WC PRIČE
U jednom ljetnom postu pisala sam o svojim ranim sjećanjima. Možda zvuči neobično, no fotografija male srebrne zmije koju sam krajem veljače ugledala na Šumarkinom blogu izvukla je iz mene jedno od tih sjećanja.
U moje vrijeme nije bilo Pampersica i sličnih sredstava koja održavaju bebinu guzu suhom, njegovanom i mirisnom kako nam sugeriraju brojne reklame, zaboravljajući pritom da se dječje pelene nakon uporabe pretvaraju u male ekološke bombe pune kemikalija i nerazgradivih dijelova. Osim toga izazivaju ovisnost, pa danas vrlo malo djece izlazi iz njih prije druge ili treće godine, a mnogi blaženo borave u njima kad su već duboko zagazili u svjesnu životnu dob.
Prve tri i pol godine provela sam s bakom i djedom. Onda su se stvorili uvjeti, mama i tata su dobili stan u gradu u kojem su tada radili i ja sam preselila k njima. Pelene su tada bile davno zaboravljena prošlost o kojoj ja nisam znala ništa, sve dok se nepunih godinu dana nakon mog preseljenja našem kućanstvu nije pridružio i moj mlađi brat. No to je već druga priča.
S tri i pol godine sam bila potpuno emancipirana djevojčica koja je sve svoje potrebe uredno obavljala u za to predviđenim nusprostorijama. No WC je ovdje bio drugačiji od onog na koji sam se bila navikla kod bake i dede. Bio je mračniji, potpuno ovisan o umjetnom svjetlu koje je neka nepoznata ruka uvijek mogla ugasiti i ostaviti me u mraku. Bakin je zahod imao nadsvjetlo iznad vrata koje je uvijek propuštalo dovoljno svjetla da se moglo dobro vidjeti, a često i čitati bez paljenja svjetla.
Plašio me i veliki električni bojler na zidu. Ta sprava bila je u prethodnom zahodu nepotrebna jer smo bili priključeni na toplanu. Da sam znala što će se te zime dogoditi, bila bih još podozrivija prema njemu. Jednom je mama ostavila bojler uključen kad smo nekamo izašli i kad smo se vratili umjesto mlaza tople vode za pranje ruku iz pipe je šiknuo mlaz vrele pare. Imali smo sreće što se nitko nije opekao, no ja sam se još godinama bojala bojlera i maminog lonca na pritisak koji je također šišteći ispuštao paru. Moram priznati da osjećam određenu nelagodu i danas kad koristim bojler, no to više nije strah nego oprez. Nikad se ne zna. Ovdje primamo toplu vodu iz toplane, pa se s tim bojlerskim promišljanjima uglavnom susrećem na moru.
Da se konačno vratim WC školjci zbog koje sam i počela pisati (Btw, ona na slici gore nije moja, ali me nekako podsjeća na one stare zahode). Dobro sam je pogledala i bila mi je nekako sumnjiva. Ono malo jezerce na dnu moglo je skrivati opasne stvari. Znala sam da sve iz WC-a završava u kanalizaciji. Zašto bi onda bilo nemoguće da nešto iz kanalizacije uđe u cijev i dođe u to jezerce upravo u trenutku dok ja svoje osjetljive dijelove izlažem opasnosti. Naravno, od svih stvorenja pala mi je na pamet zmija. Onako uska i spretna mogla bi progmizati kroz cijev i ugristi me... Boravci na zahodu koje sam dotad voljela iako još nisam znala čitati skratili su se, a nekoliko puta sam zatražila i kahlicu koju nisam voljela zbog hladnog i neudobnog ruba, ali je zbog ranog izlaska iz pelena bila svojevremeno uobičajena posvuda gdje je bilo male djece i normalno smo je koristili.
