Maleni ispod zvijezda
OPOMENA
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A. B. Šimić
Sjetila sam se prvih stihova ove pjesme kad sam na jednom zgodnom forumu naišla na ovaj fascinantan niz slika. Najviše me je začudila veličina Venere. Smotane mene, brojke mi ne znače mnogo, potreban mi je ovakav zoran prikaz. Mislila sam da je samo nešto veća od Merkura. Sad mi je jasno zašto tako blista na jutarnjem i večernjem nebu.
Čovjek uistinu postane ponizan kad to vidi. Ne ulijevaju mi strah, nego osjećaj dubokog poštovanja prema svemu što nas okružuje. Pogledajte i procijenite sami.
30.03.2007. u 20:52 | K | 50 | P | # | ^
Prozni krimi izazov
Santea mi je uputila još jedan izazov, i to prije onog pjesničkog, no ja to nisam odmah primijetila. Radi se o krimi priči s nekoliko zadanih riječi za svaki nastavak koji piše izazvani bloger. Početak priče možete pročitati OVDJE.
Meni zadane riječi bile su: pepeljara, sol, tulipan, brod, razglednica, selotejp
Slijedi nastavak, plod moje mašte:
Smežurana i isušena filter vrećica ležala je na rubu sudopera. Dok je sigurnom rukom odmjeravala tri žličice kave i sipala ih u vodu koju je načas maknula s vatre, činilo joj se da do njenih osjetila dopire blagi odjek jutarnjeg mirisa marelice. Tada joj pogled padne na veliku lokvu prozirne tekućine koja se razlijevala na podu između zatvorenih balkonskih vrata i nikad upotrebljene perilice suđa. Lunja je sjedila na ulazu u kuhinju i pokunjeno upirala svoj tužni pogled u nju. Pogrbljena leđa, podvijen rep na kojem je nekako ukočeno sjedila i potpuno obješene meke svilene uške na žalosno pognutoj glavi govorile su više od riječi. Zaputila se prema kupaoni u potrazi za krpom. Dok je prolazila pored Lune nježno joj je pogladila mekana topla leđa. Kujica se zahvalno digne i polako mašući repom otprati je do kupaone. Dok se saginjala da uzme vedro i krpu pogled joj okrzne gomilu časopisa na perilici rublja. Ispod njih virila je razglednica. Pogled na modru površinu uokvirenu bijelim podsjetio ju je na nešto. Dok je u kantu puštala vodu iz pipe nad kadom, pokušavala je savladati grč u želucu koji je načas bio popustio ublažen kuhanjem kave u sigurnosti doma. Nakon što je obrisala lokvu i oprala pod vodom pomiješanom s jednim zatvaračem domestosa, vratila se u kupaonu i izvukla razglednicu ispod hrpe novina i knjiga kojima si je rado kratila vrijeme provedeno u toj prostoriji. Veliki bijeli brod na plavoj pozadini, mondeni putujući hotel, cruiser na modroj morskoj površini prizvao je val sjećanja. Pepeljare koje je s laganim otporom praznila i stavljala nove nakon što bi ih gosti upotrijebili. Vaze s cvijećem koje su uvijek morale biti napunjene i uredno postavljene na stolovima, zajedno s dozama za sol i papar. Cvijeće su nabavljali u usputnim pristaništima i po nekoliko ga dana čuvali u prohladnom spremištu pored košara i polica s voćem i povrćem. Jednom su lučki radnici dopremili u skladište veliku pošiljku tulipana, njenog omiljenog cvijeća. Čašice od čvrstih na dodir ugodnih latica ponosno su stajale do trenutka kad bi ih neminovan kraj počeo labaviti i ako bi predugo ostali u vazama, latice bi se žalosno objesile i ogolile tučak i prašnike na kojima prevladava sjajna crna boja. No ona nije dopustila laticama da se počnu osipati po snježno bijelim stolnjacima blagovaone prvog razreda. Svake večeri brižno je pregledala vaze na stolovima za koje je bila zadužena. Bacila je cvijeće koje je počelo pokazivati znakove skorog uvenuća. Ono sumnjivo stavila je na stranu, a svježe i zdravo dobilo je pravo na još jedan dan života u toj luksuznoj okolini. Jedne večeri, dok je slagala vaze na priručnu policu blizu ulaza u pomoćne prostorije, prišao joj je Roco. Nije joj se osobito sviđao, no kako je prema njoj pokazivao neku vrstu prijateljske sklonosti, rado se s njim zadržavala u razgovoru ispunjenom pošalicama i začinjenom ponekim njegovim