Marketing
MASKE
Moj stariji sin poželio je biti lijep na plesu pod maskama. Zasitio se dječjih maski supermena i gusara i zatražio da mu nabavim šešir i mač za Zorroa. Na kraju se sjetio da mu je potreban i plašt. Taj nisam dobila u knjižari i odlučili smo malo preurediti stari Batmanov plašt od prošle godine. I eto, dijete zadovoljno. Nakon plesa u školi došao je kući i tako usrdno molio da ga pustim u maškare s prijateljima, da mu nisam mogla odbiti. Inače mi se ne sviđa da u predvečerje obilazi mračne haustore i zvoni na tuđa vrata.
Kad sam bila mala, željela sam biti lijepa. Mama mi je jedne godine sašila vilinsku haljinu od bijele tkanine za zastore sa sitnim zelenim kružićima. Na glavi sam imala pravu pravcatu periku i nekakav ukras za kosu. Kad me namazala s malo svoje šminke, a u to vrijeme male djevojčice nisu koristile šminku tako često kao danas, smatrala sam se najljepšom na svijetu i bio mi je to uistinu nezaboravan dan.
Godinu dana ranije bila sam duh. Sama sam to željela, no ubrzo sam se pokajala. Maska od bijele plahte koju je mama sašila pokrivala me od glave do pete. Mama je na plahtu dodala šaljive crteže, suzu koja kaplje iz oka, šišmiše i još ponešto čega se ne sjećam. No dobro sam upamtila da su na ritmici i u školi više puta nasrnuli na mene. Kao da još osjećam kako mi bride dlanovi na koje sam se dočekala kad me netko s leđa svom snagom gurnuo na ulašteni parket dvorane. Teta koja je nas prvoškolce učila plesati bila je maskirana u Snjeguljicu i jako mi se sviđala. Podigla me je s poda, ali se ni ona u tom trenutku nije sjetila tko sam. Maska me je zarobila i oduzela mi identitet. Nikad više nisam htjela masku koja pokriva lice. Takve maske ne volim vidjeti ni na drugima. Lijepo je postati netko drugi, obući se onako kako priželjkujemo cijele godine, no pritom je dobro zadržati svoje lice, svoje ja. O toj ljudskoj potrebi da povremeno postanemo netko drugi već je mnogo napisano, zato se neću sad upuštati u ta pitanja.
Kasnije sam još nekoliko puta bila ljepotica, premda nikad više tako uspješna kao onda u drugom razredu. Rado se prisjećam i maske za koju smo kao škola dobili posebnu nagradu zbog ekološke poruke – preobukli smo se u ljude zagađene budućnosti. Na rubove kišobrana smo pričvrstili zavjese, dogovorili smo se da djevojke obuku minice i da se jače našminkaju, no to se u našim neobičnim skafanderima ionako nije vidjelo. Premda sam već bila velika, bilo je to u sedmom ili osmom razredu, zabavila sam se dok smo paradirali ulicama praćeni smijehom i veselom glazbom.
Kasnije sam se dva ili tri puta maskirala u planinarskom društvu. No to me više nije veselilo. Miliji su mi bili normalni izleti od ovih u kojima sam morala smišljati kakvu masku ponijeti da se ne zgužva u ruksaku i kako se našminkati i maskirati u uvjetima koje nude planinarski domovi. Nekako mi je ponestalo mašte. Premda, bilo je zabavno gledati uspješne maske onih koji su u tome uživali.
Karnevali kojima sam kao dijete prisustvovala bili su za mene mješavina radosnog uzbuđenja i gađenja. Vješanje i spaljivanje Pusta bilo mi je prava trauma. Imala sam osjećaj da neobuzdana vrišteća gomila vješa i spaljuje pravog čovjeka. Zima koju pust navodno simbolizira nije zaslužila takav postupak. Svojim tada redovnim snježnim pokrivačem pažljivo je pokrivala usjeve i poklanjala nam dane zimskih radosti na obližnjem brežuljku i na livadi pred zgradom koju smo ukrašavali snjegovićima i velikim grudama.
Najviše sam se bojala zvončara. Neobične rogate spodobe u dlakavoj odjeći koje su ujednačenim ritmom poskakivale i vrtjele se oko sebe zveckajući klepkama obješenim oko pasa, od kojih je ponekad dopirao i zadah alkoholnih para, uvijek su mi pobuđivale želju da pobjegnem. U tome nikako nisam bila usamljena. Sva bi se djeca uznemirila kad bi se u povorci veselih i nedužnih maski pojavio neki od tih arhetipskih likova, ponekad i više njih. Mislim da ti prastari običaji nikako nisu nastali samo iz želje da se ljudi zabave i malo provesele u pustim zimskim danima, ili da se dobro najedu i naplešu prije početka korizme. Pogledajte donju sliku koju sam našla na stranici na kojoj Lado izlaže svoje nošnje. Pitam se nisu li ljudi tim strašnim maskama pokušavali uplašiti i otjerati vlastiti strah. Jer klin se klinom izbija...
Post je objavljen 19.02.2007. u 14:57 sati.