ŽIVI KAO ČOVJEK
Stvori Bog magarca i reče mu: Bit ćeš magarac, radit ćeš od zore do mraka, teglit ćeš na svojim leđima sve što ti stave i živjet ćeš 30 godina.
Magarac odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali..... 30 godina je previše, zar ne bi bilo bolje 10?
Usliši Gospodin magarca i načini ga takvim.
Zatim stvori Bog psa i reče mu: Bit ćeš pas, čuvat ćeš kuću čovjekovu, jest ćeš što ti stave i živjet ćeš 25 godina.
Pas odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali... 25 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 10?
I usliši Gospodin psa i učini ga takvim.
Onda stvori Bog majmuna i reče mu: Bit ćeš majmun, skakat ćeš sa stabla na stablo i činiti majmunarije za zabavu okoline svoje i živjet ćeš 15 godina.
Majmun odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali... 15 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 5?
I usliši Gospodin majmuna i načini ga takvim.
Konačno stvori Bog čovjeka i reče mu: Bit ćeš čovjek, najinteligentnije stvorenje na Zemlji, gospodarit ćeš svijetom i svime u njemu (osim ženom - to ti nikada neće uspjeti) i živjet ćeš 30 godina.
Čovjek odgovori: Hvala ti i neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali...30 godina je premalo, zar mi ne bi mogao dati 20 godina što neće magarac, 15 što ih odbije pas i 10 što ne htije majmun?
I usliši Gospodin čovjeka i načini ga takvim.
I tako čovjek živi 30 godina kao čovjek, zatim se oženi i živi 20 godina kao magarac, radeći od zore do sumraka i tegleći na svojim leđima teret obitelji. Potom ode u mirovinu i živi 15 godina poput psa, čuvajući kuću i jedući što mu daju. I na kraju, živi jos 10 godina kao majmun, skačući od stana do stana svoje djece i kreveljeći se da zabavi unuke.
Ovaj tekst sam dobila mailom ili našla negdje u internetskim prostranstvima. Nije mi osobito smiješan, no poslužit će svrsi.
U magarećoj sam fazi. I upravo se tako osjećam. Zapravo, našla sam sliku koja odlično opisuje moje trenutno psihičko stanje:
A što ću kad dođem u pseću fazu za desetak godina? Kod nas se s pedeset još ne ide u mirovinu. No može se biti nezaposlen. Tko zna? Time ću se baviti kad dođe vrijeme za to...
28.02.2007. u 18:39 | K | 48 | P | # | ^
ČIPIRANJE KUĆNIH LJUBIMACA
DRAGI PRIJATELJI, NE ZABORAVITE POSLATI PRIČE NA BESTSELEROV NATJEČAJ!
Još ću se malo nadovezati na prethodni post. Osobno mislim da je čipiranje pasa kućnih ljubimaca korisno vlasnicima koji tako lakše mogu pronaći svoje četveronožne ljubimce. I da nije zakonski obavezno, ja bih tražila da posebno platim to označavanje za svog psa.
Prije više od godine dana, oko Nove godine 2006. u vrijeme tjeranja naše kujice pred vratima našeg stana tri je noći proveo prekrasan i krajnje dobroćudan pas. Hranili smo ga i pojili, a uspjela sam ga odvesti i do obližnje veterinarske ambulante da provjere nije li možda čipiran. Da je bio, još bi istoga dana našao svog ojađenog vlasnika. Tako dobar i pristojan pas sigurno ima vlasnike koji ga vole. Raspitivali smo se po cijelom kvartu, stavili slike na internet, zvali Noinu Arku, tražili privremenog udomitelja, no crni dobričina je nakon tri dana odlutao za slijedećom kujicom koja je ušla u intenzivnu fazu tjeranja. Još sam ga jednom srela i pozvala na zdjelicu vode i hrane, a ostavljali smo hranu i u plastičnoj posudi pod grmom blizu ulaznih vrata, u nadi da će se poslužiti, jer bila je vrlo hladna zima, temperature su padale duboko ispod nule, a ni snijega nije manjkalo. Kasnije ga više nismo vidjeli, nadam se da se nakon te donžuanske faze sretno vratio svome domu, ma gdje on bio.
Nikako se ne slažem s čipiranjem ljudi, ma kako praktično to bilo u nekim aspektima, a napisali ste dosta o tome u komentarima na prethodni post. Neki zdravstveni ili opći podaci pohranjeni na takvom čipu mogli bi u određenoj situaciji čovjeku spasiti život ili pomoći da ga se prepozna - u slučaju smrti ili ako je živ, ali u nesvjesnom ili neprisebnom stanju. Mnogi koji traže svoje drage nestale bili bi sretni kad bi ih se na taj način moglo lakše pronaći ili prepoznati.
Ne vjerujem da mikročip može ući u opću uporabu u smislu da bismo bili zakonski prisiljeni ili socijalno ucijenjeni da ga damo ugraditi. Svjedoci smo rasprave o JMBG-u, zapravo o njegovom nasljedniku koji bi trebao manje otkrivati nego inkrimirani JMBG, a poslužiti istoj svrsi – da se pravno razlikujemo jedni od drugih. Ime, prezime i ime oca nisu dovoljni da bi se sa sigurnošću identificirala neka osoba. A nikome od nas ne bi bilo drago kad bi bio doveden u nezgodnu situaciju – na primjer da bude pozvan na sud umjesto osobe koja ima jednako ime i prezime, a možda i ime oca... Postoji tendencija, zasad čak više na Zapadu odakle dolazi spomenuti mikročip, da se u ime osobnih sloboda drži u tajnosti sve više podataka o građanima. U Americi je nastala panika kad su zbog navodnih terorističkih prijetnji vlasti počele masovnije eskivirati ljudska prava pojedinaca.
