SVI SVETI
Sutrašnji blagdan za mene nije nešto što bih povezala sa smrću, strahom, bolom, patnjom ili nečim na što asocira popularni naziv Dan mrtvih. Svi Sveti su zapravo blagdan prisjećanja na sve koji su za života bili sveti, a možda nisu spomenuti u kalendaru i na popisu svetaca jer njihova svetost nikad nije bila službeno zabilježena. No ipak je to dan kad se po tradiciji odlazi na groblja, pale svijeće, kupuje cvijeće. I prisjeća se, ili bi se trebalo prisjetiti, onih koji su nam nekoć bili dragi a sad više nisu među nama. Ili onih za koje znamo samo iz pričanja svojih starijih, ali nam se čini kao da smo ih upoznali pa također i za njih zapalimo svijeću na grobu ili na nekom drugom za to predviđenom mjestu.
Znam, znam – blagdan je komercijaliziran do besvijesti. Novac pokreće svijet živih, nije ni čudo da se uvlači i u naše odnose sa svijetom mrtvih, ako takvo nešto uopće i postoji. Ipak, mislim da i ovdje, kao i u svemu u životu, sve ovisi o stavu pojedinca. Osim toga, ne treba osuđivati. Ako nekoga veseli kad potroši gomilu novca kako bi grobove svojih najdražih ukrasio velikim aranžmanima krizantema, to je njegovo pravo, kao što je moje da se tiho šuljam ušuškana u gomili i upijam mirise i boje tog posebnog jesenjeg dana.
Dok ljudi prolaze u beskonačnim kolonama, njihovi se glasovi stapaju u poseban žamor, poput neke neobične, ali uhu ugodne pjesme. Jer na posljednjem počivalištu mrtvih gotovo nikad se ne viče, ne sluša se glazba, a svađe i povišeni tonovi ostavljeni sa za neko neodređeno kasnije vrijeme. Osjećaj zajedništva sa svima prožima me dublje i jače nego ostalih dana. Slabašan miris posljednjeg ovogodišnjeg cvijeća miješa se s oštrijim mirisom odrezanih grana ukrasnog zelenila u aranžmanima i stapa s mirisom otpalog lišća koje ponekad šušti pod nogama. Volim kad ne pada kiša. No rijetko se događa da dan bude suh i topao, jesenska svježina ispunjava pluća slasnim udisajima prohladnog zraka. Ponekad se učini da uza sav žamor čujem pucketanje fitilja u upaljenim lampašima čiji blagi miris paljevine i parafina lagano draška nosnice dok prolazim pored već ukrašenih grobova.
Paljenje svijeće trag je prastarog obreda prinošenja žrtve paljenice – poklona kojeg iz ruku možemo ispustiti jedino tako da ga pretvorimo u pepeo. Utješno, jer nema načina na koji bismo ruku s darom pružili onamo gdje se nalaze oni kojima je dar namijenjen.
No svijeća simbolizira i život. U trenutku kad se rodimo, svijeća se pali. Onda neko vrijeme gori, ponekad zatitra, ponekad se možda gotovo utrne, taj titravi plamičak koji prkosi svakom vremenu. Ponekad podari život prenoseći plamen novoj svijeći. I gori, gori. Na kraju se ugasi.
Želim vam miran i blagoslovljen sutrašnji dan.
31.10.2008. u 22:35 | K | 32 | P | # | ^
ŽENA VREMENSKOG PUTNIKA
Spisateljica Audrey Niffenegger autorica je neobičnog ljubavnog romana intrigantnog naslova koji sam stavila iznad ovog posta. Kako sam tri dana provela više ili manje u horizontali zbog neugodne viroze, imala sam vremena pročitati ovu i još jednu izvrsnu knjigu gotovo u jednom dahu. Roman nije nov, izašao je 2005. u odličnom prijevodu Dragane Vulić Budanko u izdanju Profila. Stjecajem okolnosti, tek je sad završio u mojim rukama.
