SVI SVETI
Sutrašnji blagdan za mene nije nešto što bih povezala sa smrću, strahom, bolom, patnjom ili nečim na što asocira popularni naziv Dan mrtvih. Svi Sveti su zapravo blagdan prisjećanja na sve koji su za života bili sveti, a možda nisu spomenuti u kalendaru i na popisu svetaca jer njihova svetost nikad nije bila službeno zabilježena. No ipak je to dan kad se po tradiciji odlazi na groblja, pale svijeće, kupuje cvijeće. I prisjeća se, ili bi se trebalo prisjetiti, onih koji su nam nekoć bili dragi a sad više nisu među nama. Ili onih za koje znamo samo iz pričanja svojih starijih, ali nam se čini kao da smo ih upoznali pa također i za njih zapalimo svijeću na grobu ili na nekom drugom za to predviđenom mjestu.
Znam, znam – blagdan je komercijaliziran do besvijesti. Novac pokreće svijet živih, nije ni čudo da se uvlači i u naše odnose sa svijetom mrtvih, ako takvo nešto uopće i postoji. Ipak, mislim da i ovdje, kao i u svemu u životu, sve ovisi o stavu pojedinca. Osim toga, ne treba osuđivati. Ako nekoga veseli kad potroši gomilu novca kako bi grobove svojih najdražih ukrasio velikim aranžmanima krizantema, to je njegovo pravo, kao što je moje da se tiho šuljam ušuškana u gomili i upijam mirise i boje tog posebnog jesenjeg dana.
Dok ljudi prolaze u beskonačnim kolonama, njihovi se glasovi stapaju u poseban žamor, poput neke neobične, ali uhu ugodne pjesme. Jer na posljednjem počivalištu mrtvih gotovo nikad se ne viče, ne sluša se glazba, a svađe i povišeni tonovi ostavljeni sa za neko neodređeno kasnije vrijeme. Osjećaj zajedništva sa svima prožima me dublje i jače nego ostalih dana. Slabašan miris posljednjeg ovogodišnjeg cvijeća miješa se s oštrijim mirisom odrezanih grana ukrasnog zelenila u aranžmanima i stapa s mirisom otpalog lišća koje ponekad šušti pod nogama. Volim kad ne pada kiša. No rijetko se događa da dan bude suh i topao, jesenska svježina ispunjava pluća slasnim udisajima prohladnog zraka. Ponekad se učini da uza sav žamor čujem pucketanje fitilja u upaljenim lampašima čiji blagi miris paljevine i parafina lagano draška nosnice dok prolazim pored već ukrašenih grobova.
Paljenje svijeće trag je prastarog obreda prinošenja žrtve paljenice – poklona kojeg iz ruku možemo ispustiti jedino tako da ga pretvorimo u pepeo. Utješno, jer nema načina na koji bismo ruku s darom pružili onamo gdje se nalaze oni kojima je dar namijenjen.
No svijeća simbolizira i život. U trenutku kad se rodimo, svijeća se pali. Onda neko vrijeme gori, ponekad zatitra, ponekad se možda gotovo utrne, taj titravi plamičak koji prkosi svakom vremenu. Ponekad podari život prenoseći plamen novoj svijeći. I gori, gori. Na kraju se ugasi.
Želim vam miran i blagoslovljen sutrašnji dan.
31.10.2008. u 22:35 | K | 32 | P | # | ^
volim mir koji je vezan uz ovaj dan...
nekako se sve utiša ,nema uobičajenog žamora...navečer idemo na groblje
osvjetljeno sviječama djeluje toplo ,nimalo odbojno...poslije svratimo na kuhano
vino...to su naši rituali...
pozdrav :)| marsi | 31.10.2008. u 23:28
vesna
Ja nisam imala "svojih" groboba. Preci moje mame, jedinice, svoje zivote su zavrsili u logorima, moga oca daleko od grada u kome sam zivjela.
Ali sam uvijek taj dan i dan poslije njega setala grobljima uzivajuci u titranju svijeca i ljepoti cvijeca. Nekada su svijece bile u niansama bijele boje, a cvijece nije bilo imjetno, niti su buketi bili izumjetniceni. U zraku se osjecao miris ljubavi i postivanja. Svi posjetiocii su bili prijatni jedni prema drugima. U tome sam uvijek osjecala dio carolije zivota.| borut | 01.11.2008. u 07:23
Ja sam nekad voljela ići zbog one šećerne vate. Inače, nisu samo mrtvi sveti, ima nas i živih :D
| Lizamona | 01.11.2008. u 07:49
Nažalost je vrijeme takvo posljednjih dana da ne možeš u potpunosti doživjeti ovaj dan, više brineš što ti olujno jugo gasi svijeće i uništava cvijeće, što zbog gužve po cestama jedva stižeš na odredište, ali zato kažu da će sutra biti sunčano i na miru ću prošetati po groblju...
| Majstorica s mora | 01.11.2008. u 09:23
razmišljah ovih dana o svjetlu. namjeravam to i napisati ako uspijem naći riječi. neki me dan zaskočilo to razmišljanje - onako nenadano...
puno razmišljam o tome što znači biti svet. na kraju se možda sve svede na to da sve ono dobro koje činimo i ljubav koju ugrađujemo u svoj i živote drugih - sve to nastavljamo živjeti na drugoj strani. i ne ulazimo u raj tek tada nego možda taj raj već sada pokušavamo živjeti i onda je to nešto kao logičan nastavak svega onoga oko čega se trudimo ovdje - pa i onda kada nam se i samima čini da je to sizifov posao.
i ja volim lišće, sunce, taj neki poseban ugođaj i priuštit ću si ga nekoliko dana nakon ovih blagdana. nadam se. imam problema sa sobom kad stojim na grobovima svojih prijatelja, svojih bliskih,.... ponekad tako teško vjerujem da su oni već otišli. kao da mi s godinama sve to postaje sve čudnije.
ne želim pisati roman, a čini se da je u tom smjeru krenulo. želim te od srca pozdraviti. tako mi je dobro sjeo tvoj post - osobito dio u kojem govoriš da ne možemo ionako ništa materijalnoga pokloniti onima koji odoše.
pusa :))| posoljeni zrak | 01.11.2008. u 10:24
ja sam već jutros obišla svoje najbliže, na malom retfalačkom groblju, upalila svijeće na grobovima i kod križa, za one koji nemaju poznato počivalište.
predvečer ću do aninog groblja, obići prijatelje, kolege, svoje profesore ...
oba su groblja usred grada, a ne na osami, pa se na njima svakodnevno čuju odjeci gradske vreve, mačke iz susjedstva spavaju na toplim nadgrobnim spomenicima, mirisi cvijeća i svijeća miješaju se s mirisima ručkova koji se kuhaju u okolnim zgradama ... smrt se tu više čini sastavnim dijelom života nego na novom groblju, izvan grada ...
u osijeku je danas oblačno no toplo, na bokorima krizantema zuje pčele a blagi povjetarac ne gasi svijeće ...| rU | 01.11.2008. u 10:29
Složio bih se sa konstatacijom komercijalizacije ovog dana..na žalost... Zato, na današnji dan nemam običaj kupovati cvijeće.. .osim poneku ružu najmilijima, svijeća.. oni su u srcima, mislima... i mislim da taj "vanjski luk" ni meni, a najmanje pokojnima ne treba... to natjecanje u aranžmanima po malo me iritira... lijepo je vidjeti uređena posljednja počivališta, lijepo je u predvečerje vidjeti ono treptanje svijeća...osjetiti taj miris cvijeća o kojem govoriš...ali, žalosno je što je to tako rijetko...i dobro da postoji barem jedan dan kada se pojedinci sjete najmilijih.... barem jedan dan ( ne mislim tu na one koji su zbog prostorne udaljenosti spriječeni..)
u ovaj kišni blagdanski dan ostavljam ti topli pozdrav....:)| smotani | 01.11.2008. u 11:40
današnji dan budi u meni sretna sijećanja i tugu u isto vrijeme....palim svijeće i putujem vremenom.........
hvala ti na posjeti......sliku moraš promatrati malo dulje........uho mlade žene postaje oko starice, a brada mlade žene veliki nos starice..........pokušaj.to je dokaz revolucije u našim glavama.......:-)))))))| Dinaja | 01.11.2008. u 12:05
pozdrav iz os Branko
| duhovnamisao | 01.11.2008. u 12:28
Ovaj dan uvijek u meni probudi sjetu, pogotovo kad sam- kao sad, daleko od grobova svojih najmilijih pa im svijeću mogu zapaliti samo kod križa i pomoliti se za njihove duše a cvijećem će grob okititi onaj ko je bliže...
| idesbeba | 01.11.2008. u 13:40
Da nije poseban dan ni po čemu
jedino to da se sređuju grobovi i kite cvijećem.| prorok | 01.11.2008. u 14:57
Bas je maloprije na RTL-u bio neki dječak kojeg su na Mirogoju pitali kome je došao na grob, a mali ko iz topa: prabaki, pradjedu, Tuđmanu i Račanu :)))
| funky business | 01.11.2008. u 16:54
Danas sam otkrio još jedan razlog zašto volim samostanski život. Nas petnaestak fratara posjetili smo grob naše braće. Nismo nosili ni svijeće ni cvijeće. Jedan plamičak je već gorio na ploči koja pokriva četiri grobna mjesta. Ponad nje je spomenik s popisom, a rekao bih više od 100 braće koji su zadnjih 200 godina umrli.
