me kod radijatora stavila . Legla sam i slušala.

Nevjerojatna energija prostoriju je ispunila....
Misao, riječ, rečenica. Koliko ljudi, toliko u nastajanju, nedovršenih priča.
O čemu će priče pričati? Kako će se zvati?
Hoće li priče čitati? Hoću li sadržaj saznati?

Naravno da će priče čitati, o njima pričati. Neki su pisci kao i priče...pisci u nastajanju. Pisci bi priču htjeli dovršiti, u tvrdi ili meki uvez staviti i objaviti. Onda će i njihove knjige na policama stajati i čekati.....Da knjigu netko otvori i priču pročita....
Zanimljivo iskustvo sam imala. Nove ljude upoznala,priča se naslušala.....
Ugodno popodne sam provela .
S ljudima, njihovim mislima i očekivanjima.

26.02.2018. u 14:54 | 9 Komentara | Print | # | ^

Odričem se odricanja

Iza nas je vrijeme maski i maskenbala, maškara i karnevala. Sve se preselilo na ulice i trgove. Prvi put ove godine na vrata nisu pozvonile meni najdraže, male maškare. Djeca iz ulice, iz susjedstva, djeca iz kvarta nisu veselo ulicom hodala, po ulazima bučala....nisu na vrata zvonila. Ostali su za njih pripremljeni slatkiši i kovanice koje sam dugo u staklenku sakupljala.

Istina, zadnjih godina sve manje ih je bilo, ali da ih uopće nema, još nikada ,nije se dogodilo. Možda su se od maškaranja umorili? Možda im roditelji nisu dozvolili? Možda je internet kriv, a možda ovo naše potrošačko vrijeme?

Obilježili smo i Valentinovo. Jedni ga zovu Dan zaljubljenih, drugi Dan ljubavi. Ma kako ga zvali , ma kako ga obilježavali, dobro je barem jedan dan pričati o ljubavi. Istina je da ljubav živimo svaki dan. Ljubav je ono što nam snagu daje.Ono što nas pokreće. Ljubav je nježna i krhka. Ljubav je međusobno primanje i davanje. Koliko ljubavi damo, toliko nam se ljubavi i vraća. Nije dokaz ljubavi poklon zamotan u šarenom celofanu. Ljubav je ruka u ruci, brižan pogled, zagrljaj, mali znak pažnje. S vremenom , na ljubav se naviknemo kao na nešto što se podrazumijeva. Ništa u životu se ne podrazumijeva. Ljubav najmanje. Zato je dobro na sav glas, barem jedan dan, pričati o ljubavi.

Valentinovo smo i nekada obilježavali. Istina, drugačije . Onako kako bi to i danas trebalo obilježavati . S rukom u ruci, sa stručkom mimoza ili crvenom ružom. Bio je to dan kada se ptičice žene, kada svoje gnijezdo savijaju.

Amerika je još uvijek zemlja daleka....Njihovi običaji ili načini slavlja i obilježavanja blagdana, Dana, ma kako se zvali, udomaćili su se i među nama. Šareni blještavi izlozi, marketing, prodaja svega i svačega u čast ili u slavu nečega. Nikada me taj sjaj i glamur u izlozima i dućanima nisu privlačili. Već davno, odrekla sam se kupovine koječega ,u ime nečega.

Vjerujem da se većina dobro provela i veselila, isto tako vjerujem kako se većina, od svega iza nas i umorila. Ušli smo u vrijeme korizme, u vrijeme odricanja.
Čitav život nečega se odričemo. U mladosti ,zato što nemamo i ne možemo. U zreloj dobi, odričemo se jer naučimo da nije zdravo. U starosnoj dobi zato što iz različitih razloga ne smijemo.

Ulazimo u vrijeme iščekivanja.... buđenja proljeća.
Uživaj u onome što voliš . Priušti si sve što možeš. Nemoj se odricati ako ne moraš.
Odričem se odricanja.

17.02.2018. u 17:45 | 24 Komentara | Print | # | ^

Jesmo li?


Ako je dio mladosti , a kasnije, i cijelog života prijateljstvo, onda je razumljivo da je i puno toga utkano u uspomene i sjećanja.
Sretna sam kad vidim njezino ime na mobitelu. Znam da ćemo dugo razgovarati. Znam da ćemo se smijati. Uvijek vedra i nasmijana, kao nekada u školi, tako i sve ove godine, ona nas na svoj poseban način, zajedno održava.

Danas je nazvala i već nakon par uobičajenih riječi pitala:
-Imaš li vremena?
- Za tebe uvijek , odgovorila sam.
-Nešto bih ti pročitala . Slušaj ......
*****
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj
koji ne mijenja svoj život
onda kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći
svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta.

*****
Nakon kratke stanke dodala je;
-Rekao je ....
-Pablo Neruda u pjesmi Lagano odumiranje. Kako si se baš danas sjetila pjesme?
- Sjedim na podu među hrpom slika i uspomena. U jednoj kutiji sve je puno raznobojnih listova iz školskih dana. Među njima , na već požutjelom papiru i ova je pjesma ,tvojom rukom prepisana.

*****
Puno puta zajedno smo ovu pjesmu čitale, o pjesmi razgovarale. Pjesma nam je bila misao vodilja . Bile smo sigurne kako ćemo u životu slijediti samo svoje srce i svoje snove. Znale smo da ćemo u životu raditi ono što volimo i ono želimo. Onda nismo znale da ćemo ponekad morati raditi i ono što nam se baš ne sviđa. Ono što se mora.

Nakon puno godina pjesmu smo analizirale.

U prvom stihu smo se snašle. Prvi stih smo ostvarile.

O drugom stihu dugo smo raspravljale . Na kraju smo zaključile kako svi imamo navike. Navike nas mogu, a ne moraju sputavati. Navike možemo imati ,ali im ne smijemo robovati.

Treći i četvrti stih, za drugi put smo ostavile.
*****
Jesmo li slijedile stihove, ili smo negdje malo pogriješile? Jesmo li sa svakim stihom rasle, ili smo ipak , u nekom stihu.....lagano odumirale?

Ne samo ona i ja, nego svi mi!?

06.02.2018. u 23:02 | 14 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Studeni 2019 (8)
Listopad 2019 (8)
Rujan 2019 (5)
Kolovoz 2019 (8)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (9)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (5)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (8)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (7)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

SPOZNAJA

Linkovi

MALE MUDROSTI

Loading