Sjedeći tako na kahlici odlučila sam dublje ispitati stvar. Dobro se sjećam kako mi je bilo neugodno priznati da se bojim i krenula sam diplomatski okolnim putem, negdje od prirode gdje zmija zaluta u odvod, pa slučajno uđe u kanalizaciju i tako, no mama me pročitala kao otvorenu knjigu i odmah na moju veliku sramotu demantirala svaku mogućnost da zmija na neki način dođe do našeg zahoda na četvrtom katu. (Hm, kad sad bolje razmislim, gledala sam neku emisiju o lovu na krokodile u kanalizaciji velikih gradova na Floridi...). No nije ostala na tom demantiju. Kad sam obavila što sam trebala posjela me na kauč i ispričala mi priču o sebi i o zmiji.
Bila je kao djevojka na ljetovanju s grupom vršnjaka u Dalmaciji. Na nekoj plaži naišli su na umiruću srebrnu zmiju. Bila je ranjena, zakrvavljenih usta iz kojih je netko na silu iščupao zube, možda misleći da je otrovna. Ponijela ju je sa sobom, noseći je oko vrata kao srebrnu ogrlicu. Kad su se vratili u zgradu škole gdje su bili smješteni po učionicama, smjestila ju je između dva stakla dvostrukih prozora zajedno sa zdjelicom mlijeka koje je rado pila. Kad su nekamo išli mama ju je nosila sa sobom. Osjećala je da su se sprijateljile. Nakon pet dana druženja, skupina je krenula dalje. Moja mama je sa žaljenjem odnijela svoju štićenicu u kamenjar i ondje je pustila, pitajući se hoće li moći preživjeti onako osakaćena.
Možda se upravo zbog ove priče nisam nikad bojala zmija. Naravno, pripazim kad u grmlju nešto šuška ili kad se nalazim na terenu kakav zmije vole. Ne želim pretrpjeti ugriz prestrašene otrovnice. Znam da se mnogi ljudi ne samo boje, nego užasavaju i gade zmija. Zato sam sliku stavila na kraj, a ne na početak ovoga posta. Ima i predrasuda. Gmazovi nisu ljigavi, imaju suhu i čistu kožu ugodnu na opip što zna svatko tko je držao u ruci ako ne zmiju, onda guštera ili kornjaču. Čak ni vodena kornjača nije ljigava ako živi u čistoj vodi i urednim uvjetima. Ljigavi su vodozemci koji izlučuju sluz da im tijelo zaštiti od isušivanja. Sjećam se jedne jako skliske žabe koju smo brat i ja željeli vratiti u vodu, a ona je očajnički bježala od nas. Najljigavije stvorenje koje sam uhvatila rukom bila je kišna glista koju smo moj stariji sin i ja spašavali na putu iz vrtića da je ne pregaze nesavjesni ljudi. I riblje tijelo je najčešće više ili manje sluzavo. Zmijsko nije. Ako se ne bojite zmija i sigurni ste da nije otrovna, slobodno isprobajte...
10.03.2007. u 21:38 | K | 51 | P | # | ^
istina je... iako, i ja dosta zazirem od zmija, ali trebali bi svi znati da one ne napadaju tek tako...
Na kraju krajeva, gotovo nijedna zivotinje nece napasti čovjeka ako se ne osjeti ugroženom, u opasnošću.. a ako zgazimo na zmiju definitivno se osjeca ugrozenom :D
Ali ipak, nije mi nikako ugodno u blizini zmije, mislim da se radi o prirodnim instinktima za preživljavanjem... a naravno, ako sam siguran da se radi o bezopasnoj zmiji (kod nas ima bjelouska), onda mi je puno lakše... iako je ne bih bas uzeo u ruke.. divlju ne... ali, bila je jednom ona izlozba kod nas.. reptila.. mislim da sam mazio udava :D
ne sjecam se dobro, malen sam bio.. sve u svemu... zmije su zapravo divna stvorenja. kao i sve druge zivotinje. samo sto mnogi nisu svjesni ljepote koja lezi u njima.| finding myself | 10.03.2007. u 22:44
U svojim mladim ludim i povremano zločestim danima ubacila sam velikog blavora u kancelariju punu teta... dalje ne trebam crtati, zar ne:)
| ljelja | 10.03.2007. u 22:55
Slažem se - prije svega: predrasude koje su pak uzrokovane nedovoljnom edukacijom/informiranošću/suživotom sa prirodom itd.... Šteta što smo od takvih, ipak korisnih životinjica, stvorili cijelu fobiju.