masnim vicem. Sad nije puno govorio. Iz džepa je izvukao srebrni omot u kojem su bile dvije male bijele tablete. Djeluju nekoliko sati, bez posljedica, da ove noći zaboravimo tko smo na ovom prokletom koritu - šapnuo je gledajući je u oči. Nije ni sama znala zašto je pristala, nikad prije nije se upuštala u eksperimentiranje takvim stvarima. No sad, uljuljana u prividnu sigurnost urednog i predvidivog života na palubi, odlučila je prihvatiti naizgled bezazlenu ponudu. Nevjerojatna oštrina boja i oblika miješali su se s valovima vrhunskog blaženstva i najvećeg užasa praćenog zastrašujućim zvucima. Kad je ujutro jedva stojeći na svojim nogama teturala prema svom radnom mjestu nastojeći da nitko ne primijeti njenu slabost, sama je sebi obećala da nikad, ali uistinu nikad više neće pokušati ništa slično. Roka nije viđala do kraja putovanja, rekli su da je bolestan i da ne izlazi iz svoje kabine, a ona nije ni pokušala doći do njega. Previše se bojala sablasno neobičnih doživljaja koji su je počeli uznemiravati bez ikakvog povoda u svako doba dana. Lonac u kuhinji koji bi na trenutak poprimio oblik iscerene mrtvačke lubanje, pokreti sjena na rubu vidnog polja kad bi izlazila na suncem okupanu palubu poslužiti goste koji su se lijeno izležavali izvaljeni na udobnim ležaljkama izlažući svoja blijeda tijela sunčevim zrakama. Ponekad bi je iznenadio neobično oštar oblik nekog predmeta ili nevjerojatna čistoća boja ondje gdje je nije očekivala. Najviše se bojala gubitka pamćenja. Nekih se stvari naprosto nije mogla sjetiti. Zato je bila presretna kad se nakon tjedan dana i odrađene smjene mogla vratiti u sigurnost svoga doma. No sad su i ovdje nastali problemi. Drhtavim rukama otvorila je torbicu da spremi praznu razglednicu kako bi je sutra pokazala prijateljici koja joj je u odsustvu čuvala Lunu. Dok je gurala razglednicu na sigurno uz pregradu u torbici, napipala je kolut selotejpa. Izvukla ga je van i užasnuto gledala. Ljepljiva traka bila je gotovo potrošena. Oči su joj lutale od selotejpa do škara koje je bila obrisala domestosom i natrag. Ta su je dva predmeta podsjećala na nešto strašno, na nešto užasnije od najgore noćne more. No u tom se trenutku nije mogla sjetiti ničega. Škare i selotejp ostali su izvan prostora i vremena, ništa više za nju nije postojalo. Kad se konačno prenula, vani se već spuštao mrak, a Luna joj je tiho cvileći lizala noge od gležnjeva do koljena. Ona se poput automata digne, stavi psu ogrlicu i pričvrsti uzicu. Pomalo teturavo ode do vrata i nehotice ih s treskom zalupi za sobom.
Željela bih da ovaj izazov prihvati naš pisac krimi- i sličnih priča, Miško.
Ukoliko to ne želi, neka izazov samo proslijedi dalje. Bilo bi šteta da priča ostane neispričana.
Zadane riječi su: KLJUČEVI, UZICA, MRAK, MAČAK, DIMNJAK 
28.03.2007. u 19:15 | K | 27 | P | # | ^
Pjesnički izazov
Draga Portret snova uputila mi je pjesnički izazov koji se posljednjih dana širi blogosferom. Volim se igrati i ne smetaju mi razni cirkularni zadaci koji se povremeno javljaju o ovom našem prijateljskom prostoru. No pisanje pjesama ipak nije moje područje, to je nešto što mi uopće ne ide, premda rado posjećujem blogove na kojima se objavljuju pjesme. U osnovnoj i srednjoj školi okušala sam se u stihoklepstvu i to je za mene ostalo upravo to - nikad nisam napisala pjesmu kojom bih uspjela izraziti ono što osjećam. Od svih mnogobrojnih načina izražavanja najbliža mi je proza. Zato ovaj pjesmuljak koji sam na brzinu sastavila sa zadanim riječima shvatite kao šalu i slobodno tako komentirajte. Ovo na brzinu kažem zato što ne bih ništa bolje napisala ni da sam satima sjedila za tipkovnicom:
VEČER
Dok u daljini večernjih zvona
Posve neprimjetno zamire poj,
Tiho iz dana budi se grad,
Pospano kreće u život svoj.
Posljednja s izložbe izlazim sama,
Na nebu žustrih lastavica ples
Naglo budi sjećanja na ljeto
Na iznad mora galebova let.
