SVI SVETI
Sutrašnji blagdan za mene nije nešto što bih povezala sa smrću, strahom, bolom, patnjom ili nečim na što asocira popularni naziv Dan mrtvih. Svi Sveti su zapravo blagdan prisjećanja na sve koji su za života bili sveti, a možda nisu spomenuti u kalendaru i na popisu svetaca jer njihova svetost nikad nije bila službeno zabilježena. No ipak je to dan kad se po tradiciji odlazi na groblja, pale svijeće, kupuje cvijeće. I prisjeća se, ili bi se trebalo prisjetiti, onih koji su nam nekoć bili dragi a sad više nisu među nama. Ili onih za koje znamo samo iz pričanja svojih starijih, ali nam se čini kao da smo ih upoznali pa također i za njih zapalimo svijeću na grobu ili na nekom drugom za to predviđenom mjestu.
Znam, znam – blagdan je komercijaliziran do besvijesti. Novac pokreće svijet živih, nije ni čudo da se uvlači i u naše odnose sa svijetom mrtvih, ako takvo nešto uopće i postoji. Ipak, mislim da i ovdje, kao i u svemu u životu, sve ovisi o stavu pojedinca. Osim toga, ne treba osuđivati. Ako nekoga veseli kad potroši gomilu novca kako bi grobove svojih najdražih ukrasio velikim aranžmanima krizantema, to je njegovo pravo, kao što je moje da se tiho šuljam ušuškana u gomili i upijam mirise i boje tog posebnog jesenjeg dana.
Dok ljudi prolaze u beskonačnim kolonama, njihovi se glasovi stapaju u poseban žamor, poput neke neobične, ali uhu ugodne pjesme. Jer na posljednjem počivalištu mrtvih gotovo nikad se ne viče, ne sluša se glazba, a svađe i povišeni tonovi ostavljeni sa za neko neodređeno kasnije vrijeme. Osjećaj zajedništva sa svima prožima me dublje i jače nego ostalih dana. Slabašan miris posljednjeg ovogodišnjeg cvijeća miješa se s oštrijim mirisom odrezanih grana ukrasnog zelenila u aranžmanima i stapa s mirisom otpalog lišća koje ponekad šušti pod nogama. Volim kad ne pada kiša. No rijetko se događa da dan bude suh i topao, jesenska svježina ispunjava pluća slasnim udisajima prohladnog zraka. Ponekad se učini da uza sav žamor čujem pucketanje fitilja u upaljenim lampašima čiji blagi miris paljevine i parafina lagano draška nosnice dok prolazim pored već ukrašenih grobova.
Paljenje svijeće trag je prastarog obreda prinošenja žrtve paljenice – poklona kojeg iz ruku možemo ispustiti jedino tako da ga pretvorimo u pepeo. Utješno, jer nema načina na koji bismo ruku s darom pružili onamo gdje se nalaze oni kojima je dar namijenjen.
No svijeća simbolizira i život. U trenutku kad se rodimo, svijeća se pali. Onda neko vrijeme gori, ponekad zatitra, ponekad se možda gotovo utrne, taj titravi plamičak koji prkosi svakom vremenu. Ponekad podari život prenoseći plamen novoj svijeći. I gori, gori. Na kraju se ugasi.
Želim vam miran i blagoslovljen sutrašnji dan.
31.10.2008. u 22:35 | K | 32 | P | # | ^
volim mir koji je vezan uz ovaj dan...
nekako se sve utiša ,nema uobičajenog žamora...navečer idemo na groblje
osvjetljeno sviječama djeluje toplo ,nimalo odbojno...poslije svratimo na kuhano
vino...to su naši rituali...
pozdrav :)| marsi | 31.10.2008. u 23:28
vesna
Ja nisam imala "svojih" groboba. Preci moje mame, jedinice, svoje zivote su zavrsili u logorima, moga oca daleko od grada u kome sam zivjela.