Nemam sad više vremena pisati o svemu tome, zato vam za kraj donosim sliku onog lijepog i dragog psa koji je prije nešto više od godinu dana zaljubljen dolutao za našom Nerom. Nemojte me ništa pitati ako vam se učini da ga poznajete, raspitivala sam se u naselju, nitko od vlasnika pasa ga prije nije vidio, a nakon dvotjednog ili malo dužeg boravka na našem području nismo ga više viđali...
26.02.2007. u 20:52 | K | 31 | P | # | ^
ČIPIRANJE
Nova Vizija, moj stari blog-poznanik, prije nekoliko dana objavio je post o problemima koje može sa sobom nositi čipiranje – označavanje živih bića čipom radi lakše identifikacije ili prijenosa nekih podataka, npr. o krvnoj grupi, bolestima od kojih ev. bolujemo, ali i o našim bankovnim računima i ostalim povjerljivim podacima.
Nova Vizija nije dopustio da mu nakon cijepljenja čipiraju štence i zapleo se u žučnu raspravu s veterinarom, o čemu možete pročitati u njegovom postu. U postu je link na prezentaciju čiji prijepis donosim u okviru dolje. Sitne promjene u odnosu na original isključivo su jezičnog tipa, a dodala sam i kvačice, jer ih naš blog podržava. Dakle, ovo dolje u okviru je prepisana prezentacija, umjesto čitanja možete je pogledati ovdje.
Veličine je zrna riže...
Novi napredak koji eliminira potrebu za korištenjem novca ili kreditnih kartica!
Već ga koriste bogati kao oruđe za sprečavanje otmica.
Koristit ćete ga zbog njegovih prednosti i za sprečavanje prijevare i krađe identiteta...
BJEŽITE OD TOGA!!!
Saznajte zašto...
Motorola je tvrtka koja proizvodi mikročip za MONDEX SMARTCARD.
Oni su razvili nekoliko implantata za ljude koristeći „Bio-čip“
„Bio-čip“ je 7mm dug i 0.075mm širok, velik kao zrno riže. U njemu se nalazi transponder (sistem pohranjivanja za čitanje informacija u mikročipovima) i punjiva litijska baterija. Bateriju puni strujni krug od termoelemenata koji proizvodi električnu struju kako se temperatura tijela mijenja. Čitanje se izvršava u valovima kao daljinsko upravljanje.
Upamtite ime i logo ove tvrtke:
Više od 250 kompanija i 20 zemalja su uključene u distribuciju MONDEX-a u svijetu i mnoge države su „privilegirane“ mogućnošću korištenja ovog sistema, među njima: Velika Britanija, Kanada, SAD, Australija, Novi Zeland, Izrael, Hong Kong, Kina, Indonezija, Malezija, Filipini, Singapur, Tajland, Indija, Tajvan, Šri Lanka, Kostarika, Gvatemala, Nikaragva, Panama, Honduras, El Salvador i Brazil.
Postoje i drugi SMARTCARD sistemi koji se koriste preko MONDEX-a, osobito otkako je MasterCard kupio 51% kompanije.
Onda se pitajte, na kraju, KAKVE TO IMA VEZE SA MNOM?
Potrošili su više od 1.5 milijuna dolara samo na istraživanje kojim bi našli najbolje mjesto za umetanje bio-čipa u ljudsko tijelo. Našli su samo dva zadovoljavajuća i efikasna mjesta – GLAVA ispod skalpa i stražnja strana ruke, točnije... DESNA RUKA.
Ona postiže da se svima – malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima – udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina. (Otkrivenje 13:16,17)
NIJE NEKA SLUČAJNOST?
MONDEX proizvodi jednu milijardu biočipova godišnje. U produkciji je već najmanje godinu dana.
Otkrili su da će imati ozbiljnih problema ako čip bude smješten u kartici. Čip bi se mogao izvaditi, a informacije promijeniti i krivotvoriti. Vrijednošću bi se moglo manipulirati, moglo bi je se ukrasti ili izgubiti. Kada dobijete karticu, isteći će nakon jedne do dvije godine.
Na kraju, stvarni novac bi bio nesiguran na tržištu.
Postoji samo jedno rješenje ovog problema prihvaćeno od MOTOROLE... implantacija biočipa u desnu ruku ili u glavu, odakle se ne bi mogao ukloniti. Kad bi se kirurškim putem uklonio, mala kapsula bi pukla i osoba bi bila kontaminirana litijem i kemikalijom u mikrobateriji, i globalno Pozicijski Sistem (GPS) bi detektirao uklanjanje i obavijestio bi policiju. Primijetite da MONDEX znači „Novac u vašoj ruci“:
MON = MONetary = novčani
DEX = DEXter = desna strana
Hoćete li ozbiljno shvatiti?
Ako vam je ova poruka zanimljiva, PROŠIRITE JE!
Zamislite da vaši roditelji, prijatelji, braća i sestre, svi koje poznajete, moraju biti označeni.
Sada kad ste dobili informaciju, ali još uvijek sumnjate u njenu istinitost, učinite slijedeće: Otiđite na www.google.com Potražite riječ VERICHIP i pročitajte neke od stranica. Napravite isto s riječima MONDEX SMARTCARD.
