skaska

Miješaš vino. Ja imam viklere u kosi. Baš bih samo to primijetila. Kao zadatak. Trud. Jebemti mater. Želim biti lijepa. Bijela s crvenim oblucima, a u pičku materinu ne mogu se se skulirat, emocije su prejake, a i ovo sam naumila posvetiti Gargamelu, dakle: želim biti bijela s crvenim oblucima, jurjevski pašnjak po kojem trče vesela djeca. Parnjača pred kojom svi uzmiču. I one svinje koje ne dozvoljavaju svinjama da ih kolju nego potpisuju da u nas ulaze zaklane. Idemo dalje: Medan ugriz za prave junake ( i to želim), grbača tvoje nečiste savjesti.
Pazi sad ovo: Vikleri se bune. Oživljavaju. Pokvarenjački. Bem ti mater plastičnu, kinesku. Gmižu mi po vlasima, tupo kucaju po glavi, ulaze pod kožu. Buše lubanju (podsjećam vas na onaj moj oraščić unutar nje koji, jebo mu pas mater da mu jebo, kad treba lupit migrena lupi ko da je kokosov orah), dakle lubanju buše.
Zasigurno će mi, o Bože, i misli razoriti.
Krv
lipti...Ti je miješaš s vinom.


Odoh pojesti ostatke filane paprike i zalit to perverznim roseom koji nađoh danas popodne iza kuhinjskih krpa, a kojeg skrivah od prolaznika namjernika. Dakako, idem i janjetinu hitit u pac. Kupila neko janje, prokrvarilo mi u autu, al to napisah negdje nekom u komentaru...pozdrav svima koji su spojili i koji nisu spojili...i usput...ne čini li vam se da su svi mafijoze koji su se međusobno poklali i razmjenili si konjske glave imali veće parte u novinama nego Ivica. Ja mislim da bi oni tam u marketingu mrtvaca trebali malo razmisliti o nečem trajnijem od kurčeve love. Sorry, kaj sam sad sve pomiješala, al bogati kad ovaj gore može vino mogu i ja...

Napuhnula je crni balon.
- To još nikad nisam vidio - s nevjerojatnim čuđenjem konstatirao je njen suprug Josip. - Crni balon!? Gdje si to uspjela kupiti?
I njoj je bilo čudno, ali jednostavno nije mogla birati. U supermarketu su imali samo crne balone, a mali je naručio baš balon. Uvijek pokušava udovoljiti djetetu. Možda to nije dobro, ali tako je.
Balon je vezala koncem.
Čekali su maloga. Baka ga je trebala dovesti svaki čas. Vikendom je spavao kod bake, a nedjeljom popodne bi ga pokupili. Rjeđe bi ga sama baka dovezla. Dok ne srede tu novogradnju. Opasno je da se dijete igra nad otvorenom jamom.
- Pazi! - ispustila ga je. Balon je poletio. Poput crne vrane. On je potrčao za njim. Gledao je gore i pao dolje. Uspjela je samo povikati:
- Josipe! - a onda zaključi:
- Crni dan za crni balon!

Već sam skaskala: subotom ni mrtva na špicu. Al kaj, ova deca sitnijeg zuba uvijek me nagovore. I lupili mi po neke pizdarije kojih nema u mom kraju, na divljem zapadu. I...I koji je ovo drek, moj narode?! Teško je bilo suočiti se u živo, makar na mrtvo već čuh izdrkane li im reklame na sve strane. Umjesto kina Jadran opet krpetine, šareni dronjci, plastika i skaj baby skaj. Nema više lepog malog kineka u kojem sam se znala pošteno iznervirati kad bi frik puštal škvadru do pol projekcije. Al imalo je šarma isto onak kak je imal Kalnik dolje na Ilici. Tam si mogel u miru, ko na nekoj privatnoj tajkunskoj projekciji odgledati friški filmek i bez onog osjećaja čopora vratiti se doma. Pizda im materina i krpama i biznisu i lovi. Ovaj grad se devastira mic po mic. Nekak me to sve podsjeća na puno drvo i ivericu. Sve je manje punog drveta u gradu, al sve više balvana njime šeće. Jebote filmski centri! Spustiš se s autom u onu antipatičnu garažu gdje te može zaskočiti i manje inteligentan serijski ubojica i rasjeckati u dijelove veličine jušnog tijesta, digneš se gore s liftom, moraš kupiti žderaču ko na traci, uđeš, odgledaš i sve isto samo unatrag. Joj kad se sjetim onih lepih redova pred Balkanom, onih nutkanja kikirikija i koštica. Koji će nam kurac tolko krpa i cipela kad se ionak svi više manje voze u tim limenim čudovištima? Fuj. Totalna devastacija. Očigledna i na Zrinjevcu koji otkad je isplaniran nije bil tak primitivno osunčan. Nema više hlada, a nit će ga biti. Grane su srezane na najidiotskiji način. I nekak mi se čini da se ona davna (ne tako davna) ideja o Zrinjevcu kao parkiralištu ponovno aktualizira. Prije petnaestak godina ta je ideja bila nebulozna kao što su bili nebulozni oni koji su je predložili. Doduše, mišljah kako je ista otišla u pizdu materinu, al sad mi se čini kako je možda ipak porinuta tek pod tepih. Za neka bolja (njima bolja) vremena.
Baš me zanima koji će se idiotizam nastaniti u zatvorenom kinu Kustošija. I ne dvojim kak bu to opet neka iverica. Jer ak je Jadran šutke pal kak onda ne bu nekaj na divljem zapadu. A zapravo bi tu neproporcionalnost trebalo pokrivati mudro vodstvo grada. Jer oni kaj imaju za ponuditi neki sadržaj dostojan grada ne mogu funkcionirati kao tajkunski drek. Ne može sve bit totalno komercijalno. I za takve divne kompromise treba imati muda. Paradoksalno je što se njima jebe za sve ovo kaj sam napisala. Al hi hi hi...Nemaju s čim naum ostvariti.