Zadajem riječi: PAUČINA, KAP, JUTRO, ŠUMA, SVJETLOST
Ne izazivam nikoga pojedinačno, nego pozivam sve koji žele da napišu pjesmicu ili pjesmu koja sadrži zadane riječi. 
28.03.2007. u 09:17 | K | 25 | P | # | ^
Igračka
Na ovu razbibrigu sam nekidan naišla kod slatkogrko i, suprotno svom običaju da izbjegnem suvišna logiranja i ostavljanja maila bez prijeke potrebe, poigrala sam se nekom vrstom kviza. Dolje su dvije tipke, pritiskom na jednu možete vidjeti moj profil, ako stisnete drugu ,možete pogledati o čemu se radi inešto slično složiti za sebe. U nedostatku inspiracije nije loše. Tim više što je prethodna tema bila duga i teška. Link na peticiju protiv dupinarija u sklopu vodnjanskog aquaparka stavit ću u boks sa strane. Hvala svima koji su potpisali.
UPDATE - vidim da je potrebno malo pojašnjenje. Ovo nisu moji poroci (vice), osim keksa (volim slatko!) To je test s raznih područja, na žalost samo na stranim jezicima - čini mi se da su osim engleskog bili još neki ponuđeni, ali nisam sigurna. Slika s natpisom se može povećati i zaustaviti tako da se na sličicu klikne mišem. Slike nisu moje, odabrane su od po petnaest ponuđenih za svaku koja je ovdje. Vaš izbor bi trebao ukazivati na neke vaše stavove i karakterne crte na osnovu kojih se onda ispisuje nekakav psihološki profil - također na engleskom. Bilo mi je zabavno to izrađivati, pa nudim i vama - pritisnite desni donji link - bijela slova na crnoj podlozi.
25.03.2007. u 18:46 | K | 37 | P | # | ^
DUPINI
>
Big blue je u svom odličnom postu s puno linkova napisala sve što misli o dupinariju u sklopu planiranog aquaparka u Vodnjanu. Toplo preporučujem da pročitate njen POST na tu temu.
Aquapark je odlična ideja. Mi ljudi smo kao djeca – volimo se igrati vodom i kad smo odrasli. Aquapark mi se čini privlačniji od lunaparka. Pretpostavljam da bi tu bili tobogani, bazeni s valovima, bazeni s toplom i hladnom vodom, vodoskoci, umjetni slapovi, razne privlačne sprave na vodi kojima bismo se mogli igrati i zabavljati. No zašto bi u sklopu jednog takvog zabavišta trebao biti i dupinarij s pet dupina – bijednih zatočenika s daleke Kube? I to u današnje vrijeme kad cirkusi nestaju upravo zbog senzibiliziranja javnosti na patnje dresiranih i zatočenih životinja?
Akrobati su se izdvojili u nekakvu gotovo športsku aktivnost – nedavno su se vodile rasprave treba li im dopustiti nastup u HNK u Zagrebu ili ne. Klaunovi su se također osamostalili i pretvorili u zabavljače, sve manje slične onim ružnim našminkanim spodobama u prugastim majicama koje pamtim iz djetinjstva. A dresura životinja - skupa, smrdljiva i okrutna - nestaje, prognana iz većine europskih zemalja.
Nikad nisam voljela nastupe dresiranih životinja, čak ni kad se činilo da životinje u tome uživaju. Osobito mi je to smetalo kod konja. Činilo mi se da se jadnici moraju prisiljavati na one neprirodne korake i pokrete koje su tako savršeno izvodili. Možda je to posljedica mojih dječjih maštanja o jahanju divljih konja u beskonačnoj preriji. Osim Winnetoua progutala sam i sve druge knjige o indijancima koje su mi ikad došle pod ruku.
Životinje su prekrasne kad se slobodno kreću u svom prirodnom okolišu. Neizmjerno sam zahvalna postignućima suvremene tehnike i brojnim beskonačno strpljivim snimateljima i njihovim ekipama koji nam u domove prenose stvarne, nenamještene prizore iz divljine.
Mnogi misle da je dupin uz čovjeka najinteligentnije stvorenje na Zemlji . On ima razvijen neki oblik jezika i nevjerojatno velik mozak u odnosu na veličinu tijela. njegovim žilama teče topla krv kopnenih životinja koje su se vratile u svoju modru pradomovinu. Vretenasto tijelo savršeno je prilagođeno elementu, sposobno za lov, ali i za igru, s drugim dupinima ili s nama. Najljepši su kad u skupini jure kroz zapjenjenu vodu i puni životne radosti skaču iz vode igrajući se i promatrajući svijet oko sebe iz druge perspektive.
