skaska

Zbiljam me nasmijava ovo prđenje prek novina u slučaju Gorana i kak navek veliju njegve nevjenčane skvo Tanje. Pa kaj to ni za popišat se od smeha? On njoj piše otvorena pisma. Bogati, Gorane, pa kaj nisi čul da se otvorena pisma pišeju ministrima i sličnim foteljama?! Gdo te oko tega savjetoval? Ma za pošandrcat. Sad je ono ispalo kak sam ti jebeš izvan "nevjenčanog gnijezda" i mesto da to gospodski progutaš (gospoda se more postat i s lovom, ne?) ti se uvalio ko i onomade naš drugi filmski Goran. Mesto da zagladite vi ste propali v septičku jamu. A publika u areni je super. Niko nikoga. Evo, sad se čekaju rode da donesu decu koju su anđeleki uz dodatne napore naštancali putem bezgriješnog začeća. Na stranu kaj se šibaju svi sa svima i kaj je to čist normalno da se ljudi šmajhlaju na radnim mjestima i inim društvenim kontaktima. More anonimaca svakodnevno se praši da im ni kineski bumbari nisu ravni. Bogme ne zaostaju ni oni posuti zvjezdanim drekom. U koloni takvih zadnjih dana dočuh nekoliko ziherica od kojih me jedna doslovno oborila s nejakih mi nogu. Jedan naš opla svima znan i opjevan s jednom našom opla curicom. Godine nisu važne. Tatek bi joj mogel bit i osim kaj ju praši ko tatek se za nju i brine. Naravno, ne svojim novcima. Al kaj ne znamo to nas ni ne kvači, ne dira nam ni živce ni ulkus bez obzira na ukus. I tak to ide. Sve do nedjelje kad bu se lizali oltari il pozivalo na čestitost čiji se tragovi naziru tek na čestitkama koje ionak više nigdo nikom ne šalje. šlus

Idiot postariji silovao djevojku u cvijetu Zagorja i mladosti i dobil šest let. To je dosad najveća odmjerena kazna. Dakle, ostal bu mu i pimpek i zišel bu van sigurno prije reda jer bu kaj, bu bil dobar nutra žderući i pijući ono za kaj mi svi odvajamo grdne novce. To kaj je to dosad najveća dosuđena kazna v Zagorju za brutalno silovanje i kaj je to istaknuto onak ko kak Maja Šuput ističe svoje umjetne cice, to je kvaka. I onda ništ čudno kaj nam Čuček dalje misu misi kisi kisi

Hajd sad malo kao da se nije ništa ovih dana dogodilo da prozborimo malo o onome kaj se stalno događa. Zvrcne danas mene jedna moja ženska koja se hvali da ima recept za neke fenomenalne njoke, al ih ja još nis probala. a kad ću ne zna se. Ima ženska nekih velkih problema i završila je kod fiškala. Pet minuta instrukcija petsto kuna. Jebote, to bijaše zvjezdana minutaža Linde Evangeliste dok se nije prepustila tijeku povijesti. Pitam ja nju jel uzela račun. Veli ona meni da nije bez obzira na moje instrukcije kak nek traži račun i šlus. Ja popizdim, a ona me pokušava umiriti kak me je ipak poslušala i tražila račun, al je frik rekel da mu nema nečeg kaj ja znam, ženske kaj mu piše račune il kompjutora, više se ne seća, bila je sva izvan sebe kolko joj je zapičil.
Ja to ne kužim. Na braniku pravne države i ne pada im na pamet uručiti stranki račun bez traženja stranke ili im na pamet padaju svakojake pizdarije da i ak im stranka to traži, kaj je slučaj rijedak ko i izmet naših penzića, ne uruče ćitabu. Uostalom, ovak te već na početku, s plaćanjem na crno, vučeju v rupu grijeha i kao da si delaju alibi za svoja sranja.