Sredovječna primalja Majda, žena s dva prezimena od kojih su oba bila njezina, jednom je dnevno svraćala u željeznariju raspitujući se o funkcioniranju pojedinih artikala. Tako bi se u srdačnom razgovoru s prodavačem zanimala za profile lanaca, dubinu koju je potrebno stvoriti da bi se koja tipla optimalno ugnijezdila u zidu, a ponekad je išla čak toliko daleko da bi minutama razgledavala svrdla električnih bušilica.
Kad bi joj radno vrijeme dopuštalo, a radila je na smjene kao što obično rade primalje, zaputila bi se u željeznarije daleko od kvarta. U suprotnom, eto ti nje u onoj preko puta kuće u kojoj je stanovala i u kojoj se, silom ratnih prilika i rodila.
- Da, ovo bi sigurno odgovaralo - uvijek bi nekako tako završavala posjet. - No, za svaki slučaj - a tu bi se uvijek vrlo otvoreno nasmiješila - poslat ću svog muža da provjeri i kupi.
- Jebote, koja luđakinja, a porađa nam djecu! - komentirao je stariji prodavač i ujedno poslovođa malom na praksi. Klinac je bio svjež na poslu pa se bojao išta dodati.
- Jel ti mali uopće shvaćaš u čemu je stvar? - poslovođi ovaj šutljivko nije odgovarao. Prethodni praktikant bio je teški lufter, ali su se zato super zafrkavali. Starom je skoro pa omililo ići na posao. Ovaj je pak mali samo davao znak glavom da ne shvaća u čemu je stvar.
- Jesi skužio da je skoro svaki dan tu?
- Jesam.
- I uvijek s istom pričom?
- Da.
- Što da? Nije ti to čudno?
- Ne znam.
- O jebote neznanje! Pošalju vas iz škole i ne znate. Ja znam, jebote!
Mali se malo uvrijeđen ukočio. Ili se samo ukočio.
- Jesi shvatio ono s mužem?
- Nisam.
- Ono kako će ga poslati da provjeri i kupi?
- Čuo sam.
- I? - stari je poslovođa prebacio nogu preko noge naslonivši se na kutiju s čavlima. Načinio je usnicama nešto kao pripremu za sočni, brzinski hračak i dodao posljednje riječi upućene toga dana malom:
- Baba nije udana. Jebote škola!

jorgovane, visibabe, maćuhice, šafrane, baobabe...Gnoja imamo ter će sve te pizdarije rasti do neslućenih visina nebeskih, dodirujući krila Ikarova tamo negdje u uzduhu, tamo negdje daleko gore gdje nije moguće vidjeti njušku Ikarovu deturpiranu pogledom na čopor troglodita koji proglasiše jednopartijski dernek primitivizma na gumnu kiflastog oblika. Sekrecija bljuvotina nevjerojatno dobro postavljena ter nije jasno gdje gutati a izbjeći davež, hosana.
Ne pomaže ni anđelek iz Belca kojem sam danas u kleptolagničnim mislima i u nedostatku dostatne straže domalo iščupala pimpek, no na vrijeme se sjetih kak bi me Zagorci tužiti mogli.
Krumpir na salatu s puno crvene paprike i mladim lukecom, pohana pileća prsica i paradajzerica kao p.s.

pičke izdajničke.
Mali Netko ima Hrvatsku, a ja migrenu.

Prvu sam jutarnju kavu posrkala misleći intenzivno na majmune. U snošaju s radijskom viješću kak je desna šapa Bandićeva Ljubo telefonski skiflal Mladena Anića gorka mi bijaše preslađena kava. Zakaj? Zato kaj se sjećam kak je zolač izgledal prije Anića. A sećam se kak je i Zagreb izgledal prije Bandića. Sećam se i kak sad izgleda i kak svaki put kad svratim obnoviti žive sličice životinjskog carstva sretoh čovjeka direktora kako vozi bicikl ili šeće bilo to radnim ili neradnim danom. Koga je on to zlostavljal i zakaj se to sad godinu dana poslije povlači kao razlog njegova nedobronamjernog povlačenja. Koji bu to kit ili kitica preuzela zvjerinjak i gdo bu ga tak volel i pazil i s ljudima se lepo razgovaral. Jel bu neko imal takve lepe ideje i ostvaril ih kak je Anić delal ili bu netko novi povećal cijenu ulaznica i počel naplaćivati pingvinima parking ispred jazbina. Ak su živine bile zlostavljanje onda su to svakak bile prije Anića i ak je neko bil u dreku onda je to bil zoološki prije njega. I blago sam uvjerena da čovjek upravo doživljava nepravdu sličnu mnogim direktorima prije nego ih je Ljubo nazval.
Paradoksalno, Anić je nekak postal sinonim za zoološki ko kak je Bandić postal sinonim za Zagreb (potraži uljeza)...Ne ide...Pa mislim da ide i to vrlo velikom brzinom. Način, stil, rezultat, jednodnevno kurčenje medija i pizdunska šutnja svih koji bi trebali urlati govori da je uljez postao upravo Zagreb. Jer Bandić je čovjek koji uvijek dobije što želi. I nekak je u posljednje vrijeme tak strog i rezolutan da mi se tresu čipkaste gaće. Ništ mu nitko ne sme prigovorit, ko da bu i fliske počel dijelit. Pa ćemo svi od straha da nas ne stuče il grdo pogleda po četvrti, peti, šesti il deseti put punih gaća glasati za njega. Jer Zagreb je još malo pa skroz njegov. Zagreb je greBandić, projekt koji bu on istjeral pa makar do Aljaske. Zagreb bu takav kakav si je on zamislil, jer drugog posla i nema. A majmune tko pita.