Napravili smo polukrug oko groba i zapjevali psalme. Molitva. Zatim lagani zvuk gitare i Pjesma stvorova našeg sv. Franje:
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.
Mi smo valjda jedina ekipa koja na groblju pjeva, a da nikom ne smeta. Čak su se ljudi zaustavljali uz nas.
Pozdrav. Pojavila si se na početnoj stranici blog.hr pa sam se javio.
"I neću biti kap, kad mogu biti slap!"| dnevnik mladog svećenika | 01.11.2008. u 16:59
Današnji dan mi ima neki posebni miris... Vlažno, otpalo lišće,krizanteme i dim svijeća... to je to...
| katalona | 01.11.2008. u 19:03
Zahvaljujem popravio sam :):)
| prorok | 01.11.2008. u 19:04
super coool navrati
| JAKLIĆI | 01.11.2008. u 19:22
Dan sjećanja. Upaljena svijeća, taj maleni znak svjetla, kao misao na sve one kojih više nema...
| Big Blue | 01.11.2008. u 20:36
baš je bio suh i topao dan, puno obitelji, tuge nije bilo
| pametni zub | 01.11.2008. u 21:16
Hvala ti na poruci. Ponovno sam pročitao Pismo Bijelom čovjeku. Imam ga na kompu. Otkad sam ga prvi put čuo razmišljam o tome kako jedan "nevjernik" može toliko duboko razumjeti i vjerovati. Ove riječi su me iznenadila: Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem...
| dnevnik mladog svećenika | 01.11.2008. u 21:30
Lijepi post,
dva dana obilazimo pokojne
od Istre do otoka i sutra ćemo...
Volim taj blagdan| Duliba | 01.11.2008. u 21:34
Često sam šetala Mirogojem, čak i kad nisu Svi sveti. Živimo blizu i to mi je bilo jedno od omiljenih utočišta u kojima sam pronalazila mir. Voljela sam čitati imena na spomenicima i maštati o sudbini onih koji su tu pokopani. Rijetko sam se pitala kako su umrli, a češće kako su živjeli i kakav su trag ostavili za sobom... To me na čudan način ispunjavalo. Danas nisam išla na groblje, deda je prošetao malog. Zapalila sam svijeće u kući i pomolila se za sve naše umrle. Većina od njih ostavila je u meni svjetlo i zamolila sam ih da me ono i dalje vodi kroz život.Duboko u sebi znam da mi nisu zamjerili jer nisam posjetila njihove grobove baš danas jer nekako osjećam da su ionako daleko od njih. Vjerujem da je njihov duh našao mjesto u prostoru mira, a njihovi geni i učenja ostali su živjeti u nama.
Lijepo si sve napisala, kao i uvijek. Slova nose u sebi mirise i osjećaje...| bivša apstinentica | 01.11.2008. u 22:11
Ne znam zašto se popularizirao naziv - Dan Mrtivih!!....To su Svi Sveti, Sisveti....
Volim jučerašnji blagdan, zbog prekrasnog svjetla svijeća u velikim količinama na jednom mjestu. I volim ga jer odem do svojih dragih (koji su za mene još uvijek tu) i zapalim im svijeću...A lijepih trenutaka provedenih s njima sjetim se i češće, ne samo na 1.11.
Još jedan prekrasan, blagdanski post.
Pozdrav lijepi| Brunx | 02.11.2008. u 09:35
Draga moja... pišeš tako lijepe, emotivne postove... da ovaj komentar kojeg pišem jedva vidim od suza koje su mi ispunile oči.
Mojih najdražih, najbližih sjetim se često tijekom godine, obiđem grobove, zapalim svijeću, ostavim cvijeće... no na ovaj dan sve te radnje ostavljaju u meni posebni osjećaj, izazivaju posebni doživljaj.| MaSanYa | 02.11.2008. u 12:01
@Brunx, Dan mrtvih popularizirao se u vrijeme socijalizma kad se sveci nisu javno spominjali, a ljudi su bez obzira na svoja ideološka uvjerenja i onda masovno obilazili groblja iza radnog vremena kad blagdan nije pao u slobodne dane vikenda. Nisam htjela pisati edukativni post pa tako nisam spomenula ni današnji Dušni dan koji je zapravo pravi dan mrtvih :)
| aquaria | 02.11.2008. u 14:33
Nažalost, kao i svi drugi blagdani tako i ovaj je podosta komercijaliziran.
Ja se svojih najmilijih kojih više nema na ovom svijetu često sjetim jer za mene oni žive u mojim mislima i u mom srcu.
Pozdravček draga i cmokkkk.| teuta | 02.11.2008. u 16:14
Hvala ti na krasnom komentaru kod mene. Cmoka.
| teuta | 02.11.2008. u 17:10
.. tiho šuljam ušuškana u gomili i
upijam mirise i boje tog posebnog jesenjeg dana. ...
Volim i ja tiho prošetati ...
najprije dan ranije ... ;
grobovi se čiste i kite
izdaleka slušam
- nastojeći biti tiha i neprimjetna da ne narušim tu ljepotu -
razgovore i prisjećanja ljudi na svoje drage, ... :
I tada mi se učini kao da je sve stalo,
da sve miruje,
da se nebo sa zemljom spojilo i,
konačno,
dogovorilo,
nagovorilo zemlju na mir, zajedništvo, ljubav, ...
Svi ljudi tada misle na druge,
i možda je to razlog,
- ta nesebičnost -
tom miru, spokoju,
punoj tišini i ljubavi jednih prema drugima ...
/malo razmišljanje iz jučerašnje i prekjučerašnje šetnje grobljima/
...
Jučer ujutro je padala kiša i,
ni to mi nije smetalo,
već je to rominjanje davalo svetost svakom našem koraku
naglašavalo blagoslovljenost našega hoda,
naših nastojanja,
naših pregnuća,
naših ljubavi prema životu
i našim dragima,
i stremljenja, ... ,
naših tihih čežnji, ...
susreta,
jednom,
zajedno ...
BTB !!!
Lijep pozdrav ...| mirjam | 02.11.2008. u 18:09
I gori,gori i na kraju se ugasi...kad zapalimo svijeću ona sporo gori i čini nam se da treba proći dosta vremena da izgori do kraja...baš kao i život....pozdrav
| otkucaj | 02.11.2008. u 19:28
............ja volim zapaliti samo jednu svjeću za sve mrtve jer to mi je iz duše..........pozdravić.......
| katrida | 02.11.2008. u 21:05
Ljubav je hvalispjev nadi
koja nas dočekuje svako jutro
u rađanju dana, u osmjehu sunca,
kada si Ti ponovo na djelu,
kada nas blagoslivljaš, i zoveš
da ti krenemo ponovo u susret
Oče naš...| EuM | 02.11.2008. u 21:54
Iskreno, ne volim ici na groblje bas na taj dan. Tolika je guzva i toliko je sve iskomercijalizirano da mi je muka.
Tvoje vidjenje Svih svetih mi se svidja. Malo drugacije i sasvim posebno.| *Kora* | 02.11.2008. u 22:02
Sve što činimo za naše pokojnike, u biti činimo za sebe, kako bi se mi živi osjećali bolje, kako bi ublažili svoju tugu za voljenim osobama, što je pozitivno, ili da umirimo svoju savjest, a možda i da zadovoljimo svoj ego, pokazujući koliko smo darežljivi prema mrtvima. Radi prestiža nas živih iskorištavamo mrtve, što bi trebalo biti negativno, ili možda ne? Možda sam grub, a možda i ne. Mrtvima više ništa nije potrebno, nikakvi mramorni spomenici, niti vjenci. Sve te stvari činimo zbog sebe. Sjećanja na naše voljene su nam najbitnija. Dok god ih se sjećamo, oni žive u nama, i nije nam potreban nikakav dan da bi se sjećali svojih voljenih.
| Smisao Života | 03.11.2008. u 21:08
ŽENA VREMENSKOG PUTNIKA
Spisateljica Audrey Niffenegger autorica je neobičnog ljubavnog romana intrigantnog naslova koji sam stavila iznad ovog posta. Kako sam tri dana provela više ili manje u horizontali zbog neugodne viroze, imala sam vremena pročitati ovu i još jednu izvrsnu knjigu gotovo u jednom dahu. Roman nije nov, izašao je 2005. u odličnom prijevodu Dragane Vulić Budanko u izdanju Profila. Stjecajem okolnosti, tek je sad završio u mojim rukama.