Nego, moram proznati da i mene nekad danas na toaletu uhvati frka kad se sijetim jednom davno odgledane epizode "Dosjea X" kad je neko paranormalno biće ćapalo ekipu dok su obavljali nuždu... :))| svjetioničarka | 10.03.2007. u 22:57
Ne znam bih li isprobala. Nisam od onih što životinje primaju u ruke. Ali znam osobu koja problijedi na samo spominjanje zmije, a kamoli da vidi fotku...
A predrasuda svuda ima... I previše..
A tvoja priča o WC-u je prva liga. Baš sam mislila što ćeš o tome pisati..
Dobra ti noć!
Pusa i sve dobro :))| posoljeni zrak | 10.03.2007. u 23:06
Ma to je nekak urođeno ljudima da im se bar malo gade ako ih se ne boje...
| zgdnevnik | 10.03.2007. u 23:25
Sve ja to znam i da ne napadaju ako nisu u opasnosti i da nisu ni ljigave,ni sluzave,ali ne mogu...kada je vidim,pa makar i na slici sve mi se dlake nakostrješe i ne mogu je niti gledati.Predrasude...možda,vjerovatno,ne znam.Imam vodenu kornjaču,ali od nje ne zazirem.
A što se WC-a tiče-znam curu kojoj je miš na petom katu novogradnje izašao iz WC školjke dok je obavljala nuždu.Redovito pogledam prije nego sjednem:))A i jednom mi Kengur dobro ulio strah u kosti svojim postom:)))Pozdrav draga ,vidim da si mi ozdravila| Santea | 10.03.2007. u 23:41
mislim da su prelijepe, aquaria, iako ih se pomalo bojim.
no sjećam se zgode kad je moj šogor uhvatio malu bjeloušku blizu njihove vikendice, da je svojim, tada malim, kćerima pokaže ...
još im nije ni prišao, a mlađa mu je u susret potrčala vičući: tata, tata, daj da je pusim u glavicu ...
a WC-i ... oni javni ... priča su za sebe, što mnogo o našoj (ne)kulturi govori ...| rU | 11.03.2007. u 00:34
Meni su zmije ljigave, pa bile one najčišća bića na zemlji. :-o Ova tvoja priča prisjetila me i vlastitih strahova iz wc-a. mene su mučile more da će iz školjke iskočiti štakori... vidiš, zmija se nikada nisam sjetila. :-o
| šumarKA | 11.03.2007. u 06:37
svaka čast, ali krajnji domet dodirivanja meni je mačka ili pas...ovo ipak ne bih mogla...pozdrav :))
| mama sepia | 11.03.2007. u 07:02
Srećem se sa zmijama često, na svom trčanju kroz prirodu i nikad nisam imao neugodnih susreta...ne diram ih i one ne diraju mene...
Jednom sam, prije 10 g. na brdu Veli vrh trčeći kamenitom stazom, umalo nagazio na nekoliko poskoka, koji su izmiljeli na jutarnje ljetno sunce. Nikad neću zaboraviti taj prizor: zaustavio sam se i zapanjeno gledao u njih, posebno u jednog koji je bio dug oko 2-3 cm, ali je već imao formirani roščić.| misko | 11.03.2007. u 07:06
Zamisli vatromet, jesi? jesi! Onda umjesto najsjajnijih zvijezda zamisli punašne tete, a umjesto onih malih, papiruštine kako se razlijeću u svim pravcima. Zvučnu kulisu? Američke tinejđerke na koncertu malog Robbieja.:)))
Sad mi pade na pamet da bi vizualizacija toga sa suvremenim akterima pripomogla otpuštanju živčane napetosti...| ljelja | 11.03.2007. u 07:57
Tako je toplo nešto utkano u Vaše priče iz prošlosti.
