Marketing
SVI SVETI
Sutrašnji blagdan za mene nije nešto što bih povezala sa smrću, strahom, bolom, patnjom ili nečim na što asocira popularni naziv Dan mrtvih. Svi Sveti su zapravo blagdan prisjećanja na sve koji su za života bili sveti, a možda nisu spomenuti u kalendaru i na popisu svetaca jer njihova svetost nikad nije bila službeno zabilježena. No ipak je to dan kad se po tradiciji odlazi na groblja, pale svijeće, kupuje cvijeće. I prisjeća se, ili bi se trebalo prisjetiti, onih koji su nam nekoć bili dragi a sad više nisu među nama. Ili onih za koje znamo samo iz pričanja svojih starijih, ali nam se čini kao da smo ih upoznali pa također i za njih zapalimo svijeću na grobu ili na nekom drugom za to predviđenom mjestu.
Znam, znam – blagdan je komercijaliziran do besvijesti. Novac pokreće svijet živih, nije ni čudo da se uvlači i u naše odnose sa svijetom mrtvih, ako takvo nešto uopće i postoji. Ipak, mislim da i ovdje, kao i u svemu u životu, sve ovisi o stavu pojedinca. Osim toga, ne treba osuđivati. Ako nekoga veseli kad potroši gomilu novca kako bi grobove svojih najdražih ukrasio velikim aranžmanima krizantema, to je njegovo pravo, kao što je moje da se tiho šuljam ušuškana u gomili i upijam mirise i boje tog posebnog jesenjeg dana.
Dok ljudi prolaze u beskonačnim kolonama, njihovi se glasovi stapaju u poseban žamor, poput neke neobične, ali uhu ugodne pjesme. Jer na posljednjem počivalištu mrtvih gotovo nikad se ne viče, ne sluša se glazba, a svađe i povišeni tonovi ostavljeni sa za neko neodređeno kasnije vrijeme. Osjećaj zajedništva sa svima prožima me dublje i jače nego ostalih dana. Slabašan miris posljednjeg ovogodišnjeg cvijeća miješa se s oštrijim mirisom odrezanih grana ukrasnog zelenila u aranžmanima i stapa s mirisom otpalog lišća koje ponekad šušti pod nogama. Volim kad ne pada kiša. No rijetko se događa da dan bude suh i topao, jesenska svježina ispunjava pluća slasnim udisajima prohladnog zraka. Ponekad se učini da uza sav žamor čujem pucketanje fitilja u upaljenim lampašima čiji blagi miris paljevine i parafina lagano draška nosnice dok prolazim pored već ukrašenih grobova.
Paljenje svijeće trag je prastarog obreda prinošenja žrtve paljenice – poklona kojeg iz ruku možemo ispustiti jedino tako da ga pretvorimo u pepeo. Utješno, jer nema načina na koji bismo ruku s darom pružili onamo gdje se nalaze oni kojima je dar namijenjen.
No svijeća simbolizira i život. U trenutku kad se rodimo, svijeća se pali. Onda neko vrijeme gori, ponekad zatitra, ponekad se možda gotovo utrne, taj titravi plamičak koji prkosi svakom vremenu. Ponekad podari život prenoseći plamen novoj svijeći. I gori, gori. Na kraju se ugasi.
Želim vam miran i blagoslovljen sutrašnji dan.
Post je objavljen 31.10.2008. u 22:35 sati.