Znam da bi znanstvenici koji po strogim pravilima promatraju i proučavaju ponašanje životinja i navodno ga nepristrano interpretiraju mogli puno prigovoriti ovom mom tekstu. No baš me briga za njih! Oni kažu da je pas parazit koji koristi svoju umiljatost kako bi ovisnički nastrojene ljude natjerao da mu daju sve što mu je potrebno. Takvi ljudi nisu nikad normalno držali psa i nemaju pojma što ta životinja daje zauzvrat za ono malo hrane, vode i topli ležaj – ukoliko dobije i to. Oni bi možda objasnili kako medvjed kojeg vode na uzici s prstenom protjeranim kroz probušenu pregradu među nosnicama nimalo ne pati kad se jednom nauči koje kretnje smije, a koje ne smije izvoditi. A meni nos zabridi kad samo pomislim na takvog bijednika. Ne zove li se to empatija? Ona nije objektivna kategorija i teško ju je opisati i uopće dokazati, osobito ako je dokazuje netko tko tu pojavu uopće ne poznaje. Situacija u svijetu gdje toliki ljudi pate i umiru na očigled drugih koji se na tu činjenicu uopće ne obaziru zapravo dokazuje da čovječanstvo danas slabo stoji s empatijom. Druga riječ za empatiju je suosjećanje. Ne znam kamo bi me odvelo da sad počnem pisati o tome. Zato se vraćam uvoznim dupinima koji bi bez ikakve potrebe trebali uveličati taj akvapark koji je inače hvalevrijedna zamisao.
To što su ti dupini uzgojeni u zarobljeništvu ne mijenja nimalo moralnu dvojbenost nakane. Ljudi koji se uistinu žele družiti s dupinima otputit će se nekoliko desetaka kilometara južnije, u cresko-lošinjski akvatorij gdje se relativno lako može naići na te krasne životinje. Tko želi više, može se raspitati i otputovati u Australiju. Ondje postoje mjesta na kojima se dupini dolaze družiti s ljudima. Dolaze svojom slobodnom voljom, dopuštaju da ih se dodiruje i gleda u plićaku pješčanih plaža. Kad im dojadi, otplivat će na otvoreno more, u slobodu. Zar to nije prihvatljivije od druženja s bijednim zarobljenicima nesposobnim za život u slobodi, jer su ih ljudska pohlepa i sebičnost uzgojili ondje gdje ne bi trebali biti. Potražnja diktira ponudu. Kad se ti udomaćeni dupini ne bi tražili, nitko ih ne bi uzgajao. Kad toliki ljudi ne bi željeli odreske od junećeg buta, goveda bi na zemlji bilo puno manje, a žita i zelenja moglo bi biti više. Kad ne bismo tamanili gomile piletine bez koje mnogi ne mogu živjeti čak ni kad je ne vole, osakaćenih pilića i kokoši u intenzivnom uzgoju bilo bi manje, a tone kukuruza umjesto za šrot koristile bi se za brašno i gris kojima bi se mnogi siromašni mogli nasititi. Kad bi samo moglo biti tako! Kad dupinariji diljem svijeta ne bi tražili uzgojene dupine za zabavu svoje razmažene klijentele, nikome u zemlji s vrlo upitnim zakonodavstvom ne bi palo na pamet da ih razmnožava i prodaje u tko zna kakvim nehumanim uvjetima. A oni su nam tako bliski! Tko može, neka mu pogleda u oči i kaže da je sve to tlapnja nekolicine zanesenjaka.
Na stranici organizacije Prijatelji životinja koja je ponekad za moje pojmove preradikalna – ne u samim svojim zahtjevima koji su mi bliski, nego u načinu njihovog prezentiranja – može se potpisati peticija protiv izgradnje dupinarija u sklopu akvaparka u Vodnjanu koji sam po sebi nije nimalo sporan. Ja sam je potpisala. Tko želi, može to učiniti na ovom LINKU.
22.03.2007. u 16:39 | K | 47 | P | # | ^
KUPAONE, VULKANI I ROĐENDAN
Kakve veze imaju tri stvari spomenute u naslovu? Zapravo nikakve. Prije nego što se definitivno skinem s teme o nusprostorijama, željela bih dodati nekoliko riječi o kupaonama. Kakve veze imaju kupaone i vulkani u glavi petogodišnjeg djeteta saznat ćete ako pročitate post. A rođendan? On nema veze ni s kupaonama, niti s vulkanima. Da krenem redom.
