AUTOR TEKSTA
Čovjekom se ne rađaš. Čovjekom postaješ. Takvim kakvoga loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš početi s promjenama kojima ćeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedilo živjeti.
Ne možemo mijenjati druge ako ne promijenimo sebe. To je od najvećeg značaja. Ne možemo uređivati i poboljšavati svijet ako nismo najprije uredili i poboljšali sebe, ako se nismo uzdigli na zadovoljavajuću razinu osvješćivanja i energije.
Strah, ljutnja, zavist, mržnja? Zadrhtimo pri spoznaji kako često nas obuzmu takvi osjećaji. Odreknimo se toga – tako ćemo učiniti najveću uslugu sebi i svijetu.
dr. Janez Drnovšek: Misli o životu i osvješćivanju
Sad vidite zašto nisam željela odmah otkriti autora odlomka iz prethodnog posta. Naša zaokupljenost dnevnopolitičkim zbivanjima, koja je normalna i opravdana, mogla bi lako odvratiti naše misli od biti izrečenoga. Zato o njima ne želim govoriti bez prijeke potrebe.
Irida i neki drugi napisali su u komentarima na prethodni post kako ih tekst podsjeća na mnoge stvari koje su čitali. I to je istina. Nisam pročitala knjigu u cijelosti, iako sam pokušala prije ovog posta, no u posljednjim poglavljima koja sam samo preletjela (a znam kako se to radi kad je potrebno nešto brzo pročitati) nisam naišla na nikakve otklone u odnosu na onaj dio koji sam pažljivo čitala. Radi se o vrlo lijepom i konzistentnom tekstu koji nam nastoji približiti učenja o životu, o smislu i razlogu postojanja. Razni ljudi, razni narodi, razne religije, prihvaćaju dijelove tih učenja kao svoje, dok prema ostalima ostaju neutralni ili ih odbijaju. Te bi se razlike trebale smanjivati, kako bismo se iz šarene mješavine pretvorili u zajednicu ljudi koji misle i rade dobro – svatko prema svojim mogućnostima i na svoj jedinstveni način.
O tom zajedništvu ovise mnoge stvari. Čovječanstvo je kao uzavrelo more koje se šibano vjetrovima valja čas ovamo, čas onamo, nošeno stihijom postojanja. No u toj naizgled kaotičnoj masi postoje pojedinci koji nastoje uskladiti i usmjeriti to kretanje, naprosto mijenjajući sebe, i samim time utječući pozitivno i na ljude oko sebe. Većina radi tiho, nenametljivo, gotovo izgubljena u masi koju nastoje uskladiti i umiriti.
Jesmo li u stanju barem poslušati što nam govori mudar čovjek koji već godinama balansira na granici između života i smrti? Zanemariti činjenicu da je taj čovjek političar, pritom još i predsjednik susjedne nam države s kojom imamo gomilu prenapuhanih problema koji se stalno iz raznoraznih razloga povlače medijima s jedne i druge strane doskora šengenske granice?
Zašto političar ne bi bio pisac, zašto ne bi mogao upraviti svoja nastojanja prema dobru za sve? Nekad je to bilo gotovo uobičajeno. Možda ponovo postane. Utopija postaje stvarnost kad većina u nju istinski povjeruje.
07.02.2007. u 21:58 | K | 57 | P | # | ^