Čitam pomalo postove raznoraznih uvaženih bića koja odlučiše podastrijeti "nešto" pred javnost. Ima tu svakojakih stvarčica, neke me naprosto oduševiše, a neke tek su produkt nakostriješene ambicije, no razumljivo, razumljivo. Zadivljuju me neki "specijalistički" blogovi čiji autori si daju truda koliko si ne umiju ili ne žele ni tri kompletne redakcije tri naša dnevna ajmo reći lista. Ima i onih sa svekolikim predumišljajem da jednog dana sva ta slova potrpaju između korica. Uvažavam. Jebi ga, knjiga je ipak nekaj kaj ostaje i bez struje pod uvjetom da se uspije izdistribuirati u dvadesetak živućih hrvatskih knjižara ops...devetnaest... Pristaju li da im jednog dana knjiga leži ispod kineskog nesesera, okej, to bolje. Al ono što me osim mediokritetskog podjebavanja raspjevanih zvijezda moš si mislit baš spizdilo jučer, a kao subota je idealna za opuštanje, jest priča koja i ne može dospijeti na blog iz prve ruke, jer jebote ima ljudi koji imaju kaj reći, al nemaju doslovno ništ. Ima ljudi koji se ne žele slikati sa Zuberom i pristati da im tamo neki pizdunski mali obrtnici uvaljuju kekse i pelene, svaka čast al može i bez slikanja, koji bi prije crknuli od gladi no okrenuli dlan i koji nakon svih izdrkavanja o humanosti u ovoj našoj kaljužnoj medijskoj javnosti odlučiše sačuvati ponos.
Zamislite djevojku slomljene noge koja leži u podstanarskoj šupi i nema kaj za jest. Pa sve čeka hoće li joj kolegice što se najaviše za posjet donijeti koju voćku ili sok. Jer, ona jednostavno nema kinte, al ima slomljenu nogu koju je slomila trčeći i jureći za mogućim poslom, pas mu mater da mu jebo pas mater. Od svih tih izdrkotina i humanih bdijenja naših kvazi zvijezda, preseravanja dokazanih kurvi na naslovnicama i zirkanja u rashodovane pičke upitnih pjevačica, dijelidbe socijalnih stanova pušačicama i pušačima svih nadređenih im kuraca, eto nama socijalne države koja stoji ovako: dakle, mala je ne svojom voljom, ni izborom ostala bez roditelja i dospijela u dom. Dijete završilo srednju školu i našlo se na cesti, jer poslije srednje nema pravo na kurčev dom. Doslovno. Tražilo dijete posao, pa ga ne našlo i onda upisalo fakultet, pa ga jebote završilo u roku. I tu je pizdarija. Za vrijeme faksa primala ona jebote ciglih soma i dvjesto kuna i za te novce našla šupu u kojoj više manje bila osuđena konverzirati sa buba nacistima. Od soma i dvjesto ostalo joj četiristo kuna za režije i onda svaki dan po kunu za eventualno kasicu prasicu. Al kaj sad? Sad kad je diplomirala nema ti ga više pravo na tih soma i dvjesto i opet je na ulici. Da nije bilo te neke tete na burzi prije četiri godine ne bi ni diplomirala. Baš joj je ta ženska predložila da upiše faks kako bi mogla produžiti svoju egzistencijalno obrazovnu agoniju. I kaj sad. Mala vrijedna i poštena u pičku materinu, diplomirala. Posla nema, al nije da ga ne traži...Naše je dijete na ulici i opet doslovno. I pička li materina izbljuvanom licemjerju hrvatske rasprodane duše i tijela, primila ju na stan jedna moja dobra znanica kojoj se i opet divim na tom i koju već spominjah. Primila ju kao treće dijete uz svojih tri soma kuna plaće i uz cucka koji je dobio artritis i koji će morati trpjeti bolove do daljnjeg, jer ona jednostavno ne može otić veterinaru i platiti terapiju. Mala s faksom preko debele veze upada i prodaje kruh u jednoj privatnoj pekari. Ne jede puno, spava skvrčena uz ovo dvoje rođene djece i čeka prvu plaću. Zasigurno će se ona snaći onkraj svih autohumanitarnih jebivjetarskih pizdarija. Zasigurno će i kad se snađe prvih vlakom ili busom pobjeć iz ove pripizdine. I zasigurno će biti vječno zahvalna ženici koja čeka dvadeset godina alimentaciju od bivšeg, no nije dvojila kad je odlučila ne okrenuti glavu. I nije zvala hateve da im puni pizdunski, mediokritetski program. I nikad me baš nikad nije pitala da joj posudim lovu, a prestala je pušiti jer nema za cigarete. I nikad nije razmišljala o UN dijeti iako je debela od kruha i jebene tjestenine. Samo o klincima. Nekako sam popizdila, jer samo dva dana prije pričala mi jedna druga skvo kako se silom prilika našla u Saboru. Nije dobro. Svi ti kvazi katederfilozofi odjebaše već na startu. Zaboraviše oni da bahatost i oholost jesu smrtni grijesi, a mljackahu danas hostiju bijelu. Ne znaš kud bi prije zagazio, jel u manji, veći ili najveći drek. Ta moralna luksacija na svim razinama odrađena je sjajno. Nema tih rozih cvikera koji bi uljepšali pogled na mediokritete koji drkaju s našom lovom i predstavljaju nas. Ko vas jebe dragi narode, kao da poručuju i zaboravljaju da smo u istom dreku, al s tom razlikom da oni smrde iznutra a rulja se može i oprat.
A sad idem napravit biskvit!!!