Fabulu je nemoguće jednostavno prepričati, jer nas autorica tako suptilno vodi kroz brojne vremenske petlje, čvorove i čvoriće, da to može pohvatati samo netko tko pažljivo pročita cijelu knjigu. Henry je prvi čovjek kojemu je dijagnosticiran rijedak genetski poremećaj skraćeno nazvan krono.On se manifestira tako da u trenutku kad se uznemiri ili kad dođe do vizualnih podražaja zbog bljeska svjetlosti ili titranja slike na televizoru bude naprosto izbačen iz svog i premješten u neko drugo vrijeme. Često se tamo susreće s ljudima iz svoje prošlosti i budućnosti, pa i sa samim sobom. No problem je što on nikako ne može promijeniti ništa što se već odigralo u prošlosti, ma koliko to želio i pokušavao. Osim toga, kad nestane, iza njega ostane hrpa odjeće, a na novom mjestu osvane potpuno gol. Kako bi preživio, naučio je mnoge sumnjive vještine poput provaljivanja, krađe, tučnjave. U Chicagu gdje živi policija ga već poznaje jer im uvijek nestane iz zatvora prije nego što ga identificiraju. Clare poznaje Henryja od svoje šeste godine. Stalno joj se vraća, a ona postane tek postepeno svjesna da se on vraća iz različitih budućnosti i ne zna uvijek ono što je znao onaj Henry s kojim je prethodno razgovarala. Na kraju upozna Henryja u stvarnom životu, no on nije onaj kojeg je upoznala, on će to tek postati kad se nađu zajedno. Oni se vjenčaju i započnu život pun nevjerojatnih pustolovina. Obilaze liječnike i nastoje Henryjevo nestajanje dovesti pod kontrolu, a priželjkuju i dijete… I tako se nastavlja priča, vrlo romantična i paradoksalno realistična na jedan poseban, šarmantan način. Isplati se djelo pročitati i zato što je autorica izvrsna spisateljica koja dobro poznaje i voli sve likove sa svim njihovim vrlinama i manama, pažljivo plete fine niti međusobnih odnosa, a mjesta događanja također odaju poznanstvo dublje od površnog pogleda. Scene seksa kojih također ima priličan broj u romanu utkane su u cjelinu i nimalo ne vrijeđaju svojim istaknutim mjestom. Jer roman je ipak ljubavni – svevremena priča o Penelopi koja očekuje svog Odiseja, znajući da će se jednom, prije ili kasnije, vratiti.
U svakom čovjeku kriju se i Penelopa i Odisej. No Penelopa je ipak prisutnija u ženama, ona je dio anime, ne animusa. Neizmjerna, premda neprimjetna snaga kojom žene koje su doprle do svoje nutrine prolaze kroz život nema uočljivu udarnu moć muškog principa. Ali ima moć trajanja i širinu zahvaćanja koja se ponekad prenosi generacijama. Koliko puta sam gledala Penelope oko sebe, naizgled obične, neupadljive žene, u trenutku kad duboko udahnu, čvrsto stisnu zube i odluče ustrajati do kraja, i preko kraja, ako bude potrebno.
Počela sam pisati ovaj post jer sam željela obraditi dvije stvari – ženski način pisanja i putovanje kroz vrijeme, no otišla sam drugamo. O ženskom pismu sam možda nešto i rekla, a o putovanju kroz vrijeme zapravo i nemam što dodati. Vrijeme je za nas prividno ili stvarno linearno u trenutku gdje jesmo. U prošlosti izgleda ukočeno i ograničeno djelovanjem na koje više ne možemo utjecati. U budućnosti izgleda raspršeno na bezbroj mogućnosti koje se nude u svakom trenutku. No kad budućnost postane sadašnjost i kad smo prisiljeni odabrati jednu mogućnost, i ona tako postaje sadašnjost i vrlo brzo je ukrutimo u zamrznutoj prošlosti. To je način kako mi doživljavamo vrijeme. Je li to odraz stvarnosti ili našeg subjektivnog doživljaja, ne znam. Bi li vrijeme postojalo kad ne bi bilo nas koji u svakom trenutku odabiremo slijedeći trenutak u neposrednoj budućnosti? To su već filozofska pitanja i ja danas za njih nisam spremna, a neću ni biti jer ih zasad smatram nerješivima. Ostat ću tako u sadašnjosti i svemu što sam napisala dodati još jedan lijepi citat koji sam našla u knjizi. Može se tumačiti na više načina – muški, ženski ili univerzalni, kao i svaki koji je između tih krajnosti. Odaberite slobodno.