Nakon slobodnih asocijacija vezanih uz zahode, dodat ću još neke koje se tiču kupaona. Nekako mi se čini da se u posljednje vrijeme ljudi olako odriču kada i mogućnosti namakanja u toploj vodi. Kade se zamijene tuš-kabinama koje zauzimaju manje prostora i u trendu su, zadovoljavaju potrebu za brzim obavljanjem neophodnih rutinskih poslova, a navodno troše i manje vode. Ipak, ja svoju kadu ne bih mijenjala za ništa na svijetu. Namakanje u toploj vodi predstavlja mi vrhunski užitak kojeg se ne bih odrekla, iako se posljednjih godina bitno smanjila mogućnost njegovog provođenja. Nekad smo se kupali svake nedjelje. Sjećam se kako smo brat i ja u velikoj kadi (a mi smo bili mali) pravili valove i bućkali vodu kako bismo napravili još one mirisne pjene. Kasnije smo to isto činili svatko za sebe. No trend tuširanja uzeo je maha, pa je kupanje postalo gotovo nepotreban luksuz. A ja se ne volim tuširati. Što ne znači da to ne radim. No ona jedna ili dvije prilike u mjesec dana kad se uspijem namočiti u premaloj kadi (staru duboku dotrajalu kadu zamijenili smo novom koja je iz nekakvih estetskih razloga plića od stare, a duga je samo metar i deset centimetara – jedva smo je bili našli negdje na Velesajmu). Dakle, referendumsko pitanje čitateljima glasi – Biste li se radije kupali ili tuširali, ako biste mogli birati?
Vulkana sam se vjerojatno prisjetila zato što ću ovoga ljeta imati priliku, nadam se, boraviti u podnožju jednog navodno uspavanog. No ja prema vulkanima od malih nogu osjećam stanovito poštovanje, zapravo strahopoštovanje. Kad sam imala oko pet godina (to je bilo 1970, moglo se dogoditi koju godinu prije ili poslije), Etna na Siciliji imala je seriju opakih erupcija. Sjećam se kako sam sjedila za stolom kod tete koja je čuvala mog mlađeg brata i mene i listala nekakav časopis. Unutra su bile strašne slike i priče – upamtila sam priču o starcu koji se kupao i onda ga je potres zajedno s kadom izbacio iz kuće. Možda nije bilo tako strašno, no ja sam tako upamtila. Sjećam se kako sam gledala crnobijele fotografije rijeka lave i teta mi je na moj upit objasnila da je to otopljeno kamenje koje ponekad probije ispod korita rijeka. opet ne vjerujem da je to rekla, vjerojatno je govorila o rijekama otopljenog kamenja koje se slijevaju niz padinu vulkana. Ja sam i to pogrešno shvatila i zamislila kako podmukla lava probija dno korita rijeke i neopazice ulazi u vodovodni sustav. Nekoliko tjedana ili mjeseci zamišljala sam kako u kadu dok se kupam iz pipe umjesto vode teče ta strašna užarena tvar koja me može u trn oka spaliti. Logika mi u tim godinama nije bila jača strana. Lava iz pipe nije nikad potekla, ubrzo sam shvatila nelogičnost svog strahovanja, no oprez i određena mjera straha ostali su još dugo. Čak sam prije nekoliko godina sanjala da je Sljeme postalo vulkan i počelo izbacivati lavu. U djetinjstvu sam se bojala jednog brda na koje nas je tata ponekad vodio na izlete i za koje se znalo da je prije mnogo tisućljeća bilo pravi vulkan. Osjećala sam prave napadaje panike kad smo sjedili na livadi na mjestu gdje je navodno bio krater. Kasnije sam s mužem posjetila to mjesto i mislim da se nisam ni prisjetila tih svojih strahova iz ranog djetinjstva. Nadam se samo da oni neće omesti moja ljetna istraživanja ili još gore, prizvati pravu erupciju. S tim brdima se nikad ne zna...
Rođendan ima moja mama.
Ne danas, sutra. Rođena je posljednjeg zimskog dana.
Nekad sam joj kupovala bukete od narcisa i irisa s malo zelenila. No danas ima puno cvijeća u svom vrtu. Zato umjesto pravog cvijeća, prilažem nekoliko slika...
Sve najbolje, draga mama! 
19.03.2007. u 16:39 | K | 51 | P | # | ^
WC PRIČE II
Volite li čitati na zahodu? Ja obožavam. Ne mogu zamisliti sjedenje na dasci bez pogleda na nizove slova. To mi je postalo prava ovisnost. Davno sam otkrila da gotovo nisam u stanju obaviti nuždu ako nemam nešto za čitanje. Bilo što. Tako se događalo da u nekim pustim i anemičnim zahodima bez priručne police za časopise i knjige silom prilika čitam uputstva za korištenje deterdženta ili nekog drugog kemijskog pripravka i to nekoliko puta za redom – ovisno o duljini trajanja seanse...