Mogu pregrist platit kakvom majstoru za sitni popravak nekaj ipak malo krupnijega bez papira, makar mi je sila srat kad to moram delat, jer bi se fakat trebali pomalo riješavati navike muljaže države pa jošte ak je i "naša". Al mesto da ta grda navika iščezava meni se čini da, dapače, eskalira do prestrašnih razmjera.
Nego, ajd da vidim kak to vi delate. Jel pitate fiškala za račun. Jer čkomite ko pičke kad vam opali za list nepismenog papira lovu za koju tjedan dana rintate. Imate li uopće dobrih iskustava sa stričekima i tetama kaj su nastanile najbolje stančuge u gradu kako bi ha ha pomagale ljudima iščerati pravdu? I jel negdo naišel na pismenog odvjetnika? Recite, recite...Takvom bum išla pa makar spušila sve parnice na ovijem prostorima. Ono kaj me već sad uzbuđuje to je rezolutno razlikovanje mekog i tvrdog ć i č u rukama istjerivača pravde, makar kak Kherum veli: tvrdo je tvrdo ma štogod mi o tome pritjali.

Hajd de da se malo poigramo. Tko će mi pogoditi od kojeg sam faking proizvođača kupila kuhinjske pizdarije u iznosu od deset adlešićkinih dostojnih penzija, a s njima dobila upute za upotrebu na grčkom, švedskom, talijanskom, finskom, albanskom, mađarskom, poljskom, češkom, ruskom i španjolskom. Afkors, i na engleskom, gospodaru sveta. Napominjem kako to čini jedanaest kolorom bogato opremljenih kataloga, tiskanih na najboljem papiru, onom na kojem se tiskaju kalendari i recimo luksuznije razglednice. Na hrvatskom sam dobila za iste uređaje nekoliko A4 papira najjadnije kvalitete. Isti bijahu spojeni s klamericom u početnoj ali obećavajućoj fazi korozije, te izgledahu kao da su proizvedeni u ilegalnoj tiskari između dva prošla svjetska rata, recimo dva metra ispod zemlje oko Petrove gore. Uz to, slova i ilustracije više sliče na flekove, a da cijela priča bude intrigantnija, fulali su i tipove mojih uređaja, tak da si s tim ni rit nemrem obrisat. Sad ja pitam faking uvoznike i vanjske pičke koje se tolko kurče izreklamirati i prodati dotičnu tehniku: kaj vas nije sram?! Kurac ih je sram. Dok raja kupuje na sve moguće načine potpičena sofisticiranim reklamama u koje je uloženo otprilike koliko i u vozni park naših "markovtrgovaca" oni nisu u stanju otisnuti za svoje kupce katalogić čiji bi trošak mogla podnijeti i najmanja hrvatska izdavačka kuća specijalizirana za tiskanje jedne slikovnice na godinu bez da plati autora i ilustratora.
Nisam neka jezična čistačica, al jučer sam poželjela pozvati druga Tita te mu kazati da pozove sve nesvrstane i da tak skupa napravimo nemirne demonstracije ispred faking onih koji seru po nama. Naravno, pritom sam računala na veliku količinu tam-tamova. Pizda li im materina! Neću iz principa više ništ čitati i kuhala bum na rešou. Ljuta sam kaj su me deca nagovorila da hitim stari šparhet, al još uvek imam mogućnost napraviti rupu za dimnjak i kupiti hrvatsku peć na kruta goriva što zvuči vrlo in za ove godine.
Hajd de sad pogađajte od kog sam ja to kupila te pizdarije, iako sumnjam da je bolje i kod ostalih kuhinjskih okupatora. Onaj ko pogodi dobiva glavnu i jedinu nagradu: sušilo za čupu s kineskim uputstvom za uporabuuuaaa!