Fabulu je nemoguće jednostavno prepričati, jer nas autorica tako suptilno vodi kroz brojne vremenske petlje, čvorove i čvoriće, da to može pohvatati samo netko tko pažljivo pročita cijelu knjigu. Henry je prvi čovjek kojemu je dijagnosticiran rijedak genetski poremećaj skraćeno nazvan krono.On se manifestira tako da u trenutku kad se uznemiri ili kad dođe do vizualnih podražaja zbog bljeska svjetlosti ili titranja slike na televizoru bude naprosto izbačen iz svog i premješten u neko drugo vrijeme. Često se tamo susreće s ljudima iz svoje prošlosti i budućnosti, pa i sa samim sobom. No problem je što on nikako ne može promijeniti ništa što se već odigralo u prošlosti, ma koliko to želio i pokušavao. Osim toga, kad nestane, iza njega ostane hrpa odjeće, a na novom mjestu osvane potpuno gol. Kako bi preživio, naučio je mnoge sumnjive vještine poput provaljivanja, krađe, tučnjave. U Chicagu gdje živi policija ga već poznaje jer im uvijek nestane iz zatvora prije nego što ga identificiraju. Clare poznaje Henryja od svoje šeste godine. Stalno joj se vraća, a ona postane tek postepeno svjesna da se on vraća iz različitih budućnosti i ne zna uvijek ono što je znao onaj Henry s kojim je prethodno razgovarala. Na kraju upozna Henryja u stvarnom životu, no on nije onaj kojeg je upoznala, on će to tek postati kad se nađu zajedno. Oni se vjenčaju i započnu život pun nevjerojatnih pustolovina. Obilaze liječnike i nastoje Henryjevo nestajanje dovesti pod kontrolu, a priželjkuju i dijete… I tako se nastavlja priča, vrlo romantična i paradoksalno realistična na jedan poseban, šarmantan način. Isplati se djelo pročitati i zato što je autorica izvrsna spisateljica koja dobro poznaje i voli sve likove sa svim njihovim vrlinama i manama, pažljivo plete fine niti međusobnih odnosa, a mjesta događanja također odaju poznanstvo dublje od površnog pogleda. Scene seksa kojih također ima priličan broj u romanu utkane su u cjelinu i nimalo ne vrijeđaju svojim istaknutim mjestom. Jer roman je ipak ljubavni – svevremena priča o Penelopi koja očekuje svog Odiseja, znajući da će se jednom, prije ili kasnije, vratiti.
U svakom čovjeku kriju se i Penelopa i Odisej. No Penelopa je ipak prisutnija u ženama, ona je dio anime, ne animusa. Neizmjerna, premda neprimjetna snaga kojom žene koje su doprle do svoje nutrine prolaze kroz život nema uočljivu udarnu moć muškog principa. Ali ima moć trajanja i širinu zahvaćanja koja se ponekad prenosi generacijama. Koliko puta sam gledala Penelope oko sebe, naizgled obične, neupadljive žene, u trenutku kad duboko udahnu, čvrsto stisnu zube i odluče ustrajati do kraja, i preko kraja, ako bude potrebno.
Počela sam pisati ovaj post jer sam željela obraditi dvije stvari – ženski način pisanja i putovanje kroz vrijeme, no otišla sam drugamo. O ženskom pismu sam možda nešto i rekla, a o putovanju kroz vrijeme zapravo i nemam što dodati. Vrijeme je za nas prividno ili stvarno linearno u trenutku gdje jesmo. U prošlosti izgleda ukočeno i ograničeno djelovanjem na koje više ne možemo utjecati. U budućnosti izgleda raspršeno na bezbroj mogućnosti koje se nude u svakom trenutku. No kad budućnost postane sadašnjost i kad smo prisiljeni odabrati jednu mogućnost, i ona tako postaje sadašnjost i vrlo brzo je ukrutimo u zamrznutoj prošlosti. To je način kako mi doživljavamo vrijeme. Je li to odraz stvarnosti ili našeg subjektivnog doživljaja, ne znam. Bi li vrijeme postojalo kad ne bi bilo nas koji u svakom trenutku odabiremo slijedeći trenutak u neposrednoj budućnosti? To su već filozofska pitanja i ja danas za njih nisam spremna, a neću ni biti jer ih zasad smatram nerješivima. Ostat ću tako u sadašnjosti i svemu što sam napisala dodati još jedan lijepi citat koji sam našla u knjizi. Može se tumačiti na više načina – muški, ženski ili univerzalni, kao i svaki koji je između tih krajnosti. Odaberite slobodno.
26.10.2008. u 19:41 | K | 29 | P | # | ^
Hopla, meni ovo odlično zvuči! Lijepo si predočila one najvažnije sadržajne crte, to ću sigurno pročitati. A sad si me podsjetila na još jednu knjigu, naslov joj je Penelopeja, Margaret Atwood. Odiseja ispričana iz Penelopine perspektive. I to moram posuditi. :-) Ovaj mi je tvoj post baš dobrodošao i kao podsjetnik. :-)
| Big Blue | 26.10.2008. u 20:04
Imam knjigu i nisam je pročitala. Ali hoću, uskoro!
| katalona | 26.10.2008. u 20:25
postojalo je vrijeme, sada zamrznuto u prošlosti, u kojem sam gutala svu naučnu fantastiku koja mi je došla pod ruku. neću niti pokušavati otvarati nekakvu diskusiju o toj zamrznutosti i o raspršenosti budućnosti, jer već si za sebe odlučila da je to za sada nespoznatljivo. knjigu si nam ipak jako dobro dočarala, tako da mogu reći da si mi baš zagolicala maštu i otvorila apetiti za ponovno čitanje toga žanra. da, moguće je da ovih dana opet svratim do gradske knjižnice.....hvala, aquario....:)))))))
p.s. da, zaista -oblikom lista raštika ima sličnosti sa blitvom, ali je u odnosu na nju kao šmirgl-papir u odnosu na paloma rupčić. ...pozdravčić:)))))))| greentea | 26.10.2008. u 22:26
privukla si i mene, aquaria ... iako ...
rado bih vidjela Nju u ulozi vremenskog putnika ... no to bilo vjerojatno bilo sasvim drugačije putovanje ... :-))| rU | 26.10.2008. u 22:56
Dopadljiv mi je tvoj komenar vremena. Roman je prilično privlačan ali za nekobuduće vrijeme. Sada je ovo samo dobra motivacija. hvala ti!Laku noć i uspješan ozdravljujući, radni tjedan!
| detalj | 26.10.2008. u 23:22
već dugo me komentar o knjizi nije privukao na čitanje...priznajem, znatiželjan sam......hvala na lijepom komentaru o knjizi kojim si probudila moju želju za malo zaboravljenom knjigom..
topli ti pozdrav ostavljam| smotani | 27.10.2008. u 00:18
Pročitala sam knjigu prije dvije godine otprilike i jako mi se svidjela, iako je lagano štivo, zanimljiva je i originalna!
| missillusion | 27.10.2008. u 03:23
Knjigu sam pročitala prošlo ljeto i oduševila se.Kada sam je primila u ruke nisam o njoj ništa znala i kolutala očima samo da nije ljubić,a ljubić je i to kakvi.Eto toliki da sam je u dva dana pročitala:)
Nego...kada će kod mene Gizmo?:)))
Poljubac ostavljam| Santea | 27.10.2008. u 08:08
vesna
prije kratkog vremena provela sam burnu noc snova u nastavcima. Tri sna, koji su se nadovezivali jedan na drugoga po sadrzaju, ali u razlicitim vremenima i na razlicitim mjestima. Cijeli slijedeci dan provela sam pod dojmom snova. Realnost je oko mene bila prisutna kao magla. Hvala na savjetu, potrudit cu se doci do nje.| borut | 27.10.2008. u 09:57
Knjigu sam pročitala, svidila mi se, a ti si je odlično predstavila! :-))
| čiovka | 27.10.2008. u 10:48
Fascinantna knjiga, voljela bi je pročitati nakon tvojeg
predstavljanja, ...potražit ću :))| Duliba | 27.10.2008. u 13:16
zanimljivo, možda je jednog dana uspijem pročitati
| champs-elysees | 27.10.2008. u 14:06
U svom ludilu oko nas napokon jedan malo drugačiji post. I super da je tako.
Zadnjih dana baš razmišljam o kupnji knjige, možda će baš ova ući u uži izbor. Ne volim posuđivati knjige, ne volim vremenske rokove zbog kojih ih moram pročitati. Radije si kupim, tako su mi uvijek na vidiku. Jer nekima se vraćam, kao i filmovima.| *Kora* | 27.10.2008. u 14:13
.........baš sam se mislila, hoću li u knjižnicu i u horizontalu čitat ili poviriti internet...tu sam..........kasnije ću skoknuti do knjižnice, provjeriti jesu li vratili Penelopeju i imaju li ovu knjigu...................pozdravić.......drago mi je što si još u blogosferi.........
| katrida | 27.10.2008. u 14:40
Čini se zanimljivim štivom. Jesu li imali dijete koje je jednako tako nestajalo? Ili se rasplelo sretnije i običnije?
| chablis | 27.10.2008. u 16:16
tu sam tu sam tu sam ... samo malo zastranjujem u druge sfere pa nikako uklopiti sve ljubavi u ta mala vražja 24 sata ... pozdrafček i mah mah :O)
| spookie | 27.10.2008. u 17:57
Putovati kroz vrijeme - to golica maštu mnogih kreatora priča, filmova, slika, i svaki čovjek često se pozabavi tom temom.