Čitati sam naučila s četiri i pol godine. I znate onu – Čim prohoda malo jare, ugleda se već u stare. S veseljem sam se ugledala u svoje roditelje koji su rijetko ulazili u tu prostoriju bez knjige ili časopisa u rukama. Tati smo se smijali jer je na tom mjestu osim časopisa često čitao i stručnu literaturu. Ponekad sam se zaribala ulazeći iza njega i misleći da mi je ostalo nešto za čitanje, a kad tamo, živa dosada... Mi ostali uglavnom smo čitali stripove i beletristiku. Novine su nepodobne za čitanje bez podloška jer su prevelike i listovi se razilaze.
Smatrate li da je sramotno čitati knjigu u prostoriji gdje se obavljaju takve prizemne funkcije kao što je pražnjenje organizma od štetnih i nepotrebnih tvari? Znam da postoje ljudi koji prije čitanja sve pospreme, zatim puste tihu glazbu – klasičnu, naravno – i sjedeći uspravno u stolcu za svojim pisaćim stolom s poštovanjem listaju stranicu po stranicu. No ja to ne mogu. Spadam u luđake koji su u stanju čitati u svakoj situaciji i u najneobičnijem položaju. Ako sam uznemirena, uzet ću nešto poznato i lagano. Ako sam u formi, čitat ću nešto novo, no čitat ću, pohlepno ću gutati slova, riječi, rečenice, odlomke, dok me okrutna svakodnevica ne otkine od te najmilije mi aktivnosti. Zato mi je taj mir iza zatvorenih vrata savršena prilika da se prepustim tovrsnim aktivnostima. Dobro, neću ondje čitati Bibliju, to uistinu nikad i nisam, no sjećam se kako sam s laganom nelagodom, ali i osmijehom otkrila da je moja svekrva (koja čita u tramvaju što ja nikad ne činim, ali nikad ne čita u WC-u što ja gotovo uvijek činim) indignirano iznijela neku knjižicu duhovne tematike iz inkriminirane nusprostorije. Kasnije sam ipak pazila da takve knjige ne ostavljam ondje, ako ih ondje i čitam.
Moj muž nije nikad otkrio čari čitanja u toj prostoriji svih prostorija, jedinoj u koju ti neće provaliti napasti, iako se ponekad događa da gnjave pred vratima pitajući što radim i kad ću izaći. A znaju dobro, lopuže male, gornja ploha perilice rublja puna je njihovih stripova – Zagora koje čita stariji i Garfielda i Mickey Mouse-a koje čita mlađi. Ostalo su Kviskoteke za koje je pod neseserom uvijek spremna penkala. Nađe se tu i poneki časopis, iako odavno nema takvih super stvari kakve su se mogle naći u Startu ili Izboru iz nekih davnih vremena. No dobro, možda Globus može proći, ali teško...
Da mnogi vole čitati na zahodu vidjela sam i kad sam tražila ilustraciju za ovaj post. Google je pun slika na tu temu. A dobro se sjećam odlomka iz Razma u skitnji Astrid Lindgroen u kojem Razmo sav nesretan zbog kaosa koji je izazvao kad su u sirotište došli posvojitelji utjehu traži u samoći zahoda gdje čita novinske članke s narezanih papira namijenjenih brisanju stražnjica te uboge djece bez roditelja.
I za kraj, slika mog zahoda iz snova. Visoka polica puna knjiga na dohvat ruke, s vratima koja se dobro zatvaraju i pružaju intimu zvučne izolacije. Glazbeni zapisi iznad školjke mogli bi poslužiti mom mužu koji je u našim solo danima često slušao radio na tom mjestu kamo i car odlazi pješice. No s dolaskom djeteta i te su se navike neopazice izgubile. Samo ja još uvijek strastveno listam prije nego što naiđe neki drugi pretendent na to privilegirano mjesto i izbaci me onim nepobitnim argumentom – Požuri, mama, hitno mi je...
14.03.2007. u 20:28 | K | 76 | P | # | ^
WC PRIČE
U jednom ljetnom postu pisala sam o svojim ranim sjećanjima. Možda zvuči neobično, no fotografija male srebrne zmije koju sam krajem veljače ugledala na Šumarkinom blogu izvukla je iz mene jedno od tih sjećanja.
U moje vrijeme nije bilo Pampersica i sličnih sredstava koja održavaju bebinu guzu suhom, njegovanom i mirisnom kako nam sugeriraju brojne reklame, zaboravljajući pritom da se dječje pelene nakon uporabe pretvaraju u male ekološke bombe pune kemikalija i nerazgradivih dijelova. Osim toga izazivaju ovisnost, pa danas vrlo malo djece izlazi iz njih prije druge ili treće godine, a mnogi blaženo borave u njima kad su već duboko zagazili u svjesnu životnu dob.