Vi ste biće koje grije čitav jedan mali svijet, jer se
u njega svakog dana potajno malo vratite.
A zmije mogu biti prijatelji kao rijetko koje biće.
I najnesretnije su jer se svaki seoski klipan
nad njima junači, grabeći štap ili ružan
preoštar kamen.
Lijepo je Vaše pisanje.
Šteta što nemam vremena pomnije
osluhnuti sve njegove lijepe note.
Postao bih tihi estetičar
na koncertu jedne čiste duše.| Vladimir Ordanić | 11.03.2007. u 09:31
Ova na fotki nije otrovnica. Inače su gmazovi ok. Zašto bi oni bili ljigaviji od nas. Ja znam dosta ljigavaca, a ne pripadaju u skupinu gmazova. Toliko su ljigavi da ih ne bih ni pipnuo :-)
| sklblz | 11.03.2007. u 09:35
Ono što razumijem je da ih u prirodi treba biti ... razumijem njihovu ulogu u lancu ... i kao što se kupam u morima znajući i prihvaćajući, ( tamo negdje daleko, bar tako mislim), morske pse, tako hodam šumama, gorama, rijekama i dolinama znajući da su i zmijice tu negdje, iiii nimalo ne žudim za bliskim susretom ... ali ono što NE razumijem, (ali to je naravno moj problem), je držanje te vrste gmaza kao kućnog ljubimca, ( a znam i takve), Koliko volti bi me treblo puknuti za tako nešto? Vjerojatno onoliko koliko bi me ujedno i poslalo u vječna lovišta ... o daaa, kao žensko NE razumijem, (opet moj problem), potrebu imati cipele i torbicu od zmijske kože ...
Kada se ovako raspišem znači da je priča dobra ...
Lijep pozdrav ti šaljem ....| melody | 11.03.2007. u 11:01
Ja se bojim gmazova i insekata, premda sam biolog...znam da mi je strah iracionalan ali si ne mogu pomoći, čim ih vidim skačem uvis...
| Majstorica s mora | 11.03.2007. u 11:22
Niti ih se previše bojim niti ih baš obožavam, nisam zapravo imala baš bliski susret s njima a ako me se pita i ne bih. Nisam niti pobornik držanja egzotičnih životinja po kućama- da tamo trebaju biti zvale bi se domaće.
| idesbeba | 11.03.2007. u 13:25
bojim se...zato što je kod mene u rastokama bilo puno poskoka, baš na putu za kupalište, a neznam razlikovati poskoka od bjelouške...meni je zmija zmija, i mada sam vidjela zmije koje su lovili moji ujaci i da nisu tako pretjerano opasne nego da napadju kada se osjete ugroženima...ipak se bojim...