Hvala na predstavljanju knjige, kad dođem u fazu čitanja, sjetit ću se ovog tvog posta. :-)))))| gustirna | 27.10.2008. u 21:44
Zvuči izuzetno zanimljivo - tema, a sigurno i način na koji je napisan roman. Rado ću je pročitati, baš si me zainteresirala.
S jedne strane bih voljela moći putovati kroz vrijeme, a s druge strane smatram da je bolje to što ne mogu. Jer, kad bih bila u mogućnosti promijeniti neke stvari iz svoje prošlosti vjerovatno ne bih mogla odoljeti i učinila bih to, ali vjerujem i da bi to utjecalo na moju sadašnjosti i promijenilo čitav niz događaja i lijepih i ružnih....a to ne želim, ne želim izgubiti lijepe uspomene, a od ružnih mogu probati nešto naučiti....
OK, malo sam zaglibila...hehe
Lijepi pozdrav i hvala na knjižnoj preporuci!!| Brunhilda | 28.10.2008. u 10:38
VRIJEME je nedefinirana stvarnost..........
| OTISAK srca | 28.10.2008. u 18:32
Čini mi se da je nedavno najavljivana serija "Putnik" (ili tako nešto) o čovjeku kojemu se događa upravo to što si opisala... No, s obzirom da je moj pojam vremena otkako sam rodila potpuno promijenjen i vrtoglavo ubrzan, možda je ta serija već završila... :) Jesam li ja Penelopa? Ne znam, bojim se da mi prije svega nedostaje strpljenja, no kažu da ono dolazi upravo s vremenom. Ali nešto znam pouzdano - kada bih ja bila svom mužu unutarnje vrijeme, ne bi mu bilo lako. :)))
| bivša apstinentica | 28.10.2008. u 18:38
samo pozdrav!
nikako te pročitati :(
navraćam nekom drugom prilikom... do tada: stoj mi dobro!| posoljeni zrak | 28.10.2008. u 20:26
Baš zanimljiv prikaz, zaintrigiralo me...a naročito ta ideja vraćanja u prošlost, od onih sam rijetkih koji bi to baš voljeli i ne bi ništa mijenjali...
| Majstorica s mora | 28.10.2008. u 22:14
Iako ne volim fantastiku, fabulom si mi potaknula maštu i želju da pročitam ovu knjigu. Jednom će sigurno doći na red, sad sam pretrpana obavezama.
| ***** | 28.10.2008. u 22:58
Hvala, možda...
Trenutačno čitam "Iluzija o bogu! od Dawkinsa.| misko | 29.10.2008. u 08:00
Joj, kad će opet doći vrijeme da ću i ja nešto moći pročitati....zasad stignem prolistati kakav časopis za bebe i to je to, šmrc :))
| mama sepia | 29.10.2008. u 19:35
Zanimljivo, znaš zainteresirat čovjeka, bacam se u traženje knjige :))
| slatko grko | 29.10.2008. u 19:50
vraćam se po tko zna koji puta. vrlo pažljivo pročitah. možda malo manje pomno ono o vremenu jer mi misli zastadoše na penelopi, ženskom načinu pisanja i tome slično. u svakom slučaju na interesantan si način napravila presjek pročitanog, ali... u ritmu kojim živim čini se da mi ta knjiga neće doći u ruke ;(
a i pitanje je bih li shvatila sve ovako točno kako si ti iznijela ;)
lijep ti pozdrav! čini se da kod tebe uvijek proširim horizonte :))
pusa!| posoljeni zrak | 30.10.2008. u 22:21
Zanimljivo izgleda kad ti to opisuješ, vidjet ćemo...pozdrav
| otkucaj | 31.10.2008. u 19:43
.........čitam, uživam.........ali mi budi pitanje............postoji li takvo razumjevanje između muškarca i žene, takva ljubav............
| katrida | 31.10.2008. u 21:59
KESTENI
Volim jesen. Uvjeravaju me ponekad stariji da će ta ljubav s vremenom nestati i premjestiti se na ljeto ili proljeće, no dosad se to još nije dogodilo. Volim boje, okuse, mirise jeseni, zbog njih me često preplavi titravi i topli unutarnji osjećaj da sam se na trenutak uistinu vratila kući. Jesenja magla koja poput vate obavija prozore mog toplog boravišta u prohladnim jutrima i prijepodnevima podsjeća me kako sam sretna što imam svoje ugodno mjesto pod suncem. Kad se u poslijepodnevnim satima vraćam kući volim proći pored kestenjara iz čijih se peći osim topline koju mogu osjetiti ako stanem u blizini, širi i zanosni miris pečenih kestena. Nekad hrana siromaha, danas najpopularnija potpuno prirodna poslastica u prohladnim jesenskim i hladnim zimskim danima. Dok su zime bile oštrije i temperatura normalno padala na oko -10 u jutarnjim satima, i nije se dizala iznad nule ni u kratkim i sunčanim zimskim popodnevima, često sam kupila kestene u papirnom zamotuljku samo kako bih ugrijala prste promrzle u vunenim rukavicama. Bile su dugotrajne i uistinu hladne te stare anticiklone koje su nam stizale iz Sibira osamdesetih godina.
No da se vratim kestenima – kako ih volim jesti, nekako se podrazumijeva da ih volim i brati. Tako smo se odlučili jutros malo ranije uputiti prema Samoboru i okolnim nalazištima tog ukusnog ploda. Magla je obavijala automobil – što i nije jako ugodan osjećaj – Sava se jedva razabirala s jankomirskog mosta. No već se nad autoputom počela kidati i nad Samoborom nas je dočekalo sunce na vedrom jesenjem nebu.
Rude-centar središnji su dio jako razvučenog naselja. Često sam onuda prolazila, što autobusom, što automobilom, a ponekad i pješice. Naselje se proteže duž potoka Gradne koji niže dolje protječe pored tvornice kristala, zatim kroz nekoć popularno izletište Vugrinščak i samo središte Samobora. Odavde se kreće na vrhove Oštrc i Plešivicu, ali i manje poznati Črnec. Kad sam jednom davno, početkom devedesetih, u planinarskom pohodu kao usputnu postaju posjetila i vrh Mali Črnec, nisam znala kako će veliku ulogu u mom životu odigrati taj kraj, osobito susjedni brijeg Veliki Črnec. Ljetno branje borovnica i jesensko branje kestena pretvorilo se u svojevrsnu tradiciju koju smo održavali muž i ja, a kasnije smo u to uključili i svoju djecu. Premda oduvijek više volimo laganu šetnju od Samobora i blagi uspon šumovitim padinama iznad tvornice kristala koji započinje ondje gdje završava Rudarska draga i vodi jednim od najljepših šumskih puteva do Palačnika, odakle se lako može doći do Črneca, i ova stanica autobusa i parkiralište automobila nije nam loš početak, osobito ako žurimo kao danas.
Pogled na Oštrc urešen jesenskim bojama otvara se gotovo odmah nakon izlaska iz naselja.
I kućica do koje treba doći uspinjući se uskom strmom cestom.
Kad se čovjek približi, ugleda prizor kojemu se mora sa simpatijom nasmiješiti. Najradije bih je podragala – tako me podsjeća na brojne prolaske ovuda.
S desne strane iz cijevi izvire voda. Vidjela sam da planinari ovdje pune svoje čuture i piju, no nikad je nisam okusila iz straha da nije zdrava za piće. Tom dojmu doprinosi i vinograd posađen odmah iznad izvora, a znamo čime se sve tretira vinova loza protiv štetnika i za bolji urod. No hladna je i dobra za oprati ruke i oznojeno lice u vrućim danima. Danas nam to nije bilo potrebno.
Uspon je prilično strm na dva ili tri mjesta, a po napuklinama u asfaltu čini se da ni tlo nije sasvim stabilno. Premda – većeg odronjavanja ovdje nismo vidjeli u protekla dva desetljeća, osim što se prije dvije godine urušio dio ceste malo dalje, gore u selu.
Pitaju me trezveno moji mali, zapravo mladi, jer mali više nisu, dečki, zašto ne nađem nešto ljepše za slikanje. Po licima im vidim da oni ovaj prizor smatraju ružnim. Kućica stara, zapuštena, i vrata su joj ove godine izvaljena pa se može zaviriti u mali prostor, vidi se i ležaj do drugog prozora, onog dalje od ceste, gdje očito godinama nitko nije spavao na rasušenom drvetu pokrivenom raznim neprepoznatljivim otpacima. Ipak, ono što ja vidim nije rugoba i ne osjećam strah od takvog bivanja koji bi mi kućicu mogao učiniti odbojnom. Ona je meni glasnik iz prošlosti, starac koji ima svoju priču, sigurno zanimljivu, ali nikad ispričanu. Iz godine u godinu gledala sam je kako postaje sve više oronula i usamljena, no činjenica da je još uvijek ovdje i da je mogu pozdraviti kao staru prijateljicu uvijek kad prođem mimo dovoljna je da me razveseli. Nedostajat će mi ako jednom prođem i ne ugledam je..
Obližnji stari kotac, odavno nenastanjen, mogao bi također poslužiti kao dokaz moje opčinjenosti ružnim. No slikala sam ga zato što još uvijek čujem, kad onuda prolazim, veselo roktanje nekadašnjih stanara nesvjesnih svoje zle kobi.