Prve tri i pol godine provela sam s bakom i djedom. Onda su se stvorili uvjeti, mama i tata su dobili stan u gradu u kojem su tada radili i ja sam preselila k njima. Pelene su tada bile davno zaboravljena prošlost o kojoj ja nisam znala ništa, sve dok se nepunih godinu dana nakon mog preseljenja našem kućanstvu nije pridružio i moj mlađi brat. No to je već druga priča.
S tri i pol godine sam bila potpuno emancipirana djevojčica koja je sve svoje potrebe uredno obavljala u za to predviđenim nusprostorijama. No WC je ovdje bio drugačiji od onog na koji sam se bila navikla kod bake i dede. Bio je mračniji, potpuno ovisan o umjetnom svjetlu koje je neka nepoznata ruka uvijek mogla ugasiti i ostaviti me u mraku. Bakin je zahod imao nadsvjetlo iznad vrata koje je uvijek propuštalo dovoljno svjetla da se moglo dobro vidjeti, a često i čitati bez paljenja svjetla.
Plašio me i veliki električni bojler na zidu. Ta sprava bila je u prethodnom zahodu nepotrebna jer smo bili priključeni na toplanu. Da sam znala što će se te zime dogoditi, bila bih još podozrivija prema njemu. Jednom je mama ostavila bojler uključen kad smo nekamo izašli i kad smo se vratili umjesto mlaza tople vode za pranje ruku iz pipe je šiknuo mlaz vrele pare. Imali smo sreće što se nitko nije opekao, no ja sam se još godinama bojala bojlera i maminog lonca na pritisak koji je također šišteći ispuštao paru. Moram priznati da osjećam određenu nelagodu i danas kad koristim bojler, no to više nije strah nego oprez. Nikad se ne zna. Ovdje primamo toplu vodu iz toplane, pa se s tim bojlerskim promišljanjima uglavnom susrećem na moru.
Da se konačno vratim WC školjci zbog koje sam i počela pisati (Btw, ona na slici gore nije moja, ali me nekako podsjeća na one stare zahode). Dobro sam je pogledala i bila mi je nekako sumnjiva. Ono malo jezerce na dnu moglo je skrivati opasne stvari. Znala sam da sve iz WC-a završava u kanalizaciji. Zašto bi onda bilo nemoguće da nešto iz kanalizacije uđe u cijev i dođe u to jezerce upravo u trenutku dok ja svoje osjetljive dijelove izlažem opasnosti. Naravno, od svih stvorenja pala mi je na pamet zmija. Onako uska i spretna mogla bi progmizati kroz cijev i ugristi me... Boravci na zahodu koje sam dotad voljela iako još nisam znala čitati skratili su se, a nekoliko puta sam zatražila i kahlicu koju nisam voljela zbog hladnog i neudobnog ruba, ali je zbog ranog izlaska iz pelena bila svojevremeno uobičajena posvuda gdje je bilo male djece i normalno smo je koristili.
Sjedeći tako na kahlici odlučila sam dublje ispitati stvar. Dobro se sjećam kako mi je bilo neugodno priznati da se bojim i krenula sam diplomatski okolnim putem, negdje od prirode gdje zmija zaluta u odvod, pa slučajno uđe u kanalizaciju i tako, no mama me pročitala kao otvorenu knjigu i odmah na moju veliku sramotu demantirala svaku mogućnost da zmija na neki način dođe do našeg zahoda na četvrtom katu. (Hm, kad sad bolje razmislim, gledala sam neku emisiju o lovu na krokodile u kanalizaciji velikih gradova na Floridi...). No nije ostala na tom demantiju. Kad sam obavila što sam trebala posjela me na kauč i ispričala mi priču o sebi i o zmiji.
Bila je kao djevojka na ljetovanju s grupom vršnjaka u Dalmaciji. Na nekoj plaži naišli su na umiruću srebrnu zmiju. Bila je ranjena, zakrvavljenih usta iz kojih je netko na silu iščupao zube, možda misleći da je otrovna. Ponijela ju je sa sobom, noseći je oko vrata kao srebrnu ogrlicu. Kad su se vratili u zgradu škole gdje su bili smješteni po učionicama, smjestila ju je između dva stakla dvostrukih prozora zajedno sa zdjelicom mlijeka koje je rado pila. Kad su nekamo išli mama ju je nosila sa sobom. Osjećala je da su se sprijateljile. Nakon pet dana druženja, skupina je krenula dalje. Moja mama je sa žaljenjem odnijela svoju štićenicu u kamenjar i ondje je pustila, pitajući se hoće li moći preživjeti onako osakaćena.