Ne znam jel negdo dublje proučaval hračke, al o njima bi se mogle napisati studije. Bez dubioznijeg promišljanja primijetih kak su hrački u mojem kvartu posljednjih godina u ekspanziji. Prije petnaest let zapažala sam dominaciju onih ranojutarnjih zelenih, potom onih pušačkih elastičnih zornjaka, kojih ako ti se prilijepe za đon ne moš riješit ni sklapelom i malih, benignih pljuckotina koji bi se poput zalijepljenih kauguma doimali ponekad i simpatično. U vremena kad bih bila dobre volje znali su me asocirati na bajku "Ivek i Marica" i onu njihovu pušionu s mrvicama kruha koje su pokljucale bahate šumske ptičurine. Danas, petnaest godina poslije svjedočim sve suvremenijim i tehnički dotjeranijim vrstama ispljuvotina. No, gdje je napredak tu je uvijek i neki zajeb i zato vam danas na praznik u kojem vidjeh i Libera, našeg znanog penzića i vrsnog sakupljača flaša made in kontejner, kako u levoj drži brat bratu pedeset flaša, a u drugoj ruki crvenu ružu, jer Valentinovo je jebote, isforsano i moraš pristat na to ak izlaziš među ljude, eto, danas vam na dan zaljubljenih poklanjam istinitu priču o hračku i mojoj susjedi Đurđi, umirovljenoj djelatnici financijske agencije. Elem, krenem ja tako podvečer po neke podžbukne rozete, probirštifte, te gusjenicu za napu i sretnem već na vratima Đurđu kako sva slomljena kreće u mom smjeru. Prozborim s njom nekoliko o vremenu, dovoljno da se nađemo na zetovoj stanici. Tu malo protračamo susjedstvo, a posebno Željku, obožavateljicu oleandera, koja je u mjesec dana sahranila oca, svekra i muža a bijaše viđena nedavno u nezgodnom položaju sa susjedom Zdenkom kaj popravlja telkače. Čekasmo prijevoz baš kod pekarnice Iljujufija Bahrexijujima. Promatrasmo muške kak furaju ruže, mimoze, orhideje, visibabe i lepe kate doma svojim manje lepim katama, a naravno vidjesmo i gospodina s povelikom ružom v ruki kak pobožno čeka svoju ženu, ljubavnicu, prijateljicu, sestru il kajmuvećje pred pekarnicom. Bio nam je s desna te se nameračismo proći pokraj njega s obzirom da nam je prijevoz stizao. I kaj. U taj čas, o usuda mu kvartovskog, taj s ružom kaj je čekal spizdil je na Đurđine cice takav hračak kakav još ne zapazih do dana današnjih.
- Oh, oprostite, nisam vas vidio, gospođo! - hajde jebiga, ipak je zamolil za oprost, al tak hračnut usred grada ispred pekarnice i još s ružom v šapi, pa jebote...Đurđa je spustila glavu prema mjestu na kojem se hračak udobno smjestil i potrčala je s menom na bus. U isto vrijeme iz one pekarnice izlazila je hračkova ženska s kruhom kojeg je narod od milja zval "cvjetić".

Deca draga!
Prostite mi kaj danas ne bum obradila aferu deratizacija ili kak se već zove a odnosi se na doktore kaj su pohapsili jebate jel bu gdo ostal, jer kaj, uprav šaljem pitanja Jadranki za njujorktajms. Rokovi. Znate kak je.

Evo me. Pročitala novine. Nasmijala se kak su objavili izmišljeni intervju s Ivom. Tko će sad s Jadrankom? Zaključila kak smo ovce i kak nas treba strizati jošte više, jer jučer i ne samo jučer kupovalo se i kupovalo. Bez obzira na obzir i dogovor. Podijeli pa vladaj. Oko ničeg se nemremo dogovoriti. Oko tog kak bu se zval trg, jel bu se zjebal Cvjetni ili ne bu, gdo bu nas dalje strizal i udalj. Ja sam se bojkota držala i kupovala sam nužno kaj će reći rakiju i kruh. Prvo za sebe, drugo za decu. U petak sam hitila staru kuhinju tak da sad nemam ni šparheta, pa ne kuham neg si sam čistim organizam prerađenom i usavršenom šljivom. Cele dane se osvežavam, gledam telkač i močim si noge u vodi. Vele da je to dobro za stres. On poslije toga ojača i postane pravi stres kak se šika.