Ali sam uvijek taj dan i dan poslije njega setala grobljima uzivajuci u titranju svijeca i ljepoti cvijeca. Nekada su svijece bile u niansama bijele boje, a cvijece nije bilo imjetno, niti su buketi bili izumjetniceni. U zraku se osjecao miris ljubavi i postivanja. Svi posjetiocii su bili prijatni jedni prema drugima. U tome sam uvijek osjecala dio carolije zivota.| borut | 01.11.2008. u 07:23
Ja sam nekad voljela ići zbog one šećerne vate. Inače, nisu samo mrtvi sveti, ima nas i živih :D
| Lizamona | 01.11.2008. u 07:49
Nažalost je vrijeme takvo posljednjih dana da ne možeš u potpunosti doživjeti ovaj dan, više brineš što ti olujno jugo gasi svijeće i uništava cvijeće, što zbog gužve po cestama jedva stižeš na odredište, ali zato kažu da će sutra biti sunčano i na miru ću prošetati po groblju...
| Majstorica s mora | 01.11.2008. u 09:23
razmišljah ovih dana o svjetlu. namjeravam to i napisati ako uspijem naći riječi. neki me dan zaskočilo to razmišljanje - onako nenadano...
puno razmišljam o tome što znači biti svet. na kraju se možda sve svede na to da sve ono dobro koje činimo i ljubav koju ugrađujemo u svoj i živote drugih - sve to nastavljamo živjeti na drugoj strani. i ne ulazimo u raj tek tada nego možda taj raj već sada pokušavamo živjeti i onda je to nešto kao logičan nastavak svega onoga oko čega se trudimo ovdje - pa i onda kada nam se i samima čini da je to sizifov posao.
i ja volim lišće, sunce, taj neki poseban ugođaj i priuštit ću si ga nekoliko dana nakon ovih blagdana. nadam se. imam problema sa sobom kad stojim na grobovima svojih prijatelja, svojih bliskih,.... ponekad tako teško vjerujem da su oni već otišli. kao da mi s godinama sve to postaje sve čudnije.
ne želim pisati roman, a čini se da je u tom smjeru krenulo. želim te od srca pozdraviti. tako mi je dobro sjeo tvoj post - osobito dio u kojem govoriš da ne možemo ionako ništa materijalnoga pokloniti onima koji odoše.
pusa :))| posoljeni zrak | 01.11.2008. u 10:24
ja sam već jutros obišla svoje najbliže, na malom retfalačkom groblju, upalila svijeće na grobovima i kod križa, za one koji nemaju poznato počivalište.
predvečer ću do aninog groblja, obići prijatelje, kolege, svoje profesore ...
oba su groblja usred grada, a ne na osami, pa se na njima svakodnevno čuju odjeci gradske vreve, mačke iz susjedstva spavaju na toplim nadgrobnim spomenicima, mirisi cvijeća i svijeća miješaju se s mirisima ručkova koji se kuhaju u okolnim zgradama ... smrt se tu više čini sastavnim dijelom života nego na novom groblju, izvan grada ...
u osijeku je danas oblačno no toplo, na bokorima krizantema zuje pčele a blagi povjetarac ne gasi svijeće ...| rU | 01.11.2008. u 10:29
Složio bih se sa konstatacijom komercijalizacije ovog dana..na žalost... Zato, na današnji dan nemam običaj kupovati cvijeće.. .osim poneku ružu najmilijima, svijeća.. oni su u srcima, mislima... i mislim da taj "vanjski luk" ni meni, a najmanje pokojnima ne treba... to natjecanje u aranžmanima po malo me iritira... lijepo je vidjeti uređena posljednja počivališta, lijepo je u predvečerje vidjeti ono treptanje svijeća...osjetiti taj miris cvijeća o kojem govoriš...ali, žalosno je što je to tako rijetko...i dobro da postoji barem jedan dan kada se pojedinci sjete najmilijih.... barem jedan dan ( ne mislim tu na one koji su zbog prostorne udaljenosti spriječeni..)
u ovaj kišni blagdanski dan ostavljam ti topli pozdrav....:)| smotani | 01.11.2008. u 11:40
današnji dan budi u meni sretna sijećanja i tugu u isto vrijeme....palim svijeće i putujem vremenom.........
hvala ti na posjeti......sliku moraš promatrati malo dulje........uho mlade žene postaje oko starice, a brada mlade žene veliki nos starice..........pokušaj.to je dokaz revolucije u našim glavama.......:-)))))))| Dinaja | 01.11.2008. u 12:05
pozdrav iz os Branko
| duhovnamisao | 01.11.2008. u 12:28
Ovaj dan uvijek u meni probudi sjetu, pogotovo kad sam- kao sad, daleko od grobova svojih najmilijih pa im svijeću mogu zapaliti samo kod križa i pomoliti se za njihove duše a cvijećem će grob okititi onaj ko je bliže...