26.10.2008. u 19:41 | K | 29 | P | # | ^
KESTENI
Volim jesen. Uvjeravaju me ponekad stariji da će ta ljubav s vremenom nestati i premjestiti se na ljeto ili proljeće, no dosad se to još nije dogodilo. Volim boje, okuse, mirise jeseni, zbog njih me često preplavi titravi i topli unutarnji osjećaj da sam se na trenutak uistinu vratila kući. Jesenja magla koja poput vate obavija prozore mog toplog boravišta u prohladnim jutrima i prijepodnevima podsjeća me kako sam sretna što imam svoje ugodno mjesto pod suncem. Kad se u poslijepodnevnim satima vraćam kući volim proći pored kestenjara iz čijih se peći osim topline koju mogu osjetiti ako stanem u blizini, širi i zanosni miris pečenih kestena. Nekad hrana siromaha, danas najpopularnija potpuno prirodna poslastica u prohladnim jesenskim i hladnim zimskim danima. Dok su zime bile oštrije i temperatura normalno padala na oko -10 u jutarnjim satima, i nije se dizala iznad nule ni u kratkim i sunčanim zimskim popodnevima, često sam kupila kestene u papirnom zamotuljku samo kako bih ugrijala prste promrzle u vunenim rukavicama. Bile su dugotrajne i uistinu hladne te stare anticiklone koje su nam stizale iz Sibira osamdesetih godina.
No da se vratim kestenima – kako ih volim jesti, nekako se podrazumijeva da ih volim i brati. Tako smo se odlučili jutros malo ranije uputiti prema Samoboru i okolnim nalazištima tog ukusnog ploda. Magla je obavijala automobil – što i nije jako ugodan osjećaj – Sava se jedva razabirala s jankomirskog mosta. No već se nad autoputom počela kidati i nad Samoborom nas je dočekalo sunce na vedrom jesenjem nebu.
Rude-centar središnji su dio jako razvučenog naselja. Često sam onuda prolazila, što autobusom, što automobilom, a ponekad i pješice. Naselje se proteže duž potoka Gradne koji niže dolje protječe pored tvornice kristala, zatim kroz nekoć popularno izletište Vugrinščak i samo središte Samobora. Odavde se kreće na vrhove Oštrc i Plešivicu, ali i manje poznati Črnec. Kad sam jednom davno, početkom devedesetih, u planinarskom pohodu kao usputnu postaju posjetila i vrh Mali Črnec, nisam znala kako će veliku ulogu u mom životu odigrati taj kraj, osobito susjedni brijeg Veliki Črnec. Ljetno branje borovnica i jesensko branje kestena pretvorilo se u svojevrsnu tradiciju koju smo održavali muž i ja, a kasnije smo u to uključili i svoju djecu. Premda oduvijek više volimo laganu šetnju od Samobora i blagi uspon šumovitim padinama iznad tvornice kristala koji započinje ondje gdje završava Rudarska draga i vodi jednim od najljepših šumskih puteva do Palačnika, odakle se lako može doći do Črneca, i ova stanica autobusa i parkiralište automobila nije nam loš početak, osobito ako žurimo kao danas.
Pogled na Oštrc urešen jesenskim bojama otvara se gotovo odmah nakon izlaska iz naselja.
I kućica do koje treba doći uspinjući se uskom strmom cestom.
Kad se čovjek približi, ugleda prizor kojemu se mora sa simpatijom nasmiješiti. Najradije bih je podragala – tako me podsjeća na brojne prolaske ovuda.
S desne strane iz cijevi izvire voda. Vidjela sam da planinari ovdje pune svoje čuture i piju, no nikad je nisam okusila iz straha da nije zdrava za piće. Tom dojmu doprinosi i vinograd posađen odmah iznad izvora, a znamo čime se sve tretira vinova loza protiv štetnika i za bolji urod. No hladna je i dobra za oprati ruke i oznojeno lice u vrućim danima. Danas nam to nije bilo potrebno.
Uspon je prilično strm na dva ili tri mjesta, a po napuklinama u asfaltu čini se da ni tlo nije sasvim stabilno. Premda – većeg odronjavanja ovdje nismo vidjeli u protekla dva desetljeća, osim što se prije dvije godine urušio dio ceste malo dalje, gore u selu.
