Ljubav kroz riječi jedne žene
Jesmo li?
Ako je dio mladosti , a kasnije, i cijelog života prijateljstvo, onda je razumljivo da je i puno toga utkano u uspomene i sjećanja.
Sretna sam kad vidim njezino ime na mobitelu. Znam da ćemo dugo razgovarati. Znam da ćemo se smijati. Uvijek vedra i nasmijana, kao nekada u školi, tako i sve ove godine, ona nas na svoj poseban način, zajedno održava.
Danas je nazvala i već nakon par uobičajenih riječi pitala:
-Imaš li vremena?
- Za tebe uvijek , odgovorila sam.
-Nešto bih ti pročitala . Slušaj ......
*****
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj
koji ne mijenja svoj život
onda kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći
svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu,
da pobjegne od smislenih savjeta.
*****
Nakon kratke stanke dodala je;
-Rekao je ....
-Pablo Neruda u pjesmi Lagano odumiranje. Kako si se baš danas sjetila pjesme?
- Sjedim na podu među hrpom slika i uspomena. U jednoj kutiji sve je puno raznobojnih listova iz školskih dana. Među njima , na već požutjelom papiru i ova je pjesma ,tvojom rukom prepisana.
*****
Puno puta zajedno smo ovu pjesmu čitale, o pjesmi razgovarale. Pjesma nam je bila misao vodilja . Bile smo sigurne kako ćemo u životu slijediti samo svoje srce i svoje snove. Znale smo da ćemo u životu raditi ono što volimo i ono želimo. Onda nismo znale da ćemo ponekad morati raditi i ono što nam se baš ne sviđa. Ono što se mora.
Nakon puno godina pjesmu smo analizirale.
U prvom stihu smo se snašle. Prvi stih smo ostvarile.
O drugom stihu dugo smo raspravljale . Na kraju smo zaključile kako svi imamo navike. Navike nas mogu, a ne moraju sputavati. Navike možemo imati ,ali im ne smijemo robovati.
Treći i četvrti stih, za drugi put smo ostavile.
*****
Jesmo li slijedile stihove, ili smo negdje malo pogriješile? Jesmo li sa svakim stihom rasle, ili smo ipak , u nekom stihu.....lagano odumirale?
Ne samo ona i ja, nego svi mi!?