Više se ne možete izgovarati na neznanje. Sada ste odgovorni.
Neka Vas Bog blagoslovi!
Naravno, zavirila sam na Google i malo pogledala što nude gore spomenute stranice. Po onome što sam pročitala u Wikipedijinom članku, situacija nije tako strašna. Očito ljudi odbijaju čipiranje, možda uistinu donekle pod dojmom riječi iz Otkrivenja (Apokalipse) koje se prenose i u ovoj prezentaciji. No mislim da je dobro znati da takve stvari postoje i pripremiti se prije nego što nam ih slatkorječivi trgovci raznih vrsta i oblika ponude kao najnoviji hit, možda i kao posebnu privilegiju i nekakav dobitak na lutriji. Kao što sam već više puta zaključila, ovaj svijet je pun nemoralnih ponuda. Na nama je da ih odbijemo ili prihvatimo.
O čipiranju kućnih ljubimaca pisat ću u slijedećem postu, a zasad s ovim završavam, jer je tema tako široka da bih o njoj mogla i željela puno više napisati. No mislim da danas nije pravi dan za to, imam nekakvu virozu s niskim temperaturama poslijepodne i navečer, pa ću filozofiju i analize ostaviti za neku drugu priliku.
Moram se još samo malo pohvaliti, iako inače nisam sujetna na takve stvari. Kad sam danas poslijepodne otvorila svoj blog, na brojaču se pojavila okrugla brojka od 20000 klikova. Znam da sama imam najveći pojedinačni udio u tome, no tako je vjerojatno sa svima nama, iz čisto tehničkih razloga.
Ipak je to neka vrsta jubileja. Zato koristim priliku da od srca zahvalim svim stalnim posjetiteljima i namjernicima koji već gotovo deset mjeseci navraćaju u moj virtualni dom. Pozdrav svima i tipkamo se!
23.02.2007. u 21:04 | K | 49 | P | # | ^
KORIZMA
Čistom srijedom ili Pepelnicom započinje korizma – četrdesetodnevna priprava na temeljni blagdan kršćana – Uskrs. Nakon razuzdanog fašničkog veselja s neizbježnim krafnama i ostalim tradicionalnim poslasticama vjernici se simbolično posipaju pepelom i ulaze u razdoblje preispitivanja svoje nutrine.
Za mnom je neuobičajeno težak dan pun problema i frustracija. Zato sam odustala od teksta i malo pretražila slike. Gore je Pokajanje sv. Jeronima, djelo nepoznatog autora nastalo u Italiji oko godine 1500-te. U današnje vrijeme teško možemo prihvatiti ovaj oblik fizičkog samokažnjavanja zbog kajanja. Premda se ono ponekad susreće kod djece i neuravnoteženih osoba, naizgled bez pravog razloga. No dok gledam sliku, čini mi se da ona sasvim realno odražava neka moja psihička stanja. I pitam se, ne bi li nama, racionalnim ljudima dvadesetprvog stoljeća, ponekad dobro činilo kad bismo si mogli dati oduška u nekim teškim životnim situacijama...
Ne bi, naravno, jer onda bismo se doživotno morali kajati zbog prekršenih društvenih normi i emocionalnog šoka prouzročenog razumnijim pripadnicima svoje društvene zajednice. I doživotno bismo bili pod prismotrom – da se slučajno ne ponovi. Dakle, pouka glasi – osjećaje na uzdu i strpljivo podnosite svoje unutarnje čireve, rakove, migrene, alergije, jer bolesti su društveno prihvatljivije od nekontroliranih izljeva emocija. Ipak, čini mi se da ćemo neke stvari morati promijeniti, naći rješenje negdje na pola puta. Ja sam pristalica japanskog izuma – sobe za urlanje. Čitala sam kako neke japanske tvrtke imaju posebne zvučno izolirane sobe u kojima zaposlenici koji više ne mogu izdržati frustraciju smiju urlati do mile volje, a da ih nitko ne čuje i ne osuđuje...
Donja slika prikazuje djevojčicu koja se kaje. Slikar Buguereau nazvao ju je En Pénitence, U kajanju... Bosonogo dijete diglo je ruku i zasjenilo lice bojeći se kazne za nešto što je učinilo. No kad se bolje pogleda, oči djevojčice iz svog skrovišta znatiželjno i s povjerenjem gledaju u onoga tko je grdi. I zapravo se ne boji, ne jako.
Nismo li i mi često takvi, ne očekujemo li oprost za grijehe koje smo učinili, s punim pouzdanjem da nas Bog ljubi, čak i kad bi se trebao ljutiti na nas?
Dvije slike, dva pitanja, bezbroj odgovora...
20.02.2007. u 21:47 | K | 51 | P | # | ^
MASKE
Moj stariji sin poželio je biti lijep na plesu pod maskama. Zasitio se dječjih maski supermena i gusara i zatražio da mu nabavim šešir i mač za Zorroa. Na kraju se sjetio da mu je potreban i plašt. Taj nisam dobila u knjižari i odlučili smo malo preurediti stari Batmanov plašt od prošle godine. I eto, dijete zadovoljno. Nakon plesa u školi došao je kući i tako usrdno molio da ga pustim u maškare s prijateljima, da mu nisam mogla odbiti. Inače mi se ne sviđa da u predvečerje obilazi mračne haustore i zvoni na tuđa vrata.