No, subota je jučer bila i nekak sam od jutra strepila kak bu to bilo na čvenku s blogericama. Dobro, Fulvus i Levanticu sam upoznala. Lepša sam i mlađa od njih i tu se ne trebam više zbrinjavati. Naravski, i Fulvus i Levant su lepe, al ljestvica je turbo visoko postavljena, pa ni zameriti kaj uz skromni zaključak još uvek vodim po lepoti i heloukventnosti. Nego, brige su mene morile kakva bu Povuci potegni i Lorna. Stoga sam izabrala iz voznog parka najčišći tutač i pojurila na zborno mesto. Usput, to parkiralište sliči na trg pa predlažem da mu uz bučne demonstracije već ove sezone nadjenemo ime Trg najljepših blogerica. No, eto mene na parkingu. Kružila sam da me ne bi onako privlačnu u mraku netko zaskočio kano što mi se doskora dogodilo u Bogoti na semaforu, te kružih ko Mujo na motoru sve dok ne vidjeh tri ženske siluete nagnute nad otvorenim gepekom crne limuzine i jednog malog psa na dvije noge. Picnem se na invalidsko mesto, jer to obožavam, naprosto na to svršavam. Izajdem sa skromnim darcima, a kad tamo milje i obilje. Povuci potegni dijeli kolač od kojeg bi i zvono na crkvi mi u susjedstvu zazvonilo izmeđ redovnih misa. Visoka, visprena, ipak nešto mlađa od mene mlade, Povuci potegni nasmijana od uha do uha ko oveći radijski pull. Idemo dalje. Nisam se stigla ni nakloniti uvaženom skupu kad primih sijaset poklona koje onak totalno nepristojno ubacih u auto. Jer kaj, pokloni se moraju odmah odmatati, al i kolač se mora degustirati, te sam preskočila stari, agramerski bonton. Izmjenismo dakle darove u mrklom mraku i pojedosmo potegnut kolač, te se uputismo u krnjem sastavu prema restaču u kojem nas je čekala blogerica Lorna. Međutoa, Levantica je odnesla malog pesa doma, makar je mali pes džepno izdanje i mogel nam je suflirati tijekom gozbe, a i možda bi povremeno došel i od mene do laveža. Nije prošlo ni osam minuta i tridesetitri sekunde i sve smo sedile na drvenim stolom eksajući. Lorna, nepatvorena plavuša (žena koja nema plavu kosu i crne obrve, već ima i plave obrve, pozdrav VesniNožuOžgolt) druga je ženska novotarija za mene uživo. Zaključno, ipak sam za dlaku najlepša i najlajavija. Cure su se trudile, al kaj im ja mogu. Godine vježbi su iza mene, a one su natjecateljski karakter tek iskazale dreskodom. Obukle su se sve, naime, u trenirke kaj da su došle iz olimpijskog sela dubečkog. Kako se ja teško odvajam od svoje dizajnerske odjeće, to sam eskivirala trenirčenje i došla u gucci kombinaciji. Jesam se malo zašpranjila na drvenoj klupi tak da se otkvačilo par swarovskih detalja, al tko hebe kristale naspram sjaja našeg druženja.
Darovi su bili super i poručujem blogerici da su probne grijote odlične i da more drugi put donesti sveukupnu količinu, a blogerici Levant poručujem da je lajbek baš onakav kakav sam si zamišljala i uz to joj poručujem da je mene teško zadovoljiti tak da može biti prezadovoljna kaj sam ja prezadovoljna. Tak sad imam još jedan komad odjeće s potpisom L'evant. Doduše, ona samozatajna nije proradila još na markici, ter sam ja dok to ne učini na lajbek nalepila markicu od Nade Dimić, jer nemre bit no name.