| idesbeba | 01.11.2008. u 13:40
Da nije poseban dan ni po čemu
jedino to da se sređuju grobovi i kite cvijećem.| prorok | 01.11.2008. u 14:57
Bas je maloprije na RTL-u bio neki dječak kojeg su na Mirogoju pitali kome je došao na grob, a mali ko iz topa: prabaki, pradjedu, Tuđmanu i Račanu :)))
| funky business | 01.11.2008. u 16:54
Danas sam otkrio još jedan razlog zašto volim samostanski život. Nas petnaestak fratara posjetili smo grob naše braće. Nismo nosili ni svijeće ni cvijeće. Jedan plamičak je već gorio na ploči koja pokriva četiri grobna mjesta. Ponad nje je spomenik s popisom, a rekao bih više od 100 braće koji su zadnjih 200 godina umrli.
Napravili smo polukrug oko groba i zapjevali psalme. Molitva. Zatim lagani zvuk gitare i Pjesma stvorova našeg sv. Franje:
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.
Mi smo valjda jedina ekipa koja na groblju pjeva, a da nikom ne smeta. Čak su se ljudi zaustavljali uz nas.
Pozdrav. Pojavila si se na početnoj stranici blog.hr pa sam se javio.
"I neću biti kap, kad mogu biti slap!"| dnevnik mladog svećenika | 01.11.2008. u 16:59
Današnji dan mi ima neki posebni miris... Vlažno, otpalo lišće,krizanteme i dim svijeća... to je to...
| katalona | 01.11.2008. u 19:03
Zahvaljujem popravio sam :):)
| prorok | 01.11.2008. u 19:04
super coool navrati
| JAKLIĆI | 01.11.2008. u 19:22
Dan sjećanja. Upaljena svijeća, taj maleni znak svjetla, kao misao na sve one kojih više nema...
| Big Blue | 01.11.2008. u 20:36
baš je bio suh i topao dan, puno obitelji, tuge nije bilo
| pametni zub | 01.11.2008. u 21:16
Hvala ti na poruci. Ponovno sam pročitao Pismo Bijelom čovjeku. Imam ga na kompu. Otkad sam ga prvi put čuo razmišljam o tome kako jedan "nevjernik" može toliko duboko razumjeti i vjerovati. Ove riječi su me iznenadila: Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem...
| dnevnik mladog svećenika | 01.11.2008. u 21:30
Lijepi post,
dva dana obilazimo pokojne
od Istre do otoka i sutra ćemo...
Volim taj blagdan| Duliba | 01.11.2008. u 21:34
Često sam šetala Mirogojem, čak i kad nisu Svi sveti. Živimo blizu i to mi je bilo jedno od omiljenih utočišta u kojima sam pronalazila mir. Voljela sam čitati imena na spomenicima i maštati o sudbini onih koji su tu pokopani. Rijetko sam se pitala kako su umrli, a češće kako su živjeli i kakav su trag ostavili za sobom... To me na čudan način ispunjavalo. Danas nisam išla na groblje, deda je prošetao malog. Zapalila sam svijeće u kući i pomolila se za sve naše umrle. Većina od njih ostavila je u meni svjetlo i zamolila sam ih da me ono i dalje vodi kroz život.Duboko u sebi znam da mi nisu zamjerili jer nisam posjetila njihove grobove baš danas jer nekako osjećam da su ionako daleko od njih. Vjerujem da je njihov duh našao mjesto u prostoru mira, a njihovi geni i učenja ostali su živjeti u nama.
Lijepo si sve napisala, kao i uvijek. Slova nose u sebi mirise i osjećaje...| bivša apstinentica | 01.11.2008. u 22:11
Ne znam zašto se popularizirao naziv - Dan Mrtivih!!....To su Svi Sveti, Sisveti....
Volim jučerašnji blagdan, zbog prekrasnog svjetla svijeća u velikim količinama na jednom mjestu. I volim ga jer odem do svojih dragih (koji su za mene još uvijek tu) i zapalim im svijeću...A lijepih trenutaka provedenih s njima sjetim se i češće, ne samo na 1.11.
Još jedan prekrasan, blagdanski post.
Pozdrav lijepi| Brunx | 02.11.2008. u 09:35
Draga moja... pišeš tako lijepe, emotivne postove... da ovaj komentar kojeg pišem jedva vidim od suza koje su mi ispunile oči.