Kad sam bila mala, željela sam biti lijepa. Mama mi je jedne godine sašila vilinsku haljinu od bijele tkanine za zastore sa sitnim zelenim kružićima. Na glavi sam imala pravu pravcatu periku i nekakav ukras za kosu. Kad me namazala s malo svoje šminke, a u to vrijeme male djevojčice nisu koristile šminku tako često kao danas, smatrala sam se najljepšom na svijetu i bio mi je to uistinu nezaboravan dan.
Godinu dana ranije bila sam duh. Sama sam to željela, no ubrzo sam se pokajala. Maska od bijele plahte koju je mama sašila pokrivala me od glave do pete. Mama je na plahtu dodala šaljive crteže, suzu koja kaplje iz oka, šišmiše i još ponešto čega se ne sjećam. No dobro sam upamtila da su na ritmici i u školi više puta nasrnuli na mene. Kao da još osjećam kako mi bride dlanovi na koje sam se dočekala kad me netko s leđa svom snagom gurnuo na ulašteni parket dvorane. Teta koja je nas prvoškolce učila plesati bila je maskirana u Snjeguljicu i jako mi se sviđala. Podigla me je s poda, ali se ni ona u tom trenutku nije sjetila tko sam. Maska me je zarobila i oduzela mi identitet. Nikad više nisam htjela masku koja pokriva lice. Takve maske ne volim vidjeti ni na drugima. Lijepo je postati netko drugi, obući se onako kako priželjkujemo cijele godine, no pritom je dobro zadržati svoje lice, svoje ja. O toj ljudskoj potrebi da povremeno postanemo netko drugi već je mnogo napisano, zato se neću sad upuštati u ta pitanja.
Kasnije sam još nekoliko puta bila ljepotica, premda nikad više tako uspješna kao onda u drugom razredu. Rado se prisjećam i maske za koju smo kao škola dobili posebnu nagradu zbog ekološke poruke – preobukli smo se u ljude zagađene budućnosti. Na rubove kišobrana smo pričvrstili zavjese, dogovorili smo se da djevojke obuku minice i da se jače našminkaju, no to se u našim neobičnim skafanderima ionako nije vidjelo. Premda sam već bila velika, bilo je to u sedmom ili osmom razredu, zabavila sam se dok smo paradirali ulicama praćeni smijehom i veselom glazbom.
Kasnije sam se dva ili tri puta maskirala u planinarskom društvu. No to me više nije veselilo. Miliji su mi bili normalni izleti od ovih u kojima sam morala smišljati kakvu masku ponijeti da se ne zgužva u ruksaku i kako se našminkati i maskirati u uvjetima koje nude planinarski domovi. Nekako mi je ponestalo mašte. Premda, bilo je zabavno gledati uspješne maske onih koji su u tome uživali.
Karnevali kojima sam kao dijete prisustvovala bili su za mene mješavina radosnog uzbuđenja i gađenja. Vješanje i spaljivanje Pusta bilo mi je prava trauma. Imala sam osjećaj da neobuzdana vrišteća gomila vješa i spaljuje pravog čovjeka. Zima koju pust navodno simbolizira nije zaslužila takav postupak. Svojim tada redovnim snježnim pokrivačem pažljivo je pokrivala usjeve i poklanjala nam dane zimskih radosti na obližnjem brežuljku i na livadi pred zgradom koju smo ukrašavali snjegovićima i velikim grudama.
Najviše sam se bojala zvončara. Neobične rogate spodobe u dlakavoj odjeći koje su ujednačenim ritmom poskakivale i vrtjele se oko sebe zveckajući klepkama obješenim oko pasa, od kojih je ponekad dopirao i zadah alkoholnih para, uvijek su mi pobuđivale želju da pobjegnem. U tome nikako nisam bila usamljena. Sva bi se djeca uznemirila kad bi se u povorci veselih i nedužnih maski pojavio neki od tih arhetipskih likova, ponekad i više njih. Mislim da ti prastari običaji nikako nisu nastali samo iz želje da se ljudi zabave i malo provesele u pustim zimskim danima, ili da se dobro najedu i naplešu prije početka korizme. Pogledajte donju sliku koju sam našla na stranici na kojoj Lado izlaže svoje nošnje. Pitam se nisu li ljudi tim strašnim maskama pokušavali uplašiti i otjerati vlastiti strah. Jer klin se klinom izbija...
19.02.2007. u 14:57 | K | 30 | P | # | ^
PALICA
Sinoć sam napisala svoj 109. post, uredila ga, dodala slike, sve pregledala, kliknula na objavi i – nakon poduljeg čekanja – zapanjeno se zagledala u onu ružnu rečenicu The page cannot be displayed. U gotovo deset mjeseci koliko sam ovdje još mi nikad nije pojelo post. Događalo se već da ne mogu pristupiti blog editoru, pojelo mi je komentare kad i ostalima pa sam ih vraćala iz arhive, no stvarno mi još nikad nije nestao post. Sve svoje postove pišem u wordu i spremam ih prije objavljivanja, u editoru napravim samo sitne preinake i ispravke ako su potrebne. Unatoč tome preplavio me osjećaj nelagode, jer su se moje misli, sjećanja i slike koje sam odabrala raspršile i nestale u virtualnim bespućima kao kap kiše kad udari o čvrsto tlo. No dobro, ionako petak nije prikladan dan za post o maškarama, pomislila sam, budući da ne vjerujem u slučajnosti. Objavit ću ga u ponedjeljak, a dotad, vidjet ću, možda mi nešto padne na pamet. Kako je bilo već kasno, ugasila sam komp i otišla u krevet.