Pitaju me trezveno moji mali, zapravo mladi, jer mali više nisu, dečki, zašto ne nađem nešto ljepše za slikanje. Po licima im vidim da oni ovaj prizor smatraju ružnim. Kućica stara, zapuštena, i vrata su joj ove godine izvaljena pa se može zaviriti u mali prostor, vidi se i ležaj do drugog prozora, onog dalje od ceste, gdje očito godinama nitko nije spavao na rasušenom drvetu pokrivenom raznim neprepoznatljivim otpacima. Ipak, ono što ja vidim nije rugoba i ne osjećam strah od takvog bivanja koji bi mi kućicu mogao učiniti odbojnom. Ona je meni glasnik iz prošlosti, starac koji ima svoju priču, sigurno zanimljivu, ali nikad ispričanu. Iz godine u godinu gledala sam je kako postaje sve više oronula i usamljena, no činjenica da je još uvijek ovdje i da je mogu pozdraviti kao staru prijateljicu uvijek kad prođem mimo dovoljna je da me razveseli. Nedostajat će mi ako jednom prođem i ne ugledam je..
Obližnji stari kotac, odavno nenastanjen, mogao bi također poslužiti kao dokaz moje opčinjenosti ružnim. No slikala sam ga zato što još uvijek čujem, kad onuda prolazim, veselo roktanje nekadašnjih stanara nesvjesnih svoje zle kobi.
Mali Črnec upada u oči svojim zašiljenim vrhom, a ako se popnemo na njega, ugledat ćemo prekrasan prizor posvuda oko sebe i možda shvatiti zašto naizgled skromno Samoborsko gorje znalci često uspoređuju s Alpama.
Busen zlatica nekako odudara od jesenskog ugođaja svojim raskošnim žutilom i bujnim zelenilom svog okruženja. Nije to slučajni relikt davno prohujalog ljeta, ovo je jedan od pokazatelja da nam je vrijeme ipak sve toplije i toplije…
Ovaj simpatičan i miran pas strpljivo nas je pratio na posljednjem dijelu uspona. Kad smo stigli do prijevoja između Malog i Velikog Črnca, pas nas je još jednom sve redom ponjušio, prekontrolirao stvari koje smo izvukli iz ruksaka kako bismo se presvukli i otišao svojim putem. Kasnije smo ga sreli kod njegove kuće i ponovo prošli njuš-kontrolu, ali ovaj put nije krenuo za nama. Star je to pas, zadihao se na usponu i očito mu je jedna šetnja u našem društvu bila dovoljna. Neka još dugo poživi u tom prekrasnom kraju.
Prije ulaska u šumu bacila sam još jedan pogled prema Malom Črncu. Ranoprijepodnevno sunce bilo je još nisko na obzoru i nije mi svojim zrakama pokvarilo sliku, naprotiv.
Ušli smo u ovu bogatu šumu i lagano se spuštajući bez puno muke nabrali pune vrećice kestena.
Okrijepili smo se sendvičima i vodom kod ovih uredno složenih svježih bukovih cjepanica. Miris šume, padanje lišća, ali i zrelih kestena koji kao da su nas nastojali pogoditi svojim bodljikavim plodovima, osvježio je naše gradske mozgove i očistio osjetila. U ovo vrijeme na tom mjestu obično ima puno berača. To nije veliki problem ako se bere mala količina za obitelj, no danas prijepodne u toj šumi nismo sreli nikoga. Bio je to nezaboravan, prekrasan, suncem okupan dan. Naprosto nam se posrećio.
Prije izlaska iz šume nisam mogla odoljeti da ne pokušam uhvatiti barem djelić ljepote požutjelog kestenovog lišća naspram prekrasnog plavog neba, puno dubljeg i modrijeg nego što je na slici.