Mali Črnec upada u oči svojim zašiljenim vrhom, a ako se popnemo na njega, ugledat ćemo prekrasan prizor posvuda oko sebe i možda shvatiti zašto naizgled skromno Samoborsko gorje znalci često uspoređuju s Alpama.
Busen zlatica nekako odudara od jesenskog ugođaja svojim raskošnim žutilom i bujnim zelenilom svog okruženja. Nije to slučajni relikt davno prohujalog ljeta, ovo je jedan od pokazatelja da nam je vrijeme ipak sve toplije i toplije…
Ovaj simpatičan i miran pas strpljivo nas je pratio na posljednjem dijelu uspona. Kad smo stigli do prijevoja između Malog i Velikog Črnca, pas nas je još jednom sve redom ponjušio, prekontrolirao stvari koje smo izvukli iz ruksaka kako bismo se presvukli i otišao svojim putem. Kasnije smo ga sreli kod njegove kuće i ponovo prošli njuš-kontrolu, ali ovaj put nije krenuo za nama. Star je to pas, zadihao se na usponu i očito mu je jedna šetnja u našem društvu bila dovoljna. Neka još dugo poživi u tom prekrasnom kraju.
Prije ulaska u šumu bacila sam još jedan pogled prema Malom Črncu. Ranoprijepodnevno sunce bilo je još nisko na obzoru i nije mi svojim zrakama pokvarilo sliku, naprotiv.
Ušli smo u ovu bogatu šumu i lagano se spuštajući bez puno muke nabrali pune vrećice kestena.
Okrijepili smo se sendvičima i vodom kod ovih uredno složenih svježih bukovih cjepanica. Miris šume, padanje lišća, ali i zrelih kestena koji kao da su nas nastojali pogoditi svojim bodljikavim plodovima, osvježio je naše gradske mozgove i očistio osjetila. U ovo vrijeme na tom mjestu obično ima puno berača. To nije veliki problem ako se bere mala količina za obitelj, no danas prijepodne u toj šumi nismo sreli nikoga. Bio je to nezaboravan, prekrasan, suncem okupan dan. Naprosto nam se posrećio.
Prije izlaska iz šume nisam mogla odoljeti da ne pokušam uhvatiti barem djelić ljepote požutjelog kestenovog lišća naspram prekrasnog plavog neba, puno dubljeg i modrijeg nego što je na slici.
A kesteni? Skuhala sam ih malo i bili su ukusni, ali nisam ih slikala, da ne radim zazubice onima koji ih vole 
11.10.2008. u 23:03 | K | 43 | P | # | ^
Pozdrav ti ostavljam.
| Proljetna | 12.10.2008. u 01:00
Danas san se nakon duže šetnje po Učki spustio u Lovran na Marunadu, ali ponuda maruna nije bila kao lani, manje ih ima i nisu veliki kao inače, a u Samoborskom gorju sam nekad u prolazu znao ubrati koji kesten. Sa vrhova Učke vidjela se i Osorščica na Lošinju, iz drugog kuta nego sa Snježnika.
| gogoo | 12.10.2008. u 01:41
Jako mi je drago, sto sam naisla na ovaj post. Lijepo si sve napisala, slike su divne. Volim Samobor, ali sam na zalost rijetko tamo. Pa i sama imam neke svoje uspomene. Uz to si me navukla da na netu potrazim svoje mjesto u Samoboru. Iako se nisam nadala, ja sam na jednoj sliki nasla najljepsu kucu svijeta. Isto stoji usamljena i raduje se kada njoj dodju vlasnici. Kuca je mom srcu veoma draga i ima svoju pricu. :o)
| mala_sanja | 12.10.2008. u 12:02
Tisuću sam puta prošla tim krajem, mirisi i okusi djetinstva. Jedino, nemoj se ljutiti, ali, nominativ je Črnec, ali je dativ Črncu (a ne Črnecu), jer ga tako izgovaraju i domaći ljudi.
| mama sepia | 12.10.2008. u 13:03
@mama sepia, naravno da se ne ljutim. U brojnim pohodima onamo razgovarali smo puno puta s domaćim ljudima, ali se očito Črnec nije pojavio u dativu ili lokativu pa smo ga ovako književno štokavski sredili. Znam da je nepostojano e moguće u kajkavskim dijalektima, kao i u slovenskom, ali u ovom slučaju mi to nije palo na pamet i mi već sedamnaest ili osamnaest godina govorimo da smo bili na Črnecu. Uzela na znanje, vlasnici imena su uvijek u pravu po pitanju izgovora. :)))
| aquaria | 12.10.2008. u 18:51
Gledam ove slike i sjetim se vremena kada se nije zivjelo kao danas.
Nisam imao svoju sobu dugo vremena.
Sjecam se kada je u nasem kvartu samo nekoliko ljudi imalo TV a jedva nekoliko da je imalo auta.
Danas nasa djeca nista ne razumiju a sve imaju i vise nego sto im treba.| Kenguur | 12.10.2008. u 19:25
Dobar čovjek svijet promatra očima ljubavi,
pokreće ga razumom, a s ljubavlju mijenja.
Ostalo po dolasku...poz..i BB!| EuM | 12.10.2008. u 19:27
hvala ti na ovom pozivu na šetnju, draga aquaria ... tim više što sam u petak propustila šetnju šumom i potragu za gljivama sa svojim nećakinjama i šogorom, no oni su bili slobodni, a ja sam morala raditi ...
što sam starija to mi je jesen draža. s prvim jesenjim danima, uz nostalgiju za ljetom, uvijek osjetim nekakav zov, ujesen bih uvijek rado poletjela za pticama selicama, no samo do pola puta ... a onda bih se vratila, da ne propustim zimu ...
kućice, klimave k'o bakin zub ... i meni su lijepe ... puno ljepše od hladnih arhitektonskih egzibicija od stakla i betona ... imaju povijest, netko je u njima živio, tugovao, veselio se, ljubio, odmarao umorne ruke ... i to se na njima vidi, to je ostavilo trag topline koji još uvijek zrači ...
volim miris kestena i miris kestenjarove peći bubnjare na gradskim ulicama, i fišeke koje mota garavim prstima ...
i volim tvoje priče o ulicama, prolazima i puteljcima ...| rU | 12.10.2008. u 20:13
Magla. Mraz. Inje. opadanje lišća. Šuštanje. Boje. sabiranje plodova. Mirovanje zemlje. Nada u sjemenki. Volim sve ovo što proipada jeseni i ne čini me tmurnom niti turobnom. Bila sam na ovim mjestima, ali u proljeće ili početakljeta. Lijepi pozdravčić!
| detalj | 12.10.2008. u 20:34
Jučer sam brala gljive u šumi, a danas kestene tako da sam uživala u svim čarima. Lijepo nije ono za što kažu da je lijepo nego ono što nam se sviđa. Tako su i ove kućice slatke i priča bi bez njih bila nepotpuna. Imaju svoju čar i nek sljedeći put budu objekt tvog zanimanja.
| ***** | 12.10.2008. u 21:10
...miriše evo opet zima, snijegovi, i kod nas već se peku mladi kesteni...
Tvoj post me posjeti na ovu Čolinu pjesmu... :-))
Osmijeh, mila... :-))| ...i pad je let... | 12.10.2008. u 22:26
kod mene su favoriti pečeni... i kesten pire....
da mi je sada :)))
a fotke... potakle neka sjećanja ;)))
griim i ostavljam noćni nedjeljni pozdrav!| posoljeni zrak | 12.10.2008. u 22:45
volim i jesen i kestene
| OTISAK srca | 13.10.2008. u 09:12
Zumberak je lijep i ima puno mjesta koja mozes posjetiti, kao planinar ili kkomotnije, sa kocijom. Gledajuci tvoje fotke sa izleta dodje mi zelja da odem tamo ali ... Na zalost predaleko sam. Ipak, nadam se da ce nesto pasti tamo negdje u prosincu. Do tada, samo fotke.
Pozdrav ostavljam,
Bocaccio| Bocaccio | 13.10.2008. u 12:23
Uz proljeće volim i jesen zbog raznobojnih lišća. Ne da jedem kestene, već da ih promatram prosutima na lišćovitom podu. A i neke boje su jače izraženije. Nije ni hladno ni vruće i zbog toga je slična sa proljećem. :)
| The Sims 3 Sapunica | 13.10.2008. u 13:57
Draga Aquaria, tako si me lijepo podsjetila na ne tako davne dane, kada sam s roditeljima gotovo svaki vikend ovuda hodala, bilo u potrazi za kestenima, bilo zbog čistog uživanja.
Voda iz one cijevi mi se ne čini opasnom za piće, barem ne onda kada sam ju redovito pila, nadam se da se u međuvremenu nije promijenila njena kvaliteta. A kućica na 4. fotki mi izgleda kao neki lik iz crtića: prozorčići - oči, a onaj grm (ili manje drvo) - nosić!!! Baš je slatka!!
Kesteni su i meni draža poslastica. Najviše volim kesten pire ili neki kolač od kestena, no ni pečeni nisu loši!
Lijepo ste se proveli, a sad fino papajte kestene!!