Čini se da nas je ista zvijer rastrgala.
Ti si imao sreće. Do kraja sam tako smatrala.
Ona je tvoju glavu odmah odbacila, s mojom se igrala. Činilo se do beskraja.
Svijest mi se skrasila u želucu.
U tmini posljednje večere.
Mogla sam je osjetiti pulsirajuće toplu.
Sitnu do mrve.

Zašto mene uvijek snađe situacija u kojoj bih se mijenjala s tobom?

Nad našim ostacima lete avioni.
Umišljamo kako to nisu obični putnički letovi.
Tu su zbog nas. Ali,
gdje su te silne ruke na mahanju?
Umiremo rastrgani.
Ti sam,
ja sa riječcom zavisti na dalekim usnama.




* 20.4.2007. komunalne službe grada Zagreba obavile odvoz krupnog otpada na području grada Zagreba. Posvećeno bračnom krevetu iznesenom 19.4.2007. u 22 sata i 34 minute.

KOLA

A sad da vidim kak bute me lepo zamolili da vam otkrijem jedan trač u pičku materinu sočan.

Pojeo vuk magare.

jednog je dana počela godina
zapalili smo travu
vatra, odmorna i probuđena rasla je i pretvorila se u diva
progutala je našu kuću i sve ljude u njoj
progutala je našu zemlju

promatrali smo sve s dovoljno sigurne udaljenosti

drugo smo se jutro igrali u prahu i pepelu
prljave igre

Dok sam kuhala grah s mrkvom, krumpirom i špekecom, te uobičajeno, kao i uvijek uz kuhanje, čituckala Platonove dijalogeke, sve skačući s jednog na drugi, uspoređujući, zamarajući si glavu samoumnažajućim pitanjima, postavih si nekako i pitanje ovo na koje ne mogoh ni u Platona ni u njegovih vrsnih pajdaša iznaći odgovora. Naime, ne čini li se i vama da je U NAŠOJ ZEMLJI sve više i više mina?

Upala u kazalište, jer bedača od moje znanice nije uspjela pogoditi di se kupuju oni fini, masni i slasni sendviči od pingvina. Ona malo slabije vidi, platila je i ženska joj je umjesto sendviča dala dve karte. Sad, kaj je tu je, otišle smo nutra. Počelo je s nekim curicama i zmazanom plahtom na kojoj su prikazivali neke pločice slične mojima u kupaonici. Eh, onda je bilo problema, jer s drvenom nogom teško je bilo pratiti tu frenetičnu režiju. Morale smo pratiti neke curice sa zastavicama, a one su nas furale dva kata niže, pa levo, pa desno, pa u štakornjak, pa smo onda stali. Eh, onda je ženskica jako vikala i zapalila tri pljuge. Tri pljuge odjednom. Stajala je točno ispred mene ko da zna da sam već bila s nikotinom na rezervi. I onda sve tri nedodimljene zgazila s balerinkom i otfurala ih na toj balerinki dalje. Nakon te scene nisam mogla više pratiti predstavu.

- Griješio sam! - Jura je pokušao podići ruku prema velečasnom, ali sve je ostalo na nezamjetnom trzaju. Obitelj se skupila u kuhinji. Mirisala je kava i vanilin-kiflice.
- Griješio sam puno i nije mi žao. Samo... - tu se malo zagrcne. Suho grlo stvara nevidljive noževe. Proguta teškom mukom slinu. - Krao sam!
- Oprostit će Bog! - lik pokraj njega činio je odrješujuće pokrete rukama. Jura to nije primjećivao.
- Krao sam svake nedjelje. Crkveni tisak sam krao. Ubacivao bih uvijek premalo, a uzimao previše.
- Jesi barem čitao? - prene se velečasni.
- Malo. Prelistao.
- I onda bacio?
- Da.
- Oprostit će Bog!
Jura htjede još nešto reći, ali voda kojom bi pripremio grlo stajaše predaleko.
Velečasni dovrši obred i priključi se onima u kuhinji. Popije domaću orahovicu. Pije je svake godine jednom. Pred Novu kad dolazi posvetiti kuću. Ove godine iznimno drugi put. Pozdravlja se i izlazi. Već u dvorištu mobitelom zove svog kapelana i javlja mu najozbiljnijim glasom:
- Nije Matko, Jura je!

- Rak debelog crijeva! - to može zaslužiti samo teški govnar. Savjest ga nije napuštala ni u jednom trenutku. Bio je jedan od rijetkih govnara koji su svjesno srali po drugima.
- Jebeš crijeva! - držao se rukama ispod pupka koji je izgledao nepromijenjen od puberteta. Ne računajući ono malo izgužvane kože iznad njega, mogao bi se po tom dijelu tijela prodati za mladića ili čak vratiti u pičku materinu.

...a ja baš htjela zapičit u Zadar slušat morske orgulje.

Danas rođendan slavi Vesna Parun. I nije članica HAZU. Zakaj? S brojem akademika duboko posramljujemo i Francusku, a Vesnica ni nutra. Zakaj? Prosim ak netko zna odgovor nek ga veli, jer ja sam već nujna od zapitkivanja.

Pokraj mog uzglavlja crna je roda čistila perje.
Koliko si puta sanjala da letiš, pitala me.
Nijednom, odgovorila sam.
Lažeš, lažeš, vikala je i progutala me poput aspirina.
Razbor je zapeo u grlu, silno sam se smjestila u podnožju.
Ispljunula me pred vrata filozofskog fakulteta.
Mokrih traperica i napola provarene bluze
čekala sam da se nešto dogodi.
Tako propisno već tisuću godina.