I gle, jutros me u komentarima zastarjelog prigodnog valentinovskog posta dočekala nova štafeta. Moje drage prijateljice Festina lente i Miris dunje proslijedile su mi zadatak da napišem nešto o svom nadimku i naslovu bloga. Kaže Festina lente da se štafeta prikladno zove palica. Bilo mi je nedavno zabavno pisati svoj meme, ali i čitati ono što su drugi napisali. Zato se s veseljem prihvaćam zadatka.
Najprije moram još jednom napomenuti: razne lance sreće u kojima se obećava ovo ili ono ako ih proslijedimo, a često se prijeti raznim nevoljama, čak i nesrećama ako to ne učinimo, prekidam bez milosti. U slučaju spomenutih prijetnji brišem ih istoga časa. To činim zbog sjećanja na knedlu u grlu s kojom sam kao djevojčica koja je ponekad objavljivala svoju adresu u dječjim časopisima (sa željom da se dopisuje i razmjenjuje salvete) razmišljala što da radim s porukama koje je trebalo poslati na deset ili više adresa, ako ne želim da me zadese sve nevolje ovoga svijeta. Mama mi je govorila da to treba zanemariti, no neki neodređeni strah kljucao je u meni još danima nakon što sam odlučila ne utrošiti svoje vrijeme pišući rukom ta pisma i šaljući ih na adrese meni sličnih naivaca iz onih istih časopisa.
Ne volim ni one poruke u kojima se traži da istu proslijedimo i pošiljatelju, ako smo mu prijatelji. To mi miriše na emocionalnu ucjenu, no kod takvih slučajeva obično procijenim tko mi je poslao poruku i nije li ucjenjivački dodatak slučajno ušao u tekst poruke koju ljudi možda i automatski šalju dalje. Nemam dakle ništa protiv poziva na druženje putem ovakvih štafeta, naprotiv, rado se pridružujem ako mi se tema dopada i imam o njoj što reći.
Sad prelazim na palicu.
Najprije NICK, to mi je jednostavnije. Već sam negdje napisala da sam blog otvorila u trenutku inspiracije kad sam prviput ušla u blog editor, 26. travnja prošle godine. Za blogove sam čula i prije, nailazila sam na njih kad sam pretraživala internet po ključnim riječima i znam da na njima nikad nisam našla ono što sam tražila, pa sam prestala klikati na njih u google-ovoj ponudi. Onda mi je negdje u ožujku sestra rekla da piše blog, da joj to oduzima dosta vremena, ali je veseli i dala mi adresu. Pogledala sam, pročitala, povremeno navratila, no nisam razmišljala da sama otvorim svoj blog. Mučila sam se sa starom modemskom vezom koja mi je zagorčavala život na internetu i još nisam otkrila pravu bit bloganja – komunikaciju putem komentara. Onda sam te travanjske večeri naizgled ničim potaknuta gurnula glavu kroz ekran i - našla se u novom svijetu. U prenesenom smislu, naravno. I ovdje ostala do dana današnjeg. Iskreno se nadam da me ništa neće odavde izbaciti. Od onog opasnog zasićenja zbog kojeg ljudi odlaze s bloga, zasad sam još daleko. I kad bih prestala pisati, ne mogu zamisliti da potpuno prekinem kontakt s tolikim dragim ljudima koje sam ovdje upoznala.
Dobro, opet sam zastranila. Hvala svima koji strpljivo ili nekom od tehnika preskakivanja nebitnog čitaju moje (pre)duge postove (u statistikama blog editora piše da su kratki, jer u prosijeku imaju manje od 250 riječi...).
Još jednom, o nicku iliti nadimku. Nisam slučajno napisala onaj naizgled suvišni odlomak gore. Naime, kad sam se našla u blog editoru pred pitanjima o nazivu i naslovu bloga i nadimku, bila sam zatečena, ali nisam odustala da bolje razmislim. Nisam imala nadimak, samo umanjenicu svog imena koju su koristili djedovi i bake. Razmišljala sam i razmišljala i sjetila se – imam kolegicu i prijateljicu koja je rođena istoga dana kad i ja. Obje u znaku vodenjaka. Vodenjak je Aquarius (znate ona poznata pjesma iz kultnog filma Kosa – Age of Aquarius), a nas dvije smo se u šali prozvale vodenjačicama, što bi dakle u ženskom obliku bilo ime Aquaria. To sam upisala u editor i ostala na tome. Kasnije sam se registrirala na još nekim forumima i mjestima, kao tiha, laryssa i slično, no tamo sam već bila prisiljena kopati, ti nadimci nisu bili moj prvi izbor jer je taj bio zauzet. Kao i na gmailu gdje imam adresu s dva slova a, jer je ona s jednim već bila zauzeta.
IME BLOGA Sursum corda nastalo je slučajno. No kao što već više puta rekoh, u slučajnosti ne vjerujem. Mislila sam da ime bloga mora biti različito od adrese. Zapravo nisam točno znala što je što. Zamislila sam da mi se blog zove Lanx satura, to mi je dobro i zanimljivo zvučalo, a znači puna zdjela, naziv za zbirku raznovrsnih pjesama s raznim životnim temama. Razmišljala sam kasnije da sam trebala blog nazvati Aquarijina zdjela s voćem ili nekako slično tome. No nisam trebala. Nazvala sam ga upravo tako kao što sam ga nazvala. Da mi se blog zove Sursum corda shvatila sam kad sam se sredinom rujna našla na naslovnici. Netko me na to upozorio, a ja sam začuđeno lutala opisima postova, dok nisam shvatila da o meni govore kao o Sursum corda.
