KORIZMA
Čistom srijedom ili Pepelnicom započinje korizma – četrdesetodnevna priprava na temeljni blagdan kršćana – Uskrs. Nakon razuzdanog fašničkog veselja s neizbježnim krafnama i ostalim tradicionalnim poslasticama vjernici se simbolično posipaju pepelom i ulaze u razdoblje preispitivanja svoje nutrine.
Za mnom je neuobičajeno težak dan pun problema i frustracija. Zato sam odustala od teksta i malo pretražila slike. Gore je Pokajanje sv. Jeronima, djelo nepoznatog autora nastalo u Italiji oko godine 1500-te. U današnje vrijeme teško možemo prihvatiti ovaj oblik fizičkog samokažnjavanja zbog kajanja. Premda se ono ponekad susreće kod djece i neuravnoteženih osoba, naizgled bez pravog razloga. No dok gledam sliku, čini mi se da ona sasvim realno odražava neka moja psihička stanja. I pitam se, ne bi li nama, racionalnim ljudima dvadesetprvog stoljeća, ponekad dobro činilo kad bismo si mogli dati oduška u nekim teškim životnim situacijama...
Ne bi, naravno, jer onda bismo se doživotno morali kajati zbog prekršenih društvenih normi i emocionalnog šoka prouzročenog razumnijim pripadnicima svoje društvene zajednice. I doživotno bismo bili pod prismotrom – da se slučajno ne ponovi. Dakle, pouka glasi – osjećaje na uzdu i strpljivo podnosite svoje unutarnje čireve, rakove, migrene, alergije, jer bolesti su društveno prihvatljivije od nekontroliranih izljeva emocija. Ipak, čini mi se da ćemo neke stvari morati promijeniti, naći rješenje negdje na pola puta. Ja sam pristalica japanskog izuma – sobe za urlanje. Čitala sam kako neke japanske tvrtke imaju posebne zvučno izolirane sobe u kojima zaposlenici koji više ne mogu izdržati frustraciju smiju urlati do mile volje, a da ih nitko ne čuje i ne osuđuje...
Donja slika prikazuje djevojčicu koja se kaje. Slikar Buguereau nazvao ju je En Pénitence, U kajanju... Bosonogo dijete diglo je ruku i zasjenilo lice bojeći se kazne za nešto što je učinilo. No kad se bolje pogleda, oči djevojčice iz svog skrovišta znatiželjno i s povjerenjem gledaju u onoga tko je grdi. I zapravo se ne boji, ne jako.
Nismo li i mi često takvi, ne očekujemo li oprost za grijehe koje smo učinili, s punim pouzdanjem da nas Bog ljubi, čak i kad bi se trebao ljutiti na nas?
Dvije slike, dva pitanja, bezbroj odgovora...
20.02.2007. u 21:47 | K | 51 | P | # | ^