Posvećenom svim mudonjama koji su ovih dana tobož ponizno leptirali s njima!

Pričalo se po kvartu kako Berto ima najveći pimpek i najveća jaja. Kako su ta naklapanja uspjeli provjeriti tek malobrojni i malobrojne, ono što je svima bilo vidljivo činjenica je da je Berto imao najveću kuću u kvartu i najveći auto u kvartu.
Berto je nedavno napunio pedesetu. Nastavio je obiteljski posao građevinskog poduzetnika, pa bi tako kupovao stare kuće, preuređivao ih, trudeći se da u njih minimalno uloži, te je, služeći se velikom potražnjom stambenog prostora, prodavao iste po desetak puta većoj cijeni. Ponekad mu preuređivanje nije bilo isplativo, već bi kupio nekoliko kućica, izravnao ih bagerima, iscjepkao zemljište te isto prodavao bogatim beskućnicima za masne svote. Treća je varijanta bila da na bagerima izravnanom zemljištu sagradi trokatnice i proda stan po stan, što mu je u posljednje vrijeme nekako posebno priraslo srcu.
Te se večeri svojim najvećim autom uputio u lokalnu videoteku. Na okuci, stotinjak metara od kuće, umalo nije prešao svojom limenom grdosijom preko ljudskog tijela. Zakočio je i izišao iz auta. Sjeća se samo, kao kroz maglu, kako su mu dvojica ili trojica nagurala vreću na glavu i kako su mu komadići jute punili usta gušeći ga i tjerajući na kašalj. Kroz vreću je shvatio i da je onaj četvrti što mu se ispriječio na cesti ustao živ i zdrav.
Odvezli su ga vlastitim autom na neki ravan teren, blizu njemu nepoznate šume. Prvi je pitao:
- Da mu odrežemo samo pimpek ili sve?
- Ne znam ja, ti si dogovarao! - rekao je drugi.
- Kurac se ja sjećam, ja sam dogovarao samo cijenu - javio se opet prvi i dodao: - Pa nije mu baš tako velik...Provjeri ti, možda je sve proteza, možda nas je ženska zajebala... - i tu on prasne u smijeh dok je Berto po glavi grozničavo prevrtao album žena koje je tokom svog života povaljivao a koje su mu takvu gadost mogle smjestiti.
- Odreži ti njemu sve, bilo pravo ili od plastike, od viška glava ne boli - oglasio se treći promuklim glasom.
- Ne serite, nego na posao! - povikao je četvrti glas i u njemu je bilo toliko odlučnosti da je Berto u tom trenu izgubio svijest.
Neosporno je da Berto i dalje ima najveću kuću i najveći auto u kvartu. Sve ostalo su pusta naklapanja.

Ručala sam na glavi političara.
Bio je na naslovnici
U početku sam bila jako gladna.
On se doimao sit.
Tijekom žvakanja nisam puno razmišljala.
Ni o njemu, ni o sebi, a bogme ni o hrani.
Na koncu, kad mi je trbuh postao ratni bubanj
s gađenjem sam pogledala u njegovo lice.
Činilo se čak da postoji nekakav osjećaj povezanosti.
Bio je nemoćan, nemoćan
Mastan mastan za kraj
Još jednom sam mu tanjurom prošarala lice
Novine novine
kad na jednima jedeš kao da si jela na svima.

Komentari:

1. GONIČ NATOVARI TOVAR NA MAGARCA I TOVAR NA KONJA
2. ...TE KRENU NA PUT. DOK JE BILA RAVNICA MAGARAC JE IZDRŽAVAO POD TERETOM
3. ...ALI KAD DOĐOŠE NA UZBRDICU MAGARAC POČNE POSRTATI TE ZAMOLI KONJA DA PRIMI JEDAN DIO NJEGOVOG TERETA
4. BUDUĆI DA SE KONJ NIJE OSVRTAO NA NJEGOVE MOLBE MAGARAC PADNE I UGINE
5. NAŠAVŠI SE U NEPRILICI, GONIČ NA KONJA NATOVARI NE SAMO MAGARČEV TERET, NEGO I NJEGOVU KOŽU...ezop...ej koji je to frik bio, kolike smo samo noći bdijeli nad bitkom bića i obrnuto, zalijevali se mladim vinom i čekali sunce da izviri. bili su to dobri dani, poput ovog...sretan vam uskrs.