Zašto? Kad sam razmišljala o trećoj rubrici u editoru koja je zjapila prazna, nisam je željela popuniti bilo čime. Ovaj naziv zapravo je prvi od dva poziva vjernicima na početku najsvečanijeg dijela Svete Mise. Ako sam ponekad i vegetirala ili statirala do tog trenutka, nikad se nije dogodilo da prečujem taj najljepši od svih poziva koje izgovara svećenik: Gore srca! I nikad se nije dogodilo da se u mom odgovoru nije našlo bar malo iskrenosti, bez obzira na okolnosti i trenutno stanje duha. Eto, te sam riječi znala na latinskom i upisala ih u treću rubriku. Ma koliko neobično zvučala konstatacija da je blogerica Sursum corda nešto napisala, ima istine u tome. Na blogu sam Aquaria, ime koje sam prihvatila kao svoje za virtualni svijet. No Aquaria mora imati barem malo sursum corda (dobro, zapravo bi trebalo u jednini reći sursum cor) kako bi mogla nešto napisati. U prizemnom stanju svijesti najviše što mogu stvoriti je poneki suhoparni zapisnik ili ispričnica učiteljici zbog djetetovog izostanka iz škole...
Uh, dosta je... Predajem palicu petorici dolje navedenih blogera, ali i drugima, svim dragim prijateljima i namjernicima koji žele pisati o izboru svog NADIMKA i IMENA BLOGA. Samo naprijed, svima želim dobru zabavu i ugodan vikend!
Sepia
Atlantida
Irida
Grof V.
Oceana
17.02.2007. u 14:33 | K | 44 | P | # | ^
VALENTINOVO
Stajala sam oslonjena na prečku uz prozor u zadnjem dijelu četrnaestice. Volim te povratke kući, kad mogu bezbrižno gledati svijet i ljude oko sebe. Ne moram razmišljati o hodanju, a ni o vožnji – za transport je zadužen vozač tramvaja, iako nisam nesvjesna prometa koji se odvija oko nas. Ponekad se zagledam u vozila koja prolaze mimo ili u pješake koji žure nogostupom. Ako me netko od njih pogleda, obično se nasmiješim i pogledam drugamo. Mogla bih napisati roman o tim odlascima i dolascima na posao. Svoje sreće postala sam svjesnija kad je jedna kolegica spomenula kako se ne voli sama voziti tramvajem, jer kad nema s kim razgovarati, onda razmišlja što sve nije učinila, a trebala je.
Dok sam tako promatrala svijet oko sebe, pogled mi je pao na kola hitne pomoći koja su polako prolazila pored tramvaja. Na trenutak sam pogledala u unutrašnjost. Starac je sjedio pored prozora, u rukama je držao štake. Na ležaju je ležala starica, gledali su se i razgovarali. Oboje su sigurno već davno zakoračili u osamdesete. Pomislila sam kako je ženi pozlilo, a on je išao s njom u pratnji. Onda sam shvatila da se kola kreću u pravcu suprotnom od bilo koje zagrebačke bolnice. Zato su mi izgledali tako zadovoljno. Vraćaju se kući. Ili sam ja zamislila da je tako. U tom mi je trenutku, tko zna zašto, palo na pamet da je za dva dana Valentinovo...
Ne, neću pisati o tom nametnutom komercijaliziranom danu. Sjećam se kako mi je išao na živce kad su ga počeli isticati prije petnaest i više godina. Sad se već dugo ne obazirem na to. Neka slave oni koji se ne sjećaju kako je bilo prije, ako ih to uistinu raduje. Nije mi krivo što se ljudi vole ili što žele biti voljeni. Samo, ja to želim svaki dan. Svima.
Ovaj me neslužbeni blagdan podsjeća na nekadašnji dan žena koji su uglavnom slavili muškarci. Žene treba poštivati svakodnevno, ne jednom u godini. Voljeti se treba u svakom trenutku, ne samo jednom u 365 dana.
Dok sam promatrala dvoje simpatičnih staraca u kolima hitne, tko god oni bili i kamo god išli, pomislila sam kako je ljubav u zrelim godinama i u starosti jednostavnija, ali i jača nego u mladosti kad nam svakakve želje i neizvjesnosti zamagljuju pogled. Zato, paradoksalno, kad razmišljam koja me slika više podsjeća na ljubav, bez oklijevanja biram stariji par koji smireno sjedi na klupi u prirodi. Njihova je prošlost sigurna, i to im donosi spokoj u sadašnjosti. Mladi se ljube strasno, no tko zna što im donosi budućnost kojoj su okrenuti... Sve u svoje vrijeme. Ja sam sad u sredini. Oduvijek razmišljam slično. Nadam se da će tako i ostati. Ako i kada se primaknem drugoj krajnosti...
13.02.2007. u 21:31 | K | 54 | P | # | ^
ŽIVOT – SMRT – ŽIVOT ...
Ne stoj pokraj mojega groba i nemoj tugovati.
Ja nisam tamo; ne bih u njemu mogao spavati!
S tisuću i jednim vjetrom letim.
Ja sam poput dijamanta, blistavi sjaj snijega.
Na zrelome žitu sunčeva zraka;
Ja sam nježna kiša jesenja.
Kad se budiš u miru jutra,
ja sam uzlet ptice iz svoga gnijezda.
Tu sam! Pogledaj!
Na noćnome nebu blaga zvijezda.
Ne stoj pokraj mojega groba i nemoj plakati.
Ja nisam tamo; ja ne mogu umrijeti.
