Marketing
WC PRIČE
U jednom ljetnom postu pisala sam o svojim ranim sjećanjima. Možda zvuči neobično, no fotografija male srebrne zmije koju sam krajem veljače ugledala na Šumarkinom blogu izvukla je iz mene jedno od tih sjećanja.
U moje vrijeme nije bilo Pampersica i sličnih sredstava koja održavaju bebinu guzu suhom, njegovanom i mirisnom kako nam sugeriraju brojne reklame, zaboravljajući pritom da se dječje pelene nakon uporabe pretvaraju u male ekološke bombe pune kemikalija i nerazgradivih dijelova. Osim toga izazivaju ovisnost, pa danas vrlo malo djece izlazi iz njih prije druge ili treće godine, a mnogi blaženo borave u njima kad su već duboko zagazili u svjesnu životnu dob.
Prve tri i pol godine provela sam s bakom i djedom. Onda su se stvorili uvjeti, mama i tata su dobili stan u gradu u kojem su tada radili i ja sam preselila k njima. Pelene su tada bile davno zaboravljena prošlost o kojoj ja nisam znala ništa, sve dok se nepunih godinu dana nakon mog preseljenja našem kućanstvu nije pridružio i moj mlađi brat. No to je već druga priča.
S tri i pol godine sam bila potpuno emancipirana djevojčica koja je sve svoje potrebe uredno obavljala u za to predviđenim nusprostorijama. No WC je ovdje bio drugačiji od onog na koji sam se bila navikla kod bake i dede. Bio je mračniji, potpuno ovisan o umjetnom svjetlu koje je neka nepoznata ruka uvijek mogla ugasiti i ostaviti me u mraku. Bakin je zahod imao nadsvjetlo iznad vrata koje je uvijek propuštalo dovoljno svjetla da se moglo dobro vidjeti, a često i čitati bez paljenja svjetla.
Plašio me i veliki električni bojler na zidu. Ta sprava bila je u prethodnom zahodu nepotrebna jer smo bili priključeni na toplanu. Da sam znala što će se te zime dogoditi, bila bih još podozrivija prema njemu. Jednom je mama ostavila bojler uključen kad smo nekamo izašli i kad smo se vratili umjesto mlaza tople vode za pranje ruku iz pipe je šiknuo mlaz vrele pare. Imali smo sreće što se nitko nije opekao, no ja sam se još godinama bojala bojlera i maminog lonca na pritisak koji je također šišteći ispuštao paru. Moram priznati da osjećam određenu nelagodu i danas kad koristim bojler, no to više nije strah nego oprez. Nikad se ne zna. Ovdje primamo toplu vodu iz toplane, pa se s tim bojlerskim promišljanjima uglavnom susrećem na moru.
Da se konačno vratim WC školjci zbog koje sam i počela pisati (Btw, ona na slici gore nije moja, ali me nekako podsjeća na one stare zahode). Dobro sam je pogledala i bila mi je nekako sumnjiva. Ono malo jezerce na dnu moglo je skrivati opasne stvari. Znala sam da sve iz WC-a završava u kanalizaciji. Zašto bi onda bilo nemoguće da nešto iz kanalizacije uđe u cijev i dođe u to jezerce upravo u trenutku dok ja svoje osjetljive dijelove izlažem opasnosti. Naravno, od svih stvorenja pala mi je na pamet zmija. Onako uska i spretna mogla bi progmizati kroz cijev i ugristi me... Boravci na zahodu koje sam dotad voljela iako još nisam znala čitati skratili su se, a nekoliko puta sam zatražila i kahlicu koju nisam voljela zbog hladnog i neudobnog ruba, ali je zbog ranog izlaska iz pelena bila svojevremeno uobičajena posvuda gdje je bilo male djece i normalno smo je koristili.
Sjedeći tako na kahlici odlučila sam dublje ispitati stvar. Dobro se sjećam kako mi je bilo neugodno priznati da se bojim i krenula sam diplomatski okolnim putem, negdje od prirode gdje zmija zaluta u odvod, pa slučajno uđe u kanalizaciju i tako, no mama me pročitala kao otvorenu knjigu i odmah na moju veliku sramotu demantirala svaku mogućnost da zmija na neki način dođe do našeg zahoda na četvrtom katu. (Hm, kad sad bolje razmislim, gledala sam neku emisiju o lovu na krokodile u kanalizaciji velikih gradova na Floridi...). No nije ostala na tom demantiju. Kad sam obavila što sam trebala posjela me na kauč i ispričala mi priču o sebi i o zmiji.
Bila je kao djevojka na ljetovanju s grupom vršnjaka u Dalmaciji. Na nekoj plaži naišli su na umiruću srebrnu zmiju. Bila je ranjena, zakrvavljenih usta iz kojih je netko na silu iščupao zube, možda misleći da je otrovna. Ponijela ju je sa sobom, noseći je oko vrata kao srebrnu ogrlicu. Kad su se vratili u zgradu škole gdje su bili smješteni po učionicama, smjestila ju je između dva stakla dvostrukih prozora zajedno sa zdjelicom mlijeka koje je rado pila. Kad su nekamo išli mama ju je nosila sa sobom. Osjećala je da su se sprijateljile. Nakon pet dana druženja, skupina je krenula dalje. Moja mama je sa žaljenjem odnijela svoju štićenicu u kamenjar i ondje je pustila, pitajući se hoće li moći preživjeti onako osakaćena.
Možda se upravo zbog ove priče nisam nikad bojala zmija. Naravno, pripazim kad u grmlju nešto šuška ili kad se nalazim na terenu kakav zmije vole. Ne želim pretrpjeti ugriz prestrašene otrovnice. Znam da se mnogi ljudi ne samo boje, nego užasavaju i gade zmija. Zato sam sliku stavila na kraj, a ne na početak ovoga posta. Ima i predrasuda. Gmazovi nisu ljigavi, imaju suhu i čistu kožu ugodnu na opip što zna svatko tko je držao u ruci ako ne zmiju, onda guštera ili kornjaču. Čak ni vodena kornjača nije ljigava ako živi u čistoj vodi i urednim uvjetima. Ljigavi su vodozemci koji izlučuju sluz da im tijelo zaštiti od isušivanja. Sjećam se jedne jako skliske žabe koju smo brat i ja željeli vratiti u vodu, a ona je očajnički bježala od nas. Najljigavije stvorenje koje sam uhvatila rukom bila je kišna glista koju smo moj stariji sin i ja spašavali na putu iz vrtića da je ne pregaze nesavjesni ljudi. I riblje tijelo je najčešće više ili manje sluzavo. Zmijsko nije. Ako se ne bojite zmija i sigurni ste da nije otrovna, slobodno isprobajte...
Post je objavljen 10.03.2007. u 21:38 sati.