Ćakulanje je, kak vidim već popraćeno. Fotografirao nas je Štef Lupino premaskiran u konobara, a koji zbog umjetničke ekstaze nije primijetio da su maškare prešle.
A ćakulanje je prežmikalo razne teme od politike, kućnih ljubimaca, gastronomije, pedagogije preko medicine, poduzetništva malog i velikog do blogosfere kao takve.
Nespremni u dotičnom ugostiteljskom objektu na mogućnosti konzumacije optimalnih količina šljivinog tekućeg proizvoda, morale smo zaključiti sastanak nakon sam tri sata uputivši se otkud smo došle. Levantica je sve popušila, pa je morala na kiosk i brižna podijelila je na kraju i dodatne darove (čokoladne tortice). Srdačno smo se pozdravile kako to biva na svim multilateralnim sastancima. Lorna je svoj džip parkirala skroz na drugoj strani ter smo prvo njoj sve mahale, a onda je Povuci povukla Fulvus i Levanticu još do svoje limuzine na dokrajčivanje kolača, a ja sam primivši sms od svojih sinova s naredbom: kupi kulen, pohitala održati kućni savjet kako bih im objasnila kak do daljnjeg oni jedu sam kruh, a mama pije sam rakiju.

Kaokaokakaokao nikad dosad uvjerio me da postoji velika razlika među nama.
Stepenice su uvijek bubububububudne
one su graničari, plaćena zaštitataratata
po njima sam padalalala, uspinjala se, sjedila u svagdašnjim očajima.
Izabrane kao točkaskaskaska raspleta imale su veliku odgovornost.
Ah jebote što sam zasjela i raspričala se.
U lijepoj golotinji hladnih ravnina. Ručala.
Novorođenče iz davnina.


posvećeno Petrovoj trudionici sleta Gospodnjeg 08.

Vele da je danas počela godina štakora, a s obzirom na upliv Kineza u hrvatskoj svakodnevici ni to nije nebitan podatak, a s obzirom pak na upliv raznih drugih glodavaca koji i nisu baš tak daleko potegli kak bi nam sjebali življenje, mislim da je pravi čas da se zamislimo. Jučer smo uz jedinu i isključivu pomoć našeg radnog, skrbnog i uvijek spremnog pomoći naroda opremili hrvatsku trudionicu, a danas već nastavljamo hrvatsku ludionicu. Nu, svaka čast našim ljudima. Znaju, a daju. To je veličina!
A kaj se tiče veličina i količina, množina i jednina, jučer sam, kad već nemrem plovit jadranskim akvatorijem i jebat se s tajkunima, plovila po blogosferi i zapjenila se nad Manistrinim postićem koji je zgrebel vječnu temu jednakosti spolovila. Veli Manistra kak su neke curice kaj pišu pjesme i dobile su nagrade proglašene pjesnicima. Nu, to je logika slivnih voda. Zakaj bi se tu ogrešili u opimpekavanju celog sveta. Možemo se mi jebat sa svim udrugama i pravobranilaštvima, jer zatucani smo upravo onoliko koliko jesmo i to je evidentno na svim mjestima uključujući i područje malih životinjskih oglasa. Tko jebe kujice, više-manje svi traže cucke, jer kujice se jednom il dvaput godišnje tjeraju, a to kaj cucki stalno skaču za jebačom to nikom ništ. I nikom ništ kad se muški naprče u televizijski studio i rašire noge tak da si hlade jaja, još se skor i polegnu na stolec dok cice moraju sjediti ko opatice, nikak po bontonu prekrižit noge, neg onak ih stisnut u pozu djevice Marije. Dečki na telki mogu izgledati ko praljudi, a cure se moraju rihtati u pizdu materinu i još ih opletu sa svijeh strana.
