Marketing
DUPINI
>
Big blue je u svom odličnom postu s puno linkova napisala sve što misli o dupinariju u sklopu planiranog aquaparka u Vodnjanu. Toplo preporučujem da pročitate njen POST na tu temu.
Aquapark je odlična ideja. Mi ljudi smo kao djeca – volimo se igrati vodom i kad smo odrasli. Aquapark mi se čini privlačniji od lunaparka. Pretpostavljam da bi tu bili tobogani, bazeni s valovima, bazeni s toplom i hladnom vodom, vodoskoci, umjetni slapovi, razne privlačne sprave na vodi kojima bismo se mogli igrati i zabavljati. No zašto bi u sklopu jednog takvog zabavišta trebao biti i dupinarij s pet dupina – bijednih zatočenika s daleke Kube? I to u današnje vrijeme kad cirkusi nestaju upravo zbog senzibiliziranja javnosti na patnje dresiranih i zatočenih životinja?
Akrobati su se izdvojili u nekakvu gotovo športsku aktivnost – nedavno su se vodile rasprave treba li im dopustiti nastup u HNK u Zagrebu ili ne. Klaunovi su se također osamostalili i pretvorili u zabavljače, sve manje slične onim ružnim našminkanim spodobama u prugastim majicama koje pamtim iz djetinjstva. A dresura životinja - skupa, smrdljiva i okrutna - nestaje, prognana iz većine europskih zemalja.
Nikad nisam voljela nastupe dresiranih životinja, čak ni kad se činilo da životinje u tome uživaju. Osobito mi je to smetalo kod konja. Činilo mi se da se jadnici moraju prisiljavati na one neprirodne korake i pokrete koje su tako savršeno izvodili. Možda je to posljedica mojih dječjih maštanja o jahanju divljih konja u beskonačnoj preriji. Osim Winnetoua progutala sam i sve druge knjige o indijancima koje su mi ikad došle pod ruku.
Životinje su prekrasne kad se slobodno kreću u svom prirodnom okolišu. Neizmjerno sam zahvalna postignućima suvremene tehnike i brojnim beskonačno strpljivim snimateljima i njihovim ekipama koji nam u domove prenose stvarne, nenamještene prizore iz divljine.
Mnogi misle da je dupin uz čovjeka najinteligentnije stvorenje na Zemlji . On ima razvijen neki oblik jezika i nevjerojatno velik mozak u odnosu na veličinu tijela. njegovim žilama teče topla krv kopnenih životinja koje su se vratile u svoju modru pradomovinu. Vretenasto tijelo savršeno je prilagođeno elementu, sposobno za lov, ali i za igru, s drugim dupinima ili s nama. Najljepši su kad u skupini jure kroz zapjenjenu vodu i puni životne radosti skaču iz vode igrajući se i promatrajući svijet oko sebe iz druge perspektive.
Znam da bi znanstvenici koji po strogim pravilima promatraju i proučavaju ponašanje životinja i navodno ga nepristrano interpretiraju mogli puno prigovoriti ovom mom tekstu. No baš me briga za njih! Oni kažu da je pas parazit koji koristi svoju umiljatost kako bi ovisnički nastrojene ljude natjerao da mu daju sve što mu je potrebno. Takvi ljudi nisu nikad normalno držali psa i nemaju pojma što ta životinja daje zauzvrat za ono malo hrane, vode i topli ležaj – ukoliko dobije i to. Oni bi možda objasnili kako medvjed kojeg vode na uzici s prstenom protjeranim kroz probušenu pregradu među nosnicama nimalo ne pati kad se jednom nauči koje kretnje smije, a koje ne smije izvoditi. A meni nos zabridi kad samo pomislim na takvog bijednika. Ne zove li se to empatija? Ona nije objektivna kategorija i teško ju je opisati i uopće dokazati, osobito ako je dokazuje netko tko tu pojavu uopće ne poznaje. Situacija u svijetu gdje toliki ljudi pate i umiru na očigled drugih koji se na tu činjenicu uopće ne obaziru zapravo dokazuje da čovječanstvo danas slabo stoji s empatijom. Druga riječ za empatiju je suosjećanje. Ne znam kamo bi me odvelo da sad počnem pisati o tome. Zato se vraćam uvoznim dupinima koji bi bez ikakve potrebe trebali uveličati taj akvapark koji je inače hvalevrijedna zamisao.
To što su ti dupini uzgojeni u zarobljeništvu ne mijenja nimalo moralnu dvojbenost nakane. Ljudi koji se uistinu žele družiti s dupinima otputit će se nekoliko desetaka kilometara južnije, u cresko-lošinjski akvatorij gdje se relativno lako može naići na te krasne životinje. Tko želi više, može se raspitati i otputovati u Australiju. Ondje postoje mjesta na kojima se dupini dolaze družiti s ljudima. Dolaze svojom slobodnom voljom, dopuštaju da ih se dodiruje i gleda u plićaku pješčanih plaža. Kad im dojadi, otplivat će na otvoreno more, u slobodu. Zar to nije prihvatljivije od druženja s bijednim zarobljenicima nesposobnim za život u slobodi, jer su ih ljudska pohlepa i sebičnost uzgojili ondje gdje ne bi trebali biti. Potražnja diktira ponudu. Kad se ti udomaćeni dupini ne bi tražili, nitko ih ne bi uzgajao. Kad toliki ljudi ne bi željeli odreske od junećeg buta, goveda bi na zemlji bilo puno manje, a žita i zelenja moglo bi biti više. Kad ne bismo tamanili gomile piletine bez koje mnogi ne mogu živjeti čak ni kad je ne vole, osakaćenih pilića i kokoši u intenzivnom uzgoju bilo bi manje, a tone kukuruza umjesto za šrot koristile bi se za brašno i gris kojima bi se mnogi siromašni mogli nasititi. Kad bi samo moglo biti tako! Kad dupinariji diljem svijeta ne bi tražili uzgojene dupine za zabavu svoje razmažene klijentele, nikome u zemlji s vrlo upitnim zakonodavstvom ne bi palo na pamet da ih razmnožava i prodaje u tko zna kakvim nehumanim uvjetima. A oni su nam tako bliski! Tko može, neka mu pogleda u oči i kaže da je sve to tlapnja nekolicine zanesenjaka.
Na stranici organizacije Prijatelji životinja koja je ponekad za moje pojmove preradikalna – ne u samim svojim zahtjevima koji su mi bliski, nego u načinu njihovog prezentiranja – može se potpisati peticija protiv izgradnje dupinarija u sklopu akvaparka u Vodnjanu koji sam po sebi nije nimalo sporan. Ja sam je potpisala. Tko želi, može to učiniti na ovom LINKU.
Post je objavljen 22.03.2007. u 16:39 sati.