PALICA
Sinoć sam napisala svoj 109. post, uredila ga, dodala slike, sve pregledala, kliknula na objavi i – nakon poduljeg čekanja – zapanjeno se zagledala u onu ružnu rečenicu The page cannot be displayed. U gotovo deset mjeseci koliko sam ovdje još mi nikad nije pojelo post. Događalo se već da ne mogu pristupiti blog editoru, pojelo mi je komentare kad i ostalima pa sam ih vraćala iz arhive, no stvarno mi još nikad nije nestao post. Sve svoje postove pišem u wordu i spremam ih prije objavljivanja, u editoru napravim samo sitne preinake i ispravke ako su potrebne. Unatoč tome preplavio me osjećaj nelagode, jer su se moje misli, sjećanja i slike koje sam odabrala raspršile i nestale u virtualnim bespućima kao kap kiše kad udari o čvrsto tlo. No dobro, ionako petak nije prikladan dan za post o maškarama, pomislila sam, budući da ne vjerujem u slučajnosti. Objavit ću ga u ponedjeljak, a dotad, vidjet ću, možda mi nešto padne na pamet. Kako je bilo već kasno, ugasila sam komp i otišla u krevet.
I gle, jutros me u komentarima zastarjelog prigodnog valentinovskog posta dočekala nova štafeta. Moje drage prijateljice Festina lente i Miris dunje proslijedile su mi zadatak da napišem nešto o svom nadimku i naslovu bloga. Kaže Festina lente da se štafeta prikladno zove palica. Bilo mi je nedavno zabavno pisati svoj meme, ali i čitati ono što su drugi napisali. Zato se s veseljem prihvaćam zadatka.
Najprije moram još jednom napomenuti: razne lance sreće u kojima se obećava ovo ili ono ako ih proslijedimo, a često se prijeti raznim nevoljama, čak i nesrećama ako to ne učinimo, prekidam bez milosti. U slučaju spomenutih prijetnji brišem ih istoga časa. To činim zbog sjećanja na knedlu u grlu s kojom sam kao djevojčica koja je ponekad objavljivala svoju adresu u dječjim časopisima (sa željom da se dopisuje i razmjenjuje salvete) razmišljala što da radim s porukama koje je trebalo poslati na deset ili više adresa, ako ne želim da me zadese sve nevolje ovoga svijeta. Mama mi je govorila da to treba zanemariti, no neki neodređeni strah kljucao je u meni još danima nakon što sam odlučila ne utrošiti svoje vrijeme pišući rukom ta pisma i šaljući ih na adrese meni sličnih naivaca iz onih istih časopisa.
Ne volim ni one poruke u kojima se traži da istu proslijedimo i pošiljatelju, ako smo mu prijatelji. To mi miriše na emocionalnu ucjenu, no kod takvih slučajeva obično procijenim tko mi je poslao poruku i nije li ucjenjivački dodatak slučajno ušao u tekst poruke koju ljudi možda i automatski šalju dalje. Nemam dakle ništa protiv poziva na druženje putem ovakvih štafeta, naprotiv, rado se pridružujem ako mi se tema dopada i imam o njoj što reći.
Sad prelazim na palicu.
Najprije NICK, to mi je jednostavnije. Već sam negdje napisala da sam blog otvorila u trenutku inspiracije kad sam prviput ušla u blog editor, 26. travnja prošle godine. Za blogove sam čula i prije, nailazila sam na njih kad sam pretraživala internet po ključnim riječima i znam da na njima nikad nisam našla ono što sam tražila, pa sam prestala klikati na njih u google-ovoj ponudi. Onda mi je negdje u ožujku sestra rekla da piše blog, da joj to oduzima dosta vremena, ali je veseli i dala mi adresu. Pogledala sam, pročitala, povremeno navratila, no nisam razmišljala da sama otvorim svoj blog. Mučila sam se sa starom modemskom vezom koja mi je zagorčavala život na internetu i još nisam otkrila pravu bit bloganja – komunikaciju putem komentara. Onda sam te travanjske večeri naizgled ničim potaknuta gurnula glavu kroz ekran i - našla se u novom svijetu. U prenesenom smislu, naravno. I ovdje ostala do dana današnjeg. Iskreno se nadam da me ništa neće odavde izbaciti. Od onog opasnog zasićenja zbog kojeg ljudi odlaze s bloga, zasad sam još daleko. I kad bih prestala pisati, ne mogu zamisliti da potpuno prekinem kontakt s tolikim dragim ljudima koje sam ovdje upoznala.