Kad cure pišu onda drkaju žensko pismo, a kad pimpeki nekaj izdrkaju s onim svojim gardom: ja sam sad nekaj napisal, onda svi padaju ničice. I onda pod tim dojmom sveukupnog mačizma i cure nekak vole da im po onoj stvari prčkaju muški ginići, jer kao oni su bolji i nježniji. Ma dajte molim vas! Isto je i sa saborskim klupama. Na njima se najbolje griju jajca, cura je malo i obično su ukrasne špangice, a požele li da im se glas čuje sjebu se do kraja ko i ova jadna Pusićka kaj je sad poklekla pred razjarenim bikovima.
Volim ja muške, nema se tu kaj dodati, al volim i sportsku borbu. Ak se trči na sto metara nema prijestupa majci. Trčimo svi kad onaj pizdek pukne pištoljem i trčimo pa kom obojci kom štrukli.
Zbog toga i poradi toga priključujem se apelu cica mica da se bar na nominalnoj razini pripazi kak se imenuju te iste cice. Pa ak je netko doktor s picom onda je doktorica, ak vozi tramvaj sjedeći na pici onda je vozačica, a ak piše pjesme onda nije pjesnik neg pjesnikinja. Na stranu kaj svakodnevica ima dva lica ko i pica i kaj je na kraju za skoro pa svakog muškog svaka cica ustvari pica, što mlađa to bolja.
Ono kaj znam i u kaj sam sigurna ne sam radi toga kaj je to prorekla jedna cica vidovnjakinja je ovo: Hrvatska ne bu na zelenu granu dok ne bu dobila svoju prvu predsjednicu. To proroštvo je iskazano prije četiri godine. Ta je cica rekla da bu se to dogodilo skoro, kaj po vidovnjakinjama znači u okviru kakvih dvadesetak let. Ta mogućnost uopće ne djeluje znanstvenofantastično, jer ak se negda od nas malo jače potrudi nakon što obavi sve ono kaj ženska mora obaviti, od rađanja do tjeranja, ondak bu pravo tjeranje maka na konac. A s koncem mi ženske znamo kaj je delati.

Promatram već nekoliko dana eskalaciju idiotizma u našim dnevnim novinama na primjeru jedne vijesti, ak se to tim imenom može zvati totalna i gnusna dezinformacija. Doduše, za to nije potrebno puno muke ni pripreme. Dovoljno je zirnuti svaki dan u vodeću papirnatu trojku il kibicirati prek interneta. Nebuloza ko u priči! Al ova je doslovno prevršila svaku mjeru, no kako mjere u nedojebanosti mladih nam novinarskih snaga, uz čast iznimkama, nema, to se i problemu ne nazire kraj, dapače.
Prošli tjedan se, naime, dogodila strašna prometna nesreća u kojoj je jedan totalno pijani idiot naletio na auto ispred sebe i doslovno napravio tragediju. Osim što je na licu mjesta ubio jedno živo biće, drugo dvoje se još bori za život. No, da tragedija uvijek ima nastavak pobrinule su se "novine", pa je stvar krenula ovako:
isti dan mogli smo u različitim novinama pročitati kako su osim oca za kojeg se kasnije ispostavilo da je djed a koji je izletio iz auta i ostao na mjestu mrtav teško ozlijeđeni i majka za koju se kasnije ispostavilo da je baka i dvanaestogodišnji dječak. Sutradan je taj dječak postao desetogodišnja djevojčica da bi se, na sam dan ukopa djeda ta djevojčica opet pretvorila u dječaka i to u petogodišnjeg i što je najužasnije; objavljeno je kako je dječak preminuo u bolnici na dan kad su ispratili njegova djeda na vječna lovišta. Osobno, iz doista pouzdanih izvora znam da dječak nije preminuo na dan djedova pogreba već se još bori za život, no mnogi bližnji i daljni, rod i nerod njihov čitaju tu dnevnu novinu i kaj da vam velim!