| *Mala_Chi* | 11.03.2007. u 13:31
Ajme, ja se bojim zmija kao da su sami vragovi, a i moj strah proizlazi iz priče koja je usko povezana s tvojom temom - WCom. Naime, priča isto počinje kod moje babe, nakon što je rat završio vratila se moja baba u svoje razrušeno selo i krenula obnova... i tako, došao ja na ljetovanje kod njih u novu kuću koju su podigli nakon rata. No, veliki problem je bio taj što kanalizacija još uvijek nije bila sređena, tako da se nuđa obavljala ( bez pelena, naravno :) iza kokošinjca, u kamenjaru. I tako jednom ja pod pritiskim više sile morao obaviti znaš što već ( neću se upuštati u naturalističke opise hehehe :) i uputih se ja u kamenjar. Spustim hlače i ... kada ono u jednom trenutku ZMIJURINA PLAZI ISPRED MENE dok ja obavljam ono što sam obavljao. Ne da sam ispustio samo ono što sam trebao, nego i dušu!!! :) Sada se smijem tome, ali brate mili, ono je bilo i više nego strašno. - Eto, i tako ja prvi puta osjetih strah spram zmija. - btw. Svaka čast tvojoj materi, bome ne bih ja da mi plate. A da vidiš moju babu, ona tamani po kršu kao da su mravi. Ah, Dalmatinke. Lijep pozdrav i ugodan zadnji dan vikenda, sudeći po svemu, sunčanog! :)
| Marginalna Društvena Kronika | 11.03.2007. u 13:35
..........prije nekoliko godina jednpj je susidi štakor uša u banj kroz wc školjku..od tada nije mi je drago koristiti...
| katrida | 11.03.2007. u 13:43
Bilo je bliskih susrta, niš strašno, male slatke zmijice. A strahovi ... nestanu, rode se novi ... ili su to brige za nekoga, sumnje, nemoć ... uvijek nešto. :-)
| Portret snova | 11.03.2007. u 17:09
Kak sam se nasmijala ovim opisima WC-a i svim tim događajima s bojlerom...mislim, nije smiješno kada se dijete nečega boji, ali si lijepo i duhovito napisala...
a zmije...pa iskreno - panično sam ih se bojala ali ih nisam vidjela u prirodi, no, kad je moj prijatelj nabavio anakondu imala sam priliku bolje se upoznati sa zmijom i zbilja, nije ljigava (kao što sam mislila), osjećaj je baš divan kad sa svim svojim mišićima plazi po mojoj ruci...no, da vidim zmiju vani u prirodi, nisam baš sigurna da bih bila potpuno prijateljski raspoložena prema njoj, ali joj ne bih ništa nažao učinila...
a imam i ja jednu priču iz wc-a...moja kuća na moru je na jednom kršnom području gdje su zmije, navodno, česte...jedne noći sam morala na zahod, imala sam 6 godina i tako snena, upalila sam svjetlo, pogledala u školjku i prepala se jako, uvjerena da vidim zmiju....odjurila sam mami, dovukla je do zahoda pa se ustanovilo da je to štakorov rep, a ne zmija...iskreno, da moram birati, radje bih zmiju u wc-školjci...
lijepi pozdrav ti šaljem :):)| Brunhilda | 11.03.2007. u 17:15
ne bih ipak uzimala zmiju u ruke, u moje ruke od životinja mogu psi i mačke, drugo, a-a
| tita | 11.03.2007. u 17:27
Zmijee...brrrrr.....=)
Lijepi pozdravi...| *magic dreams* | 11.03.2007. u 18:41
Imamo ja i zmije neki prešutni dogovor-ako se i sretnemo negdje,svaka lagano na svoju stranu...Tako da od pipanja,ništa...Topli pozdrav ostavljam:))
| ...indigo... | 11.03.2007. u 18:54
Ne volim zmije. Upravo zato što se bojim da ne bi pomislila da je ugrožena pa krenula u napad. Onako - čisti nesporazum u "komunikaciji". ;-))
| Big Blue | 11.03.2007. u 19:35
strah me zmija ,a tek glista...kad kiša pada znam da ih ima puno...tako koračajući pazim da ne stanem ni na jednu...pozdrav
| otkucaj | 11.03.2007. u 19:59
Zivjela sam dugo u Dalmaciji, zapravo rodjena odgojena tamo i odlicno znam sto su zmije, brrrr...zazirem od njih, ali ja se daleko vise plasim i gadim pacova...e, njih sam se bojala, da mogu doci iz WC skoljke, hehe...zaista sam se bojala, jer sam jednom cula od nekoga da se to dogodilo...i vjeruj, nelagoda je dugo, dugo trajala...:-)))
lijepu i ugodnu vecer zelim...| mirisdunje | 11.03.2007. u 21:37
Susrećem ih u laganim šetnjamauz mor i dok berem šparoge. Nije mi nimalo neugodno. Ne diram ja njih ne diraju one men i to je to. Inače sam u djetinjstvu znao poneku izbaciti iz malenog potoka dok sam lovio ribu i rječne rakove. Tada mi je to bilo normalno i nisam razmišljao kakve su na dodir, a da nisu otrovne to smo svi klinci znali... :)))
| alkion | 11.03.2007. u 22:02
I ja isto tako zazirem od zmija. Ne mogu ih podnijeti. Sjećam se kada smo na eskurziji bili u ZOO i gledali zmije, ja sam ih promatrala kroz staklo s velike udaljenosti. Bojala sam im se prići. Moja sestra je, kad smo bili u cirkusu, jednu veliku zmiju dirala. Ja to ne bih mogla nikada.