- Audi, Mercedes, Zastava, nepoznato, Citroen, Kia, nepoznato... - kraj Miše je prolazila rijeka automobila.
- Plavi, plavi, srebrni, metalik, bijeli, crveni, plavi - obično su se sve boje slijevale u sivu. Osobito kad je bio umoran, a bio je umoran kad se gurao mijenjati Slavka. Svjež na poslu, a Slavko je ko za ludo skoro pa svake subote imao neku svadbu. A subotom je bilo pravilo: krkljanac, osobito za VRIJEME PREDUSKRSNE GROZNICE. Našli bi oni već neku zamjenu, al se ovaj u početku stvarno nametao sve dok ga zbog toga nisu svi počeli koristiti. Kad god je trebala kakva zamjena, evo ti Miše.
- I ja moram na svadbu!
- Rodila mi se kćer!
- Dolaze mi punica i tast na ručak! - kao da je govorio gluhom dobro jutro.
- Krivo, stari moj - jednom mu je očitao bukvicu Žac. - Trebo si se otpočetka ispravno postaviti. Dečki ko dečki. Iskoriste svaku priliku, a ti si, stari moj, ispao prava prilika.
Ni u snu ne bi pomislio da će pola svog života, ma cijeli život, provesti u dva kvadrata jebene naplatne kućice.
- Radit ću još neko vrijeme, a onda ću smislit neku pizdariju.
Lijeva mu je ruka otišla u pizdu materinu. Treba izdržati stalno je držati na otvorenom, i po suncu i po kiši, i zimi i ljeti. Šaka mu je bila podložna raznim infekcijama. Novac je prljava stvar, a u njegovoj ruci gnijezdila su se razna, prljava sranja. Najodvratnije su bile tople kovanice koje bi vozači obično držali u ruci od automatskog djelitelja potvrda.
Znate li kako izgleda dvadesetpetkilometarska kolona? Što se događa u naplatnoj kućici? Mišo je završio srednju veterinarsku i zna kako izgleda umoran konj. Poput njega. Ne sviđa mu se ono što radi. Osjeća da ludi. Ruka mu je neprestano u pogonu. Registrira samo poneki automobil, boju i lice. Ludi. Čeka prvu priliku. Neki BMW zaustavlja policija. Trči u alatnicu i uzima sjekiru. Sjeda na radno mjesto. Ususret mu stiže žuta buba i u njoj zanosna brineta. Oči joj se ne vide. Naočale izrazito velikih okvira doimlju se poput mušljih. Muha za volanom. Mišo uzima sjekiru i desnom rukom zamahuje prema svojoj lijevoj. Sječe je, ali nedovoljno. Krv lipti, svi trče prema Miši. Krvari neutješno. Pada u nesvijest. Još ne dovoljno. Budi se. Izgovara:
- Muha! Muha!
- Lud je, jebote. Uvijek je bio čudan. Mijenjo je svakog. Nije normalan! - viče Ljubo iz susjedne kućice za kamione.
- Drž ga! - Ljubo, Jozo i medicinski tehničar odvlače ga u kola hitne pomoći. Ljubo ga zamjenjuje. Nema se puno vremena za dogovore. Kolona ne može čekati. Ionako već čeka.
Posljedice incidenta su brzo sanirane. Ne prelaze okvire rekla-kazala očevidaca u što ulazi nekoliko desetaka automobila i osoblje naplatnih.
- Kamioni su mila majka. Veći su i manje ih je! - Ljubo opsuje u sebi i skine sandale s nogu.


***SRETAN USKRS i Luki Omanu, i reklami za nesicu i svima koji svraćaju na piskaranje skromne hrvatske domaćice. Jaja nikako da mi pozelene. Odustala i sad tražim CRVENU BOJU.

Meni je jako žal, al da sam ja kokica ja sigurno ne bi delegirala Luku Omana da se bori za moja prava. Nekak fakat ne bi. Osim kaj ima taj suludi pogled ko ministar Primorac baš mi nekak agresivno djeluje, a kokice, moramo priznati, opće nisu agresivna stvorenja. A to kaj on frflja kak su kokice na A4 prostoru, kak ne mogu raširiti krila i kak stoje na željeznim šipkama, to je teza kaj stoji na staklenim nogama. Jer kaj, imam ja puno kolegica i kolega kaj su u uzničkom odnosu i kad se usporede s kokicama isti je drek. Sede na stolici koja je u odnosu na njihove riti još manja od kokičinih A4, bulje u kompjutor, a o krilima da ne govorimo. Mogu imati i anđeoska krila, nedajBože da ih rašire. Ili da dignu glavu. Dobro sad, ljudima ne možeš zabraniti da pristaju na to, jer većina se brane nekakvim famoznim pojmom sigurnosti. To kaj ne bu, primjerice delali za uskrsni ponedjeljak, kaj mogu na bolovanje i imaju plaćeni dopust. Mala je to cijena A4 života. Pa mi je tak malo sve to skupa dost farizejski. Ono, fakat mislim da onda u konačnici kokice ne bi birale tog Omana da se ukavezi na trgu. I smiješno je sve to s klopom. Danas sam ujutro naletila na bakicu kaj je otvarala moju vreću smeća. Tražila je prazne boce, al ne za dovršetak naše kadetrale neg za sitniš za klopu. Ne znam kaj da još velim, osim da nekad i ne trebaš puno reći već osjećati. Ne dvojim da i kokice razmišljaju, da im naravno ni lepo ko u nekom prostranom dvorištu, al taj cirkus s kavezom ne drži jaja.