(iz tradicije američkih starosjedilaca)
Stepinčevo, 10. veljače. Dan kad se prisjećam jednog tragičnog odlaska prije devet godina...
Dragi prijatelji, desno ispod opisa bloga stavila sam link na blog u kojem se treži pomoć - molba Goranovog oca. Pogledajte, možda netko može pomoći.
10.02.2007. u 08:19 | K | 56 | P | # | ^
AUTOR TEKSTA
Čovjekom se ne rađaš. Čovjekom postaješ. Takvim kakvoga loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš početi s promjenama kojima ćeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedilo živjeti.
Ne možemo mijenjati druge ako ne promijenimo sebe. To je od najvećeg značaja. Ne možemo uređivati i poboljšavati svijet ako nismo najprije uredili i poboljšali sebe, ako se nismo uzdigli na zadovoljavajuću razinu osvješćivanja i energije.
Strah, ljutnja, zavist, mržnja? Zadrhtimo pri spoznaji kako često nas obuzmu takvi osjećaji. Odreknimo se toga – tako ćemo učiniti najveću uslugu sebi i svijetu.
dr. Janez Drnovšek: Misli o životu i osvješćivanju
Sad vidite zašto nisam željela odmah otkriti autora odlomka iz prethodnog posta. Naša zaokupljenost dnevnopolitičkim zbivanjima, koja je normalna i opravdana, mogla bi lako odvratiti naše misli od biti izrečenoga. Zato o njima ne želim govoriti bez prijeke potrebe.
Irida i neki drugi napisali su u komentarima na prethodni post kako ih tekst podsjeća na mnoge stvari koje su čitali. I to je istina. Nisam pročitala knjigu u cijelosti, iako sam pokušala prije ovog posta, no u posljednjim poglavljima koja sam samo preletjela (a znam kako se to radi kad je potrebno nešto brzo pročitati) nisam naišla na nikakve otklone u odnosu na onaj dio koji sam pažljivo čitala. Radi se o vrlo lijepom i konzistentnom tekstu koji nam nastoji približiti učenja o životu, o smislu i razlogu postojanja. Razni ljudi, razni narodi, razne religije, prihvaćaju dijelove tih učenja kao svoje, dok prema ostalima ostaju neutralni ili ih odbijaju. Te bi se razlike trebale smanjivati, kako bismo se iz šarene mješavine pretvorili u zajednicu ljudi koji misle i rade dobro – svatko prema svojim mogućnostima i na svoj jedinstveni način.
O tom zajedništvu ovise mnoge stvari. Čovječanstvo je kao uzavrelo more koje se šibano vjetrovima valja čas ovamo, čas onamo, nošeno stihijom postojanja. No u toj naizgled kaotičnoj masi postoje pojedinci koji nastoje uskladiti i usmjeriti to kretanje, naprosto mijenjajući sebe, i samim time utječući pozitivno i na ljude oko sebe. Većina radi tiho, nenametljivo, gotovo izgubljena u masi koju nastoje uskladiti i umiriti.
Jesmo li u stanju barem poslušati što nam govori mudar čovjek koji već godinama balansira na granici između života i smrti? Zanemariti činjenicu da je taj čovjek političar, pritom još i predsjednik susjedne nam države s kojom imamo gomilu prenapuhanih problema koji se stalno iz raznoraznih razloga povlače medijima s jedne i druge strane doskora šengenske granice?
Zašto političar ne bi bio pisac, zašto ne bi mogao upraviti svoja nastojanja prema dobru za sve? Nekad je to bilo gotovo uobičajeno. Možda ponovo postane. Utopija postaje stvarnost kad većina u nju istinski povjeruje.
07.02.2007. u 21:58 | K | 57 | P | # | ^
ŽIVOT U SADAŠNJEM TRENUTKU
Život u sadašnjem trenutku – to je sve što uistinu postoji. Ali ne i patnja. Ona izvire iz uma koji je načinjen od naših briga, strahova i nada.
Kako jedan istinski trenutak postojanja učiniti zaista našim? Smirenošću, pribranošću u svakom djeliću sekunde, osviještenošću o njegovoj iznimnosti. Unutar jednog takvog trenutka možemo osjetiti povezanost s cjelokupnim stvorenim svijetom, s prirodom i svemirom – možemo osjetiti jedinstvo sa svim što postoji. Jedinstvo s vječnošću. Taj nas trenutak preplavljuje osjećajem bezvremenskog blaženstva.
Istodobno postojimo ovdje i u svemiru. Podjednako vječni kao i smrtni.
Postoji jedino vječnost i trenutak kojega smo svjesni, trenutak u kojem postojimo kao samostalna, odvojena jedinka, a istovremeno smo povezani u cjelinu sa svim živim bićima.
U takvom nam se trenutku naše ja, koje živi os ambicija, želja i briga, ja koje se nadmeće s drugima za prestiž i prebrojava novce, učini sažalijevanja vrijedno, a osim toga i smiješno biće. Ono svoje postojanje, ovdje i sada, rasipa na druženje s prolaznim utvarama. Ako bi se manje naprezalo, imalo bi sve, pa čak i više.
Zadovoljstvo može postići samo onaj tko se ne vezuje za svoje ja, za novac, uspjeh, priznanja, onaj koji je spreman prihvatiti činjenicu da sve što posjeduje može u bilo kojem trenutku i izgubiti.