Mojih najdražih, najbližih sjetim se često tijekom godine, obiđem grobove, zapalim svijeću, ostavim cvijeće... no na ovaj dan sve te radnje ostavljaju u meni posebni osjećaj, izazivaju posebni doživljaj.| MaSanYa | 02.11.2008. u 12:01
@Brunx, Dan mrtvih popularizirao se u vrijeme socijalizma kad se sveci nisu javno spominjali, a ljudi su bez obzira na svoja ideološka uvjerenja i onda masovno obilazili groblja iza radnog vremena kad blagdan nije pao u slobodne dane vikenda. Nisam htjela pisati edukativni post pa tako nisam spomenula ni današnji Dušni dan koji je zapravo pravi dan mrtvih :)
| aquaria | 02.11.2008. u 14:33
Nažalost, kao i svi drugi blagdani tako i ovaj je podosta komercijaliziran.
Ja se svojih najmilijih kojih više nema na ovom svijetu često sjetim jer za mene oni žive u mojim mislima i u mom srcu.
Pozdravček draga i cmokkkk.| teuta | 02.11.2008. u 16:14
Hvala ti na krasnom komentaru kod mene. Cmoka.
| teuta | 02.11.2008. u 17:10
.. tiho šuljam ušuškana u gomili i
upijam mirise i boje tog posebnog jesenjeg dana. ...
Volim i ja tiho prošetati ...
najprije dan ranije ... ;
grobovi se čiste i kite
izdaleka slušam
- nastojeći biti tiha i neprimjetna da ne narušim tu ljepotu -
razgovore i prisjećanja ljudi na svoje drage, ... :
I tada mi se učini kao da je sve stalo,
da sve miruje,
da se nebo sa zemljom spojilo i,
konačno,
dogovorilo,
nagovorilo zemlju na mir, zajedništvo, ljubav, ...
Svi ljudi tada misle na druge,
i možda je to razlog,
- ta nesebičnost -
tom miru, spokoju,
punoj tišini i ljubavi jednih prema drugima ...
/malo razmišljanje iz jučerašnje i prekjučerašnje šetnje grobljima/
...
Jučer ujutro je padala kiša i,
ni to mi nije smetalo,
već je to rominjanje davalo svetost svakom našem koraku
naglašavalo blagoslovljenost našega hoda,
naših nastojanja,
naših pregnuća,
naših ljubavi prema životu
i našim dragima,
i stremljenja, ... ,
naših tihih čežnji, ...
susreta,
jednom,
zajedno ...
BTB !!!
Lijep pozdrav ...| mirjam | 02.11.2008. u 18:09
I gori,gori i na kraju se ugasi...kad zapalimo svijeću ona sporo gori i čini nam se da treba proći dosta vremena da izgori do kraja...baš kao i život....pozdrav
| otkucaj | 02.11.2008. u 19:28
............ja volim zapaliti samo jednu svjeću za sve mrtve jer to mi je iz duše..........pozdravić.......
| katrida | 02.11.2008. u 21:05
Ljubav je hvalispjev nadi
koja nas dočekuje svako jutro
u rađanju dana, u osmjehu sunca,
kada si Ti ponovo na djelu,
kada nas blagoslivljaš, i zoveš
da ti krenemo ponovo u susret
Oče naš...| EuM | 02.11.2008. u 21:54
Iskreno, ne volim ici na groblje bas na taj dan. Tolika je guzva i toliko je sve iskomercijalizirano da mi je muka.
Tvoje vidjenje Svih svetih mi se svidja. Malo drugacije i sasvim posebno.| *Kora* | 02.11.2008. u 22:02
Sve što činimo za naše pokojnike, u biti činimo za sebe, kako bi se mi živi osjećali bolje, kako bi ublažili svoju tugu za voljenim osobama, što je pozitivno, ili da umirimo svoju savjest, a možda i da zadovoljimo svoj ego, pokazujući koliko smo darežljivi prema mrtvima. Radi prestiža nas živih iskorištavamo mrtve, što bi trebalo biti negativno, ili možda ne? Možda sam grub, a možda i ne. Mrtvima više ništa nije potrebno, nikakvi mramorni spomenici, niti vjenci. Sve te stvari činimo zbog sebe. Sjećanja na naše voljene su nam najbitnija. Dok god ih se sjećamo, oni žive u nama, i nije nam potreban nikakav dan da bi se sjećali svojih voljenih.
| Smisao Života | 03.11.2008. u 21:08