Pusa.
Laku noć.
Osmijeh...| Festina lente! | 11.03.2007. u 22:17
Nemam neki veliki strah od zmija, ali mislim da mi ne bi bilo svejedno kada bih se srela s nekom u živo.. Tvoja mama je imala zbilja zanimljivo iskustvo.. To zaista ne bi mogao svatko. Pozdrav od mene :)
| rozza | 11.03.2007. u 23:10
Mislim da je tvoja majka zaista predivno postupila i tužno je što se morala rastati od svoje prijateljice. :(
| Helada | 11.03.2007. u 23:24
Vidio sam jednom pri usponu na Obruč puno poskoka kako se sunčaju ovješeni na granama i mirno sam prošao pokraj njih, a na vrhu Zavižana sam i snimio jednog kako bježi u rupu. Pozdraw
| gogoo | 12.03.2007. u 01:38
zmije mogu vidjet na slikama i televiziji,i u zoo..bilo gdje,ali ih ne volim u divljini kad postoji opasnost od njih ;-) a s obzirom da ne znam koje su otrovne onda ih je bolje sve izbjegavati..
| harisma | 12.03.2007. u 02:06
Prijatan početak tjedna ti želim, pozdrav ostavljam.
| prorok | 12.03.2007. u 11:23
Kad sam bila mala curica, baš kao i ti onda, živjeli smo u Drnišu u jednoj staroj vili, čija je najstarija ukućanka imala pitomu bjeloušku koja je dolazila ujutro popila tanjurić mlijeka i odspavala rundu u njenoj šlapi. Tako da sam odrasla uz zmije i nemam nikakvog straha ni od otrovnica ni od ostalih domaćih lijepih i korisnih zmija.
Evo ti link na jednog fotoamatera koji je usnimio par perfektnih snimaka kravosasa, ili guža, našeg evropskog udava :))
http://fotozine.org/index.php?knjiga=galerije&poglavlje=1016&list=1735& element=58378| Bugenvilija | 12.03.2007. u 11:36
lijepo si to napisala. ljudi se boje onoga što ne poznaju i što su gluplji to su strašljiviji. a neki doista misle da je zmiji smisao cijelog dana ležati na nekoj grani i vrebati izletnike.
| Vinci | 12.03.2007. u 14:16
wc price...
| 5@k XIII. | 12.03.2007. u 16:41
Ma daj Aqui.. di nađe temu, onda još Katridin koment... bojat ću se wc-a!
Salim se. Volim životinje, za me su one jednostavno bića ko ja i ti samo sto se nisu rodila u tijelo covjeka. Ali pauka se bojim. Ne gade mi se, ne ubijam ih (redovito ih nosim na dvorište), ali nekako mi nisu u karakteru.
Zanimljiv post u svakom slučaju, ugodna ti večer, draga!| kvinna | 12.03.2007. u 19:11
Pozdrav u mirisnom skutu ponedjeljka, što se za živicom
ohladio vodom s potoka. Oživje priroda, krenuše mali kolotrazi
buđenja i na vagama krasote zadrhtaše mjerne posudice.
