WC PRIČE II
Volite li čitati na zahodu? Ja obožavam. Ne mogu zamisliti sjedenje na dasci bez pogleda na nizove slova. To mi je postalo prava ovisnost. Davno sam otkrila da gotovo nisam u stanju obaviti nuždu ako nemam nešto za čitanje. Bilo što. Tako se događalo da u nekim pustim i anemičnim zahodima bez priručne police za časopise i knjige silom prilika čitam uputstva za korištenje deterdženta ili nekog drugog kemijskog pripravka i to nekoliko puta za redom – ovisno o duljini trajanja seanse...
Čitati sam naučila s četiri i pol godine. I znate onu – Čim prohoda malo jare, ugleda se već u stare. S veseljem sam se ugledala u svoje roditelje koji su rijetko ulazili u tu prostoriju bez knjige ili časopisa u rukama. Tati smo se smijali jer je na tom mjestu osim časopisa često čitao i stručnu literaturu. Ponekad sam se zaribala ulazeći iza njega i misleći da mi je ostalo nešto za čitanje, a kad tamo, živa dosada... Mi ostali uglavnom smo čitali stripove i beletristiku. Novine su nepodobne za čitanje bez podloška jer su prevelike i listovi se razilaze.
Smatrate li da je sramotno čitati knjigu u prostoriji gdje se obavljaju takve prizemne funkcije kao što je pražnjenje organizma od štetnih i nepotrebnih tvari? Znam da postoje ljudi koji prije čitanja sve pospreme, zatim puste tihu glazbu – klasičnu, naravno – i sjedeći uspravno u stolcu za svojim pisaćim stolom s poštovanjem listaju stranicu po stranicu. No ja to ne mogu. Spadam u luđake koji su u stanju čitati u svakoj situaciji i u najneobičnijem položaju. Ako sam uznemirena, uzet ću nešto poznato i lagano. Ako sam u formi, čitat ću nešto novo, no čitat ću, pohlepno ću gutati slova, riječi, rečenice, odlomke, dok me okrutna svakodnevica ne otkine od te najmilije mi aktivnosti. Zato mi je taj mir iza zatvorenih vrata savršena prilika da se prepustim tovrsnim aktivnostima. Dobro, neću ondje čitati Bibliju, to uistinu nikad i nisam, no sjećam se kako sam s laganom nelagodom, ali i osmijehom otkrila da je moja svekrva (koja čita u tramvaju što ja nikad ne činim, ali nikad ne čita u WC-u što ja gotovo uvijek činim) indignirano iznijela neku knjižicu duhovne tematike iz inkriminirane nusprostorije. Kasnije sam ipak pazila da takve knjige ne ostavljam ondje, ako ih ondje i čitam.
Moj muž nije nikad otkrio čari čitanja u toj prostoriji svih prostorija, jedinoj u koju ti neće provaliti napasti, iako se ponekad događa da gnjave pred vratima pitajući što radim i kad ću izaći. A znaju dobro, lopuže male, gornja ploha perilice rublja puna je njihovih stripova – Zagora koje čita stariji i Garfielda i Mickey Mouse-a koje čita mlađi. Ostalo su Kviskoteke za koje je pod neseserom uvijek spremna penkala. Nađe se tu i poneki časopis, iako odavno nema takvih super stvari kakve su se mogle naći u Startu ili Izboru iz nekih davnih vremena. No dobro, možda Globus može proći, ali teško...
Da mnogi vole čitati na zahodu vidjela sam i kad sam tražila ilustraciju za ovaj post. Google je pun slika na tu temu. A dobro se sjećam odlomka iz Razma u skitnji Astrid Lindgroen u kojem Razmo sav nesretan zbog kaosa koji je izazvao kad su u sirotište došli posvojitelji utjehu traži u samoći zahoda gdje čita novinske članke s narezanih papira namijenjenih brisanju stražnjica te uboge djece bez roditelja.
I za kraj, slika mog zahoda iz snova. Visoka polica puna knjiga na dohvat ruke, s vratima koja se dobro zatvaraju i pružaju intimu zvučne izolacije. Glazbeni zapisi iznad školjke mogli bi poslužiti mom mužu koji je u našim solo danima često slušao radio na tom mjestu kamo i car odlazi pješice. No s dolaskom djeteta i te su se navike neopazice izgubile. Samo ja još uvijek strastveno listam prije nego što naiđe neki drugi pretendent na to privilegirano mjesto i izbaci me onim nepobitnim argumentom – Požuri, mama, hitno mi je...
14.03.2007. u 20:28 | K | 76 | P | # | ^