Zaslužuje li obitelj takvu totalnu sprdačinu?! Iz kojeg su se izvora napajali novinari piskarajući onak ovlaš o navedenim podacima. U koji kurac ide naše novinarstvo kad pojedini ne upotrebljavaju ni gram mozga kako bi odgovorili točno na bar dva pitanja kad je riječ o običnoj vijesti?!
Od subote, kad je javljeno da je mali preminuo nisam vidjela nijedan ispravak netočnog navoda i generalno je po našim novinama dječak već dva dana na onom svijetu. O Bože, ponekad se baš zaželim onih negdašnjih suhoparnih Hininih vijesti koje su se ponavljale i ponavljale. Ovo sad je počesto takva pizdarija da čovjeku, ako je imalo posjeduje, pamet stane već kod naslovnica.
Usput, nadam se kako će kretena koji je sjeo u svoj auto pijan ko guzica opteretiti naš velebni represivni aparat za ubojstvo s nakanom, a idiotu koji je imao glavu kao trokrilni ormar posve sličnu onom koji naš dragi bloger Babl daruje zainteresiranima, a koji je vozio u četvrtak navečer crni metalik bemve na prilazu Sheratonu i pritom razgovarao na mobitel i trogloditski trubio dok su ispred njega i mene iz autobusa izlazili strani gosti s nekog izleta čudeći se takvoj "gostoljubivosti", njemu koji mi se bez opravdanog razloga upucao kako bi bio ispred mene i svih iza mene koji su uljudno čekali iskrcaj, njemu poručujem da se tako ružan, ogavan, primitivan i nadrkan jebe. S kim? Možda s felgom svog limenog ljubimca. U slučaju da postoji nesretnica izražavam joj iskrenu sućut.

putopis kao dodatak:
jučer sam se osjećala fenomenalno. jer kao što već navedoh u nekim komentarima bijah s klincima malim na fašniku samoborskom. maskirah se u ocvalu zagrebačku kurvu. zašto mi se učinilo da sam postala u ovoj državi na taj način netko i nešto. i tako četiri sata. s nekom nenadjebivom čežnjom ter ganućem skidah krinku pretvarajući se opet u obično malo drvo. jebote

Jutros se ja probudim ko turimtikitu i onak kroz šipražje prvih misli začuh kako curak curi curkom v kupaoni. Ondak krenem picnut štel lampicu da kad se stanem ne nagazim na cucke i kaj, zzz rikne mi i ona i napiči osigurač. Potom otom spustih se niz stube a tamo gle povenulo mi se obnoć drvo života koje mi je obdan davnijeh dana darovao svekar. I to nije sve? Tek lupim rajnglu s vodom da si skuham kavu kad ono šparhet ladan ko led. U taj čas iza leđa čuh: bruhmrhbruh. Okrenuh se krenuti zgrabiti elektrošoker ispod nahtkasla kad zaključih: šparhet je riknul, al ni frižideru ni baš dobro. Pogled na dvorište zatvorio je krug doživljaja. Masni, odbačeni škarnicli od bureka i piroški canjugica, kao posljedica jutarnje pauze dragog mi susjedstva, opapirnatili mi zelenu površinu, a u kutu, gdje će za koji tjedan procvasti japanska mi trešnja, točnije u njenom podnožju, u skutima vanzemaljskim bijeli se odbačeni i iskorišteni dnevni uložak bez krilaca. Skuham kavu, posrčem je, popljugam dvije tri i imam ga. Jingle. Nešto poput onog kojim nas snube svakodnevno na državnu sramotu da zovemo poradi trudionice u Petrovoj. I kaj sad? Da zovem Ninu Badrić i Danijelu Martinović da mi pjevaju za štel lampu, šparhet, frižider i da mi dojde Vinko Coce il Oliver pomest dvorište? Naravski, gdo sam ja da se uspoređujem s trudionicom jedne neovisne države u tranziciji koja samo što ha ha nije ušla u drugu trudionicu s obzirom da smo trenutno u predrađaoni kao vlasnici nenadjebivih trudova, a još nismo sigurni hoćemo li roditi zdravo dijete ili nas ipak tjera na nekaj drugo. Ženske koje su ponosne majke znat će o čemu zborim.