Zapravo, samo onaj tko je spreman sve izgubiti, može uistinu sve i posjedovati. Kao takav čovjek, oslobođen briga i strahova, možeš živjeti ovdje i sada. Povezan s cjelokupnim stvorenim svijetom i isprepleten sa svim bićima primaš ono što ti pripada i što je za tebe najbolje.
Dijeliš s drugima sve dobro koje primaš. Slijediš svoj unutrašnji glas koji te uvijek usmjerava prema usklađenosti s prirodnim zakonima.
Ne osjećaš grižnju savjesti i nisi nesretan.
Takvim djelovanjem nisi protiv stvorenoga svijeta, a ni protiv samoga sebe.
Postaješ kap u oceanu kozmičke svijesti.
Kap koja bi odvojena brzo isparila dok u kozmičkom moru postoji vječno.
Ovaj odlomak prepisala sam iz knjige koju upravo čitam. Osim uživanja u čitanju tih riječi, zanima me bi li netko mogao pogoditi, ili možda zna, tko je autor knjige, ili tko bi to mogao biti. Ako ne znate ili ne želite pogađati, ne opterećujte se. Ove riječi su univerzalne i svima namijenjene, neovisno o onome tko ih je ovom prilikom izrekao.
06.02.2007. u 00:37 | K | 45 | P | # | ^
JOŠ NEKOLIKO RIJEČI O PRETHODNOM POSTU
Moram priznati da me malo zatekao vrlo velik broj dugačkih i konstruktivnih komentara. I razveselio. Jer sam očito dirnula u nešto što mnoge na ovaj ili onaj način zanima. Kad sam nakon prvih početaka postala aktivnija na blogu, odlučila sam da neću odgovarati na komentare na svoje postove kod sebe. Moj odgovor na komentar je posjeta blogu čiji vlasnik je kod mene ostavio trag. Obično ondje pročitam i komentiram njegov post, ili postove ako imam vremena i blog mi se svidi. Tako sam upoznala mnoge drage prijatelje. To nije samo uljudan uzvrat posjete, nego stav da ako je nekoga privuklo ono što pišem i navelo ga da se potrudi napisati mi komentar, onda je vrlo vjerojatno da ću i ja kod njega naići na nešto što me zanima. Ako ne u aktualnom postu, onda u nekom od prethodnih.
Odlučila sam ne odgovarati na komentare iz jednostavnog razloga što bi mi pojedinačni odgovori na sve komentare oduzeli suviše vremena. Ako ne odgovorim svima, netko bi se mogao osjetiti povrijeđen, a to ne želim. Od mojih dragih poznanika i prijatelja Irida, Rusalka, Miško, Trill, donekle i Pegy i Bigblue uspijevaju održati taj ritam odgovaranja. Neki drugi su prije tako postupali, ali su odustali, vjerojatno iz razloga zbog kojih ja nisam ni počela. A teško je i odgovoriti na komentare tipa Pozzz, navrati na moj blog! :) i slične.
U slučaju mog gornjeg posta postoji problem - neki komentari su anonimni, vjerujem ne zato što bi se autori skrivali, nego zato što nisu registrirani na blogu. A i skrivanje identiteta je dopuštena opcija, ponekad je možda nekome na taj način lakše reći što misli. Uostalom, svi smo mi ovdje više ili manje anonimni. Na tih nekoliko komentara koji su također konstruktivni, na svoju veliku žalost ne mogu odgovoriti uzvratnim posjetom njihovom blogu, pa im ovim putem od srca zahvaljujem na iznesenom mišljenju.
Samo na jednu stvar želim odgovoriti onima koji su pomislili da pokušavam osporiti gornju statistiku ili zakonske norme o stupnjevima obrazovanja. Ni slučajno. Svjesna sam potrebe povlačenja granica, samo sam upozorila da u praksi postoje razlike između prosječnog abiturijenta i prosječnog apsolventa, što je činjenica, premda s puno izuzetaka. Drugo, nikako nisam htjela ni mogla osporiti valjanost službene statistike koja uistinu nije sjajna. Točnije, nisam je osporila nijednom rečenicom. Ono zbog čega sam se naljutila i u jednom dahu napisala gornji post bila je tendenciozna, naizgled zlonamjerna interpretacija tih podataka, koja se unedogled vrti pred očima javnosti, valjda u želji da nam se dokaže da smo narod kretena, iako dokaza za to nema, čak ni u ovako žalosnim statističkim podacima. Ipak se nadam da je u podlozi svega samo želja javnih medija da vijest koja privlači pozornost njihovih kupaca i korisnika iskoristi do kraja. Ova vijest može privuči pažnju šire javnosti samo ako se postavi vrlo negativno, što je na žalost čest marketinški postupak u javnim medijima koji žive od te pozornosti. No ta eksploatacija vijesti nije sasvim bezazlena, osobito ako se iznese izvan države. Željela bih da netko upućeniji napravi cjelovitiju analizu situacije čiji je pokazatelj gornji grafikon. Osobito bi zanimljivo bilo usporediti formalno obrazovanje u nas, s istim u najnovijim članicama EU. Ali i u nekim drugim zemljama. Bojim se jedino da bi ovdje prepreka bila prilična inkompatibilnost sistema školovanja u raznim zemljama - vidjela sam neke nostrificirane svjedodžbe i divim se onima koji obavljaju taj nezahvalan posao.
Pisat ću još o nekim temama koje su se pojavile uz ovu moju, no zasad ću završiti i sutra nastavljam s nečim drugim. Svim čitateljima i komentatorima još jednom iskreno zahvaljujem!
04.02.2007. u 23:04 | K | 21 | P | # | ^