Pozdrav lijepi| Brunhilda | 13.10.2008. u 15:51
Draga Aquaria, tako si me lijepo podsjetila na ne tako davne dane, kada sam s roditeljima gotovo svaki vikend ovuda hodala, bilo u potrazi za kestenima, bilo zbog čistog uživanja.
Voda iz one cijevi mi se ne čini opasnom za piće, barem ne onda kada sam ju redovito pila, nadam se da se u međuvremenu nije promijenila njena kvaliteta. A kućica na 4. fotki mi izgleda kao neki lik iz crtića: prozorčići - oči, a onaj grm (ili manje drvo) - nosić!!! Baš je slatka!!
Kesteni su i meni draža poslastica. Najviše volim kesten pire ili neki kolač od kestena, no ni pečeni nisu loši!
Lijepo ste se proveli, a sad fino papajte kestene!!
Pozdrav lijepi| Brunhilda | 13.10.2008. u 15:53
Vidim u prvom komentaru da su moje crtačke uratke počeli i uzimati. A dobro, ako se nekome toliko sviđaju. :) Što se kestena tiče, nisi ih ni morala poslikavati, sline mi cure i ovako. :)) Jesen prije nije bilo moje omiljeno godišnje doba, no ima neko vrijeme da ju volim. Ovaj sam vikend i ja provela u prirodi pa je bilo nemoguće ne vidjeti ljepote boja. Ipak, mi nismo bili tako produktivni kao vi. :))
| pegy | 13.10.2008. u 19:23
ah, predivna je ova šetnja tvojim postom,
"
Kad se čovjek približi, ugleda prizor kojemu se mora sa simpatijom nasmiješiti. Najradije bih je podragala – tako me podsjeća na brojne prolaske ovuda. "
hehe, simpa:)| carla | 13.10.2008. u 19:37
Ja u cijeloj šumi nisam naišla ni na jedno stablo kestena tako da sam ove jeseni okusila tek nekoliko i to po cijeni od 7 kn za malu mjericu! No jesen je još duga :)...Pozdrav!
| Žena Razmažena | 13.10.2008. u 23:53
To je iskustvo koje još nisam proživila, što ne znači da nikad neću. :-)))
Volila bi da si uslikala kestene (marune) u njihovom bodljavom kaputu,
baš sam ih očekivala vidit na kraju svih slika. Ipak, dobro je, sve si tako slikovito
opisala da ih s lakoćom mogu zamisliti.
Laka ti noć. :-)))| gustirna | 14.10.2008. u 01:56
Priroda...dan proveden u prirodi mnogo znači. Još ako se ugodno pomiješa sa korisnim...
Fotke su jako lijepe..:)| misko | 14.10.2008. u 08:41
Ne volim baš kestenje ali mi je drag miris pečenih kestena!
I volim ih čistit. Uživala sam u ovoj šetnji i branju :-))| čiovka | 14.10.2008. u 20:46
Lijepa šetnja. A što se tiče kestenja...ma gotovo je, dovoljno je što si spomenula - ne moraš staviti slike! ;-)))
| Big Blue | 14.10.2008. u 21:24
Krasna šetnja, i opet sjećanja. Navikla sam na tebe takvu, punu priča i predivnih fotki.
I ja sam, kao i Gogo, u nedjelju otišla do Lovrana na marunadu, maruni su veliki kesteni kojih ima samo u Lovranskom kraju, međutim zaista niti su veliki kakvi bi trebali biti, niti ukusni. Ne znam šta je utjecalo na plodove ove godine, ali to definitivno nije ono što bi trebalo biti.
Ali me, kao i tebe, opustila lagana šetnja i udisanje svježeg zraka. Nakon ovog gradskog dobro dođe.| *Kora* | 15.10.2008. u 10:32
Pozdrav svima!!!Posjetite nas i nasmijite se.:)))))))))))
| Smiješne slike | 15.10.2008. u 13:43
A ja se sjećam kako te je tvoj, tada budući muž zaljubljeno gađao kestenom... :) I ja volim jesen, to je nekada bilo moje doba za ljubovanje, pa mi nosi puno romantičnih mirisa prošlosti. :))) A kestene, posebno pečene, mi ništa ne može zamijeniti.
| bivša apstinentica | 16.10.2008. u 04:42
@bivša apstinentice, gađao me češerima, ali ne ovdje nego na Sljemenu. :)))))
| aquaria | 16.10.2008. u 07:57
...davno nisam bila ko ove godine na marunadi
po takvoj vrućini i ljetnoj odjeći, neobično,
ali maruna malo....
Pozdrav| Duliba | 16.10.2008. u 11:37
i ja obozavam kestene :))))) bas sam ih jucer prvi puta ove jeseni jela! A ovaj tvoj opis kestenijade me je opet bacio u nostalgicno raspolozenje sjetivsi se mojih kestenijada u domaji, po Samoboru, Zapresicu a i sire.....sjecam se i Ruda, prolazila onuda puno puta. Ove stare kucice ostavljaju osjecaj napustenosti i prolaznosti svega u zivotu, izgledaju tako osamljeno i jadno, tko zna sta se dogodilo sa njihovim vlasnicima? Ja jesen ne volim ali jedino sto volim su predivne boje sume u jesen, ta lepeza predivnih boja je stvarno nesto prelijepo. Lijep pozdrav susjedo iz ex kvarta :)))))))))))))))
| MENTINA | 16.10.2008. u 12:14
Mala zabuna. No, važno je da je dobro gađao :)))
| bivša apstinentica | 16.10.2008. u 12:21
Ajme ona stara kućica! Ma baš za podragati ju :))))
Krasan izlet :))| Bugenvilija | 17.10.2008. u 17:55
Još jedan krasan putopis si nam ostavila...
A kad tako voliš kestene mogla bi doći na izlet na Marunadu u Lovran, upravo počinje...| Majstorica s mora | 19.10.2008. u 11:03
jako, jako lijepo.
kao da sam i sama bila tamo... :)| majta | 19.10.2008. u 21:45
Kesteni me uvik site na moje roditelje, mama mi je pričala kako je prvu stvar koju joj je moj otac kupio bili kesteni u njihovoj prvoj šetnji.
Ispričala mi je tu priču 100 puta ali uvik mi iznova zagrije dušu i navuče osmijeh.
Vratila san se i drago mi je da si još tu:)| serafina | 20.10.2008. u 02:12
Bio sam u tom kraju i pamtim prirodu baš takvu kakvu vidim na tvojim fotkama,ali,davno je to bilo.Sada se najradije uspinjem na Sljeme..i radi unuka a i manje je problema kao pješaku doći gore,makar i uspinjačom pa pješke dole.
Osmjeh ti ostavljam :-)))| Sa dva prsta po tipkovnici | 20.10.2008. u 16:27
joj sad si me s svojim putopisom :))) razgalila, obožavam šumu, i vrijeme je da i ja malo mrdnem guzom i odem u berbu kestena :))
jako ih volim :)))
zbog tog jesen i volim ehhehe
velika pusa :))| Uranova Pikula | 22.10.2008. u 13:59
Eh da sam barem i ja mogla biti s tobom u šetniji ili iza tebe...eh da mi je jedna od onih napuštenih kućica...a jesen draga moja ne volim; jedva čekam da prođe, više volim oštru zimu nego jesen...sve tvoje prolaze još ne pročitah, al hoću samo treba mi malo više vremena...pozdrav ti ostavljam
| otkucaj | 23.10.2008. u 13:20
predivno...predivne slike koje nas okružuju a koje zbog tempa života neki ne stignu niti vidjeti ... hvala ti na djeliću lijepe jeseni koja, ovim živopisnim bojama, kao da kazuje... sve se rađa i živi....
Topli ti pozdrav ostavljam| smotani | 23.10.2008. u 17:46
evo mene još malo prije spavanja da vidim ima li novosti :)))
pusa velika i laku noć :))| Uranova Pikula | 23.10.2008. u 22:28
Prekrasno proveden dan,
ugodno i korisno, ... ,
što si kao i uvijek tako lijepo opisala
da se osjećam kao da sam i sama prošla tim putem i isto proživjela ...
A kesteni ?
I bolje da nam nisi poslasticu slikom pokazala jer , ... ,
ma sve bi ti pojeli,
ha, ha, ha ...
/ovo o ovoj trošnoj kučici zahtjevalo bi puno više
jer duboko dira u srce,
središnja je to slika ovoga posta,
glavniji dio života
pa stoga mi se čini da s pravom dominira.
I neka!
Zaslužuje!/
Hvala draga !
Prelijepo!
BTB !!!
Lijep pozdrav ...| mirjam | 24.10.2008. u 18:14
Izvrsne fotke, prekrasno napisan post... kao i uvjek kod tebe... užitak za čitanje i gledanje.