Elem ta nova i po svim marketinškim postavkama opetovana akcija izmamila u mene gnjev gnjevski. Prvo, zato kaj sam dosta ti ga puta rađala na raznolike načine. Hvala doktoru Ngumbwani što me prvi put sretno porodio, pa je sve kasnije išlo lakše osim uvjeta i pizdarija koje sam vrijedno zapisivala. Pozdrav i dalekoj Etiopiji i pokretu nesvrstanosti koji ondak biješe u zenitu. No, o tom potom. Al ovo s Petrovom na sramotu je nacije i Ante Bakutanovića. Koliko je on već istrkeljao love i naljuštio proračun za svoje smijurije i djetinjarije to smo stvarno nabrušeni na natalitetne smjernice mogli imati već deset ako li ne i pedeset luksuznih trudionica. Na sramotu države i grada vabe nas iskarikiranim televizijskim spotom na donacije ne srameći se konstatirati kako od dvajstprve prošlog stoljeća nitko pimpekom nije pomaknul da to ne zgleda tak. S jedne strane seremo kak je Zg metropola s druge strane seremo kak smo mala država i kak nemamo, pa nam moraju Gabica i Colonia pjevati kak zblajhana trudnica s velikim izrastom ne bi pjevušila žalopojku ko jebena stranka poslije bitke kod Stubice. Nemojte me jebat! Di je lova?! Di šuška?! Nadrkana sam ko napeta puška i ispucavam prijedloge: Nek posude od Maminjigosa. Il od onih tamburaša kaj im je Maminjigos daval po petsto eura (ondak sam prvi put vidla kak zgledi petsto eura). Il nek nam pomalo zemeju da ne znamo. To ionak delaju dobro, pomno, konstantno i uspješno. Ionak nam zimaju za sve moguće uključujući slivne vode na kaj odmah hračnem kad vidim uplatnicu jer mi krenu sline. Ja sam nazvala i donirala jedan poziv, jer sam upućena ne samo u Petrovu trudionicu neg i ostale s obzirom da sam rađala po celom gradu kak neki kvart ne bi ostal uvređen, al sam zgrožena pizdarijama ove vrste. Sramotno za jednu državicu čija kvazipolitička klikavela govori o potrebi opstanka. Možda da u toj Petrovoj pogledamo kako izgledaju prostorije u kojima se delaju abortusi? Hoćemo li i za preuređenje toga zvrckati. Ili su to već uredili poslije dvajstprve, al su se iste zlohale od pretjeranog korištenja.
Oj Hrvatsko moja mila i svi Hrvati koji su pošteni, marni, radišni, sjebani i prevareni, koji rade od jutra do mraka da barem donekle žive ko ljudi, i sve Hrvatice koje se istroše do četrdesete ko polovne lade pa im rikne imunitet, pa traže štelu di bi ih ponovno poštelali, oj Hrvatsko moja mila ti si moja trudionica, al zbog štetočina koje ti godinama sišu budućnost ne možeš se porodit već u globalu sve ispada sranje.
Ono, ne velim ja vama ne zvrckajte. Dapače! Kaj je tu je, jebiga. Već sutra bumo zvali za kupit novi vozni park Ivi i ekipi. Jer i auti se troše spomenuh koji redak više.
Nu tak za petak. Uz nadu kako će doista sve žene u potrebi dojti gore, u preuređeni dosadašnji šinteraj po dubokoj ljudskoj humanoj listi čekanja. U protivnom uzalud nam trud svirači.