Dobro, opet sam zastranila. Hvala svima koji strpljivo ili nekom od tehnika preskakivanja nebitnog čitaju moje (pre)duge postove (u statistikama blog editora piše da su kratki, jer u prosijeku imaju manje od 250 riječi...).
Još jednom, o nicku iliti nadimku. Nisam slučajno napisala onaj naizgled suvišni odlomak gore. Naime, kad sam se našla u blog editoru pred pitanjima o nazivu i naslovu bloga i nadimku, bila sam zatečena, ali nisam odustala da bolje razmislim. Nisam imala nadimak, samo umanjenicu svog imena koju su koristili djedovi i bake. Razmišljala sam i razmišljala i sjetila se – imam kolegicu i prijateljicu koja je rođena istoga dana kad i ja. Obje u znaku vodenjaka. Vodenjak je Aquarius (znate ona poznata pjesma iz kultnog filma Kosa – Age of Aquarius), a nas dvije smo se u šali prozvale vodenjačicama, što bi dakle u ženskom obliku bilo ime Aquaria. To sam upisala u editor i ostala na tome. Kasnije sam se registrirala na još nekim forumima i mjestima, kao tiha, laryssa i slično, no tamo sam već bila prisiljena kopati, ti nadimci nisu bili moj prvi izbor jer je taj bio zauzet. Kao i na gmailu gdje imam adresu s dva slova a, jer je ona s jednim već bila zauzeta.
IME BLOGA Sursum corda nastalo je slučajno. No kao što već više puta rekoh, u slučajnosti ne vjerujem. Mislila sam da ime bloga mora biti različito od adrese. Zapravo nisam točno znala što je što. Zamislila sam da mi se blog zove Lanx satura, to mi je dobro i zanimljivo zvučalo, a znači puna zdjela, naziv za zbirku raznovrsnih pjesama s raznim životnim temama. Razmišljala sam kasnije da sam trebala blog nazvati Aquarijina zdjela s voćem ili nekako slično tome. No nisam trebala. Nazvala sam ga upravo tako kao što sam ga nazvala. Da mi se blog zove Sursum corda shvatila sam kad sam se sredinom rujna našla na naslovnici. Netko me na to upozorio, a ja sam začuđeno lutala opisima postova, dok nisam shvatila da o meni govore kao o Sursum corda.
Zašto? Kad sam razmišljala o trećoj rubrici u editoru koja je zjapila prazna, nisam je željela popuniti bilo čime. Ovaj naziv zapravo je prvi od dva poziva vjernicima na početku najsvečanijeg dijela Svete Mise. Ako sam ponekad i vegetirala ili statirala do tog trenutka, nikad se nije dogodilo da prečujem taj najljepši od svih poziva koje izgovara svećenik: Gore srca! I nikad se nije dogodilo da se u mom odgovoru nije našlo bar malo iskrenosti, bez obzira na okolnosti i trenutno stanje duha. Eto, te sam riječi znala na latinskom i upisala ih u treću rubriku. Ma koliko neobično zvučala konstatacija da je blogerica Sursum corda nešto napisala, ima istine u tome. Na blogu sam Aquaria, ime koje sam prihvatila kao svoje za virtualni svijet. No Aquaria mora imati barem malo sursum corda (dobro, zapravo bi trebalo u jednini reći sursum cor) kako bi mogla nešto napisati. U prizemnom stanju svijesti najviše što mogu stvoriti je poneki suhoparni zapisnik ili ispričnica učiteljici zbog djetetovog izostanka iz škole...
Uh, dosta je... Predajem palicu petorici dolje navedenih blogera, ali i drugima, svim dragim prijateljima i namjernicima koji žele pisati o izboru svog NADIMKA i IMENA BLOGA. Samo naprijed, svima želim dobru zabavu i ugodan vikend!
Sepia
Atlantida
Irida
Grof V.
Oceana
17.02.2007. u 14:33 | K | 44 | P | # | ^