Stigoh na kratko da vas malo posjetim, pročitam što ima novo, ostavim komentar ili dva... i zahvalim na svakom komentaru kojeg si ostavila kod mene na LU-pu.| MaSanYa | 25.10.2008. u 00:31
Nisam baš ljubiteljica jeseni jer ne volim kišu, ali ovakvom krajoliku ne bih odoljela...
| zrno gorušice | 26.10.2008. u 02:06
PROLAZI IV – prema moru
Mogle su to biti moje noge – sasvim male, malo veće, velike, obuvene, u sandalama, u natikačama, u japankama, bose… Bose, da. Dok sam bila djevojčurak lagan kao perce, natjecala sam se s bratom, bratićem i sestričnom i ponekim prijateljem ili prijateljicom tko će brže doći do kraja stazice. Nagrada je bio pogled na more, na mali zaljev kao stvoren za kupanje, unatoč oštrom stijenju kojim je okružen i bezbrojnim crnim ježincima koji su do savršene bjeline ogoljeli priobalne stijene u tim davnim ranim sedamdesetima. Poznavala sam svaku izbočinu, svaki kamen na putu, svaki grm kupine koji je pružao svoje trnovite vitice prema mojim bosim stopalima, za uzvrat nudeći poneki sparušeni bobičasti crni plod koji je predstavljao najveće blago i bio izvor sitnog trnja koje sam ponekad vadila iz jagodica prstiju na rukama dok sam se spuštala prema plaži. Mjesto na kojem sad stoje ovelike noge mog već ovelikog sina početak je jedne otočke staze. Dvjestotinjak metara ljetnog sna praćenog gromoglasnim cvrčanjem cikada pod vrelim ljetnim suncem. Sna koji sam kao dijete budna sanjala jedanaest mjeseci u godini, da bih ga napokon živjela tri srpanjska ili kolovoska tjedna. Kasnije dva. Ponekad i manje. No ipak, san je ostao san, a miris smilja i ostalog mediteranskog bilja i pjevanje cikada još uvijek u meni budi staru, dobro poznatu čežnju.
Na pola tog začaranog puteljka koji nema ni dvije stotine metara, a doima se beskonačnim, nalazi se ovaj prolaz. Čini mi se da nije bio tako bujan i visok kad sam nekad ovuda gazila bosim nogama, birajući meka mjesta pokrivena zemljom između kamenih ploha koje izviruju pružajući uvis glatku površinu, ali i poneki oštriji rub koji je bolje izbjeći. U grmlju često šuškaju ptice i mali zeleni i smeđi gušteri. No premda u mnogim ljetnim danima koje sam ovdje provela nikad nisam vidjela zmiju, ipak se i danas oprezno zaustavim kad začujem zvuk provlačenja malenog tijela u osušenoj šikari podno grmlja ili u makiji iza mocira. Ne bojim se osobito da bi me zmija mogla napasti, ali općenito volim vidjeti stvorenje koje mi se približava, ma što to bilo.
Ovo mjesto je mjesto izbora. Može se popeti na široki suhozid i nastaviti najkraćim putem do vrletnog dijela plaže gdje nema puno mjesta za ručnike, a ulaz u more je strm i zaštićen grebenima na kojima rastu morske vlasulje i treba ih oprezno preplivati držeći se blizu površine. Ili skrenuti lijevo i spustiti se strmim dijelom puteljka kroz grmlje, a zatim kroz livade i makiju do dijela plaže na kojem je ulaz u more ljepši i kupanje ugodnije. Moje bose noge uvijek su radije birale lijevi, mekši put. Desno sam skretala samo kad bi i drugi onamo išli, da pokažem da se i ja mogu nositi s oštrim bridovima velikog naslaganog kamenja. No prije nego što krenem dalje, moram na trenutak zastati. To raskrižje nije obično raskrižje. Ono je mjesto susreta s mojim djedom. Puno puta sam ga dosad vidjela u mislima kako se približava s ležaljkom u jednoj, a novinama u drugoj ruci. Stoji i priča nam kako se u svibnju kad je bakin rođendan, a zatim i njihov vjenčani dan, verao po ovim padinama iznad zaljeva i tražio cvijeće i lijepe trave slažući buket za baku. Stajala sam tada kao dijete i čekala da krenemo dalje, a nestrpljivost da se što prije okupam miješala se sa znatiželjnim upijanjem djedovih riječi. Jer djed je bio od onih ljudi čije sam riječi uvijek mogla vidjeti u mislima dok je govorio, a i kasnije kad bih se prisjećala njegovih priča, puno češće stvarnih nego izmišljenih, iako smo ga mi djeca često gnjavili da nam ispriča neku bajku. Onda bi malo zastao, vidjela sam kako prevrće u mislima brojne događaje iz svog dugog i bogatog života za koje je smatrao da bismo ih mi unuci trebali čuti. Onda bi nam pričao o svojim putovanjima, o teškim ratnim godinama, o svojim roditeljima i ostaloj velikoj obitelji, a priča bi uvijek imala glavu i rep i stanovitu pouku koja mi nikad nije zasmetala. U onih nekoliko navrata kad bi nam ispričao neku od poznatih priča iz knjiga, neku bajku, one nisu zaživjele, nisam ih mogla vidjeti i doživjeti i ubrzo su potpuno nestale iz mojih sjećanja. Upravo zbog te životnosti kojom nam je pričao o svom svibanjskom branju cvijeća, na tom posebnom mjestu gdje se meka stazica razdvaja od tvrde, ostao mi je zauvijek trag mojih sjećanja koja su se stopila s njegovima u jedno, zajedno s osušenim buketom koji je baka običavala čuvati cijeloga ljeta i pokazivala nam ga i pričala nam kako je bio lijep dok je bio svjež, i kako ga je djed nabrao na padinama iznad plaže upravo za nju, i ono što nitko od njih nikad nije spomenuo, ono što je ostalo utkano u buketu, svježem i suhom, u vazi i uz stazice gdje je sakupljen, u nama koji se i dalje toga sjećamo, u neponovljivom tkanju života koji teče i ne prestaje ni s nama ni nakon nas.
A mekana stazica posuta vlatima osušene trave tiho vijuga kroz rijetko grmlje i čini se da nikad neće stati i da ostaje uvijek ista, poput sjećanja na pritajenu snagu bogate crvene zemlje i na vlati osušene trave koje tako meko i nježno dodiruju bosa stopala da bih mogla, čini se, zauvijek prolaziti i nikada ne doći do kraja, do cilja koji se gubi u maslinastom zelenilu ljetne makije ostavljajući samo nejasan nagovještaj svoga postojanja.
Uostalom, što je cilj? Doći na bijelu kamenu obalu pored prekrasnog, čistog, tirkizno plavog mora nadsvođenog nebom sličnih umirujućih nijansi? Uroniti tijelo u zagrljaj slanih valića koji nas miluju i govore nam kako nismo sami, kako nismo odvojeni, kako smo njihovim kapima povezani sa svakom točkom na kugli zemaljskoj koju oplakuje slana morska voda? Je li cilj sjediti na obali i razgovarati s ljudima koje često susrećemo samo jednom godišnje, a čini nam se da ih poznajemo oduvijek i zauvijek i da vrijeme između tih susreta nije ni postojalo? Sjediti zamotan u ručnik s gorkastim okusom soli u ustima i promatrati rakove kako šeću od pukotine do pukotine tražeći hranu i povremeno znatiželjno promatrajući nas, uljeze u njihovom algama obraslom svijetu? Nježno odvojiti usamljenog ježinca sa stijene i zadržati ga na dlanu kako bismo bolje promotrili ili pokazali djeci plavičastocrnu ljepotu koja se presijava na živim bodljama u laganom pokretu, okrenuli ga na leđa kako bi maleni mogli vidjeti usta kojima zahvaća i guli sloj algi prirastao na stijene hraneći se njima, a zatim ga oprezno vratiti u njegov dom, ili ga zavitlati mao dalje od obale kako ne bi postao žrtvom prestrašenih namjernika? Ili je cilj naprosto biti, postojati ovdje i sada, u trenucima kad ne hitamo bezglavo kroz život tjerani obvezama koje smo si sami nametnuli? Ili sve to, i još puno toga? Ne znam, možda. Volim sve to gledati, volim slušati, mirisati, osjećati svakim dijelom svoga duha i tijela. To su moji morski prolazi.
Danas zapravo i nije dan za ovakav moj zakašnjeli ljetni post. Dogodile su se strašne stvari, ali o njima ionako ne bih mogla pisati. Pomisao da djevojka koju sam nekad poznavala, makar i ne prisno, više ne živi, ne diše, i da je povrh toga posljednje što je pred sobom u životu vidjela bila cijev pištolja i, možda, lice nepoznatog ubojice za kojeg bih željela da bude uhvaćen i izručen pravdi ma kakva ona bila, prilično mi je teško podnošljiva, previše da bih poželjela o tome pisati. Zato ću šutjeti o tome.
06.10.2008. u 21:18 | K | 33 | P | # | ^
Časna riječ, na trenutak sam točno mogla osjetiti miris. Kako si to lijepo dočarala slikom i riječima! :-) Pridružujem ove dojmove onima ranijima iz tvog ciklusa "Prolazi".