A kesteni? Skuhala sam ih malo i bili su ukusni, ali nisam ih slikala, da ne radim zazubice onima koji ih vole 
11.10.2008. u 23:03 | K | 43 | P | # | ^
PROLAZI IV – prema moru
Mogle su to biti moje noge – sasvim male, malo veće, velike, obuvene, u sandalama, u natikačama, u japankama, bose… Bose, da. Dok sam bila djevojčurak lagan kao perce, natjecala sam se s bratom, bratićem i sestričnom i ponekim prijateljem ili prijateljicom tko će brže doći do kraja stazice. Nagrada je bio pogled na more, na mali zaljev kao stvoren za kupanje, unatoč oštrom stijenju kojim je okružen i bezbrojnim crnim ježincima koji su do savršene bjeline ogoljeli priobalne stijene u tim davnim ranim sedamdesetima. Poznavala sam svaku izbočinu, svaki kamen na putu, svaki grm kupine koji je pružao svoje trnovite vitice prema mojim bosim stopalima, za uzvrat nudeći poneki sparušeni bobičasti crni plod koji je predstavljao najveće blago i bio izvor sitnog trnja koje sam ponekad vadila iz jagodica prstiju na rukama dok sam se spuštala prema plaži. Mjesto na kojem sad stoje ovelike noge mog već ovelikog sina početak je jedne otočke staze. Dvjestotinjak metara ljetnog sna praćenog gromoglasnim cvrčanjem cikada pod vrelim ljetnim suncem. Sna koji sam kao dijete budna sanjala jedanaest mjeseci u godini, da bih ga napokon živjela tri srpanjska ili kolovoska tjedna. Kasnije dva. Ponekad i manje. No ipak, san je ostao san, a miris smilja i ostalog mediteranskog bilja i pjevanje cikada još uvijek u meni budi staru, dobro poznatu čežnju.
Na pola tog začaranog puteljka koji nema ni dvije stotine metara, a doima se beskonačnim, nalazi se ovaj prolaz. Čini mi se da nije bio tako bujan i visok kad sam nekad ovuda gazila bosim nogama, birajući meka mjesta pokrivena zemljom između kamenih ploha koje izviruju pružajući uvis glatku površinu, ali i poneki oštriji rub koji je bolje izbjeći. U grmlju često šuškaju ptice i mali zeleni i smeđi gušteri. No premda u mnogim ljetnim danima koje sam ovdje provela nikad nisam vidjela zmiju, ipak se i danas oprezno zaustavim kad začujem zvuk provlačenja malenog tijela u osušenoj šikari podno grmlja ili u makiji iza mocira. Ne bojim se osobito da bi me zmija mogla napasti, ali općenito volim vidjeti stvorenje koje mi se približava, ma što to bilo.
Ovo mjesto je mjesto izbora. Može se popeti na široki suhozid i nastaviti najkraćim putem do vrletnog dijela plaže gdje nema puno mjesta za ručnike, a ulaz u more je strm i zaštićen grebenima na kojima rastu morske vlasulje i treba ih oprezno preplivati držeći se blizu površine. Ili skrenuti lijevo i spustiti se strmim dijelom puteljka kroz grmlje, a zatim kroz livade i makiju do dijela plaže na kojem je ulaz u more ljepši i kupanje ugodnije. Moje bose noge uvijek su radije birale lijevi, mekši put. Desno sam skretala samo kad bi i drugi onamo išli, da pokažem da se i ja mogu nositi s oštrim bridovima velikog naslaganog kamenja. No prije nego što krenem dalje, moram na trenutak zastati. To raskrižje nije obično raskrižje. Ono je mjesto susreta s mojim djedom. Puno puta sam ga dosad vidjela u mislima kako se približava s ležaljkom u jednoj, a novinama u drugoj ruci. Stoji i priča nam kako se u svibnju kad je bakin rođendan, a zatim i njihov vjenčani dan, verao po ovim padinama iznad zaljeva i tražio cvijeće i lijepe trave slažući buket za baku. Stajala sam tada kao dijete i čekala da krenemo dalje, a nestrpljivost da se što prije okupam miješala se sa znatiželjnim upijanjem djedovih riječi. Jer djed je bio od onih ljudi čije sam riječi uvijek mogla vidjeti u mislima dok je govorio, a i kasnije kad bih se prisjećala njegovih priča, puno češće stvarnih nego izmišljenih, iako smo ga mi djeca često gnjavili da nam ispriča neku bajku. Onda bi malo zastao, vidjela sam kako prevrće u mislima brojne događaje iz svog dugog i bogatog života za koje je smatrao da bismo ih mi unuci trebali čuti. Onda bi nam pričao o svojim putovanjima, o teškim ratnim godinama, o svojim roditeljima i ostaloj velikoj obitelji, a priča bi uvijek imala glavu i rep i stanovitu pouku koja mi nikad nije zasmetala. U onih nekoliko navrata kad bi nam ispričao neku od poznatih priča iz knjiga, neku bajku, one nisu zaživjele, nisam ih mogla vidjeti i doživjeti i ubrzo su potpuno nestale iz mojih sjećanja. Upravo zbog te životnosti kojom nam je pričao o svom svibanjskom branju cvijeća, na tom posebnom mjestu gdje se meka stazica razdvaja od tvrde, ostao mi je zauvijek trag mojih sjećanja koja su se stopila s njegovima u jedno, zajedno s osušenim buketom koji je baka običavala čuvati cijeloga ljeta i pokazivala nam ga i pričala nam kako je bio lijep dok je bio svjež, i kako ga je djed nabrao na padinama iznad plaže upravo za nju, i ono što nitko od njih nikad nije spomenuo, ono što je ostalo utkano u buketu, svježem i suhom, u vazi i uz stazice gdje je sakupljen, u nama koji se i dalje toga sjećamo, u neponovljivom tkanju života koji teče i ne prestaje ni s nama ni nakon nas.