Radujem se što Vam mogu poslati djelić toga u malom
zavežljaju prijateljskog stiha.| Grof V. | 12.03.2007. u 20:48
Suncem okupan dan ti želim i pozdrav ostavljam.
| prorok | 13.03.2007. u 11:29
Ipak te je neka zmija otela ;)
| Danči | 13.03.2007. u 17:10
jedan sam period išla često na šparuge,a njih je najviše,tamo je gdje je i zmija :-))
Nisam ih se bojala jer sam ih očekivala,lupkala sam štapom prije nego zavućem negdje ruku,zmije ko bi bilo bi otišla,ja bih je mirno gledala kako ide i krenula na drugu stranu da se ponovno ne sretnemo! Jer jadne one,ja uvijek kažem,pitanje je sukoba prirode i čovjeka!
Naravno da se bojimo,boje se i one i zato jadne napadaju!
(ali ruke ipak nisam gurala u nepregledna mjesta,pa kako god sočne šparuge virile iz njih :-))
Držala sam jednio slijepića u ruci i nije neki ljigav osjećaj...bio mi je baš simpatičan!
A priča tvoje mame mi se veoma sviđa,lijep je postupila..pa nadam se da je zmijica ostala živa kasnije.
Što se tiče wc-a,joj mene je uvijek strah bilo(a i još je :-)) da će mi štakor izletiti iz wc-a dok ja obaljam nuždu,a osim toga gledala sam davnih godina x-files(koji mi je da napomenem,uvijek ostao u sjećanju,kao začudo i sve jezive epizode tog serijala) gdje neko ljigavo čudo izlazi kroz wc i napada ljude,šmuca se po kanalizaciji..Grozno!Mašta čini svašta!
A još kada mi prof. ispriča o nekim beštijama,krokodilima ogromnim koji se uspiju othraniti u kanalizaciji pa krenu na put po cijevima...Opravdan strah :-))| Kao da je važno... | 13.03.2007. u 19:07
Bi li me, molim te, poučila koje je vrste zmija prikazana na slici?
| Helada | 13.03.2007. u 21:45
zmije i ja imamo dogovor o medjusobnom nenapadanju i postivanju. ne moramo se voljet, al idemo svojim putem i sve pet :)
| catcher | 13.03.2007. u 23:38
Čuj, smijem li si uzeti sliku, neću je nigdje objavljivati, obećajem, bit će mi spremljena na tvrdom disku?
| Helada | 13.03.2007. u 23:42
haha i ja sam se bojala da mi se zmija ne popne na 3.kat i iziđe iz wc-školjke!:D
sad si me skroz raznježila sa ovom pričom o zmiji, iako se i dalje ne bih voljela susresti s njom u četiri oka (a ni u više očiju..) :p
pozdravljena budi! :))| milo djete | 14.03.2007. u 09:29
eh, da, vidis kako vrijeme leti.... :)
| finding myself | 14.03.2007. u 10:40
Da jer ljubav mi teče venama, prijatno popodne ti želim i pozdrav ostavljam.
| prorok | 14.03.2007. u 12:09
Draga moja Aquaria...
Hvala ti na pozdravu. Doletio je do mene. Predivan je. Poseban kao i ti.
A ja tebi šaljem jednu ogromnu morsku pusu.
Osmijeh...| Festina lente! | 14.03.2007. u 12:41
O zahodima nikad nisam razmišljala na taj način, a iskreno i ne sjećam se pelena i kad sam ih prestala nosit, a zmije ne volim, bojim ih se iako oko kuće imam nekoliko glavora ali za njih znam da su tu pa samo pogledam je li sigurno glavor i ne diram ih, nema para da bi ga uzela u ruku, zašto je to tako, ne znam.
| slatko grko | 14.03.2007. u 19:22