Što se tiče ovog na kraju - vjeruj, i meni se sve što bih eventualno mogla napisati - čini trivijalno pred užasima koji su se dogodili. Strašno...| Big Blue | 06.10.2008. u 21:50
ove ljetne fotke u ove dane.. jako lijepo. jučer je i danas zasjalo sunce, ali petak, subota.... još su mi u sjećanju. zato me valjda i zatekoše foke toplog pijeska, suhozidovi i plavetnilo mora.
a o nekim stvarima i ja šutim :( možda ne treba, ali...
ostavljam večernji pozdrav i zagrljaj!
pusa :))| posoljeni zrak | 06.10.2008. u 22:51
Lijepi prolazi. Ćutim ovu žalosnu vijest. Bože moj!Nemam ni ja riječi. Nek' ti je mirna noć!
| detalj | 06.10.2008. u 23:06
Mislim da si nešto naslijedila od svog djeda, tu sposobnost da riječima preneseš sve te slike, mirise i okuse o kojima pričaš. Ne trebam napominjati da mnogo sličnosti nalazim u ovim tvojim morskim stazama sa onim mojima. Ipak, i mnogo razlika, zato mi je opet bilo lijepo proći tvojim prolazima. :-)))
O tragedijama, riječi su sada suvišne.| gustirna | 07.10.2008. u 00:40
i ja pamtim puteljak kojim sam se spuštala prema mojoj voljenoj dravi ...
vlati trave, kreket žaba u barama, miris vode ... kad danas tuda krenem, još uvijek na trenutak osjetim majčinu ruku koja me vodi put vode ...
i mene, iako nisam poznavala ni jednu od ubijenih djevojaka, ovih dana kao da prate njihovi posljednji pogledi ... i ne mogu se oduprijeti ni žalosti, ni strahu ...| rU | 07.10.2008. u 07:54
Lijepo je vidjeti prolaz pema moru u vrijeme kad su nad zagrebom oblaci kroz koje se sunce teško probija. Dobro je stati na meku stazicu, ali kad stopalo naiđe na neki kamenčić, eh...to ne volim.
| chablis | 07.10.2008. u 09:39
tako mi sad u ovo polusunčano prijepodne, lagano prohladno, paše ovo morsko prisjećanje....
| Brunx | 07.10.2008. u 11:08
O kako je bilo lijepo barem nakratko vratiti se u ljeto..
| Mima | 07.10.2008. u 23:20
Slike su lijepe kao i uvijek ali i ja sam zgrozen sa ovim sto su ucinili toj mladoj djevojci.
Uzasno je to sto se desava a jos je uzasnije to sto mislim da nista nece napraviti i uhvatiti krivce.
Meni se cini da je to sve povezano i da puno odgovornih sjedi u samom vrhu, a znas i sama da onaj tko ima novce moze sve.
To sto ne ide nije greska kod mene nego nesta opet rade na blog.hr pa neki nisu mogli ostaviti ni komentare.
Uvijek nesta zajebava :)| Kenguur | 08.10.2008. u 07:35
Prekrasne slike, prekrasne uspomene!! A da život nije uvijek samo lijep to se zna i nekako moramo s time živjeti. Žalosno ali istinito, draga.
Pozdravček i cmokkkk.| teuta | 08.10.2008. u 08:49
Imaš pravo kad slikaš samo lijepe fotke...
A zbog istih ružnih vijesti nisam ni pisala post ovih dana jer nisam znala što bih pisala a svaka priča mi se činila suvišnom...| Majstorica s mora | 08.10.2008. u 09:31
Jako dobro, miris mora, ljeta i djetinjstva.
| Divan -skitnje | 08.10.2008. u 10:16
dobro ti jutro..........prošetah tvojim stopama do mora.........osjetih sve mirise i boje.........predivan fotozapis.........Ugodan dan ti želim.....:-))))
| Dinaja | 08.10.2008. u 10:24
Tvoj me post podsjetio na neke slične staze iz mog dalekog djetinjstva...
Opisi su ti savršeni, lirski ...:):):)
Lijep pozdrav ostavljam!
P.S. Onu strahotu namjerno ne komentiram.| misko | 08.10.2008. u 11:47
Dosta dugo sam se zadržala ovde kod tebe, pročitala sve Prolaze i uživala u svakoj slici i riči! :-))
| čiovka | 08.10.2008. u 14:39
Volim kada netko pažljivo pročita moju priču, to mi stvarno znači. Hvala ti na sugestiji - ispravljeno odmah. Pozdrav :)
| edo | 08.10.2008. u 15:14
Divne slike si nam priložila uz tekst, kao i inače...
I ja sam, kao i rU, iako nisam poznavala ni jednu od ubijenih djevojaka, u žalosti, strahu...
Pozdrav, mila... :-))| ...i pad je let... | 08.10.2008. u 18:23
Pridružujem se pozitivnim komentarima,
prekrasna slikopriča... ........ ............. :))| Duliba | 08.10.2008. u 18:40
Olala. Pozdrav novoj pridošlici :).
Lijep post sa lijepim fotografijama uz lijepe riječi i lijepe uspomene.
Hvala na prijedlogu.| ElectricFrog | 08.10.2008. u 21:31
Laka ti noć :-)))
| Sa dva prsta po tipkovnici | 08.10.2008. u 22:47
Tvoja sjecanja su predivna. To je nesto sto uvijek rado procitam i sto me opusti i izmami smijesak.
Sve ostalo suvisno je komentirati. Mislim da ne raspolazemo s dovoljno informacija pa sve postaju naklapanja. A obracun s mafijom nikada nije ugodan. Jedino sto sam bila uvjerena da ne zivim na Siciliji, sve do prije malo vremena. Danas vise nisam sigurna.| *Kora* | 09.10.2008. u 05:52
Slike su predivne, a na slovima priče odjedrila sam natrag u ljeto i drugačiji odlazak do plaže nego sam navikla. Posebno me se dojmila fotografija na kojoj se kroz grmlje vidi komadić mora i zadivljujuće plava boja.
| ***** | 09.10.2008. u 11:05
Baš dobro da je ovaj "ljetni" post ostao za jesenje dane, u zadnju fotku bih najradije uronila.
| champs-elysees | 09.10.2008. u 13:07
POZDRAV IZ OS
| don branko | 09.10.2008. u 16:53
Dugo te nije bilo ...
i već sam sve rjeđe ovamo navraćala,
ali stoga nisam prestala misliti o tebi i tvojim prekrasnim,
životnim i svima nama blizim pričama ...
... No ipak, san je ostao san,
a miris smilja i ostalog mediteranskog bilja i pjevanje cikada
još uvijek u meni budi staru, dobro poznatu čežnju. ...
U našim srcima ostaje sve ono što smo proživjeli,
sve ono što smo stazama i kroz prolaze naših života sakupili
i sačuvali u tim bekrajno dubokim škrinjicama.
I što dublje kopamo, što dublje tražimo
nailazimo na ljepote koje nas nose
i koje stare snove bude,
a nove za novi život i nove staze rađaju ...
Divno aquaria !
Hvala ti za ovo !
I mirisi se šire ...
Moja staza me čeka ...
Lijep pozdrav ...| mirjam | 09.10.2008. u 18:43
prekrasan post i čarobne slike kao i uvijek kod tebe,
mučno je ovo što se dešava u nas posljednjih godina,a
kulminiralo je u ponedjeljak tim nesretnim događajem,
svako normalan se zgrozi
tebi puno pozdrava iz galaksije Dugave ;-)| mushin munen | 09.10.2008. u 21:23
Samo se vi zajebavajte a sta mislis da nestane WC papira koji se sa vodom razgradjuje kako bi bilo.
Znas i sama da jako puno kanalizacija jos odlazi u more pa ni to more nebi bilo kao sada sto je nego bi po njemu plivale hrpe playboya :)))
Pa dobro ne bas playboja ali vecernjaka i jutarnjeg lista svakako :)))))
Cuvajmo WC papir kao zjenicu oka svoga rece drug Tito :))))))))| Kenguur | 10.10.2008. u 08:06
ostadoh bez daha! tebe tvoje riječi i djela dovoljno hvale, pa vjerujem da nema potrebe da bilo čime to remetim. prekrasno!
| Vinci | 10.10.2008. u 10:32
Lijepo je šetat s tobom, a ovo na kraju ni ja nemam što rijet, prestrašno
| slatko grko | 10.10.2008. u 16:48
Sa zadovoljstvom sam prošetala neravnim puteljcima do jadransko plavoga mora. U mislima sam skrenula lijevo, jer volim pitomije plaže, a najviše me razveselila fotografija staze omeđene zelenilom, koja vodi ravno u plavo zadovoljstvo.
Danas je tvoja poznanica sahranjena. Žalosno. Prežalosno.| atlantida | 10.10.2008. u 19:49
ja bih sada tako rado na more, mene privlače ti mali uski prolazi, poznati nekim ljudima, lokalnim, volmi tajna skrovita mjesta, predivan post draga aquaria :)
o ružnim stvarima ponekad i ne treba govoriti, preteško je!
pusa velika :)| Uranova Pikula | 11.10.2008. u 14:36
Dobar čovjek svijet promatra očima ljubavi,
pokreće ga razumom, a s ljubavlju mijenja.
Ostalo po dolasku...poz..i BB!| EuM | 11.10.2008. u 21:01
jedne godine sam toliko hodala kroz staze s dračom da me ništa nije boljelo kada sam golih i bosih nogu prolazila kroz grmlje...
A smrt- nema riječi...Onima koji odu je olakšanje, a mi moramo nastaviti živjeti... Znaš da to znam iz iskustva...| zrno gorušice | 11.10.2008. u 21:04