Ajoj meni, ajoj meni. Bila danas na Rebru. U bolnici. Mislim, na drugom kraju grada od bolnice u koju me prohtješe neki komentari smjestiti i vezivati s njom. Al idem ja i na zapad, povremeno. Ne brinite, sve je pod kontrolom. Makar čuh da je zatvorska klopa turbo bolja od bolničke. To mogoh zaključiti, jer vidjeh neki dan poznatog nam tajkuna koji među rijetkim tajkunima proboravio malko u ćuzi, kako dobro izgleda i vispreno se šeće užim središtem grada. Fakat izgleda bolje prije zatvora neg sad. Elem, nakon što sam obavila na Rebru što se obaviti dalo, prošetah se do Jordanovca. Prvo vidjeh tak ružnu školu da to nije normalno. Izgleda samo kaj se ne raspadne. Onda vidjeh crkveno nam zdanje svo blista, svo sjaji. Sjetih se nedavna posjeta još jednoj školi i slične postavke: škola u raspadnuću, crkva nebu pod oblake. Al ništ ne zaključujem, sam mi je žal kaj nis imala fotač, jer ima nešto u tim građevinskim oksimoronima, baš nešto što sjeda u ove dane farbanja (jaja). Kasnije, kad sam se tramlala u niskopodnom (onaj kaj ima pokraj svakog sjedala kutije za lančpakete) nasmijah se do suza, jer ušla negdje prije Kvatrića mlada mama s dvije nestašne djevojčice. Svako malo mama (valjda zato kaj je mlada) prijetila klinkama policijom. Ono nek se smire il bu zvala murju. Curice male, vrpošne i prpošne namah se na te majčine opetovane riječi razvale od smijeha kao i svi prisutni. Eh, baš je bilo smiješno, nisam se tako nasmijala od prošlog posjeta zoološkom vrtu i jučerašnjeg gledanja Otvorenog. Kad su sišle nekako je bilo turobno u niskopodnom, kao da je gotova epizoda kakve super humoristične serije. Negdje poslije Kvatrića stali smo na semaforu i ja promatrah djevu bajnu u ludoj mašini na četiri kotača kako uredno mobitelizira i ide unck unck ustima, vjerojatno poslije kakvog ručkića. Gledam ja tu zvijer od auta, gledam nju i izvijam se da vidim fale li joj noge, ruke, imal kakvu vidljivu manu...jer kaj, na toj jurilici bijaše prikeljena velika invalidska naljepnica. Daklem, to je jedna od onih motor zvijeradi što se mogu parkirati i bezosjećajno pregaziti ona velika, naslikana žuta kolica. Upickate li se vi na takva mjesta osuđeni ste na crnu udovicu Zagrebparkinga i debelu kaznu u visini prosječne hrvatske penzije. I onda me nekak misli odvuku na te naljepnice. Sjetim se kak je puno tih poljepljenih auti, a kak rijetko vidim da iz njih izlazi kakav invalid. Ne kužim se u to, fakat ne znam. Nekad mi se čini da je Zagreb pun invalida, barem na autima. Svaki rešpekt molim, al ova cica kaj ima ta fina, skupa i divlja kolica nije mi sličila na invalida. A možda je išla po djeda invalida s dvije, tri drvene noge, koji će čim sjedne stisnut gas s trećom i projurit zelenim valom dvjesto na sat. Ne znam, malo mi se muti. Bit će i od friškog zraka u tramvaju, a možda i od onih umilnih Karmelinih izjavnih: slijedeća stanica Kvaternikov trg...

Ej što sam ljuta na sebe kad me svisci svakojaki i trutovi kreteni izbace iz takta. I poremete plan. Planirala sam raditi tortu od šampinjona i onda je uletjelo pismo, pa majstor tri sata ranije (nevjerojatan tip, na to još nisam naišla za svih svojih života), pa skraćeni satovi u školi, pa tip koji mjeri utrošak plina, pa tip koji mjeri utrošak vode, ženska s tepisima i zastorima...Oko devet sam već bila spremna i za moguće deratizatore. Dakle, zaključih oko deset, ništ od planirane klope i planiranog plana, ne stignem se primit šparheta, danas bumo si pojeli sam jajca na oko.
Uspoređivala sam malo svoje susjedstvo s osobama koje čitaju to kaj ja napišem između doručka, ručka i večere. I s onima kaj čitaju i komentiraju. Spočitnula sam si kak sam na dobrom putu da kompenziram stvarni nedostatak stvarnih susjeda. Jer kaj, ja sam zaprav usred civilizacije turbo izolirana od svega što taj isti pojam nosi. Prvi susjed mi je pekar s kojim se gledam na sto metara najmanje, pa jedna ženskica kaj ima cvjećarnu, al pati od kontinuiranog mamurluka, pa dućan koji, kak sam vam već napisala, dela non stop cijele godine. Nisam još vidjela da prodavačice uopće izlaze iz njega, te ne bi bilo čudo da žive i spavaju ispod mesoreznice. Onda crkvica. Na župnika mogu naletjeti u obližnjem kafiću dok lista 24 sata, puši Marlboro i pije kavu sa šlagom. To je neobično bitno, baš tim redom. I obućar. Introvertirani tip koji mi je ljetos silom htio uvaliti tuđe čizme umjesto mojih sandala, jer je na žutoj vrećici pisalo moje prezime. Dalje, imam žensku koja prodaje gaće i grudnjake, al je i svojevrsni psihoterapeut svih ženskica iz naselja i dućan joj je uvijek turbo pun, pa urar koji se kladi i igra na automatima sa zlatarom koji je pak u vezi sa šeficom ljekarne. I na kraju, spomenut ću tu novu uslužnu djelatnost koja se svodi na vječnu borbu protiv kurjih očiju, pedikera. Nema tu Barice, Štefice il Dragice. Okružena sam sitnim obrtima i uslužnim djelatnostima koji su se otvorili, jer su Barice, Štefice il Dragice, da prežive, iznajmile svoje garaže i sobe. A ja razmišljam o knjižari. No, jer je već sve iznajmljeno i ne mogu unajmiti prostor blizu da bih mogla, kako želim, prodavati knjige u šlafruku, danas sam odlučila kupiti mini alpsku kućicu od deset kvadrata u kojoj ću prodavati knjige. To sam danas smislila i nije planirano kao što ni cijeli dan nije po planu od jučer. Biti će to isključivo kulinarska izdanja sa svih strana svijeta uključujući i našu stranu. U tih deset kvadrata smjestit ću i rešo, te ću kad ne budem inkasirala izrealizirati pokoji svoj recept. Sutra ću se baciti na konkretnu kalkulaciju, al mislim da me sve to skupa neće stajati više od vrijednosti pet zubnih porculanskih krunica, a takve radi zubar smješten do mesnice, preko puta one tete kaj prodaje gaće.

