Moram priznati da me malo zatekao vrlo velik broj dugačkih i konstruktivnih komentara. I razveselio. Jer sam očito dirnula u nešto što mnoge na ovaj ili onaj način zanima. Kad sam nakon prvih početaka postala aktivnija na blogu, odlučila sam da neću odgovarati na komentare na svoje postove kod sebe. Moj odgovor na komentar je posjeta blogu čiji vlasnik je kod mene ostavio trag. Obično ondje pročitam i komentiram njegov post, ili postove ako imam vremena i blog mi se svidi. Tako sam upoznala mnoge drage prijatelje. To nije samo uljudan uzvrat posjete, nego stav da ako je nekoga privuklo ono što pišem i navelo ga da se potrudi napisati mi komentar, onda je vrlo vjerojatno da ću i ja kod njega naići na nešto što me zanima. Ako ne u aktualnom postu, onda u nekom od prethodnih.
Odlučila sam ne odgovarati na komentare iz jednostavnog razloga što bi mi pojedinačni odgovori na sve komentare oduzeli suviše vremena. Ako ne odgovorim svima, netko bi se mogao osjetiti povrijeđen, a to ne želim. Od mojih dragih poznanika i prijatelja Irida, Rusalka, Miško, Trill, donekle i Pegy i Bigblue uspijevaju održati taj ritam odgovaranja. Neki drugi su prije tako postupali, ali su odustali, vjerojatno iz razloga zbog kojih ja nisam ni počela. A teško je i odgovoriti na komentare tipa Pozzz, navrati na moj blog! :) i slične.
U slučaju mog gornjeg posta postoji problem - neki komentari su anonimni, vjerujem ne zato što bi se autori skrivali, nego zato što nisu registrirani na blogu. A i skrivanje identiteta je dopuštena opcija, ponekad je možda nekome na taj način lakše reći što misli. Uostalom, svi smo mi ovdje više ili manje anonimni. Na tih nekoliko komentara koji su također konstruktivni, na svoju veliku žalost ne mogu odgovoriti uzvratnim posjetom njihovom blogu, pa im ovim putem od srca zahvaljujem na iznesenom mišljenju.
Samo na jednu stvar želim odgovoriti onima koji su pomislili da pokušavam osporiti gornju statistiku ili zakonske norme o stupnjevima obrazovanja. Ni slučajno. Svjesna sam potrebe povlačenja granica, samo sam upozorila da u praksi postoje razlike između prosječnog abiturijenta i prosječnog apsolventa, što je činjenica, premda s puno izuzetaka. Drugo, nikako nisam htjela ni mogla osporiti valjanost službene statistike koja uistinu nije sjajna. Točnije, nisam je osporila nijednom rečenicom. Ono zbog čega sam se naljutila i u jednom dahu napisala gornji post bila je tendenciozna, naizgled zlonamjerna interpretacija tih podataka, koja se unedogled vrti pred očima javnosti, valjda u želji da nam se dokaže da smo narod kretena, iako dokaza za to nema, čak ni u ovako žalosnim statističkim podacima. Ipak se nadam da je u podlozi svega samo želja javnih medija da vijest koja privlači pozornost njihovih kupaca i korisnika iskoristi do kraja. Ova vijest može privuči pažnju šire javnosti samo ako se postavi vrlo negativno, što je na žalost čest marketinški postupak u javnim medijima koji žive od te pozornosti. No ta eksploatacija vijesti nije sasvim bezazlena, osobito ako se iznese izvan države. Željela bih da netko upućeniji napravi cjelovitiju analizu situacije čiji je pokazatelj gornji grafikon. Osobito bi zanimljivo bilo usporediti formalno obrazovanje u nas, s istim u najnovijim članicama EU. Ali i u nekim drugim zemljama. Bojim se jedino da bi ovdje prepreka bila prilična inkompatibilnost sistema školovanja u raznim zemljama - vidjela sam neke nostrificirane svjedodžbe i divim se onima koji obavljaju taj nezahvalan posao.
Pisat ću još o nekim temama koje su se pojavile uz ovu moju, no zasad ću završiti i sutra nastavljam s nečim drugim. Svim čitateljima i komentatorima još jednom iskreno zahvaljujem!
Post je objavljen 04.02.2007. u 23:04 sati.