A mekana stazica posuta vlatima osušene trave tiho vijuga kroz rijetko grmlje i čini se da nikad neće stati i da ostaje uvijek ista, poput sjećanja na pritajenu snagu bogate crvene zemlje i na vlati osušene trave koje tako meko i nježno dodiruju bosa stopala da bih mogla, čini se, zauvijek prolaziti i nikada ne doći do kraja, do cilja koji se gubi u maslinastom zelenilu ljetne makije ostavljajući samo nejasan nagovještaj svoga postojanja.
Uostalom, što je cilj? Doći na bijelu kamenu obalu pored prekrasnog, čistog, tirkizno plavog mora nadsvođenog nebom sličnih umirujućih nijansi? Uroniti tijelo u zagrljaj slanih valića koji nas miluju i govore nam kako nismo sami, kako nismo odvojeni, kako smo njihovim kapima povezani sa svakom točkom na kugli zemaljskoj koju oplakuje slana morska voda? Je li cilj sjediti na obali i razgovarati s ljudima koje često susrećemo samo jednom godišnje, a čini nam se da ih poznajemo oduvijek i zauvijek i da vrijeme između tih susreta nije ni postojalo? Sjediti zamotan u ručnik s gorkastim okusom soli u ustima i promatrati rakove kako šeću od pukotine do pukotine tražeći hranu i povremeno znatiželjno promatrajući nas, uljeze u njihovom algama obraslom svijetu? Nježno odvojiti usamljenog ježinca sa stijene i zadržati ga na dlanu kako bismo bolje promotrili ili pokazali djeci plavičastocrnu ljepotu koja se presijava na živim bodljama u laganom pokretu, okrenuli ga na leđa kako bi maleni mogli vidjeti usta kojima zahvaća i guli sloj algi prirastao na stijene hraneći se njima, a zatim ga oprezno vratiti u njegov dom, ili ga zavitlati mao dalje od obale kako ne bi postao žrtvom prestrašenih namjernika? Ili je cilj naprosto biti, postojati ovdje i sada, u trenucima kad ne hitamo bezglavo kroz život tjerani obvezama koje smo si sami nametnuli? Ili sve to, i još puno toga? Ne znam, možda. Volim sve to gledati, volim slušati, mirisati, osjećati svakim dijelom svoga duha i tijela. To su moji morski prolazi.
Danas zapravo i nije dan za ovakav moj zakašnjeli ljetni post. Dogodile su se strašne stvari, ali o njima ionako ne bih mogla pisati. Pomisao da djevojka koju sam nekad poznavala, makar i ne prisno, više ne živi, ne diše, i da je povrh toga posljednje što je pred sobom u životu vidjela bila cijev pištolja i, možda, lice nepoznatog ubojice za kojeg bih željela da bude uhvaćen i izručen pravdi ma kakva ona bila, prilično mi je teško podnošljiva, previše da bih poželjela o tome pisati. Zato ću šutjeti o tome.
06.10.2008. u 21:18 | K | 33 | P | # | ^