To je to. Uspjela sam. Prvo, napraviti "milanez na svoj način" u rekordnom roku, sa finom šunkicom i finim špekecom. Drugo, uspostaviti onaj tač sa suvremenim komunikacijama. Naime kaj, nazval me oko podne jedan mudonja koji mi je dignuo prošli tjedan tlak. Nisam mu se htjela javljati na telefon, ni na mobitel, bljuvalo mi se od njega, nisam ga više htjela vidjeti i šlus. Danas oko podne zove on tridesetiprvi put i ja, javim se, onak bez puno razmišljanja, pa krenem: pička ti materina pizdunska, da ti jebo pas mater glupu mušku pičkastu, koji kurac se ti meni imaš palamuda tak obraćat, pedofilčino jedna neisrana, konju retardirani...I da viš...Ma polizo bi mi posljedice akutnog proljetnog neurodermitisa da je bio blizu, opro mi noge u mlijeku...Al meni nikad dosta...Pa sam krenula dalje: jel ti mene čuješ pizdo, govnaru jedan umreženi, čmaroliscu proljevasti, gnjuse gnoseološki...Ma polizo bi on svašta poslije tih mojih iz srca iščupanih riječi. I sad, kak da se vratim?! Kak da se barem malo približim kulturnoj komunikaciji. Vidim i zaključujem...Ko da sam iz zahodske školjke iščupala tampon koji prijeti da poplavi cijelu civilizaciju. I postavi pitanje smisla.

Danas nisam kuhala, naručila sam pičku od sira i jednu ljutu od bratića. Al tek navečer kad sam se vratila. Tribalo je, oprostite...ostalo mi...dakle, trebalo je čekati, jer bratić mi imade piceriju pokraj bolnice u kojoj svako malo otežu papke i oni koji namjeriše i oni koje namjeriše. Pa im posljednje želje, ako ih uspiju oblijepit slovima i ispljunut iz suha nasmrtnog ždrijela glase: pica, pica. Ter smo svi čekovali, iako preko teške rodbinske veze, ciglih 40 minuta. Ostali dio dana klinci jedaše jajca. Ugrijavanje pred uskrsovanje.
Zapičila sam do Šibenika i natrag. Krenula u šest dok su klinci još spavali, u devet već pila kavu na rivici. Dođe to tako domaćicama. Mašina piči i ogrebana. Ogrebana ko razjarena, ne moš ti taj gas kontrolirat. Do Šibenika ne vidjela plavce niđe, ni u grmlju, ni u smilju i bosilju. Vidjela sedam i pol ovaca. Ova na pola bila nešto sramežljiva i krila se iza rijetke makije. Stala na pol puta na nuždenje i sjetila se Bulića i njegovih kontrol šekret proba. Valjalo bi to jope uvesti, al možda Kosorica imade vremena za to. Daklem, prvo kavica, pa šetnjica...Onda nešto malo gric gric, gledam sveudilj ljudi se "povampiriše" od posla. Sunčovaju se i pijuckovaju, još malo će im doć ostatak Zagreba, pa ću i ja na svoju špicu polupraznu zagrebačku. Tu i tamo koji stariji par Švaba u potrazi za ćevapima i more. Ajme kako je lijepo vidjeti more...Nakon što sam oprala keš krenuh natrag u metropolu. I kaj...Na putu, negdje ispred Roka svetog zasađenog na dva sunčeva traka ugledah oblak. Na njemu dva rozobijela lika. Ivić Pašalić i Zagorec...isti smijeh, iste oči...Koočččči iiibbbbrrrr. Jebote, što je autoput zajebana stvar. Drugi put na put, al tu drvenu nogu treba bolje zašarafit.
Eto ga ja, svako tako prije nego benza poskupi. Treba ovaj jeftin potrošit. NIKAD NE MIJEŠAJ SKUPO I JEFTINO.
A sad iden, pardon, idem gledat ovu Mikleuševićku. Kad nisu ni Srbi ni Mađari razjebali vaterpoliste, garant će ona. Nema toga šta ona neće razjahat.*

* vidi joj noge

To nije normalno. Dok sam delala ručak na kineski, kolone su prolazile duž ulice s maslinovim grančicama u rukama koje su netom kupile od lokalnog i prigodnog poduzetnika Pere. Pero je metnul škaf od farbe ispred frizeraja, kupil grančice od preprodavačice Luce s placa i udri. Frka ne pita za cijenu, otišlo mu sve. I tak svi ti ljudi koji izgledaše s tim grančicama milo i drago otišli ih posvetiti. Čovjek bi pomislio, dobri ko kruh. Avaj, poslije mise udri drugi put. Sad, kad mi je jedan od njih svinjski zgrebo auto (tko će mi metalnog jaguara špricat usred korizme, tko?) sad im ništ drugo ne preostaje nego da svinjski žeđaju i gladuju poslije mise, pa udri treći put u dućan koji radi non stop, ama baš non stop i sve kad zgrome pijaču i žderaču ubacuju mi u dvorište račune, kantice od pijače, papir od čokolade. Svake nedjelje isto. Ja ne kužim. Jedne nedjelje našla sam i higijenski uložak. Nažalost upotrebljen. Bez krilaca. Prođu pokraj moje ograde i bacaj. Izišla sam već tisuću puta van i onak anfas promatrala kak sve to djeluje na njih. Možda su u pravu. Možda dobiju neki filing za bacanje. Al nije u tom štos. Veli mi susjed nasuprot da i on najebe kad idu pedikeru, sam kaj je puno manje njih s kurjim očima neg s grijesima na duši. I njemu bacaju svašta. I vuru je neki dan našel. Zgledala je ko sanaderovka al je ipak bil mućak. Kaj bi nekom nekaj vredno neko bacil v dvorište. I sad ak primijenimo onu teoriju i praksu iz prijašnjeg posta moj bi kvart ostal pust. Al za sve one kaj im je vuna, dodatna opaska: velim, nis još evidentirala da ih listim na daljinu, al nikad se ne zna. Bute pristojni i pozdravljeni.