Možda se upravo zbog ove priče nisam nikad bojala zmija. Naravno, pripazim kad u grmlju nešto šuška ili kad se nalazim na terenu kakav zmije vole. Ne želim pretrpjeti ugriz prestrašene otrovnice. Znam da se mnogi ljudi ne samo boje, nego užasavaju i gade zmija. Zato sam sliku stavila na kraj, a ne na početak ovoga posta. Ima i predrasuda. Gmazovi nisu ljigavi, imaju suhu i čistu kožu ugodnu na opip što zna svatko tko je držao u ruci ako ne zmiju, onda guštera ili kornjaču. Čak ni vodena kornjača nije ljigava ako živi u čistoj vodi i urednim uvjetima. Ljigavi su vodozemci koji izlučuju sluz da im tijelo zaštiti od isušivanja. Sjećam se jedne jako skliske žabe koju smo brat i ja željeli vratiti u vodu, a ona je očajnički bježala od nas. Najljigavije stvorenje koje sam uhvatila rukom bila je kišna glista koju smo moj stariji sin i ja spašavali na putu iz vrtića da je ne pregaze nesavjesni ljudi. I riblje tijelo je najčešće više ili manje sluzavo. Zmijsko nije. Ako se ne bojite zmija i sigurni ste da nije otrovna, slobodno isprobajte...
10.03.2007. u 21:38 | K | 51 | P | # | ^
GRIPA
Pitaju neki jesam li živa. E pa, živa sam, ali sam protekla tri dana uglavnom provela u horizontali s jastukom na glavi i temeraturama oko 39°C na kojima ja sa svojim niskim tlakom nikako ne funkcioniram. Muški dio obitelji (dakle tri četvrtine) zasad je zdrav pa su uredno funkcionirali uz moju malu pripomoć u lucidnim trenucima. No zato ja baš nisam dobro prošla. Hoće oni pomoći i tako, no njima moram u detalje, ponekad i više puta precizno opisati što želim od njih, a zatim se treba strpiti dok se ne sjete to napraviti, ako se sjete... Kad je čovjek bolestan dobro je imati pri ruci neko žensko čeljade, iako nije pravilo. Zapravo, postoje izuzeci koji pravilo potvrđuju.
U ova tri dana prisilnog ropstva u krevetu koji se nalazi u dnevnom boravku naslušala sam se i nagledala televizijskog programa više nego u posljednja tri mjeseca. Možda i više. Nije sve ni tako loše. Koliko ne gledam telku zaključila sam po činjenici da pola reklama uopće nisam poznavala. Popelo mi se navrh glave stalno ponavljanje istih informacija o vremenu, o papagajskoj klamidijazi, o raznim nesrećama i sporovima. Mislim da ne gubim puno ako to inače ne pratim. Sad je za kraj Globalnog sijela bila reportaža o kolinju. Brrr. Znam da neki to vole, no ipak je pogled na sedamdesetjednogodišnju mesaricu koja raspolućuje prase koje je još maloprije snimljeno živo, blagorečeno neugodan prizor.
Morat ću privesti ovaj ne baš pametan post kraju, jer osjećam kako se ponovo kuham. Neću vas sad obilaziti, nego sutra, ako budem u stanju dovoljno dugo sjediti bez vrtoglavice. Dotad svima 
P.S. Stavila bih ovoga: , ali se bojim da nekoga ne zarazim...
06.03.2007. u 21:51 | K | 65 | P | # | ^
Bestselerov natječaj
Poštovani autori, natječaj je zaključen - detalje o 1. bestselerovom regionalnom natječaju za kratku priču možete pogledati na http://www.bestseler.net/ gdje ćemo prenositi i sva ostala događanja vezana uz nastanak ove zbirke. Zahvaljujemo vam na velikom odazivu, podršci i zahvaljujemo svima koji su na svojim site-ovima, blogovima, u medijima, portalima prenijeli vijest o natjčaju.
Svima koji će prenijeti vijest o zaključenju natječaja ( http://www.bestseler.net/2007/03/natjecaj-je-zakljucen-534-price-i-294-autora/ ) unaprijed zahvaljujemo, srdačan pozdrav.
Trenutno imam virozu s povišenom temperaturom, zato samo objavljujem kopiju maila koji sam upravo primila. Neću ništa dodati, jer sam se malo prije uzalud trudila staviti linkove u gornji tekst, očito mi mozak ne funkcionira. Svim natjecateljima puno sreće, a posjetiteljima veliki pozdrav!
03.03.2007. u 20:37 | K | 39 | P | # | ^
